POESSIS http://blog.dnevnik.hr/totalno108

četvrtak, 07.05.2009.

Totalno drukčiji


Početi ću sa poznatim hitom grupe Vještice : Totalno drukčiji od drugih. Tekst pjesme je naveden na kraju samog posta.
Sad kad sam stvarno tvoj polako palimo svijetla. Što se desilo te noći, ili možda nije noć. Palimo svijetla, pa sve da je sada i dan. Hej! Palimo svijetla. Neka sve bude vidljivo. Neka sja. Kakvog li osjećaja u nama. Što se desilo? Ništa se nije desilo. To je sada. Nema prošlosti. Sveje tu i sada. Sad smo se odlučili na to. Sad imamo pravo na to. Glagolsko vrijeme je sadašnje, a ne prošlo. Tu i sada- Palimo svijetla. Polako. To je sveti čin. To su prve dobre vijesti. Dobre su vijesti samo kada smo u svetosti, kada u njoj participiramo. Brodski kompasi sada počinju svoj ples. Kreću se u ritmu naše svete radosti. I to su dobre vijesti. Na brodu koji je naša sudbina, na brodu kojim se krećemo po valovima sudbine, pokazivači smjera kojim idemo, i kojim trebamo ići, plešu. Slobodni su da rade u ritmu. Njihova obaveza više nije stroga krutost i usmjerenost. Nešto nas drugo sada vodi, naš smjer održava istinska radost. To si možemo dozvoliti jer smo totalno drukčiji od drugih. Mi smo sveti. Mi smo Radost života. Mi smo pronašli sebe, na sebi jedinstven način. Totalno smo drukčiji, i baš po tome smo isti kao i svi koji osjećaju svoju istinskost. Mi smo istinski (sveti).
Sad kad sam stvarno tvoj, zbog nas se predaje zima. Srca više nisu zaleđena. Predala su se toplini ljubavi. Naša su srca odleđena i otvorena pa zato i izlazimo sa proljećem na dlanu. Pokazujemo to svima. Neka vide svi, a osobito oni koji su željni ljubavi. Otvoreno iskazujemo ljubav i to je naš dar za sve mlade djevojke koje su željne ljubavi. A mlade djevojke su sve djevojke ,i svi mladići, i svi željni ljubavi. Svi koji su željni ljubavi i koji su u stanju vidjeti da na dlanu nosimo proljeće, svi su oni mlade djevojke, jer su mlade djevojke najbolji nosioc simbola želje za ljubavlju. U svakom od nas postoji mlada djevojka ,ili ispunjena ljubavlju, ili željna ljubavi. I još, nešto. Oni nam vjeruju, jer smo totalno drukčiji od svega čime su dosad bili zavaravani , a bila je to samo formalno vrijednost, formalno ljubav.
Sad kad sam stvarno tvoj nema nikoga osim ljubavi, idemo bosi po predgrađu kao po plaži stižemo do prve stanice , autobusne možda, ili tramvajske?. Ali ne, ljudi, pa mi nebom hodamo naša je stanica zvijezda repatica. Zvijezda koja se giba i koja svima daje znak. Bozitj je tu. Gremo vidit mićega Isusića.
Zastali smo, za one koji vide (hoće gledati) zastali smo tamo gdje svi mogu vidjeti nebesko svijetlo. Znak sa neba je tu. Radost. I što sad da želim za sebe i za tebe i za sve ljude. Evanđelje, kao širenje radosne vijesti u prijevodu sa grčkog. Sve pozivamm samo na snijanje. Daj da se smijem. Kako? S kojim razlogom? Na koji način i iz kojeg razloga? Smijem se naprosto iz sreće, iz radosti . Smijeh od smijeha.
I sada dolazi konstatacija. Totalno drukčiji od drugih. Bravo. Uspjeli smo.
U jednoj bajci piše da djecu treba pitati kada se do odgovora o nečemu ne može doći. Njima je važno ono što istinsku vrijednost, nosi, ono to znaju prepoznati. I kako nas sada oni vide? Smiju se za nama. Prekrasna konstrukcija rečenice. Uočili su nas i smiju se, osjećaju radost i ona nesmetano izlazi iz njih, bez obzira na to što su možda primjetili na nama nešto što bi u nekim drugim okolnostima moglo biti predmet ismijavanja. Nama to ne smeta. Čak nam i godi, i svi smo u smijehu.
Zamijećeni smo. O nama pjevaju pomorci. Važni smo i kao oslonac i kao podrška i motivacija u trenucima potrage za novim. Podrška smo i motiv u trenucima neizvjesnosti koja se često javlja u potrazi za novim načinima i pristupima. Jer smo totalno drukčiji od drugih.
Ruše se zidovi, tope se glečeri. Nema prepreka. Kako im se približavama, ruše se kao da nestaju same od sebe. Prepreke su iznutra savladane. Zidovi se ruše samo našim nadolazećim pogledom, a glečeri, te ogromne ledene stijene tope se. Ne odolijevaju unutarnjem žaru koji je u nama , žaru koji se prenio na sveukupno postojanje, jer smo mi totalno drukčiji od drugih. I zato daj da se smijem od smijeha, jer smo...
I zato kažeš mi, i zato kažem ti. ..Obraćamo se jedno drugom. Komunikacija. Otvorena i slobodna srca, jedno pred drugim, bez zadrške, bez kalkuliranja. I zato smiješ se od smijeha, ha,ha, ha , smijem se i ja aha ha.

Vještice - Totalno drukciji od drugih

Uvod: E

Strofa:
A
Sad kad sam stvarno tvoj
E D
Polako palimo svjetla
E A D E
Ovo su prve dobre vijesti
A E Fism
Počinju plesati svi brodski kompasi
D E Fism E
Jer smo totalno drukčiji od drugih

Sad kad sam stvarno tvoj
Zbog nas se predaje zima
Proljeće nosimo na dlanu
Za mlade djevojke zeljne ljubavi
Jer smo totalno drukčiji od drugih

Sad kad sam samo tvoj
Predgradja postaju plaže
Hodamo bosi cijele noći
Do prve stanice zvjezde repatice
Jer smo totalno drukčiji od drugih

Refren:
D Cism A E D E
Hajde daj da se smijem od smijeha
D Cism A E D E
Hajde daj da se smijem od smijeha
D E Fism E
Totalno drukčiji od drugih

Sad kad sam stvarno tvoj
Za nama smiju se djeca
Pomorci pjevaju o nama
Dok traže puteve do nove Indije
Jer smo totalno drukčiji od drugih

Sad kad sam stvarno tvoj
Zbog nas se predaje zima
Proljeće nosimo na dlanu
Ruše se zidovi tope se glečeri
Jer smo totalno drukčiji od drugih

Sad kad sam stvarno tvoj
Zbog nas se predaje zima
Proljeće nosimo na dlanu
I zato kazem ti i zato kažeš mi
Da smo totalno drukčiji od drugih

Kraj:
D E Fism
Jer smo totalno drukčiji od drugih
D E Fism
Mi smo totalno drukčiji od drugih

07.05.2009. u 23:28 • 5 KomentaraPrint#^

Fratello

-tekst pjesme o kojoj se govori je na kraju posta. Autor Jura Pađen, Aerodrom.
Pjesma sama govori svoj tekst o temi fratello, tj brat. Autor teksta, možda i nije imao brata, ali ja imam. A i da nije tako, kroz tekst je moguće osjetiti što je to. Bogati ili siromašni u najiskrenijim i najtankoćutnijim godinama života osjetimo bliskost, osjetimo najvrijednije blago, sliku u zrcalu, ideal nešto za što vrijedi jednako i ginuti i isto tako živjeti. Brat, i tko ga ima i tko ga nema, ono je za čime se teži, iskonska svetost za koju smo vezani svojim korijenima.
Luka je dolje, ja se pripremam za put, štoviše, za odlazak. Netko me prati, ako i nitko, tu su maslinici, toplo more i crno vino. Od njih se rastajem. Rastajem se od svojih hranitelja. Oni su mi ovdje davali život. To su sigurno oni, jer ovdje u kršu morskog zaleđa ni nema ničeg drugog.
Amerika je zemlja daleka. Naš mali svijet, mala barka, može pričekati, sada je važan skok, skok do daleke Amerike. To nije samo zemljopisni skok, to je skok od kojeg se puno očekuje. To je velika, daleka zemlja, zemlja svega što ovdje nema. Obećana zemlja, zbog koje smo u zalog spremni dati ovaj raj što u srcu nosimo. Taj raj je bratska (obiteljska) ljubav, vino, maslinici i more. Zašto to uopće žrtvujemo? Zar smo ludi? Što je tu takvo da ne valja, da nas tjera dalje? Kada ćemo požaliti? Zbogom Serafino, i ostala braćo. Zbogom anđeoska družino. Serafini su anđeli Božji. Serafin znači gorući, ili goruća ljubav. Serafin je gorući plamen ljubavi u nama. To je anđeo koji ima najbliži pristup Bogu. Zašto nismo mogli ostati doma sa tim gorućim plamenom u srcu? A, eto, nismo.
Postoji nešto što se stalno proteže kroz umjetnost, duhovnost i različite religije. Ono što je unutra, što plamti u srcu, to mora izaći van, mora se izraziti, mora otići u svijet, u komunikaciju. Mora se u svijet. Mora se izaći sa puninom ljubavi. Izaći u svijet koji je nešto drugo, u svijet koji će sa svojim burama biti opasnost za plamen goruće ljubavi .
Piši mi, brate, tvoja će mi pisma značiti, održavati će me na životu kada dođu teškoće, piši mi fratello, poslati ću ti sve, sve što srce bude htjelo. Mlado, nevino i neokaljano srce moga brata zaželjeti može bilo kakvu svjetovnu stvar. Poslati ću mu to, a to što dobije srce moga brata, koliko god da bilo svjetovno, transformirati će se uslijed njegove goruće ljubavi u nešto sveto. Ta, komunikacija, interakcija između dvoje, održavati će život i u srcu plamteće ljubavi, tj doma i u svijetu plamenog srca tj- u dalekoj zemlji..
A na kraju, samo jedno molim, samo jedno tražim kao zalog naše ljubavi, čuvaj mi ono što najviše volim. To je zalog po kojem će moja prisutnost u domu biti prepoznatljiva i kada me nema. To je Rozi, kojoj će trebati pomoć. I njoj će , kao dijelu mene trebati hrana ljubavi. A Rozi, je u stvari ,moja ljubav, ljubavni dio mene koji nikada i nikuda nije otišao. A Rozi je isto tako i veliki simbol ruže, koji ima veliki značaj i u ezoteriji i mistici tajnih redova.
Kalabrezi i Sicijalanezi su imena što se odnose na zemljopisne pojmove južne Italije. Ovdje upućuju na tajnovitost, i na ozbiljnost i vjerodostojnost svih akcija koje se preduzimaju. Oni su simbol i često primjetne žrtve pojedinca za opće dobro, shvaćeno u smislu vrlo široke obitelji. Cosa Nostra, ne smije biti pojam vezan za negativno, za mafiju. Može se shvatiti i iznad toga zaista kao pojam naša stvar, što ukazuje na prihvaćanje svih koji mogu svjetliti plamenom goruće ljubavi.


Dolje u luci, barka me ceka
neka priceka jer Amerika je
zemlja daleka

Zbogom maslinici
zbogom toplo more
zbogom crno vino
zbogom Serafino i ostala braco

Ref.
Pisi mi brate
pisi mi fratello
poslat cu ti
sto ti srce bude htjelo

A na kraju
samo jedno te molim
zaklinjem te krvlju
cuvaj ono sto najvise volim

Cuvaj mi Rozi
i uvijek joj pomozi
mi smo Kalabrezi Sicilijanezi
siamo Cosa Nostra

07.05.2009. u 23:27 • 0 KomentaraPrint#^

Klub Boraca

Nisam odmah mislio govoriti i o filmovima. Oni imaju svoju priču i ne traže drugih priča. BEZ BRIGE, analize pjesama Fratello i Totalno drukčiji su još uvijek na prethodnim postovima.
Ipak , predomislio sam se. Filmovi su važni, kao i popularne pjesme. Mnogi ih gledaju, kao što i mnogi slušaju pjesme.
Niste gledali taj film! Što? Videoteka! Trkom!
Film «Klub boraca» je vrlo interesantan i kako se to kaže, kontroverzan film. Postigao je veliku gledanost i iza sebe ostavio velike polemike. Filmski kritičari, a i oni koji to nisu, pisali su puno o njemu tako da sam na internetu uspio naći nekoliko napisa i iz njih izdvojio one sa kojima se uglavnom slažem. Budući da me prvenstveno interesira socijalna psihologija u filmu citirati ću ih u prilagođenom obliku.
Kratki sadržaj:
Jack je depresivac koji pati od kronične nesanice i očajnički traži izlaz iz mučno dosadnog života. U toj potrazi nalijeće na Tylera Durdena, karizmatičnog prodavača sapuna sa totalno uvrnutom filozofijom života. On vjeruje da je razvijanje samog sebe posao za slabiće, a autodestrukcija nešto za što je zapravo vrijedno živjeti. I ubrzo se nađu na parkiralištu mlateći jedan drugoga, stvarajući od toga pravu predstavu u kojoj dostižu vrhunac.(Vrhunac? Čega? Pročišćenja? Tko zna!?) Da bi privukli i druge u pravi užitak fizičkog nasilja, osnivaju tajni Klub Boraca, koji ubrzo postaje iznimno uspješan. No Jacka ipak vreba jedno šokantno iznenađenje koje će promijeniti baš sve...
Nešto potpuniji kratki sadržaj:
Psihološki triler/drama:
Dok u ustima osjeća hladnu cijev pištolja koji drži odlučni Tyler Durden (B. Pitt), prestrašeni Jack (E. Norton) prisjeća se kako je uopće dospio u tu situaciju. Još donedavno bio je bezlični činovnik u automobilskoj tvrtki i živio neuzbudljiv konformistički život. Boreći se protiv neuroza i nesanice, odlučio je poslušati liječnički savjet i posjetiti grupnu terapiju pacijenata liječenih od tumora testisa. Susret sa stvarnim ljudskim nevoljama isprva mu je izuzetno pomogao, te je počeo ići na skupne seanse različitih bolesnika. Ubrzo je, na svoje razočaranje, primijetio da istu praksu primjenjuje i Marla Singer (H. Bonham Carter), ekscentrična djevojka koja se tako suočavala s vlastitim problemima.
A onda je tijekom jednog avionskog leta upoznao Tylera Durdena, neobičnog prodavača sapuna čija su mu se anarhistička razmišljanja odmah svidjela. Iste večeri, nakon što je Jacku u požaru potpuno izgorio stan, Jacku je Tyler spremno ponudio smještaj u svojoj ruševnoj kući na periferiji. Njihovo se intenzivno druženje polako počelo pretvarati u čudno prijateljstvo. Tyler je od Jacka zatražio da ga snažno udari. Doživljena bol i prepuštanje životinjskim nagonima obojici su se izuzetno svidjeli, te su zaredale česte međusobne tučnjave. Postupno su se oko njih počeli okupljati znatiželjnici koji su se s vremenom i sami stali međusobno tući. Stoga su Tyler i Jack odlučili osnovati Klub boraca, mjesto na kojem bi se, uz strogo određena pravila, frustrirani ljudi u nemilosrdnim tučnjavama oslobađali napetosti i stresa. Na Jackovo veliko iznenađenje, klub je ubrzo stekao kultni status i velik broj članova, od kojih su neki bili i njegovi dobri poznanici.
Ipak, postupno su ga počele brinuti Tylerova destruktivnost i neobuzdana seksualna veza s Marlom...

Filmske kritike:
Ekranizacija istoimenog romana dobila kultni status. Film redatelja Davida Finchera tjeskobno je, vizualno fascinantno, intelektualno izazovno, precizno režirano i besprijekorno odglumljeno remek-djelo. Fincher je izuzetno intrigantan.
Palahniukov roman gotovo trendovske tematike …Isprva oštra i beskompromisna kritika otuđenog i dehumaniziranog suvremenog društva okrenutog površnoj zabavi i konzumerizmu, "Klub boraca" postupno postaje kompleksan psihološki portret samoživog i nezrelog pojedinca koji izlaz iz depresije i odušak svom neiživljenom junaštvu naposljetku pronalazi u predavanju životinjskim nagonima.
'Klub boraca' je valjda jedini film čiji se happy end sastoji od samouništenja glavnog junaka, a možda i cijele civilizacije. U tom je svijetu 'američki san' jako daleko, ali umjesto da se protagonisti bore da ga dostignu, radije izabiru njegovo potpuno uništenje. Dakle, u njemu se zbilja muškarci udaraju šakama, ali to nije film o nasilju i izbijenim zubima... Bizarna postmodernistička bajka.
Palahniuk, Klub boraca opisuje kao odgovor devedesetih na Camusa, Ballarda i Borroughsa.
-film o kojem se mnogo polemiziralo i zbog kojeg se kritika podijelila. Neki su kritičari smatrali da potiče nasilje, autodestrukciju i da je općenito destruktivan, a teorije su otišle tako daleko da su proizvodnju sapuna kojom se bavi Tyler Durden (i koji nagovara naratora da ukradu masti izvučene liposukcijom iz ljudi te ih iskoriste za unosan posao) povezivali s nacizmom i koncentracijskim logorima u kojima su se ljudsko meso i kosti koristili za sapun. Drugi su pak film proglasili remek-djelom .
-što su sredina i vrijeme učinili od njega, tj. od nezadovoljnog i frustriranog mladog čovjeka možemo se pitati. Pitati se i uzeti si vrijeme da o tome promislimo. Radi li se tu o ljubavi koju naziremo kroz osjećaje, ili samo o posjedu kojeg kroz ono "imati" doživljavamo kao predmet vlasništva.
-Možda ćete stati i zapitati se - je li ovo moj život?
Onima koji nisu razumjeli poruku "Kluba boraca", Fincher je odgovorio da poruke nema: "Taj je film osuda onih koji traže životni stil, onih koji prodaju životne stilove i onih koji ih pakiraju."

ŽELIM ISTAĆI PUNO TOGA:
Socijalno psihološka analiza:
Depresija pojedinca u suvremenom društvu je česta pojava. Naš junak, Jack, konkretno, nije realizirao sebe pa ga muče nesanica i neuroza. On u ničemu ne vidi smisao i ne zna koji je razlog bivanja u svijetu? Slutnja o tome da se ne postiže ništa posebno, da nema avanture, da junak nije ostvario junačko djelo, kao i neznanje o tome da svatko ima svoj neponovljivi, nezamjenjivi i nužan zadatak, svoju ulogu u cjelokupnom postojanju, čini depresivnim.
Film «Klub boraca» ,uz kritiku i psihološki portret pojedinca i društva, prikazuje traženje izlaza iz depresije i nerealiziranog junačkog podviga (avanture).
U filmu ponuđen izlaz u početku su razne terapije (Unutarnji vodič je pingvin - biće koje se može snalaziti u emotivnoj hladnoći, jer je junak emotivno sterilan), koje poslije ustupaju mjesto predavanju životinjskim nagonima (kroz borbe).
Pojedinca u društvu ne možemo promatrati izolirano. U većoj ili manjoj mjeri pojedinac je produkt društva. Društvo mu daje okvire, oblikuje ga i određuje. Obično već sa rođenjem počinje proces socijalizacije. Prihvaćaju se društveni okviri, pravila ponašanja, sustav vrijednosti, autoriteti, ideali. Oblikuju se stavovi, mišljenja, pogled na svijet i karakter.
Vjerujem da je kroz cijelu ljudsku povijest uz socijalizirane članove društva bilo i onih nesocijaliziranih. (Kao što jedna pjesma iz vremena popularnosti «Novog vala» kaže: «Ja sam neprilagođen!»). Socijalizirani su prepoznatljivi po tome što funkcioniraju u zajednici, a nesocijalizirani, ne. Nesocijalizirani uvijek odskaču. Imaju problem sa društvom, a i društvo sa njima. Zbog toga su često i neuspješni, agresivni su, ili se povlače u sebe. Žive sa strane ili izazivaju ekscese. U većini slučajeva nisu priznati od strane zajednice.
Međutim, u suvremenom društvu problem odnosa pojedinca i društva izgleda mnogo kompliciranije. I u svakom pojedinom slučaju je nepredvidiv. U filmu «Klub boraca» prikazan je jedan specifičan slučaj funkcioniranja pojedinca u modernom društvu. Zapravo prikazan je jedan mogući odgovor koji pojedinac daje društvu koje ga je oblikovalo. Agresija i destrukcija. Iako nam prije gledanja filma takav odgovor ne bi pao na pamet, u vrijeme gledanja filma on nam se čini prilično mogućTakav odgovor tada vidimo kao pravu posljedica pritiska koji društvo čini na pojedinca. Osim toga izgleda da ovakav odgovor može doći i od onih koji su se činili potpuno prilagođeni, od onih koji imaju određeni status u društvu, sa ulogom koja je jasna i koju znaju igrati. (I to čak najprije od njih.)
Naš junak ima sve što treba u životu, dobar stan i dobar posao. Prihvatio je i sve površne zahtjeve koje moderno društvo stavlja pred čovjeka što se vidi iz njegove opsjednutosti uređenjem stana. Duhovna razmišljanja su mu na visoko elitnom nivou: Koji komplet suđa izražava njegovu osobnost, pita se on? U jednom svom razmišljanju nakon pojedenog obroka fast food hrane razmišlja o tome kako će se u budućnosti, prodiranjem u svemir, nazivi davati prema imenima velikih korporacija. Toliko su one moćne.
Očito je da je on svjestan svog potrošačkog mentaliteta i nametnutih izreklamiranih vrijednosti, ali ne poduzima nikakvu akciju. Miri se sa postojećim. U strahu od mogućih promjena ne traži izlaz. Boji se izgubiti sigurnost koju mu pružaju posao, osobne stvari i namještaj, premda je ta sigurnost lažna. Uklopljen u društvo, prihvaća norme, vrijednosti, ideale, autoritete, pravila ponašanja i potrošačko materijalistički mentalitet, ali ostaje nezadovoljan, i frustriran, pa se pretvara u neurotika koji pati od nesanice. Problem nesanice pokušava riješiti na način koji je najnormalnmiji u društvu; putem liječnika, očekujući jednostavno rješenje u vidu plave ili crveno- zelene tablete. Liječnik primjećuje njegovu neurozu i kao lojalan član društvene zajednice vidi i moguće probleme u funkcioniranju tog pojedinca u društvu. Liječnik ne vidi ili ne želi vidjeti pravu suštinu problema, nego upućuje našeg junaka na posjet terapijskim grupama. Upućuje ga tamo, gdje će susresti ljude koji su u zaista pravoj nevolji. Susret sa zaista pravom nevoljom uspješno će primiriti problem koji je junak nazivao pravom nevoljom. I bio je u pravu. To je djelovalo, ali samo privremeno. Za neko vrijeme problem je izašao na površinu, prvo u obliku Marle Singer, a zatim još snažnije u liku Tylera Durdena.
Terapijske grupe koje je naš junak pohađao pomogle su mu da postane još svjesniji svog položaja među ljudima i besmisla uloge koju igra. Još točnije, postao svjesniji svog položaja i uloga koje u životu igra. O više uloga se radi, to je jasno. Pitanje je samo tko je ražiser, i zašto?
Njegova osnovna uloga, uloga prosječno dobrog namještenika u automobilskoj tvrtki i mladog čovjeka koji uređuje svoj život tako da ima sve i «bude potpun» poštujući imena «markica», dobar ukus i najnovije trendove, dobiva proširenje. Putem terapija i na terapijama on živi i uloge oboljelih od različitih bolesti. Na tim seansama on uspijeva zadovoljiti i ljudsku potrebu za socijalnim kontaktom, za empatijom. U njegovoj dotadašnjoj ulozi toga nije bilo. Sada osjeća tuđu nevolju i sa njom suosjeća. Istovremeno je i on drugima zanimljiv, važan i značajan. Doživljavaju ga. («Kad misle da umireš, slušaju te, a ne čekaju samo svoj red da govore»). A i on je u stanju približiti se drugima i otvoriti. Na seansama pri radu u parovima partneri dopuštaju da se ulazi u njihov osobni prostor pa se čak i grle. To razbija osjećaj izoliranosti pojedinca i smanjuje napetosti nastale zbog otuđenosti, a pruža i osjećaj topline i bliskosti. No, to je samo privremeni izlaz. Istinska otuđenost je ujedno i otuđenost od samog sebe. Ne možeš biti blizak sa drugima, ako nisi blizak sam sa sobom. Ne možeš poznavati druge, ako ne poznaješ sebe.
Kada na početku filma Jack pita:»Poznajem li Tylera Durdena?», on zapravo pita «Poznajem li sebe?» Nije nikakvo čudo da je u otuđenom i dehumaniziranom ljudskom društvu okrenutom površnoj zabavi i konzumerizmu i pojedinac otuđen. Otuđenje kod našeg junaka ide sve do rascjepa ličnosti.
Iako neki uviđaju samo dvije (Jacka i Tylera), meni se čini da se radi o tri razdijeljene ličnosti. Uz Jacka i Tylera tu je i Marla Singer, ženski dio njegove psihe. Marla se na sceni, u filmu, pojavljuje baš u trenutku kada se Jack na terapiji «raka testisa» stišće uz Bobove grudi i retorički pita: «Ovo je rak, zar ne?». (Bob, bivši body bilder sa «sisama kakve bi očekivao od Boga» je slika androgena u morbidnoj varijanti.)
Da je i ona (Marla) proizvod psihe naratora vidljivo je iz toga što on neposredno prije njenog dolaska diže pogled prema vratima, očekujući nešto, a onda se ona pojavljuje. Pojavljuje se i smeta tamo gdje je tema muškost. Ona provocira, jer želi junaka izbaciti iz prividne sigurnosti privremenog izlaza u terapijama. Marla je ono što psihoanalitičari nazivaju razornom animom. («Kada bih imao rak, nazvao bi ga Marla» «Ona je sve upropastila. Njezina je laž, odraz moje laži»). Uloga Marle kao dijela Jackove psihe vidi se i iz scene u kojoj pri vođenoj meditaciji otvaranja srčane čakre, Jack namjerava «zgrabit tu kučku», zaprijetiti joj i protjerati je. No, oni se grle. Jack ulazi u svoju špilju, a tada na njegovo iznenađenje životinja koja daje snagu nije više pingvin, nego Marla, koja ponavlja Jackovu riječ «Klizni!».Što li znači taj imperativ? Možda je Marla i stvarna ličnost u ovom filmu, no ona ipak predstavlja ono žensko, intuitivno i poetsko. Zato joj i je prezime Singer, tj Pjevač
Tyler je, međutim poosobljenje bunta protiv svega onoga u društvu sa čime se junak mirio i što je prihvaćao. Sve što se do sada nije smjelo reći, a ni priznati da postoji ,Tyler oblikuje, iznosi na vidjelo i provodi. Premda na negativan ili barem diskutabilan način, on realizira neiživljena junaštva. Još značajnije je to da preko Tylera pojedinac društvu vraća ono što je društvo njemu učinilo. To se izražava uriniranjem u hranu bogatima, ubacivanjem porno sličica u crtane filmove, pravljenjem kućnog eksploziva, tučnjavom i udarcima, da bi preko osnivanja Kluba boraca na koncu eskaliralo u projektu "Kaos" koji je smišljen za destrukciju i razaranje cijelog društvenog sistema.
Kroz cijeli film provlače se misli vezane za pitanja čovjekovog življenja poput ovih:
-«moraš biti spreman na to da te Bog ne voli»,
-«stvari koje posjeduješ uskoro posjeduju tebe»,
-«ovo je tvoj život i svake sekunde on ide ka kraju»,
-«Sloboda je potpuni gubitak nade»,
-«tek kad sve izgubiš, spreman si nešto učiniti»
-«ubojstva, zločin, siromaštvo, to nije važno, važan je televizor sa 500 programa».

One su vrlo provokativne i svojevrstan su poziv na akciju i revolt protiv onoga što su sredina i vrijeme učinili.
Samorazvijanje će ustupiti mjesto autodestrukciji za koju je vrijedno živjeti. Frustrirani se ljudi oslobađaju napetosti i stresa kroz agresiju. To čine vikendom kako bi se metaforički borili protiv svih svojih demona i svega što ih pritišće tijekom tjedna u njihovim životima. Vraćaju se kući iscrpljeni, snažniji, spremni za svakodnevnicu. Ovo bi bila, ukratko, uvrnuta filozofija koja je podloga onome što se dešava u "Klubu boraca".
Sve je to skupa prilično morbidno, no ako to shvatimo kao ono što pojedinac proživljava pokušavajući živjeti u suvremenom društvu, to je pravi pakao. No ono sve što čovjek mora doživjeti na ovom svijetu i je pakao.
Na koncu filma, kada Jack uviđa da su on i Tyler zapravo ista osoba, on pokušava spriječiti projekt uništenja svega, projekt Kaos, no to je zapravo trenutak osvješćenja, trenutak u kojem je junak zapravo svjestan svoje prave pozicije u društvu, kao i svoje nemoći u obliku konformizama i poštivanja autoriteta sa jedne strane, a destrukcije i agresije sa druge strane. Jedno u vidu bezličnog činovnika, a drugo u vidu agresivca slobodnog da učini sve što ovaj prvi ne može. Međutim, u pokušaju ubistva, samoubistva Tyler nestaje. Pojavljuje se Marla. Projekt Kaos nije zaustavljen. Jack i Marla sa visokog nebodera gledaju kako se urušava sve, dok oni stoje jedno pored drugog i drže se za ruke.
Krasna scena. Urušavanjem velikih zgradurina, zapravo se urušavaju sve nametnute vrijednosti. Ostaju samo muško i žensko, ono osnovno, početak svega novog, Adam i Eva.
Odbacivanjem cijelog kaosa koji je rezultat odnosa u društvu pojedinac može biti slobodan, ali sada u potpunosti, a ne samo u onom smislu u kojem je to bio Tyler kada je Jacku rekao :»Slobodan sam tamo gdje ti nisi».
Važnost Marle se vidi i iz toga što je Tyler zahtijevao da se o njoj ne govori, jer da će sve što su stvorili nestati. Kada se prizna ženska strana u koju spada ljubav, toplina, nježnost itd., tada mora nestati agresija. Tako je i bilo. Kada je Jack postao svjestan svog odnosa prema Marli, tada Tyler i svijet koji je sa njim stvoren izlaze iz igre.
Kada pojedinac sredi sebe i uravnoteži osjećaje i razum može novim pogledom na svijet i društvo živjeti pristojan život.
U završetku spomenuo bi dvije scene za koje mislim da dobro ilustriraju sociolšku stranu filma, iako ima scena koje su psihološki dojmljivije.
1. Policajac inspektor telefonski govori sa Jackom o požaru u Jackovom stanu. Objašnjava da je do toga došlo eksplozijom iz eksploziva kućne radinosti. Svjestan da je to Tylerovo (njegovo) djelo Jack je zgrožen i pokušava se opravdati pred inspektorom tvrdeći da su mu stan, i stvari u njemu, puno značile. Govori da su stvari sam njegov život. To ilustrira okupiranost materijalnim i uvažavanje nametnutih izreklamiranih vrijednosti do te mjere da zamjenjuju prave vrijednosti i čovjekovu bit. To je i osuda potrošačkog mentaliteta. (Tyler se ruga Jacku nazivajući ga Ikea čovjekom)
2. Članovi «Kluba boraca» hvataju važnog političara u trenutku kada odlazi na WC, te mu prijete odsijecanjem mošnji ako ne povuče istragu o postojanju podzemne organizacije "Kluba boraca». Pri tom mu govore da se ne smije boriti protiv onih o kojima ovisi, i koji su mu potrebni, jer kažu: »mi iznosimo smeće, mi prespajamo telefonske linije, mi vozimo hitnu.» Tu se s jedne strane vidi da borba protiv kriminala ne može imati efekata, a sa druge strane i to da u društvu postoje vezanosti i međusobna ovisnost, koja dozvoljava da viši slojevi ucjenjuju niže, ali i obrnuto.

07.05.2009. u 23:26 • 0 KomentaraPrint#^

Šef gradilišta

Tema je socijalna sa osvrtom na ravnoparvnost spolova. Ovdje bi se možda poezija trebala predati i odustati zbog “nepoetskih riječi i izraza”, no nakon što smo prošli naturalizam, futurizam i sva druga sr..., možemo mi to. Hvala Bogu da smo kroz srednju školu odslušali i tako odradili socijalnu tematiku, i problem Žene žrtve, a sve je izraženo, npr, kod Vjenceslava Novaka, (vidi: Iz velegradskog podzemlja, i Posljednji Stipančići)
Kako danas stojimo: Svi znamo da su svi, a osobito mladi i oni duhom mladi oduševljeni Hladnim pivom. Mislio sam da ne spadam u tu družinu, osobito ne u popularizatore piva, no bio sam prisiljen i na tu glazbu jer je moja kćerka, ulazeći u automobil dolazila uvijek sa svojim CD-om. I ne pitajući, slušao sam. Slušajući, čuo sam.
Danas (šef je gradilišta), suočeni sa problemom zaposlenja mlade upućujemo na to kako bi trebali raditi. Činimo to i onda kada imamo u tom smislu sređen život, a i onda kada nemamo. Na mladima svijet ostaje,. Neka oni rade. Tako će se razvijati i osmisliti svoj život. Neće bauljati bez veze. Sa završenom školom ili bez nje uvijek ostaje mogućnost rada u građevinskom sektoru, tzv. Bauštela. Zaključno, niko ne smije reći da za njega nema posla sve dok posla ima u tom sektoru. No, kako to izgleda vidjeti ćemo već iz prve strofe ove pjesme. Dodamo li tome i redovito neplaćanje građevinara, (jer i njima nisu platili, oni siroti čekaju da naplate od naručioca posla), posao gubi smisao. Okreće se protiv čovjeka. Umoran nakon posla, a ipak i pod stresom, unatoč fizičkoj aktivnosti, naš mladić (djevojke imaju svoju priču radeći po buticima, na poslovima čišćenja ili čuvajući raspuštenu dječicu) izlazi u društvo, u skupinu svojih vršnjaka. I što tamo nalazi. Mnoge, koji su već prošli slično, i mnoge već unaprijed pametne, koji u to nisu htjeli ni ulaziti. Jednostavnije je ne raditi ništa, pa sve i da svijet stane. Hajdemo se zabavljati. Zabave! Toga barem ima.
Zabave, barem ima. No, da li smo u ovom stanju spremni za nju. Sada ne govorimo o istinskoj zabavi, nego u nedostatku te, govorimo o zabavi koja se nudi u vezi sa konzumirizmom. Takve zabave ima. No, da li smo spremni za nju. Prihvaća li ona nas, nas, jednog od nas koji je došao sa svojom frustracijom.Prihvaća, prihvaća. Za takve slučajeve ima ulaz, a na njemu piše: “Ja patim od umora i stresa” (vidi tekst pjesme)
Evo ga. Tu smo. Mladom čovjeku nije svejedno. On bi htio ono više, ono što će ga izdignuti iznad pukog konzumirizma. Odi na posao, dođi sa nekom crkavicom od plaće i utroši to na konzumiranje. Sutra opet, tako. Idi zaradi, potroši. Idi, zaradi, potroši. Sizifov je posao lakši i smisleniji.
Nije li onda jednostavnije ništa ne raditi. Tada u život zabave ulazim na druga vrata, na vrata na kojima piše : Ja sam neprilagođen.
A sad, vrijeme je za, baš, hladno pivo, da ne bude baš sve sivo. Pitanje: Zašto mladi, a dakako i ja sa njima, vole ovaj bend... Odgovor: Zato što oni progovaraju o tome. Govore. Mi te razumijemo. Poznat nam je taj osjećaj. Nisi na putu na kojem nitko od nas nije već bio.
Za početak, barem nešto. Barem. Ne, puno je i to. Sada je na drugima da ovako dobačenu loptu uhvate i odigraju dalje.

Tema br. 2. ŽENA
Temu žene žrtve smo, apsolvirali, pa i žene hajdučice, kakva je bila npr, Laura Ivice Kičmanovića.
Danas su žene dosegnule osvješćenje i emancipacija je već dugo iza njih. Ne prostiru se one više ovdje za tzv muškarca, kao što je to činila i sa uspjehom učinila Sonja Marmeladova za Raskoljnikova u Zločinu i kazni. Žena, danas zna što može dobiti, i dok poseže za tim , koliko god se činilo egoistično, čini mi se primjerenijim onome kako stvari stoje.
Može li žena na muškarca gledati kao na komad mesa, iliti kao na kobasicu? Ovdje odgovora nema. Ona to radi, to je konstatacija, i živo joj se fućka, (Poslušaj u pjesmi kako se fućka. Dobro će ti doći ako želiš prigrliti takav stav) hoće li to netko zvati otuđenjem ili osvještenjem.
Je li tako lakše? Je li tako pametnije?
Da ti masira stopala, tvrdeći da život nije bauštela? Ne, to nije u njezinom stilu. Nije. A prema onom što se kaže u jednoj drugoj pjesmi hladnog piva ovaj se stil više priželjkuje, u smislu dobre terapije. Citiram iz pjesme , opet Hladnog piva “Politika”:

“Kad se stisnem uz tvoje toplo dupe
briga me da l'marka raste il' pada
jedino znam da mi je super
i da te imam.... sada”.
Pazi, ne moj prebrzo prosuditi da je ovo”imati” na nivou konzumiranja, možda je to ipak istinsko imati.

Evo , konačno i teksta analizirane pjesme:

ŠEF GRADILIŠTA
Šef je gradilišta danas bio jako nadrkan
Kao uvijek kad ga stisnu rokovi
Rek'o mi da se ne vučem ko crkotina
Ili da sutra nit' ne dolazim

A ja sam ožbuko 2 trosobna stana
Odnio hrpu cementa na treći kat
Dok su on i zemljaci pili u baraci
A on meni, baš meni dode srat

Vidim da opet pričam zidu smješkaš se ko da pričam vic
Tvoji prsti samo idu tamo gdje mi šlic
Za moje se probleme tebi bas fućka-a

Ne gledaj me kao komad mesa
Iliti bolje k'o kobasicu
Ja patim od umora i stresa
Jer imam osjećaje i emociju

Ne gledaj me kao komad mesa
Iliti bolje k'o kobasicu
Ja patim od umora i stresa
Jer imam osjećaje i emociju

Kao svaki čovjek trebam razumijevanja
Kad mi onaj majmun iz prve strofe digne tlak
Netko tko me voli i masira stopala
I kaže da mi život nije samo bauštela

Ali to nije u tvom stilu to je ko da pjevam gluhom
Čim sjednem već si mi u krilu i guraš jezik mi u uho
Kažeš: "Došla sam po pusu" a otkopčavaš bluzu

Ne gledaj me kao komad mesa
Iliti bolje k'o kobasicu
Ja patim od umora i stresa
Jer imam osjećaje i emociju

Ne gledaj me kao komad mesa
Iliti bolje k'o kobasicu
Ja patim od umora i stresa
Jer imam osjećaje i emociju

xxxxxxxxx
Dodatak: Ako ćeš kao pripadnik intelektualne elite primjetiti da su osjećaji i emocija isto, nisi u pravu. Dubokoumni filozofi su u stanju potrošiti tone i tone papira na osjetljivost te distinkcije, a stvar je puno jednostavnija. Dođeš i samo kažeš to je zato jer imam osjećaje i emociju. Kažeš li to na pravi način i u pravom ritmu, i u pravom trenutku na pravom mjestu, sve će to biti samo po sebi jasno.

07.05.2009. u 23:25 • 0 KomentaraPrint#^

Politika

- prema tekstu pjesme "Politika", Hladnog piva
pjesma se može poslušati na prethodnom postu koji nosi naziv "Šef gradilišta"


Politika
Čega god da se prihvatim ona me podsjeti da ju moram uvažavati, koliko god da to ne želim. Ako ju pokušam izbjeći, i tek što mi se učinilo da mi je u životu krenulo, i tek kad pomislim da je došlo mojih pet minuta, evo nje. Evo je da me podsjeti na sebe kao u onoj dječjoj pjesmici o mišjim svatovima. Dakle, ženio se miš, u selu Šalali. Djevojku su vodili, mačka nisu zvali....Čekajte i gosta ne zvana....
Tako je i ovdje, tek što pomisliš da će nešto moći bez politike i njenih ogranaka, vidiš da to nije tako. Ubrzo, uočiš njezine sjene. Kada i gdje? To može biti sjena koja se nadvila nad tobom pred vratima zatvorene tvornice, ili jedna od najmračnijih, pogubna sjena rata. Ovaj život, iz vremena mračnog srednjeg vijeka nazvan dolinom suza, za razliku od neba kao mjesta gdje blaženici uživaju svoj čas, dobiva novo ime. Ime mu je poluotok, najvjerojatnije samo zbog rime, jer na polutoku postoji mogućnost da se neke stvari, osobito one opasne, drže na oku. No, poluotok govori i o polovičnosti svega, osobito o nedorečenosti stvari, o nedosljednosti, o nedostatku istine. Zemljopisno, gledavši, mjesto je to sa tri strane okruženo morem.To je donekle zaseban dio, koji se ipak veže na jednu veću cjelinu. Slika je to uže zajednice koja je samo jedan ogranak veće cjeline.
Kako naći izlaz? Gdje je rješenje? Boriti se, razmrsiti konce politike, a ne uplesti se. Ne, ovdje se takvo rješenje ne nudi. Ovdje se, uslijed jednog gađenja prema općoj društvenoj situaciji, traži mjesto koje bi bilo izvan utjecaja politike.
Pozivam sve dobronamjernike da krenu sa prijedlozima o takvom mjestu. Postoji li, ili ga možemo izgraditi i staviti pod prozirnu kupolu, poput onog mjesta za Svijet čarolije, u filmu The flight of Dragons (Jato zmajeva) ( u engleskoj verziji na youtube-u).
Krenuti u neki kompleksniji program i djelovati u smislu općeg poboljšanja postojećeg svijeta. Odlično, još bolji prijedlog. Odlično, još bolje, samo gdje je taj program i kuda nas vodi?
U nedostatku boljeg, i u brzini ritma koje nam nalaže glazba koja je podloga tekstu pjesme „Politika“, na brzinu, u bijegu od politike, gledamo gdje se skloniti, gdje na miru razmisliti? Gdje je to mjesto, bez njezinih podmuklih i podlih zakučica, gdje je to mjesto nevinosti, mjesto gdje ona još nije bila?
Pitanje: Gdje? Gdje ga treba tražiti?
Odgovor: U tvome krevetu.
Zašto, pitaš ti, da li samo zato što ona tamo još nije bila? Ma, ne. U tvom krevetu, tražim i nalazim mirno mjesto, jer je krevet simbol tople ljubavi, i onog elementarnog, onog što nas sve vezuje za izvore. U krevetu nema ničeg stranog. Tu smo onakvi kavi jesmo, suočeni sa nekim tko je tu isto takav kakav je. Tu smo suočeniu sami sa sobom. Tada nas više ne zanima površnost ovoga svijeta i ne može nas uplašti misao da li će marka rasti ,ili pasti. I zato:
„Kad se stisnem uz tvoje toplo dupe meni je super“
Iz ovoga se vidi da je biće kao biće, ono biće uz koje se privijam značajnije od svijh izmišljenih – izama.
Politika

Politika me u životu uvijek pratila u stopu
bacala duge sjene uvijek kad mi krene
od radnih akcija, stabilizacija i rata
do privatizacija i zatvorenih vrata tvornica
oduvijek mi za petama

?ega god da se prihvatim, ona me podsjeti
da ju na ovom poluotoku valja držat' na oku
trudio sam se iz petnih žila
da na?em mjesto gdje još nije bila
i našao ga usred tvoga kreveta

A kad se stisnem uz tvoje toplo dupe
meni je super

ogor?enje me izjeda iznutra kao rak
tupi jalovi bijes krade mi zrak
kad vidim taj puk kako vjerovati voli
da bivši drug može postat'gospodin
kako psuje, za kog glasuje

Kad se stisnem uz tvoje toplo dupe
briga me da l'marka raste il' pada
jedino znam da mi je super
i da te imam.... sada


Pjesničku slobodu svoje vrste, vidim u izbjegavanju znanstveno pravilnije riječi, stražnjica. Radi sklonosti ljudskog uma i srca rimi koristi se riječe koja se nalazi, također u svojevrsnoj, rimi sa riječju Super. Sam, pisac, ovdje pjesnik, ne snosi nikakvu odgovrnost za takav sticaj okolnosti.
Ipak, mislim da ovaj tekst postiže svoj vrhunac, u strofi gdje se progovara o ljudskoj skonosti prema naivnosti koja graniči sa guranjem glave u pijesak, kad naiđu nevolje. To se ogleda u stihovima koji slijede:
„kad vidim taj puk kako vjerovati voli
da bivsi drug moze postati gospodin
kako psuje, za kog glasuje“
Kako, naivno. Pri tom se iz vida gubi i narodna mudrost izražena u poslovici: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. A da je nevolja u pitanju jasno postaje uvidom u to kako puk glasa. Kako psuje, a kako glasuje?
Razmislimo!
Psovka koju narod upućuje je kritika postojećeg, a njihovo glasovanje program budućnosti koja će sutra osvanuti kao realnost.
Pet i četiri su devet, ajmo mi u krevet.

07.05.2009. u 23:24 • 0 KomentaraPrint#^

Kad ti život udahnem

Danas žene imaju ,zaista, velikih problema. Svi znamo kako im je potrošačka industrija kroz reklame i medije nametnula imperativ izgleda koji moraju ostvariti. Međutim, ni muškarcima nije lako. Oni imaju svoj problem, kako rješiti problem od početka čovječanstva: biti sretan i kompletan. U Bibliji je to rješeno jednostavno. Sam Bog je uvidio da nije dobro što je čovjek sam. Uspavao ga je, i iz njegovog rebra učinio mu družicu, ženu.
Potrošačka industrija, bilo to dobro ili ne, ima svoje rješenje: Lutka na napuhavanje. Puno može biti razloga zbog kojih muškarac ne može uz sebe imati ženu. Kosti, od mojih kostiju, meso od mojeg mesa. Glatki PVC je tu, (polivinil kolorid – plastika). Dakle:
Strofa prva:
Čuvam te ispod kreveta, u kutiji od cipela.
Izbušio sam rupu čak, da se nebi ugušila.
Da nam nitko ne zasmeta, okrenuh ključ i drugi put,
skidoh tiho poklopac i pozvah te na rendezvous.
-već u prvoj strofi se vidi ozbiljnost situacije. Pristup identičan pristupu stvarnoj ženi. Brižnost oko bušenja rupe, ukazuje na potpuni nedostatak razlikovanja PVC lutke i žene sazdane od kostiju i mesa. Dah se udahnjuje. Nema života bez zraka.
Strofa druga:
Kad ti život udahnem,
kad se stvoriš pokraj mene,
primaš me u naručje
poput prave žene
Strofa treća:
Kad ti život udahnem,
kad se stvoriš pokraj mene,
ja sretan i kompletan
u san padam nasmijesen,
kad ti zivot udahnem.
- evo te kompletnosti, o kojoj je u početku stvaranja svijeta brinuo i bibilijski Bog. Naš je junak uz potpunost, sretan i nasmješen. Mirno tone u san. I ne razmišlja o mogućnosti da Bog dođe i da mu „ukrade“ rebro. To je već riješeno na samom početku čovječanstva.
Strofa četvrta:
Divno slušat umiješ svojim krupnim očima.
Nečujno razumiješ što ne shvaćam ni sam.
Nemaš nikada migrene, niti jezik otrovni,
niti bilo kakve želje, osim da me usrećiš
- evo ideala koji se priželjukuje... Postoji jedna filmska priča (Začaran = Bedazzled) gdje mladiću nesretnom u ljubavi (Eliott = Branden Fraser) pristupa vražica (Devil = Liz Hurley) sa obećanjem da će mu ispuniti ono što želi. Mladić od zgode do zgode zaželi neki oblik života, no svaki puta zaboravi neke bitne stvari i život mu se pretvori u moru. Npr, u jednoj varijanti bio je narko bos sa prekrasnog ženom, no ona je flertovala sa drugim. Ukoliko bi naš junak imao želje, da ga žena partner uvijek sasluša, i da bude puna razumjevanja, bez otrovnih riječ i izraza nezadovoljstva, rješenje bi bilo PVC lutka, jer ona zaista nema nikakvih želja, osim da usreći našeg junaka.Osim toga to je i prekrasno ego ostvarenje, u kojem se nikakva briga o drugome ne treba voditi. Ja i samo ja.
Strofa peta:
obla si i podatna, ljubim tvoj glatki PVC
sretna si, to osjećam. Dobar sam ljubavnik
zar ne?
-tu je i odlučujući dio; zadovoljena je i tjelesna funkcija. Žena je obla, baš ono što se želi, i podatna je, reagira na ono što muškarcu treba, zna se dobro prilagoditi. A najvažnije je, povratna informacija: Dobar sam ljubavnik, zar ne?
Cjelokupan pogled na PVC lutku u sebi uključuje i razmišljanja o ženama. U onom dijelu u kojem se žena doživljava samo kao funkcija, u kojem se doživljava kroz zahtjev da zadovolji muškarca, u tom djelu se pogled na PVC lutku može smatrati za ženu ponižavajućim pristupom. No, ženi se, ovdje nitko ni ne obraća izravno. Sve se dešava iza dva puta okrenutog ključa u bravi. Žene u vanjskom svijetu, nisu tema našeg junaka. Uz ovakvu potrošačko medijsku kampanju, nije ni čudo. Sve je u sobi osobnosti, u sobi u kojoj je rješen zahtjev koji se danas postavlja pred svakog muškarca, zahtjev da se bude dobar ljubavnik. Od tog zahtjeva se danas nitko ne može sakriti, jer nas isto tako proizvodna industrija sa svojim reklama i kroz medije poziva na to, bez obzira radi li se tu o kolonjskoj vodi, ili o marki skupog automobila. Naš junak, idući od proizvoda do proizvoda ne mora ići od žene do žene da bi čuo ono za čime čezne: Dobar si ljubavnik!. Našem je junaku dovljan jedan PVC proizvod da bi čuo sebe: „Dobar sam ljubavnik, zar ne?
I kraj: Sunce će dan, ipak, obojiti u sivo. Zar zaista?

D D D A T A K : Sve zainteresirane za ovu tematiku (PVC lutka) upućujem, na zaista interesantan film. U videeoteci se može posuditi pod naslovom "Lars ima curu" (Lars and the real girl)

07.05.2009. u 23:20 • 0 KomentaraPrint#^

Sreća

Sreća je nešto što nam jamči sretan život. Često se o njoj govori. Netko ju ima,n etko više, drugi manje, a netko je nema. K njoj se stremi. Pokušava se pronaći istu. Razmišlja se u čemu se ona sastoji. Što treba za sreću činiti? Koja je čarobna formula?
U traženju odgovora na zadana pitanja krenuti ćemo u dva smjera. Prvi je smejr, putem suvremne pjesme Hladnog piva, pod nazivom Sreća. Drugi smjer je put koji nam utire bajka Ivane Brlić Mažuranić, Priča o Zorku bistrozorkom i o sreći.
Sreća je kod Hladnog piva vezana za pojam konzumerizma i kao takva podvrgnuta kritici. Nedavno je u TV emisiji Drugi format bilo govora baš o konzumerizmu. Jedan je sudionik u emisiji baš tu pjesmu spomenuo kao ilustraciju sve veće prisutnosti i prevlasti konzumerizma.
U želji da kupujemo njihove proizvode proizvođači su nas okružili svojim reklamnim panoima, i drugim vidovima reklame. U pjesmi se zato kaže da nam to čine da ne bi okolo gledali. Dakle, radi se o konstantnoj okupaciji naše pažnje, i o usmjerenju svijesti prema proizvodima. Pokušava se tako odagnati misao o mogućnosti traženja te sreće negdje izvan prodajnih mjesta. U tom smislu nam se ne dopušta misliti da se sreća, a sa njom i smisao života možda nalazi u nematerijalnom, unutar nas samih , ili u punini jednostavnog života. Konzumerizam ne dopušta ni da pomišljamo na život u kojem nam ne treba sve ono što nam se nudi.
Lako bi bilo to, i manje bolno, kada bi sve završavalo sa materijalnim. No, iz teksta pjesme se vidi da konzumerizam zadire i u intimne djelove naših života. Uvjerava nas se u nemogućnost sreće izvan okvira bjeline nekog deterdženta, ili izvan idiličnog odnosa naših roditelja. Isto tako nema sreće ni bez bjeline osmjeha.
Nakon toga, dakako da sebi samima uskraćujemo svaki osmjeh, ako nam zubi nisu niz bijelih bisera
I na kraju priče konzumerizam toliko ovlada nama tako da sreću poslušno, poput vojnika, ili bolje poput robota, odlazimo tražiti, tražeći svoje mjesto na slici nekog panoa.
Zaključak: zavarani smo. No, to i nije čudo, jer do sreće nije lako doći. Da nije lako, i samo tako, govori bajka.
PRIČA O ZORKU BISTROZORKOM I O SREĆI:
„Sastala se tri diva u jednom klancu. Malo se poigrali: prvi tri gore razvalio, drugi tri jezera raspljuštio, a treći zrnašce živa srebra uhvatio. .....
Moje su gore, ja ću suncu kose splesti – reče Valigora.
Moje je more, ja ću morskome dnu, gdje je nadublje utrobu proporiti – prihvati Mokronog.
Moja je ravna zemlja, ja ću Sreću uhvatiti – dovrši Zorko- pa se odmah raziđoše svaki na svoju stranu.“
........
Razišli se divovi, razišli, ali se i vratili. Njihov prvi pokušaj bio je bezuspješan, pa rekoše: „Treba nam se bolje osiliti. Čekat ćemo tri male godinice- tri male godinice: tristo puta po trista godina. Kad prošlo trista puta po trista godina, osilili se divovi na trostruku snagu. I razišli se opet po svome poslu.“
Valigora se vratio radostan u klanac. Suncu je kose spleo. Ostale mu ruke pozlaćene. . I Mokronog se radostan u klanac vratio. Morskom dnu je utrobu proporio i gorući kamen u ruci iznio.
„A Zorko Bistrozorki izašao opet na ravnu zemlju. Ali ono sve isto bilo kao prije trista puta po trista godina. Gonio div i Sreću mušicu, i Sreću paunicu, i Sreću orla okrunjenog – uspeo se orao okrunjeni u najveću visinu i raspao se u prah, a prah sitniji nego li je prašina nad ljetnim putovima. I nijednog praška ne nađe Zorko Bistrozorki. Vrati se on još gore snužden i praznoruk u klanac.“
Evo, vidimo da sa srećom nije lako, a dobro je bilo krenulo Zorku, i cijelo je vrijeme bio na domak „onog nečeg“. Podsjetimo se kako je počelo njegovo traganje za srećom.
„Zagledao se bistrozorkim očima i ugledao u trećem carstvu dijete. Sjedi dijete i igra se sa zlatnom mušicom i veselo pljeska rukama. Upozna odmah Zorko Bistrozorki da ono nije mušica nego da je ono Sreća i uputi se put djeteta. No kakogod brzo išao divovskim koracima tako ipak zakasnio: mušica bijaše već odletjela, a dijete sjedilo i gorko plakalo. Ali u daljini vidi Zorko kako leti divna paunica, i odmah prepozna bistrozorkim očima da se ona zlatna mušica pretvorila u paunicu i da leti u deveto carstvo u palaču trgovčevu. ... ... „
I kao što znamo, „ništa ne našao.“
Kako god bili silni, kako god bili veliki, snagom i silinom, i uz prvoklasne sposbnosti kakve je Zorko imao, sreću uhvatiti ne možemo (na silu). Nakon svih napora, obično smo opet na početku.
„-Izmakla mi Sreća. Vidio sam je, a ne znam ni gdje je ni kakva je sada.“
Smijala se dva uspješna diva trećem koji nije uspio domoći se sreće. Smijali su se sa pravom, jer posao oko sreće nije posao namjenjen silnim i velikima. Da bi došao do sreće u ovoj bajci, Zorko se prvo morao smanjiti. Morao je postati čovjek oboične veličine. Ništa silno, ni veliko, samo čovjek. Za divovsku veličinu nije bilo prohodnog puta u prodolicu kamo ga je prizivala sreća. Pogledajmo:
„ – Evo me Zorko! Zazveči kao da je srebrn praporac.
Pogleda Zorko niz svoje divovsko stegno, pa niz listove, pa dolje do svog stopala divovskog. I vidi da je stopalom zatvorio ulaz u malu prodolicu među planinama, i da sitna uzana stazica vodi u prodolicu. Kako stupio na stazicu tako osjetio da je onaj praporčić u njega zašao, te mu u pol srca tiho zvekeće: Traži me Zorko, traži!“
Dakle, stupiti na stazicu koja vodi sreći, možeš samo ako smanjiš svoju nadutost i umišljenost, ako budeš naprosto običan netko, bez onoga što se danas naziva „ego“. Tek kada se ego makne iz prvog plana, može se osjetiti unutarnji glas koji će stalno upućivati prema traženju sreće na stazici koja vodi u susret Sreći.
Kako se to opisuje, i što se desilo u prodolici i kako se pojavila sreća?
Evo ovako: Zorko je u prodolici upravo naišao na situaciju u kojoj je na svijetu sama ostala djevojčica Mavrica, jer joj je umro otac. Djevojčica i mrtav otac bili su u kolibi kada im je pristupio Zorko.
„Sagne se i pogleda ih, pa kad osjeti toplu ruku djeteta u hladnoj ruci očevoj, trgnu se Zorko Bistrozorki. Na svijetu nema većeg nego što je ovo – pomisli Zorko. ...Pogodi Zorko da treba zakopati Raduča. Uze Lopatu i poče kopati grob, a na Sreću zaboravio.“
Probudivši se i shvativši da je otac mrtav pokopan , djevojčica je vriskom ušla u žalosni šok. Taj dan je Zorko, pak iskušao i toplinu, i studen, i čovjeka pokopao i ražalio se pravom žalosti, ali je i pogodio kako se pristupa sirotoj djevojčici Mavrici. Prišao joj je polagano, pustio da se isplače, podigao u naručje i stupio sa njom do vatre. Okupiran Mavricom, odagnao je od sebe i glas koji je pozivao na traženje. I onda u trenutku u kojem je djevojčica objema rukama obgrlila Zorka oko vrata, u tom trenutku Zorko „ u sebi osjeti toliku svijetlost da se sve u njemu i oko njega promijenilo. Ležala je ta svijetlost svuda i na svemu, i sve mu se učini pozlaćeno, dal' od vatre, dal' od čega boljega.
U taj čas opazi Zorko da nisu sami. Uz oganj sjela žena kao da je i ona od svjetlosti satkana. ...
- Gle, evo te – začudi se Zorko Bistrozorki.
- A Sreća samo kimnu glavom , nasmješi se i ostade sa njima kako dugo mogaše.“
Odgovor: Sreća se pojavljuje kada prigrlimo život u punini ljubavi, i ne pomišljajući na traženje kao problem.

07.05.2009. u 23:19 • 0 KomentaraPrint#^

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

filozofski osvrt na razlicite tekstove osobito na pjesme koje okupiraju paznju mnogih (pjesme poznatih sastava i samostalnih izvođača).
*** Ovdje želim govoriti o tekstovima uspješnih hitova. Osim glazbe, želim ukazati kako i na koji način tekst pridonosi uspješnosti nekog hita. Zašto nam se nešto sviđa? Što se nalazi u dubinama tekstova i kako glazba u nama oblikuje najdublje istine.

Linkovi


Roletari.hr


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se