Marenda

ponedjeljak, 23.04.2007.

Dobro mi došli na marendu! Nisam sigurna da li danas trebam napisati ovo što osjećam potrebu da napišem.To mi se često događa zadnjih dana.Nekako mi se čini da trebam,zbog vas koji marendate sa monom i koji ste mi postali dragi gosti,ali me u isto vrijeme i strah.Ne znam da li treba biti iskren ,u potpunosti ili neke stvari treba..odšutiti, kako sam to napisala u jednoj posjeti kod vas.Teško mi je ,u ovom virtualnom svijetu,gdje ne vidim vaše oči,naći pravi trenutak,pravu mjeru i osjetiti onaj ,znate onaj unutarnji poriv kada i mimo vaše svjesne volje ono što je na duši naprosto samo od sebe izađe van. Nekako mi se čini da ste i vi kao i ja,onako s podignutom ručnom kočnicom krenuli u ovu virtualnu avanturu i da se sada iz dana u dan čudite navali misli i želja.Danas razgolitite sebe-sutra se povučete , onda malo odmaknete sve od sebe nekom općom temom ili s malo filozofske rasprave i ..eto nas opet na početku, u svojoj sigurnoj kukuljici. Tako sam ja ovih zadnjih dana ,po vašim komentarima osjetila da moram nešto više reći o sebi da ne bi vaša pogrešno stvorena slika dala jednu sasvim novu dimenziju ovom mom blogu,koji je u stvari krenuo sa samo jednom željom da o običnim malim, svakodnevnim stvarima "pričamo" na onoj ljudskoj razini, bez ikakvih nakana za nećim većim.Samo kao čovjek s čovjekom.U stvarnom životu nam često to malo "ljudskosti" nedostaje... Ja sam radoznala 46-ogodišnjakinja,koja je u svom dosadašnjem život prošla kroz dosta teških životnih faza,ali sam iz svega izašla ovakva kakva jesam i smatram se dobrom osobom.Poslije sretnog djetinjstva obilježenog čestim selidbama,odrastanja u velikom gradu,skrasila sam se u malom istarskom selu i sada ovdje raširenog korjenja crpim snagu za život.Radila sam svašta,iako sam po struci inžinjerka agronomije zbog djece sam odustala od daljnje potrage za "pravim poslom" i danas kada su one postale samostalnije,počela raditi za svoju dušu.Uredili smo staru kuću ,koju je moja Jača polovica naslijedila od djeda, pa je sada iznajmljujemo turistima koji su željni mira i tišine,pravog domaćeg,toplog ugođaja i zdrave domaće hrane.Ovdje kod nas,u ovoj našoj maloj oazi njima ,po njihovim željama ponekad spremim neko fino jelo.Ja volim kuhati i tako sam tu svoju ljubav odlučila ponuditi i vama na ovom mom blogu.Nije to ništa veliko,osim velike želje da svima vama boravak kod mene i sa mnom ostane u lijepom sjećanji i da vam donesem malo topline svoga ognjišta u vaše užurbane živote. Ne znam da li sam u tome uspjela,često su naše želje u nesrazmjeru sa našim mogućnostima,ali želim da znate moje su želje skromne,iz duše, pa su tako i ovi mali darovi koje mi vi ostavljate u vašim komentarima ono što meni unosi onu toplinu i daje snage da i dalje budem ovakva kakva jesam i da vam spremim nešto lijepo za marendu svaki dan. Danas se u mojoj pećnici zarumenila velika zdjela lazanja.Uz nju sam servirala salatu od mladih mrkvica i nadam se da će te uživati.A ako ne stignete na vrijeme,za večeru spremam slanu pitu od sira,pa svakako svratite. Bez vas sve ovo ne bi imalo smisla,a i ja bih se osjećala siromašnijom.Prijatelji nas čine boljim ljudima,a ja bih željela da mi postanemo "prijatelji duše",a ne samo "prijatelji želudca". P.S.Sve slike na blogu sam sama snimila ,ovdje kod mene, sva jela sam spremila za moje ukućane,sem onih za prijatelje i goste u posebnim prilikama,ali o tome vam uvijek ponešto i napišem,volim lijepo,pa se trudim da uz sve što napravim,serviram ili poklonim dam i djelić sebe.Tako su svi mali detalji,svi cvjetovi,pa i sve male bubice koje vidite ovdje ono što sam sama napravila,uočila i poželjela podijeliti i s vama. S osmjehom.

- 09:36 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.