POESSIS https://blog.dnevnik.hr/totalno108

četvrtak, 07.05.2009.

Sreća

Sreća je nešto što nam jamči sretan život. Često se o njoj govori. Netko ju ima,n etko više, drugi manje, a netko je nema. K njoj se stremi. Pokušava se pronaći istu. Razmišlja se u čemu se ona sastoji. Što treba za sreću činiti? Koja je čarobna formula?
U traženju odgovora na zadana pitanja krenuti ćemo u dva smjera. Prvi je smejr, putem suvremne pjesme Hladnog piva, pod nazivom Sreća. Drugi smjer je put koji nam utire bajka Ivane Brlić Mažuranić, Priča o Zorku bistrozorkom i o sreći.
Sreća je kod Hladnog piva vezana za pojam konzumerizma i kao takva podvrgnuta kritici. Nedavno je u TV emisiji Drugi format bilo govora baš o konzumerizmu. Jedan je sudionik u emisiji baš tu pjesmu spomenuo kao ilustraciju sve veće prisutnosti i prevlasti konzumerizma.
U želji da kupujemo njihove proizvode proizvođači su nas okružili svojim reklamnim panoima, i drugim vidovima reklame. U pjesmi se zato kaže da nam to čine da ne bi okolo gledali. Dakle, radi se o konstantnoj okupaciji naše pažnje, i o usmjerenju svijesti prema proizvodima. Pokušava se tako odagnati misao o mogućnosti traženja te sreće negdje izvan prodajnih mjesta. U tom smislu nam se ne dopušta misliti da se sreća, a sa njom i smisao života možda nalazi u nematerijalnom, unutar nas samih , ili u punini jednostavnog života. Konzumerizam ne dopušta ni da pomišljamo na život u kojem nam ne treba sve ono što nam se nudi.
Lako bi bilo to, i manje bolno, kada bi sve završavalo sa materijalnim. No, iz teksta pjesme se vidi da konzumerizam zadire i u intimne djelove naših života. Uvjerava nas se u nemogućnost sreće izvan okvira bjeline nekog deterdženta, ili izvan idiličnog odnosa naših roditelja. Isto tako nema sreće ni bez bjeline osmjeha.
Nakon toga, dakako da sebi samima uskraćujemo svaki osmjeh, ako nam zubi nisu niz bijelih bisera
I na kraju priče konzumerizam toliko ovlada nama tako da sreću poslušno, poput vojnika, ili bolje poput robota, odlazimo tražiti, tražeći svoje mjesto na slici nekog panoa.
Zaključak: zavarani smo. No, to i nije čudo, jer do sreće nije lako doći. Da nije lako, i samo tako, govori bajka.
PRIČA O ZORKU BISTROZORKOM I O SREĆI:
„Sastala se tri diva u jednom klancu. Malo se poigrali: prvi tri gore razvalio, drugi tri jezera raspljuštio, a treći zrnašce živa srebra uhvatio. .....
Moje su gore, ja ću suncu kose splesti – reče Valigora.
Moje je more, ja ću morskome dnu, gdje je nadublje utrobu proporiti – prihvati Mokronog.
Moja je ravna zemlja, ja ću Sreću uhvatiti – dovrši Zorko- pa se odmah raziđoše svaki na svoju stranu.“
........
Razišli se divovi, razišli, ali se i vratili. Njihov prvi pokušaj bio je bezuspješan, pa rekoše: „Treba nam se bolje osiliti. Čekat ćemo tri male godinice- tri male godinice: tristo puta po trista godina. Kad prošlo trista puta po trista godina, osilili se divovi na trostruku snagu. I razišli se opet po svome poslu.“
Valigora se vratio radostan u klanac. Suncu je kose spleo. Ostale mu ruke pozlaćene. . I Mokronog se radostan u klanac vratio. Morskom dnu je utrobu proporio i gorući kamen u ruci iznio.
„A Zorko Bistrozorki izašao opet na ravnu zemlju. Ali ono sve isto bilo kao prije trista puta po trista godina. Gonio div i Sreću mušicu, i Sreću paunicu, i Sreću orla okrunjenog – uspeo se orao okrunjeni u najveću visinu i raspao se u prah, a prah sitniji nego li je prašina nad ljetnim putovima. I nijednog praška ne nađe Zorko Bistrozorki. Vrati se on još gore snužden i praznoruk u klanac.“
Evo, vidimo da sa srećom nije lako, a dobro je bilo krenulo Zorku, i cijelo je vrijeme bio na domak „onog nečeg“. Podsjetimo se kako je počelo njegovo traganje za srećom.
„Zagledao se bistrozorkim očima i ugledao u trećem carstvu dijete. Sjedi dijete i igra se sa zlatnom mušicom i veselo pljeska rukama. Upozna odmah Zorko Bistrozorki da ono nije mušica nego da je ono Sreća i uputi se put djeteta. No kakogod brzo išao divovskim koracima tako ipak zakasnio: mušica bijaše već odletjela, a dijete sjedilo i gorko plakalo. Ali u daljini vidi Zorko kako leti divna paunica, i odmah prepozna bistrozorkim očima da se ona zlatna mušica pretvorila u paunicu i da leti u deveto carstvo u palaču trgovčevu. ... ... „
I kao što znamo, „ništa ne našao.“
Kako god bili silni, kako god bili veliki, snagom i silinom, i uz prvoklasne sposbnosti kakve je Zorko imao, sreću uhvatiti ne možemo (na silu). Nakon svih napora, obično smo opet na početku.
„-Izmakla mi Sreća. Vidio sam je, a ne znam ni gdje je ni kakva je sada.“
Smijala se dva uspješna diva trećem koji nije uspio domoći se sreće. Smijali su se sa pravom, jer posao oko sreće nije posao namjenjen silnim i velikima. Da bi došao do sreće u ovoj bajci, Zorko se prvo morao smanjiti. Morao je postati čovjek oboične veličine. Ništa silno, ni veliko, samo čovjek. Za divovsku veličinu nije bilo prohodnog puta u prodolicu kamo ga je prizivala sreća. Pogledajmo:
„ – Evo me Zorko! Zazveči kao da je srebrn praporac.
Pogleda Zorko niz svoje divovsko stegno, pa niz listove, pa dolje do svog stopala divovskog. I vidi da je stopalom zatvorio ulaz u malu prodolicu među planinama, i da sitna uzana stazica vodi u prodolicu. Kako stupio na stazicu tako osjetio da je onaj praporčić u njega zašao, te mu u pol srca tiho zvekeće: Traži me Zorko, traži!“
Dakle, stupiti na stazicu koja vodi sreći, možeš samo ako smanjiš svoju nadutost i umišljenost, ako budeš naprosto običan netko, bez onoga što se danas naziva „ego“. Tek kada se ego makne iz prvog plana, može se osjetiti unutarnji glas koji će stalno upućivati prema traženju sreće na stazici koja vodi u susret Sreći.
Kako se to opisuje, i što se desilo u prodolici i kako se pojavila sreća?
Evo ovako: Zorko je u prodolici upravo naišao na situaciju u kojoj je na svijetu sama ostala djevojčica Mavrica, jer joj je umro otac. Djevojčica i mrtav otac bili su u kolibi kada im je pristupio Zorko.
„Sagne se i pogleda ih, pa kad osjeti toplu ruku djeteta u hladnoj ruci očevoj, trgnu se Zorko Bistrozorki. Na svijetu nema većeg nego što je ovo – pomisli Zorko. ...Pogodi Zorko da treba zakopati Raduča. Uze Lopatu i poče kopati grob, a na Sreću zaboravio.“
Probudivši se i shvativši da je otac mrtav pokopan , djevojčica je vriskom ušla u žalosni šok. Taj dan je Zorko, pak iskušao i toplinu, i studen, i čovjeka pokopao i ražalio se pravom žalosti, ali je i pogodio kako se pristupa sirotoj djevojčici Mavrici. Prišao joj je polagano, pustio da se isplače, podigao u naručje i stupio sa njom do vatre. Okupiran Mavricom, odagnao je od sebe i glas koji je pozivao na traženje. I onda u trenutku u kojem je djevojčica objema rukama obgrlila Zorka oko vrata, u tom trenutku Zorko „ u sebi osjeti toliku svijetlost da se sve u njemu i oko njega promijenilo. Ležala je ta svijetlost svuda i na svemu, i sve mu se učini pozlaćeno, dal' od vatre, dal' od čega boljega.
U taj čas opazi Zorko da nisu sami. Uz oganj sjela žena kao da je i ona od svjetlosti satkana. ...
- Gle, evo te – začudi se Zorko Bistrozorki.
- A Sreća samo kimnu glavom , nasmješi se i ostade sa njima kako dugo mogaše.“
Odgovor: Sreća se pojavljuje kada prigrlimo život u punini ljubavi, i ne pomišljajući na traženje kao problem.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

filozofski osvrt na razlicite tekstove osobito na pjesme koje okupiraju paznju mnogih (pjesme poznatih sastava i samostalnih izvođača).
*** Ovdje želim govoriti o tekstovima uspješnih hitova. Osim glazbe, želim ukazati kako i na koji način tekst pridonosi uspješnosti nekog hita. Zašto nam se nešto sviđa? Što se nalazi u dubinama tekstova i kako glazba u nama oblikuje najdublje istine.

Linkovi

Roletari.hr