Marenda

srijeda, 02.05.2007.

Dobro došli na marendu! Jeste li umorni od "odmora"?Bilo je lijepo ali kratko,pogotovo onima koji nisu premostili vikend sa praznikom.Svi smo se sinoć u čudu gledali-sutra na posao,u školu.Ajoj!Ali,šta se mora mora se i o tome danas ne želim razgovarati. Jučerašnji sam dan provela u dobrom društvu. Dragi prijatelji,dobro jelo,prelijepi ambijent i puno lijepih tema za razgovore.Mi smo vam simpatično društvo,gotovo vršnjaci,dvije obitelji sa po dvije kćeri,jedna sa dva sina i jedna sa sinom i kćeri. Čak su nam i djeca bliska po godinama,stariji visoki, mršavi studenti i mlađi malo jači,niži i uvijek veseli srednjoškolci,plus moja Mlađa,VI osnovne,ali napredna i prilagodljiva.Mi odrasli intelektualci, materijalno situirani i sličnih pogleda na svijet. Svakog mjeseca sastajemo se kod jednih od nas,uglavnom se izmjenjujemo po nekom redosljedu,uklapamo rođendane i proslave i to tako funkcionira već 15-ak godina. Možda je sve ovako lijepo zbog toga što smo različitih karaktera,pa se nadopunjujemo.Od vesele i inpulsivne,do sjetne i uvijek zabrinute,od zafrkanta do harmonikaša,od uštogljenog pravnika do racionalnog ekonomiste,od umišljene do sveznajuće,od zabrinutog do-"ma dajte ljudi život je predivan!".Kombinacija snova! Mi smo godinama,iako živimo u blizini mora,ljeta provodili u kampu,uz samo more,u svom malom carstvu.Šest kamp kućica,na jednom lijepom mjestu, mala oaza samo za nas.Tamo bi boravili dva ljetna mjeseca,od tamo išli na posao i tamo živjeli u jednoj idiličnoj zajednici.Djeca bi se po cijele dane kupala, uvečer bi stariji odlazili u mjesto na sladoled i zabavu, mlađi trčali i zabavljali se na svoj način,a mi opušteni, kartali,čitali,pričali,spavali,kako je već tko bio raspoložen. Svaki dan se kuhalo nešto u kotliću ili roštiljalo za sve, a smjeha i veselja nam nije nedostajalo.Baš smo o tome jučer najviše razgovarali,kako smo u pravo vrijeme, bili na pravim mjestima i kako smo i našoj djeci i sebi priuštili nešto nezaboravno,iako je nama to onda bilo sasvim normalno i nismo to vidjeli kao nešto posebno i rijetko.A stvarno je bilo posebno i rijetko.Stranci su nas u čudu gledali,njuškali mirise iz kotlića ,a dvije obitelji iz Slovenije su nam se malo po malo priključile i ostali prijatelji za sva vremena. Sada su djeca odraslija,svi idu za svojim društvom i ne možemo se više svi okupljati kao do sada,ali mi odrasli,stavimo jednu kućicu u kamp pa smo onda tamo vikendima i lijepo se opustimo i uživamo.Bez opterećanja i bez obaveza. Znam da ne možete povjerovati da ovako nešto postoji,ali postoji vjerujte.Nije sve ružno na ovome svijetu,a ima i nas koji smo i u dobru i zlu pronašli neki svoj recept kako u ovo današnje vrijeme "biti i ostati čovjekom".Svi smo mi svašta prošli u životu. Ovaj nesretni rat je u nama ostavio duboke rane,svi smo izgubili svoje drage i mile,neki su i ostali bez svega, neki su lošeg zdravlja,neki se bore sa opakom bolesti, ali sve nas je to još više povezalo i zbližilo.Sada znamo da treba iskoristiti svaki trenutak i u ovome što imamo uživati.U ovakvom je društvu sve lakše.Ne mislite li i vi tako? Pričaću vam još o našoj maloj družini ovih dana, a sad idem spremati marendu.Ne želim da mi danas ostanete gladni.Pošto mi nismo jučer jeli "prvomajski grah" (uopće ne znam tko je izmislio tu glupost da radnici na svoj praznik moraju jesti grah sa kobasicama, pa ne jedu li oni to..prečesto,običnim danima,ili je to samo još jedna od predrasuda?),ja sam danas spremila: -pileću juhicu -pečeno pileće bijelo meso (moje cure to obožavaju i ja se pomalo bojim da će mo svi zbog toga uskoro dobiti perje!?) -grah na salatu i zelenu salatu -a pošto smo jučer pojeli previše slatkih delicija, danas će mo apstinirati,pa ste i vi bez deserta. Ako imate prijatelje,posjećujte ih,da staza koja vodi k njihovom domu ne zaraste u korov. Želim vam lijep dan.S osmjehom.

- 09:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.