|
|
Došlo je vrijeme da odam zasluženu počast svim kućnim ljubimcima koji su prošli kroz našu kuću.
Neki su se zadržali duže, neki kraće, ali sve i do jedan je, osim prvoga, umro neprirodnom smrću, uglavnom nesrećama, uz jedno dva, možebitna slučajna samoubojstva.
Sve je počelo s akvarijem i ribicama. Prvo su bile tropske, dok se meni nije svidjela riba Borac, prekrasnih boja i raskošnih peraja. Kako je ona ušla u akvarij, nastali su problemi. Upozoreni da te dvije ribe nikako ne idu skupa (jer se odmah potuku,otud ime) držali smo se savjeta i stavili smo je sa drugim ribama, koje ona nije dirala, osim povremeno grickala za rep, ali vidjela je svoj odraz u akvariju i danonoćno se zalijetala na svoju sliku i priliku, dok je jedno jutro nismo našli kako pluta "trbuhom za površinom". Tako je počela Kletva !
Izmjenjivale su se kod nas razne ribice, od tropskih do zlatnih, ali nisu pobuđivale neki osjećaj "kućnih ljubimaca". Trajalo je to sve dok se nije rodio prvi riblji kućni ljubimac, nazvan Morski pas. Mislim znam ja da se ribe mrijeste, ali naš je čudo sam po sebi pa smo to nazvali rođenjem.
Jer, kako su sve ribice ugibale po akvariju ja sam odlučila očistiti akvarij temeljito, što podrazumijeva, izliti svu vodu, oribati akvarij, oprati pijesak sa dna, promijeniti vunu, očistiti cijevi, promjeniti ugalj i šta sve ne....
Sve sam to napravila u kadi, mislim da sam pijesak tri ili četri puta oprala u vreloj vodi, četkom oribala akvarij iznutra, ofurila ga vrelom vodom, izlivala, ulivala, ispirala, na kraju vratila pijesak na dno, napunila ga ledenom vodom i čekala 24 sata da se voda pročisti s namjerom da kupim nove ribice.
Kad ono ujutro akvarijem pliva mala crvena ribica ne veća od pola centimetra,a tanka kao iglica!!!
Nazvali smo ga Morski pas, jer što je taj preživio,svaka mu čast. Preživio i živio 2 godine, dok ga jedno jutro nismo našli kako pluta bočno i ne mrda. To je prva riba koje nam je istinski bilo žao 
Izgleda da smo ga pokopali u skladu sa islamskim običajima (vidi Osama pokop), jer smo ga nakon razmatranja vratili u njegov prorodni okliš, vodu, samo malo nezgodnim putem, if ju no vat aj min...
Drugi slučaj su papigice tigrice, žuta i zelena, Kiki i Riki ...
Oni su već bili ono što se podrazumijeva pod ljubimce jer smo im pričali, mazili ih, davali im jabuka, sipinu kost, pazili ih i sveukupno bili su omiljeni u kući. Pa šta im se desilo, pitate vi?
Negdje u ljeto, objesila sam krletku na terasu, stavila kadicu za kupanje i ostavila ih da guštaju.
Otprilike iza ručka osjetim miris paljevine, pogledam na terasu, a kad tamo imam šta vidjeti, dim gust kao oblak, na sve strane....
Odmah su mi papigice pale na pamet, ali bilo je već kasno. U krletci Kiki ošamućen, a Riki već na leđima, s kandžama u zraku .......... Svekrva je palila cimu od krumpira, zadimila i Boga i svece i usput napravila "konačno riješenje" za Rikija....
Kiki je neko vrijeme bio ošamućen, ali se kao malo trznuo, pa smo ga pustili iz kaveza da malo proleta po kući, i prvo što je on napravio je da izvede "bijeg u slobodu" kroz zatvoren prozor. Puka je glavom i srušija se ka svića. To ubrajamo u samoubojstvo. Pokopan je kraj Rikija, ispod smokve.
Sljedeći ljubimac bio je moj neprežaljeni najdraži mačak na svijetu McMac.
Već sam opisala negdje kako je jako volio kad čitam knjige naglas a on leži na mom stomaku. Volio je jesti leptirice, izvlačiti salamu iz sendviča, a jednom je čak ukrao i pileći filet iz tave. Da ne spominjem koliko je mrtvih guštera i vrabaca donio na terasu.
Kako sam ja pobornik toga da je bolje živjeti jedan dan kao vuk, nego cijeli život kao ovca, nisam dala da ga kastriraju pa je on vodio fenomenalan mačji život. Znao je odlutati danima, vratio bi se ofucan, raščupan, jednom čak i ozljeđenog oka, što je veterinar uspješno liječio, ali kastrirati ga nisam dala, i nemojte se smijati, ali mislim da mi je bio zahvalan zbog toga......... Imali smo dogovor,on i ja. Ja sam objesila malo zvonce, s Božićnog bora, nisko na vrata balkona, a on bi, kad bi došao iz svojih "osvajanja", šapom mlatio po zvoncu sve dok mu ja ne bih otvorila. Smišno je to inače, zakonitoga bude 2 mobitela, a ja ne čujem ni jedan, ali cilikanje zvonca me budilo bez obzira koliko kasna ura bila ! ?
Uglavom živio je on tako kao mačji kralj dobre tri godine, sve dok se jednom nije vratio očigledno bolestan.
Veterinar ga pregledao, ponudio eutanaziju, jer je rekao da su mu šanse male, jetra, bubrezi, bla bla, otrovan....
Ne mogu vam opisati koliko mi ga je bilo žao, ali sam mislila ako tko ima šanse da se izvuče, to je on.
Krivo sam mislila 
... Donijela sam ga doma zamotanog u dekicu i držala na rukama dok se grčio, kočio šape, držala sam mu ruku na glavici i vjerujte mi, kunem se, gledao je u mene s posljednjim drhtajem, spustio glavu na moj dlan i otišao u mačja vječna lovišta ( u njegovom slučaju i vječna parišta ) , nadam se da uživa....
Pokopala sam ga ja sama, ispod stabla na koje se najčešće penjao, u najljepšoj kutiji, skupa sa trakicom i zvoncem. I nisam htjela drugog mačka!
Sad evo imamo psa, zdravog, sretnog, redovitog kod veterinara, meni dragog, djeci još dražeg, i dobro se brinemo o njemu.... Pomalo smo naučili od svega prije, i nadam se da je "kletva" groblja kućnih ljubimaca napokon skinuta ...
