Winter in Osaka
Zimska noć sa aurom neona i dahom vječnog ritma megalopolisa. Temperatura se spustila ispod ledišta.
Gradski parkovi postaju utočišta mira i tame.
Žuta svjetlost lampi u borbi s vlažnom, hladnom
izmaglicom.. Tišina, prožeta prigušenim šumom grada.
Kad bi mogla, Mai bi čula tek svoj dah i potmule korake. Polagane, nepredvidive.
Ova noć nema cilja.
"Halelujah, halelujah.."
.. It's a cold and it's a broken, Jeff?
Djevojka stiša player i zažmiri i udahne hladnoću.
Podigne glavu. Želi osjetiti pahulje na licu.
Malene su i rijetke..zalutale.
Zašto ne padaš, sniježe?
Trebao bi ovo biti.. Badnjak, pomisli.. da.
Sutra u kojem čekaju dom, obitelj.. Da..to bi bilo lijepo. U Europi je lijepo.
Something about jingle bells.
Danas je sutra, jučer je danas..
..i.. osjeća njegove prste.
Provlače se kroz noć..ne puštaju ju.
...
Uhvatio ju je kao da će ju ugušiti. Palac je zario u kožu između vilica. Zaboljelo je.
A ona ga je ugrizla.
Ne puštaju ju.. način na koji je disala..na koji joj je tijelo progovaralo. Zvukovi koje je proizvela. Ono što je izgovorila i što mu je uzvratila. Pogledi koje su izmjenjivali.
Strah kojim su zadrhtali od strasti i sebe samih, u grozničavom spajanju.
Zaboljelo ju je jako. Suspregnula je krik. Suze su joj navrle na lice. Ne sjeća se više te boli. Sjeća se samo kako ju želja preuzela.
I njegovog poraženog, mučeničkog pogleda. Okrenuo se, klonuo na pod i teškom mukom svladao tijelo. I zaplakao.
Ne pušta ju.. bujica plača koja je provalila iz nje nakon toga.
Način na koji se pokupio i otišao.
"Kazu. Pusti me", sjeća se kako je rekla te večeri, drhtava glasa, pred vratima svoje sobe na kampusu. On je šutio, gledao je na uznemirujuć način.
" Gotovo je "
Uhvatio joj je ruku kad je posegnula za kvakom.
"Kazu.."
" Udari me. "
Znala je da je smrtno ozbiljan.
" Šta je? Nije bila dobra? Ona? "
Progutala je slinu i progurala se u sobu. Znala je da ce ući za njom..
" Udari me.. "
..
Mai pojača glazbu. Poželi čuti škripu snijega pod nogama i osjetiti kako joj se obrazi žare pod naletom zimskog vjetra.
. "..girl disappearing
to some secret prison
behind her eyes she whispers.."
.."..Im movin, I feel it
Im comin, not drowning
Im movin, I feel it
Im comin, not drowning.."
Paviljon. Trešnje što ga okružuju kao prikaze su u izmaglici.
Vrijeme je da ode odavde.
Mora požuriti.
Krpe..spavati.. Produži korak, Mai.
Tik ispred uma fiksiranog dolje, u podnožje brežuljka, nešto proleti.
A ona ga je jedva primjetila. Svilorepi drozd nečujno sleti na ogradu paviljona.
Blago svjetlo lampiona palo je odozgo na ptičicu i ogrnulo je nježnom, zagasitom aureolom. Ovako bi trebali izgledati duhovi ptica..
Mai polako isključi glazbu. Skine slušalice. Namjesti postavke na nečujno. Lagano se okrene na peti, ne usuđujući se primaknuti ni koraka. Zadrži dah.. zoom & Flash, i sjajni život u sitnom ptičjem oku, ovjekovječen.
..
"Odluka dobra odluka"
Djevojka protrne. Ptica otprhne, poplašena, jedva čujno.
Čovjek je sjedio tu, u lotos položaju, par metara do nje.
Skutren uz sjenu ograde.
"Loša..dobra..odluka .. ne postoje odluke izbori.."
" Ali postoji moj velik trbuh! Mali trbuh bolji je nego veliki"
Glas je to blag i inače ugodan. Osjetila je to. Polako priđe i ugleda..mršavog(!).. starog čovjeka. Drhturi u prevelikom starom kaputu, zagledan u prošlost.
Mai čučne do njega, sa željom da nešto kaže.
Ugleda ga..je li ikad nekoga zapravo ugledala? Mora da jest..jednom davno. U drugom životu.
Riječi se rasprše u trenutku. Ona nježno dodirne čovjeka..i poljubi ga u obraz.
I ako je tren prije prvi put vidjela osobu, onda je sada prvi put poljubila.
Staro lice koje joj je zarobilo pogled, kao da se probudilo iz sna.
Oči su se susrele s njenima, duboke i vlažne. Zahvalne.
" Ne govori", šapne joj najednom čovjek. I pokaže nešto.
Mai shvati i sjedne kraj njega.
Moraju biti strpljivi i tihi. Čekaju nešto. Možda je prošao i sat, ali svejedno joj je. Sat ili minuta. Život ili smrt..sve je jedno.
.."Gledaj"
Svilorepi drozd doleprša odnekud. Vratio se. Nekoliko sekundi, i doleprša još jedna ptica. Ženka, shvati Mai.
I čini joj se kako je taj par ptica i ovaj trenutak sve što postoji..
Kazu upadne u njega.
Tiho, najtiše.. poput duha.
Ptice su snubile, a on je zakoračio u taj svijet, kao iznenadni trenutak u kojem je Mai samo svjesna da stoji pored njih.
Zbunjen, ne znajući što da kaže, što da učini..ali stvaran. Stvarniji nego ikad.
Tajac.
Dvoje mladih, nakon što su im se pogledi susreli, ne znaju kamo bi s njima.
Oboje žele progovoriti.
Ona je u njemu ugledala otvorenost, a on u njoj mir. Ali, a možda i upravo zato, šute.
Kazu bojažljivo pogleda starca.
I uviđa što se događa. Iznenađen i odjednom spokojan, uzvrati osmijeh. Sjedne do Mai.
Šutke gledaju svilorepe drozdove, maglu i šarena svjetla. Slušaju kako u dubini tihe noći bruji velegrad.
Par trenutaka nakon što ptice odlete, Mai i Kazu uhvate osmijeh jedno drugome.
" Pa..", pod dojmom zaključi mladić, ustajući. Mai prihvati pruženu ruku.
"Pa..", dahne nesvjestan ponavljanja.
Nervozno ovlaš "popravi" djevojčin crni kaput od tvida, izbjegavajući strepnju i čežnju njenog pogleda.
A onda ju pogleda ravno u oči. Dogodilo se u sekundi.
Duboko, odlučno udahne, i Mai osjeća da ovo neće zaboraviti.
"Gospodine?", osmijehne se Kazu iskreno i nepokolebljivo, i pruži čvrstu ruku.
Čovjek jedva da je dao otpora dok se pridiže svojim suhim i laganim tijelom.
Kazu primijeti kako starac drhturi, opet. No to nije ono drhtanje koje je Mai zatekla.
" Kazuri" predstavi se mladić, uz kratak naklon, pa značajno pogleda djevojku.
" Mai", kimne ona sa smiješkom.
"Hayao", protisne čovjek.
"Gospodine Hayao.. stanujete u blizini?"
" Živim u Osaki"
" Ah..ovaj.. Hodite s nama. " Kazu je dao sve od sebe da glasom ne oda kako mu je njezina nazočnost jedino na svijetu u ovom trenutku.
Ali zvuči odlučno, srdačno. No sa strepnjom prati kako ih Hayao pogledava, jer ne zna što neznanac vidi u njenim očima. A vidi uporište, također.
" Hladno je ovdje ", začuju ju uto kako progovori.
A ona izbjegne kazuov sretni i zahvalni pogled, dobrostivo se nasmiješivši starcu.
" I kasno " prisnaži entuzijastično Kazuri. Lagano pročisti grlo.
" Naša kuća.. Blizu je, prije podzemne. U podnožju. Možda..mislim da će vam se svidjeti"
Krajičkom svijesti kazu shvati što je rekao na početku. A onda shvati da je opušten.
".. Pa.." Hayao će neuvjerljivo.." Hvala vam.. Ali.. dobro sam jesam. Ostat ću.."..- djevojka ga uhvati za ruku. " Molim vas "
" Hajdemo " - položi mu mladić ruku na leđa.
..
"Znate..", reče Hayao nakon valjda 5 minuta, " vas dvoje; mene ne poznajete.. No, ja poznajem šutnju. Tišina mi je dobrodošlo društvo. Čak i u društvu "
" o, razumijemo " brzo se, i zadovoljno, snađe Mai. Osjeća da to kaže u ime svo troje.
Staza se poče spuštati.
"..osim ako. Bonsai ljudi.."
Dvoje mladih upitno se pogledaju. Kazu se, doduše, sjeti da prolaze nadomak stare botaničke galerije.
" Bonsai ljudi?", upita starca, napokon.
" ..Možete biti. Možda i jeste. Ako je život biljka, riječi su ruke. Njeguju biljku. Najvještije stvore bonsai. Ali bonsai ne može bez ruku. Živi u svom svijetu.. krhak, kompliciran.. zarobljen u svijetu riječi "
"..ali vi rastete u tišini, ja osjećam, kao dva zdrava divlja izdanka"
Mai se nasmije.
" iako smo krhki i komplicirani "
Kazu se nasmije, a zamalo i Hayao.
" sve je moguće ", priznaje on.
"Uostalom..vodite me, evo, i tvrdite, djeco moderna, da ćete pješice stići od jednog odredišta do drugog. Ako to doživim.."
Odjek smijeha pozdravio je mračnu hladnu tišinu što se zatvorila za njima.
Kuća leži na silom otkinutom, umjetnom proplanku, podno kojeg široka rijeka automobila grli sivu poslovnu zgradurinu i grana se dalje u šumu prenapučenog urbanog blještavila.
Okružena vijencem zelenila, i prizemljena niskom konstrukcijom od masivnih kosih greda, kao da pokušava zaštititi se, skriti od okoline;
Vječnog šuma grada ispod, i huka aviona koji vladaju nebom..i zaljevom.
Kazu je otključao odaju tišine i poveo goste niz stube. Svjetlo obasja tisuće knjiga, dragocjenosti, starina i suvenira sa svih strana svijeta.
"Gazda mi vjeruje", reče tiho, opravdavajuci se Mai. " Nisi bila ovdje... zasad", osmjehne se. "Ja sam ovdje samo čuvar, znaš".
Uto se oboje okrenu i pogledaju Hayaoa, pa onda jedno drugo, sa istom šašavom mišlju. Nisu nimalo zabrinuti i to nema smisla i dođe im da prasnu u smijeh.
Čovjek je upijao prizor na način kojim to samo znalac može.
Prođe pored njih, uzevši jednu knjigu sa zidne police u prolazu. Izgledao je kao netko tko je najednom kročio u svoj odavno odsanjani dom iz mašte.
Gledali su kako riječi i misli i znanje naviru u tom čovjeku, ali ove noći svijet je to koji pripada samo njemu.
"Mora da ste umorni vrlo je kasno", blago molećivo i smeteno im se sjeti dobaciti napokon, jedva odvojivši pogled od terakotne haniwa skulpture iz 3 stoljeća.
"Ja..donijet ću nam svima nešto za jelo", spasonosno će Kazuri, zatekavši se kako s odlutalom Mai stoji na sredini prostorije.
Prekapajući grozničavo po raskošnoj kuhinji, pronađe Vinho do Porto. Klasika. Nedovoljno originalno čak. Ali ne. Ne želi se napiti. A kvragu, toliko je uvjeren da bi trebao željeti..
Konačno, spušta se nazad dolje. Vino, i okruglice od riže sa skupim umakom ugrijane u mikrovalnoj. Zadovoljan je sobom.
Mai se sakrila negdje u policama.
Hayao plače.
Jedva primjetno, ali tako očito.
U rukama mu ogrlica. Jednostavna, sa rubinima zlatne boje i gravurom posvete na srebru.
Stara, moguće i stoljećima.
Starac, gledajući ju, zajeca i klone na stari, skupocjeni europski fotelj.
Nisu uspjeli saznati što je. Što se dogodilo, zašto starac plače.
Ali znaju što su suze radosnice. I što je osobno.
Overwhelming.
Dvoje mladih povuče se.
Nađu se, ne znaju ni sami kako, sami u sobi.
Veliki, raskošni krevet. I tama koju se ne usuđuju primijetiti.
Mai, u svom crnom kaputu i čizmama, odmaršira do kreveta i skvrči se na njegovom rubu.
Nakon nepodnošljive minute, osjeti kako je suprotni kraj kreveta utonuo pod njegovom težinom.
Leđima su okrenuti jedno drugome.
"Ne moraš ništa reći", djevojka začuje sebe kako izgovara.
Još jedna nepodnošljiva minuta.
Mobitel zasvira. Protrese ju.
SMS.
Od Kazua.
"Obuhvati rukama glavu"
"...jesam", tipne Mai, te uroni ruke u svoju dugu crnu kosu.
"You got the world in your hands"
Mai se zasmijulji.
"Jedini svijet", tipne on opet.
Tajac. Ovaj put, minute koje su mogle potrajati vječno.
"..Što želiš da učinim, Mai?"
"Uhvati svijet rukama..."
Okreću se licem prema licu. On joj nježno pomiluje lice i kosu, i ona osjeća kako joj glavu obuhvaća toplina njegovih ruku.
Isto je osjetio i on. Utonuli su jedno u drugo.
"Vidiš? Nema razlike", šapne mu. "Sve si što znam".
"Osjećaš?"
Zaklapaju oči.
"Zauvijek..", šapne on.
Prije nego što će usnuti, do njih dopre zvuk iz Hayaove odaje.
Melodija, samotna i sjetna, a opet utješna, iz usne harmonike sa starog Zapada, luta u noć.
|
