U Zemlji Izlazećeg Sunca

11.12.2008., četvrtak

Muka po vozačkoj, nastavak

Bio ja i po n-ti put u Futamatagawi (trag joj se svaki izgubio)
Nas 7 sretnika, rekorderka polaže po deveti put! U 13:00 bio tamo, u 14:20 odvozio i onda čekao, čekao, ... do 15:15. Ovaj put je zamjerka bila da sam PRESPORO VOZIO. Već sam se vidio kako pišem dopis Policiji i opet prijetim hrvatskim tiskom! No, ono: JA POLOŽIO!

Od nas 7, troje prošlo (ona rekorderka će biti rekorderka i sljedeći put). Onda je uslijedilo čekanje i čekanje... sve do 17:30 kad sam se ponosno išetao sa svojom novom japanskom vozačkom!

Nazdravlje!



06.12.2008., subota

Mala škola hrvatskog

Krenula nam nasljednica u vrtić. Dva puta tjedno, po 5 sati, da se malo socijalizira, druži s vršnjacima, i nauči malo japanskog i engleskog.
Vrtić je ludnica. Njih četvoro (hrvatica i tri japanca, od 1.5 - 3 godine). S njima i dvije tete, Australka i Japanka.
Deviza je vrtića: ovdje možete raditi sve što ne možete kod kuće. Pa recimo, igraju se vodom, pjenom, vodenim bojama nutnut ljepilom, itd.

Prije dva tjedna, zamolili moju ženu da sljedeći put, ako može, dođe i ostane sat vremena s grupom. Naravno da može, ali zašto?

Znate, vaša kći, žensko ka žensko, puno priča u vrtiću. Koristi ona i engleski i japanski, ali joj najbolje ide hrvatski!
E sad, s obzirom da ona najviše priča, a i da najviše priča na hrvatskom...
Prešlo to i na Japance.
Pa je hrvatski postao službeni jezik među djecom. Mali Japanci koriste hrvatski, valjda i kod kuće! sretan
Pa ako možete vi doći na pola sata, da pohvatamo neke od tih riječi službenog jezika sretan

05.12.2008., petak

Muke po vozačkoj

Prije više od dvije godine, dotaknuo sam temu vozačkih dozvola u Japanu.Već tada sam naslućivao da je konverzija vozačke na japansku komplicirana procedura. Ali sam, naivan, pomislio da bi inventivni Hrvati mogli lako doskočiti sa nekom potrvrdicom iz kućne radinosti. Uglavnom, da će pribavljanje iste biti piece of cake.

U to vrijeme, najveća prepreka koju sam imao pred sobom sam bio ja osobno. Nije mi se dalo. I nije mi se dalo pune dvije godine niti početi proceduru... Sve do povratka s godišnjeg u kolovozu. Onda je počela kalvarija.

Nakon dvije godine provedene ovdje, valjda mi je mozak dovoljno ispran, da nisam niti pomislio na neku kućnu radinost, nego, ajmo sve pošteno.

Čin prvi, Futamatagawa (trag joj se svak izgubio!) Driving License Center
Dolazim u 7:30, da bi otkrio da papire primaju od 8:30 do 9:00. Čekam, drugi sam na redu, polako pristižu ostali supatnici. Sve sami stranci. Šalter se otvara u 8:30, namrgođena faca, brblja na japanskom. Iznad njega jasno piše, Ne govorimo engleski, ako ne znate japanski, dođite s nekim tko zna
Predajem mu svoje papire (putovnicu iz 1992, dvije posljednje putovnice, prijevod vozačke, vozačku, ..) Čekam... I još čekam... Čekam više od sat i pol, da me konačno prozovu...
Presuda je bila brza: u veleposlanstvu pogriješili u prijevodu, napisali da je traktor K kategorija umjesto G kategorija, (nešto slično tome, jedno slovo su fulali). Donesite točnu kopiju!
Nadalje, u vozačkoj vam piše kad ste polagali, a ne kad vam je izdana vozačka (mijenjao sam je dva puta u međuvremenu). Nije nam jasno kako ste mogli polagati prije 18. godine! Donesite potvrdu da vam vozačka nije izdana prije 18. godine...

Čine drugi, skype linije JP - ZG
Kumim, molim proklinjem, vučem tisuću veza (uključujući i zamjenika Ministra u MUP-u), da iz svoje policijske uprave dobijem potvrdu da nisam dobio vozačku prije 18. godina. Ovi se u čudu pitaju što će mi to? Riječ je o događaju prije 17 godina, što je koga briga kad mi je vozačka uručena. Naša administracija protiv japanske, ne znaš koja je gora.
U PU se znoje i muče. Imaju dobru volju da mi se pomogne, ali treba to sročiti. Nije to Ana Karenjina da se napiše za 7 dana. Ovo je dokument, pismeno, od punih stranicu teksta (sa duplim proredom), treba to dooooobro promisliti, barem mjesec dana...
Koji je zakon o sigurnosti prometa na cestama vrijedio krajem 1990. godine? Koliko mjesece se prije 18. moglo polagati?
Postao sam pravni ekspert po tom pitanju, prisilno! Jer naša administracija je prema prvom tumačenju zakona presudila da ja u to vrijeme nisam niti mogao polagati vozački prije 18!! Hej, pola mog tadašnjeg razreda i pola generacije položilo vozački ilegalno!
Na kraju sam im ja sve potrkepljujući člancima, aleama, Narodnim Novinama i Službenim glasnikom SFRJ, protumačio da nemaju pojma...

Konačno, došao dokument! Doputovao zajedno sa još dvije putovnice koje mi je mama negdje iskopala.
U dokumentu lijepo navedeno (da sam po tom i tom članku, mogao polagati, ali da nisam mogao dobiti vozačku prije 18.) Nadalje da oni ne posjeduju točan dan kad su mi uručili vozačku (na 18. godinu ili dan poslije) ali da svakako se to nije moglo dogoditi prije!

Čin treći, Futamatagawa (trag joj se svak izgubio!) Driving License Center
Ponovo ja do njih, ponovo u red, ponovo predaj papire na šepavom japanskom i ponovo čekaj i čekaj, čekaj...
Na kraju pravorijek... Piše lijepo da nisi mogao dobiti prije 18. vozačku, i da HR policija nema datuma kad si ju primio, ali MI TREBAMO DATUM KOJI NEMAJU!
Dodatno, 1997, kad si zamijenio vozačku (bilo je to u srpnju, prema onom što piše u vozačkoj, op. a.) bio si i u USA (bilo je to u ožujku, dva tjedna službenog puta, op. a.) DOKAŽI DA ZAHTJEV ZA NOVU VOZAČKU NISI PREDAO IZ AMERIKE!

Nisam mogao vjerovati svojim ušima!
Razjašnjavanja nema, predaju ti papire, hvala na pozornosti, dođite nam opet!
Inzistirao sam na pisanom obrazloženju ove nebuloze koju su mi priopćili, ako ništa drugo da ju mogu dati u Guinissovu knjigu rekorda, kao najupečatljiviji primjer ljudske gluposti! Oni ni čuti! Onda smo se malo natezali i ja sam izjurio van, a da nisam potpisao da mi je slučaj zatvoren i da sam dobio sve papire natrag. Valjda im se to još nikada do sad nije dogodilo da netko bude tako drzak i ne primi pravorijek krotko i mirno!

Čin četvrti, kod kuće za kompom
Još mi se pušilo iz ušiju. Žena mi je uši polijevala vodom i hladnom kamilicom! A ja sam tipkao dopis direkciji policije u Yokohamu, pod koju spadaju i idioti iz Futamatagawe (trag joj se svaki izgubio!).
Adresu sam našao na webu, preko Google prevoditelja. Sad vidim da je dobro i ispalo! Kakav je bio prijevod, mogao sam mail poslati i na adresu odjela za lociranje pasa čiji vlasnici ne čiste na ulici za istima, ali nisam, poslao sam na pravu adresu!
A dopis je bio zanimljiv. Opisao ja svoj slučaj, sa svim pojedinostima. Sa svih pet putovnica, i izletom u Ameriku i u Bosnu, Mađarsku ( po kobasice) i Italiju u 1997. godine. Pa da mi nije jasno da li moram donijeti potvrdu iz svih tih zemalja da nisam iz istih slao zahtjev za izdavanje nove vozačke.
Napisao sam i o zahtjevu da im dostavim točan datum nečega što se dogodilo prije 17 godina i kako je vrlo bitno je li se to dogodilo dan ili tri dana poslije.
Napisao im da se to sve kosi sa zdravom pameću i da ja smatram da je riječ o rasnoj diskriminaciji (JAO!! Te riječi ovdje baš ne vole!)
A kako je riječ o rasnoj diskriminaciji, ukoliko se ne udostoje odgovoriti, da ću svoj slučaj iznijeti hrvatskom veleposlanstvu, engleskom tisku u Japanu i hrvatskom tisku u Hrvatskoj (mogao bih i hrvatskom tisku u Japanu, ali nisam imao adresu)

Nakon toga sam zaspao snom pravednika. Pravda je zadovoljena! Vozačku neću dobiti, ali nek se barem muče s prevođenjem dvije stranice teksta s engleskog na japanski.

Nakon 10 dana sna pravednika, probudio me je telefonski poziv. Policija iz Yokohame: proučili mi vaš dopis, nema nikakvih problema, dođite s vašim papirima da nastavimo proceduru...

Čin peti, Futamatagawa (trag joj se svak izgubio!) Driving License Center
Ponovo ja do njih, ponovo u red, ponovo predaj papire na šepavom japanskom i ponovo čekaj i čekaj, čekaj...
Iz predostrožnosti su onog koji me je "uslužio" prva dva puta poslali na godišnji taj jedan dan (zasluženi godišnji, nakon 10 godina neprekidnog služenja caru i domovini...)
Na kraju pravorijek... Sve u redu, papiri u redu. Jedino, ... u tih 5 putovnica koje ste dostavili od 1992 do 2008) nikako ne možemo izbrojati da ste u Hrvatskoj boravili barem 365 dana, pa vam ne možemo dati normalnu nego početničku vozačku! U tih 16 godina, ja redovno završio fakultet, magisterij, vojsku, ali ne možeš nabrojati 365 dana da sam bio u Hrvatskoj!?
No dobro, nema neke prevelike razlike, pa sam pristao. Iako mi još ni sad nije jasno kako sam mogao živjeti sve te godine u međudržavnom pojasu, a da nitko nije primijetio...
Uslikalo me, provjerilo mi vid, provjerilo boje (trebao sam reći crvena, žuta, plava) Zelena na semaforu im se zove plava, a ja kao daltonista uvijek zelenu vidim kao plavu, pa mi nije bilo odveć teško...
Morao sam i položiti test od 10 pitanja. Trebalo je imati 7 točnih, ja im dao i jedno bonusa (osmo)!
Ostalo samo položiti vožnju.

Čestitke onima koji su izdržali dovdje, još malo pa smo gotovi...

Čin šesti, Futamatagawa (trag joj se svak izgubio!) Driving License Center
U nedjelju poslijepodne, kupio ja jedan sat vožnje, da se ne izgubim, budući da nikada nisam vozio lijevom stranom, (osim kao pješak, ali to se ne računa) Ruta za polaganje, prilično jednostavna, ponovio ja mrtvi kut, naučio rutu napamet s instruktorom.
Bitno je uvijek kliziti uz sam rub ceste, koliko god je ona velika. Ne raditi velike lukove, nego polumjer luka, maksimalno 10.23 cm. NI slučajno zajašit rubnik, direktno se pada... Sve divno i krasno! I ne, nisma niti jednom skrenuo u suprotnu traku!


Čin sedmi, Futamatagawa (trag joj se svak izgubio!) Driving License Center
Došao i dan polaganja. Nas 6 sretnika, ja jedini po prvi put. Ostali, drugi put pa sve do šesti put polažu. U 8:30 bio tamo, u 9:00 odvozio i onda čekao, čekao, ... do 11:00. Od nas 6, samo dvoje prošlo cijeli poligon, ostale srušio na pola vožnje. Meni još ima nade, jer sam sve prošao, ovi jadnici koji su na pola puta poginuli, .. i oni moraju čekati 2 sata da bi im se reklo da su pali i da dođu ponovno.
Na kraju, stigli rezultati, jedna ženska prošla, mi ostali pali. Razlog za mene: niste dovoljno često mijenjali brzine na autu (vozio više manje u drugoj, jer na takvom poligonu, ne stigneš ubrzati...

Čin osmi, Futamatagawa (trag joj se svak izgubio!) Driving License Center
Ponovo ja uzeo sat s instruktorom. Ovaj put sa automatskim mijenjačem. !Mijenjaj sam brzine, idiote, još da ti ih i ja mijenjam!" Automatic vozio dva put u životu, ali prošlo sve u redu, sat vremena bilo dovoljno...

Čin deveti, Futamatagawa (trag joj se svak izgubio!) Driving License Center
Evo mene ponovo na polaganju. . Nas 5 sretnika, ja jedini po drugi put. Ostali, treći put pa sve do sedmi put polažu.
U 8:30 bio tamo, u 9:00 odvozio i onda čekao, čekao, ... do 11:00. Od nas 5, samo dvoje prošlo cijeli poligon, ostale srušilo na pola vožnje. Meni još ima nade, jer sam sve prošao, ovi jadnici koji su na pola puta poginuli, .. i oni moraju čekati

Na kraju pravorijek, od nas dvoje, ženska prošla, ja pao... Razlog, pravilno ste gledali mrtvi kut, ali ste počinjali radnju prestrojavanja, prije nego ste završili radnju gledanja mrtvog kuta..?!?!?!!

Čin deseti, Futamatagawa (trag joj se svak izgubio!) Driving License Center
.Ovaj čin se još nije odvio. Bit će sljedeći četvrtak... Obećavam da ću izvijestiti o ishodu...

Ako me opet sruši, više ne idem tamo... Možda samo napišem još jedno pismo i optužim ih za rasnu diskriminaciju, pa što bude...

22.03.2008., subota

Muke po smeću

U posljednje vrijeme strepim od najjednostavnije moguće radnje - bacanja smeća!
I najjednostavniju operaciju poput bacanja tetrapaka od mlijeka radije prepustim ženi.
Zbog čega? Jednostavno nisam educiran za to, dok se moja supruga samoeducirala i sada je ovlašteni izbacivač otpada u našem domaćinstvu.

Priča je malo poduža...
Grad Yokohama je nedavno reducirao odvoženje otpada s tri na dva puta na tjedan. To je bio prijelomni trenutak u našoj obitelji.
Supruga je po zanimanju, ali i po svjetonazoru osvješteni ekolog i već ju je mjesecima tištilo kako to da mi stvaramo dvostruko više smeća od susjeda. Sad, kad ćemo imati 50% više smeća, ta razlika će biti više nego očita, pa je odlučila uzeti stvari u svoje ruke..

I dobro da je tako!

U Yokohami je u tijeku plan G30 kojim nastoje smanjti količinu smeća. Tako je 2006. godine prikupljeno milijun tona smeća što je smanjenje od 36% u odnosu na 2001. godinu! To im nije dovoljno, nego su najavili da sad trebamo krenuti još oštrije i borbenije u pohode protiv smeća. Pozivaju sve da im se pridruže i sad su našli i jednu borbenu Hrvaticu koja slijedi tijekove.

Od prošlog mjeseca u našoj kući se predano slijede uputstva objavljena na 7 različitih jezika. I tamo je sve precizirano do u detalje.

U spalionicu ide kuhinjski otpad, ulje za kuhanje (ali samo ako je namočeno u novine), pelene (ali samo ako se odstrani sadržaj - ovaj dio se u našoj kući, hvala Bogu, još ne slijedi), grančice (samo do 50cm dužine).

Plastika (ambalaža) se skuplja posebno, ali u to ne ulazi PET boce ili video kazete.
Video kazete opet idu u spalionicu, a PET boce, to je priča za sebe...
PET boce i konzerve idu posebno, ali prije toga treba odvojiti čepove, oprati ih (?!). Plastične boce treba spljoštit, a konzerve ne treba. Čepovi idu sa ostalom plastikom i ne s PET-om.

Još je bolje s papirom. Papir se odvaja u 5 (slovima pet) različith grupa: novine, karton, tetrapaki od mlijeka (!?), magazini i drugi papir. Kod mene bi bilo jednostavno, sve bi išlo u drugi papir, ali ne i kod moje žene...
U svakoj od skupina postoji precizni naputak što smije a što ne smije ići i uz to naputak kako sve to pripremiti. Primjerice, tetrapake od mlijeka treba oprati, razrezati skalpelom i povezati s drugim tetrapacima konopcem criss-cross. Ali prije toga treba provjeriti da li je unutra aluminij, jer ako je, onda ništa od tetrapaka, treba ga baciti u spalionicu...

Ja se u tom jednostavno ne snalazim a i ne da mi se. Da bi se ovo sve slijedilo, treba završiti fakultet i raditi puno radno vrijeme samo na recikliranju.

Ali ekipa se ne da, čak i prijete:
Ako vas uhvate u prekšaju (da ne daj Bože ubacite tetrapak među časopise), prvo će vas poslati na edukaciju o razvrstanju otpada.
Ako ustrajete u prekršaju, poslat će vam drugarsku kritiku. Ako i dalje ustrajete poslat će vam nalog da slijedite upute. Ako ste nepopravljivi, kaznit će vas!


Hvala Bogu na ženi, pa neću u zatvor!

13.05.2007., nedjelja

Japanska susretljivost ili kako mi se punica izgubila u Japanu

Prvih mjesec dana nakon rođenja male Japanke imali smo ovdje dragocjenu pomoć iz Hrvatske.
Bez pomoći ženinih roditelja i s mojim ludim radnim vremenom, vjerujem da ne bismo preživjeli.
Iz tog razdoblja seže i sljedeća anegdota!

Zanimljiv je taj japanski stil komunikacije: rijeke ljudi prolaze kraj beskućnika u kartonskim kutijama ni ne osvrnuvši se; ljudi koj ipreskaču pijanca na pločniku bez grimase na licu; čak i zatvaranje očiju na otvoreno zlostavljanje u vlaku ili na javnom mjestu. Pomisli bi da su Japanci bešćutni, čak autistični. Međutim sve je to istina dok im se direktno ne obratite za pomoć. Tada postajete dio njihove odgovornosti i sve će učinite da vam pomognu.

Moja punica je do nedavno vodila sasvim smiren umirovljenički život :-) Osim nešto njemačkog ne služi se niti jednim stranim jezikom, od stranih zemalja, osim uobičajenih shoping destinacija, potegnula je najdalje do Njemačke, sve dok joj se kćerka nije udala za svjetskog skitnicu. Od tada se taj virus, čini se, prenio i na nju. Prvi put su nam bili u posjeti prošle godine kad su sa mojom suprugom napravili prve korake po Dalekom Istoku. Sada je ona, odmah nakon dolaska preuzela inicijativi: odmah prvog dana krenula je u kupovinu, uspješno se sporazumijevajući s trgovcima, šetali su i do par kilometara udaljenog kompleksa shopping mallova, itd.
Međutim, jedan dan je taj avanturistički crv još više počeo raditi i ona je odlučila da se uputi u trgovinu, ali idući zaobilaznim putem. Ispostavilo se da je put bio poprilično zaobilazan :-) Toliko zaobilazan da joj se kad je konačno došla do odredišta sve učinilo potpuno nepoznato te je prošla kraj njega.

Nastavila je još kilometar dalje i onda je shvatila da toliko zaobilazno pak ne može biti i da se ona malo izgubila. Nije očajavala nego je pitala neku ženu na oskudnom engleskom:
Motomachi, please?

Žena joj je, u najboljoj japanskom maniri objasnila kako doći do kilometar udaljenog odredišta, ali na japanskom. Budući da su šanse da Japanka, ulovljena kilometar istočno od Motomachia govori hrvatski jednake nuli, a budući da su šanse da moja punica govori Japanski također jednake nuli, svi bismo očekivali da bi tu bio kraj komunikacije. Ne i u Japanu!

Japanka ju je lijepo uzela pod ruku i zajedno su, ćakulajući svaka na svojem jeziku, doputovale do Motomachia.

To je Japan koji izuzetno poštujem i cijenim!

zabušavamo li?

Ali, vjerujte razlozi su opravdani!

Na privatnom planu, dogodio nam se zamotuljak: mala Hrvatica, rođena u Yokohami koja će uvijek biti glavna u razredu - ta tko se još rodio u Japanu :-). Rođenje u japanskoj bolnici bilo je za nas oboje pozitivno iskustvo, u odnosu na sve priče koje smo slušali o hrvatskim bolnicama. Puno pažnje, izuzetno poštovanje prema majci i djetetu, boravak 7 dana u bolnici koji je bio oporavak, ali i neka vrsta tečaja za majku kako njegovati dijete... Zanimljiva je i hrana koja se tamo dobiva - voće od prvog dana, a kod nas je voće praktično pa zabranjeno za majke, zbog grčeva kod djece, puno ribe, čak i smrdljivi natto (kažu da je izuzetno zdrav, i bolje da je kad toliko smrdi :-))

Za njegu smo dobivali ponekad i proturječne savjete u odnosu na Hrvatsku. Primjerice bebu smo kupali od prvog dana kad je došla kući, i to u kadici, potpuno ju uranjajući u vodu! Pupak?! U Japanu se pupak kvasi bez problema, uopće ga se ne premotava nego se suši na zraku. Jedino je pravilo, nakon kupanja ga dezinficirati alkoholom. Rezultat - otpao je 8 dan od rođenja.
Vitamin D - kod nas ga dobiva svaka beba - ovdje uopće nije praksa da ga se propisuje. Još nismo sigurni, koje savjete pratiti.
Oblačenje - kod nas se u pol ljeta bebe oblače poput Eskima - "da se ne bi prehladile". Mali Japanci su vani u travnju s bosim nogama, bez kapa, dekica i ostalih rekvizita. Mi smo u početku imali malu Eskimku, a sad se polako opuštamo. Dekica je znatno tanja, vunena kapa je zamijenjena šeširom, možda jednog dana se i čarape zaborave kod kuće :-)

Uglavnom, mala Japanka ima 2 mjeseca, raste vrlo brzo u odnosu na svoje kolege iz rodilišta :-), izaziva uzdahe na ulici zbog plavih očiju i svijetke kosice ("kawaii, kawaii desu ne!") i zahtjeva 100% pažnje kad dođem kući.

A kući dolazim poput Japanaca, nažalost, i suviše kasno, najčešće nakon 20 sati. Razlog, sve više posla, budući da sam u Novoj godini na novoj dužnosti. Kao tehnički manager, više se ne borim s jednim projektom nego sa 10 projekata.

A borim se sa uhodanim, a neefikasnim načinima rada ("jer se tako od uvijek radi"), sa nemogućnošću da se zabušante nazove zabušantima ("kako zabušanti ne bi izgubili obraz?!"), sa potrebom da se poštuje protokol ma kako on nelogičan i glup bio ("jer se pravila preteško mijenjaju")...

Rezultat: na kvartalnom mjerenju količine stresa očitalo me da sam pod povećanim stresom (ma nemoj!) i da ga se moram osloboditi (recepte nisu dali, više sreće u sljedećem izvlačenju :-))

Za kraj opet lijepe vijesti! Hrvati, pripremite se za Japansku navalu! Hrvatska je vrlo in u Japanu ove godine. Ne čitam japanski, ali mi prijatelji kažu da je po popularnosti odmah iza Italije. Da se žestoko reklamira! Ovo ljeto uvode se i direktni letovi iz Tokya do Zagreba i (mislim) Dubrovnika! Najbolja reklama, ipak je usmena predaja. Prošli tjedan reče mi kolega -

Znaš, moji su roditelji kao turisti prošli pola svijeta. Prije koji dan su se vratili iz Hrvatske i kažu da nikada nisu vidjeli ljepšu zemlju


A što Japanci traže? Gdje god dođu moraju znati što je ono što se MORA VIDJETI, ono što se MORA JESTI i koji suvenir se MORA KUPITI.
Tako je kad odete u Sapporo ili u Nagoyu, Hiroshimu, Kyoto! Tako je kad odete u Okinawu, tako je kad odete u inozemstvo. Ovo je pitanje koje sam najčešće dobivao o Hrvatskoj. Dok s odgovorom na prvo pitanje nisam imao problema, na drugo i treće još nemam odgovor. Imamo li ga uopće u Hrvatskoj?
Što je to što se mora jesti u Zagrebu, što u Rijeci, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Slavonskom Brodu ili Vukovaru?
Pokušajmo: Zagreb - štrukli, Dubrovnik rožata, Vukovar - dunavski fish?
Slavonski Brod (nešto lovačko?)


Sa suvenirima, vjerujem da je još teže...

01.02.2007., četvrtak

Zabušavamo po malo

Već smo "razmijenili" drugi mjesec ove godine, a nismo vas se udostojili razveseliti niti jednim zapisom!?

Ne služi nam na čast, ali tradiciju ćemo još malo nastaviti. Nije da nemamo što reći, nego vremena se nema. Preko tjedna se puno radi, na večer se tek po koja riječ stigne razmijeniti sa ženom, i tako iz dana u dan. Vikend stigne dok se okreneš, ali još brže i prođe.

Uglavnog vikende provodimo u kupnji i pripremama za novog stanovnika člana obitelji. U Japan je ušla ilegalno, papira (još) nema, slike su joj malo mutne, ali zasigurno stiže, odbrojavanje je u završnoj fazi.

Osim shopinga bavimo se i promocijom hrvatske kuhinje (moja žena) i promocijom hrvatskog pranja posuđa (ja). Ugostili smo jednog pjesnika, liječnika, duhovnog i zanimljivog diplomata (sve u jednoj osobi), jednog Hrvata na privremenom radu u Japanu, zajedno sa Talijanom na malo manje privremenom radu i jednu Japanku koja je taj privremeni radu učinila punovremenim. Sljedeći tjedan nam u goste dolazi župnik, Amerikanac slovenskog- baltičkog porijeka na privremenom redu i radu u Japanu.

Uglavnom veselo!

A što smo jeli? Pa pogodite sami!

Možete pročitati na Japanskom pod 2007t 01 28ĺ. A ako vam je teško, pokušajte s "prijevodom"

Uglavnom s ovakvim vam mi prijevodima živimo! Budući da japanski samo nabadamo, prepušteni smo na milost i nemilost googlea ili babefisha. A onda su česte situacije tipa "što je pjesnik htio reći"
I na gornjem primjeru, prijateljica nam piše:
The grandmother dies and yesterday wake, today attends farewell system.

Sad budi ti pametan! Baka joj je umrla, jučer se ustala i nazočila oproštajnom sustavu?!

Ili kad vam kao uputu kako doći do bolnice ispadne:
The sidewalk going by way of walking 15 minute which moves from the cherry tree wooden town station of the JR line city barracks underground wire

Za stanicu znam cherry tree wooden town station je Sakuragicho stanica, a linija je (ne žica!) Keihin Tohoku linija.

Za one zainteresirane za tehniku, evo pa se malo i sami mučite - BicCamera, trgovina elektronikom, od igle pa do lokomotive! Uživajte!

Vaše sugestije o enigmi "uskrsnula baka", kao i pokušaj dešifriranja što smo to jeli 28. siječnja očekujem u komentarima!



09.12.2006., subota

Hiroshima

Prošli vikend bili smo u Hiroshmi.

Hiroshima je grad od 1.1 milijun stanovnika, grad mladih, opuštenog življenja u kojem vrijeme teče znatno sporije i opuštenije nego u drugim dijelovima Japana.
Na žalost, nitko neće ovako početi opis Hiroshime. To je ujedno grad koji nosi stigmu da je na njemu čovječanstvo po prvi put iskazalo prijezir prema čovječanstvu. Grad gdje je ljudska arogancija dosegnula novu dimenziju.

6. kolovoza 1945. godine, u 8:15 minuta 75.000 ljudi je u trenutku umrlo od djelovanja radijacije, udara i topline. Do kraja 1945. godine još toliko izgubit će živote od smrtonosnih posljedica atomske bombe.

Na trenutak u kojem je cijeli grad izbrisan sa lica zemlje svjedoči spomenički kompleks u samom središtu grada. Jedini svjedok samog događaja je Kupola atomske bombe. Građevina koja na prvim fotografijama nakon eksplozije sablasno izviruje iz pustopoljine ruševina. Razlog zašto je bila pošteđena je trivijalan. Bomba je eksplodirala neposredno iznad kupole pa je zračni udar došao okomito na zidove zgrade i zbog toga ju je sačuvao.

Image Hosted by ImageShack.us

I danas nakon 60 godina zgrada izgleda sablasno. Kamenje oko nje i polusrušeni zidovi nijemo svjedoče o tragediji. U trenutku su svi koji su se nalazili u zgradi kao i cjelokupni interijer, bili spaljeni. Ostali su samo zidovi...

Na drugoj strani rijeke nalazi se spomenik Sadako Sasaki. Kad sam prije puno godina čitao Sadako hoće živjeti nisam niti pomišljao da ću jednog dana vidjeti njene ždralove u živo.



Sadako je imala 2 godine kada je eksplodirala bomba. Bila je pošteđena i sve do 11. godine činilo se da ju je strahota atomske bombe zaobišla. Bila je sportašica, atletičarka, bez ikakvih problema. U 11. godini otkrivena joj je leukemija, bolest atomske bombe. Sadako je, po staroj japanskoj tradiciji počela izrađivati ždralove. 1000-ti ždral trebao je njenu jedinu želju (da pobjedi bolest) i ostvariti. Izradila je više od 1000 ždralova (najmanji od njih, manji od 1 cm. izloženi su u muzeju atomske bombe). Na žalost 1000-ti ždral nije joj ispunio želju - umrla je u svojoj 12. godini.

Priča o Sadako i danas dovodi velike grupe japanskih školaraca do njenog spomenika. Donose po 1000 ždralova i ostavljaju sa željom za svjetskim mirom.


Posebno upečatljiv je muzej atomske bombe. Ulaz u muzej je simboličan, 2.5 kune, vjerojatno za to da svatko može doći i poslušati priču koju priča.

A priča je nevjerojatna. Znate li zašto je bačena atomska bomba?
Japan je sredinom 1945. godine već bio na koljenima i tražio se način da se potpiše kapitulacija. Budući da je u svibnju rat u Europi završen sva se sila okrenula prema Japanu. Sovjetski Savez je također planirao objavu rata Japanu. Amerikanci su se bojali da, ukoliko SSSR napadne Japan, da će morati sferu utjecaja podijeliti s Rusima. Stoga su htjeli pod svaku cijenu završiti priču prije nego Rusi dođu blizu. Međutim, vrlo vjerojatno bilo je moguće rat jednako brzo završiti konvencionalnim oružjem. Međutim, Ameri su htjeli zaplašiti Ruse i cijeli svijet novim oružjem, i što je još tužnije, morali su opravdati trošak od 2 milijarde dolara za razvoj nuklearne bombe?!

A zašto je odabrana Hirosima?
Tražio se grad koji ima dovoljno veliku urbanu zonu u kojoj će biti moguće dobro proučiti djelovanje razornog oružja.
Tražio se grad koji je okružen planinama tako da se djelovanje radijacije može dobro fokusirati i dovoljno dugo zadržati da se vidi utjecaj.
Tražio se grad koji do tada nije bombardiran kako bi se efekt novog oružja mogao bolje uočiti u razlici između situacije prije i poslije bombe.

Muzej priča priču o životu prije i poslije 8:15 minuta. Izlošci nas vode iz trenutka u trenutak:
toplinske zrake 0.3 sekunde nakon detonacije temperatura se podigla na 7000 stupnjeva celzija. Toplina je spalila sve u krugu 4 km, a oni koji su igrom slučaja preživjeli bili su živi skuhani. Prikazuju se nevjerojatne slike - žena je na sebi imala kimono sa tamnim dezenom. Dezen joj se preslikao na kožu budući da tamnije nijanse jače upijaju zračenje (pa i radijaciju) od svjetlijih. Ili čovjek koji je u trenutku eksplozije proturio ruku kroz prozor. On je ostao živ, ali su mu prsti potamnjeli i do kraja života nokti na toj ruci su mu vrlo čudno rasli.

zračni udar porušio je veći dio grada. Slike prikazuju pustinju iz koje se sablasno uzdiže sačuvana kupola.
požari zbog topline i rušenja sve što je ostalo čitavo pretvorilo se u buktinju.

Prve trenutke nakon eksplozije slikao je japanski fotograf. Slike prikazuju potresne prizore. Ljudi s kojih visi koža, ispečeni, crni, leže po ulicama, oko njih pustoš...

Osvježenje im je stiglo u obliku crne radiaktivne kiše iz oblaka. U očaju pili su kišu koja im je zapečatila sudbinu. Tragovi kiše vidljivi su na izloženim predmetima ljudi koji su u grad ušli nakon eksplozije.

Priča se nastavlja dalje. Utjecaj radijacije na nerođenu djecu koja su u sljedećim godinama rađana s deformacijama i malformacijama.
Utjecan radijacije na kromosome - karcinomi, leukemija itd.

Svi eksponati u muzeju imaju priču iza sebe. U neposrednoj blizini mjesta gdje je bačena bomba obavljala su se rušenja objekata u cijlju širenja protupožarnih puteva. Na radnoj obvezi bila su djeca - 12, 13 godina, budući da starijih nije bi bilo, bili su mobilizirani. Većina izloženih predmeta odnosi se na tu djecu i svaki predmet iza sebe krije priču. Školska uniforma 12-godišnjaka - roditelji su ga našli ispečenog u bunilu u školskom dvorištu...

Tricikl 4-rogodišnjaka koji je spaljen dok se vozio po dvorištu. Otac ga je sahranio zajedno s triciklom iza kuće i tek nakon 40 godina prenio ostatke u obiteljsku grobnicu a tricikl donirao muzeju...

Cijeli muzej nalazi se na internetu i svakako preporučujem da se pogleda! Doista je snažna poruka da se nikada više ne ponovi sličan zločin.

Nakon bombe gradom su kružile priče da trava neće nicati cljedećih 75 godina. Već nakon nekoliko dana izbili su novi pupovi na spaljenom drveću. A tri dana nakon eksplozije profunkcionirao je gradski tramvaj?!

I na kraju - kad su 1996. godine tražili da se Spomenik Miru i cijeli kompleks proglasi svjetskom baštinom, samo su dvije zemlje bile protiv - SAD i Kina! 50 godina nakon svega neki ne samo da nisu sposobni priznati zločin i da su im na vlasti u tom trenutku bili ratni zločinci, nego ne dozvoljavaju niti drugima da govore o tragediji koju su prouzročili njihovi zločini... A ratni zločin ne zastarjeva - osim ako su ga počini pobjednici! Kolikog li cinizma!

P.S. Cijela priča ima i drugu stranu. Japanci su u drugom svjetskom ratu počinili masovne zločine po Kini, Maleziji i drugim dalekoistočnim zemljama. Ali ih nije počinio trogodišnjak na triciklu ili 11-godišnjak pod radnom obvezom.

P.P.S. Prošli tjedan sam saznao da je majka moje profesorice japanskog iz Hiroshime. Imala je 10 braće i sestara. Jedna sestra joj je 1945. godine poginula u bombardiranju Tokya. Svi ostali, zajedno s roditeljima poginuli su od atomske bombe. Ostala je jedino bratova žena s nećakom koji su taj dan otišli iz grada. Nećak je preživio, ali mu je od zračenja cijelo lice pocrnilo i takvo je ostalo do danas. Ona nikada nije htjela pričati o Hirošimi i bombi. Jedino se sjećala bistre rijeke u kojoj su se kupali kao djeca. Preživjeli su joj pričali o spaljenim ljudima koji su u rijeci tražili spas od boli i opeklina. I ta joj je slika uništila i sliku iz djetinjstva....

19.11.2006., nedjelja

Izvlačenje šibica, brojanje na japanski i još ponešto

Evo novog zapisa samo za najvjernije. Iskrene čestitke na upornosti da dolazite na ovaj blog i iz dana u dan se uvjeravate da zabušavam.

Ali što se može - poslovi pritisli, dva tjedna sam izgubio na jednom problemu koji je trebao biti završen za dva dana, ali sam ga tek jučer uhvatio za glavu i rep i riješio. A kod mene je problem, što me ono što ne uspijevam riješiti toliko obuzme da o tome razmišljam i danju i noću, i dok spavam i dok jedem i na poslu i kod kuće...

Izvlačenje šibica

Stvar koja me je oduševila prošli tjedan! Trebali smo izabrati jednog iz grupe da obavi određeni zadatak. U Hrvatskoj bi napisali imena na papiriće, ili bi izvlačili šibice.
Japanci to rade na sljedeći način:
Image Hosted by ImageShack.us

1. Recimo da imamo četiri osobe u igri. Na praznom listu papira nacrtaju četiri vertikalne crte i jedna od njih se obilježi zvjezdicom na dnu. Na vrhu se napišu imena osoba koje sudjeluju u izvlačenju.
2. Svaki od suigrača ima pravo spojiti crte neograničenim brojem spojnica.
3. Nakon prvog kruga spajanja, donji dio papira se pokrije da ne bi netko išao računati i utjecati na ishod i svaki od igrača može dodati još po koju spojnicu.
4. Na kraju se, krećući od zvjezdice, i slijedeći svaku spojnicu na koju se naiđe stiže do izabranog. U ilustriranom slučaju riječ je o osobi X.

Kod našeg izvlačenja papirića samo onaj kojemu je povjereno da izvlači ima, na neki način, utjecaj na izbor (iako, ukoliko se pošteno igra, to ne utječe na rezultat izbora). Kod japanskog načina svi imaju utjecaj na izbor, a sam izbor je korelacija slučajni funkcija svih nazočnih osoba :-)
Uglavnom, kad sljedeći but budete morali izvlačiti šibice, budite faca i predložite, "Ajmo to napraviti na japanski način!" wink

Brojanje

Ako niste znali kako Japanci broje pogledajte ovdje!


Nagradno pitanje: kako Japanci naručuju 2 pive??? Odgovor je prikazan na slici iznad party

Crveno, žuto, ...
Oni koji me znaju, sjetit će se da sam s bojama, blago rečeno, konfuzan, i da je za mene trava crvena, a "zeleno" na semaforu plavo. I tko kaže da nisam u pravu. Nisam siguran za travu, ali za semafor pitajte japance i svi će vam potvrditi da na semaforu krećete na ao, što znači plavo wink

Da ne bude zabune! Semafori su im jednaki kao i kod nas: crveno, žuto, zeleno. Ali riječ ao može značiti zeleno ili plavo, ovisno o situaciji. Moderni japanski ima i riječ za zeleno (midori), ali se ona pojavila u 12. stoljeću. Klasični japanski ju nije imao, a i do danas se zelena boja smatra nijansom ao. Tek nakon drugog svjetkog rata počinje se zelena smatrati zasebnom bojom, ali i do danas se ao koristi za neko povrće, jabuke ili vegetaciju (preuzeto sa Wikipedie)

A sunce?
Dok sam na internetu tražio potvrdu da Japanci doista zeleno zovu plavim (to sam prije čuo u kolokvijalnom razgovoru...) naišao sam na još jednu zanimljivost! Kakve je boje sunce? Ako pitate znanstvenike reći će vam da je bijelo. Ako pitate svakog klinca u Hrvatskoj, naravno, sunce je žuto, svi smo ga u takvoga slikali u školi i prije nje. Ali u Japanu je sunce... naravno, crveno! I to nije jezična zavrzlama, nego će svaki japanski klinac uzeti crvenu bojicu i nacrtati lijepi crveni krug. A ako niste znali, to im je na zastavi - lijepo, veliko, crveno, okruglo SUNCE.

21.10.2006., subota

skočiti do Splita

Zamislite da u jutro u 8:26 sjednete na vlak za Split. Od 10 - 11:30 odradite radni sastanak u Splitu, ručate, sjednete na vlak i u 13:30 ste već u uredu u Zagrebu.

E to mi se dogodilo u četvrtak. Išao sam poslovno shinkansenom do Nagoye. Do tamo ima 250 km, otprilike kao od Zg do Splita, ali se putuje sat i 25 minuta.

Vlak je nevjerojatan. Na nekim mjestima ide i do 300 na sat, ali unutra se manje drma nego naš putnički od Broda za Oriovac.

Kakva je aerodinamika, dovoljno govori podatak da kad na manje od metar od vas prođe drugi vlak koji vozi vama relativnom brzinom od 600 na sat, osjetite samo mali udar, kao na skretnici :-)
www.japan-guide.com

Vlakovi voze do 300 na sat u razmacima ponekad i tek 7 minuta. I svaki put kad se vozim razmišljam, zar se nikad, baš nikad nije našla neka baba sa 5 torbi, cekera i kantom masti, koja nije stigla sići na vrijeme i da vlak zakasni! Jer na 300 km na sat, 7 minuta je poprilično malo.

Također, ono što fascinira jest da, iako prometuju svakih 10-ak minuta, iako su poprilično dugi, ovi su vlakovi u pravilu popunjeni. Čovjek se priupita, pa zar ti Japanci ništa ne rade nego samo putuju?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se