Erin

13 lipanj 2018

Prije desetak godina napisala sam priču koju je jedna od profesorica odlučila poslati na natjecanje ! Prošla sam dva kruga i u zadnjem su mi rekli kako ne podržavaju morbidne misli mladeži i to je bilo to! Kasnije su mi govorili da pišem vesele stvari, o sretnim temama i ne znam ni ja što ! Ali u to vrijeme ja nisam znala pisati ništa drugo osim "tužnih" tema. Tekst namjerno nisam ispravljala ni uređivala. Ovako sam ja to napisala prije desetak godina i sada prvi puta zapravo javno dajem ljudima da ga čitaju ! sretan
Znate onu ... prvi se nikad ne zaboravljaju ? Evo ga ... moj prvi ili ajde moja prva winksretannaughty


Erin


Nanio joj je toliko boli, zla...no jednostavno ga nije mogla mrziti! On je bio njena prva ljubav...prva ljubav sa strašnom desnicom!Za udarce su svi znali,ali nitko nije mogao ništa napraviti.Svi su samo šutjeli i hladnokrvno prelazili preko toga...a s vremenom je to postalo normalno...sasvim uobičajeno...Erin viđati sa šljivom na oku,razbijenom usnicom ili slomljenom rukom!Sve je to postalo sasvim normalno...a Erin je svakim danom spremala dijelove svoje osobnosti u ladicu bez dna.Jednostavno se raspadala...i fizički...i psihički.Fizička bol postala je uobičajena i više ju nije dirala,no psihička bol je svakim danom sve više i više rasla!Zaglušivala joj je um,preplavljala misli...više nije znala kako dalje.Za svaki novi udarac ili psovku, počela je kriviti sebe.Svaki puta kada bi joj muž otišao na put,poslovni put,Erin bi spremala kovčege i pokušavala pobjeći....no onda bi se sjetila njegovih šaka i odmah ih sve raspakirala.Jednostavno je bilo prekasno za bijeg od života...sudbine?!?! Je li to samo riječ...ili stvarno postoji neka viša sila koja određuje tko će svaki dan primati cvijeće, bonbonjere, poljupce, zagrljaje ..... jednom rječju ljubav...ili pak batine, psovke?!?!?! Erin je vjerovala u tu «višu silu» i za sve je okrivljavala nju...sudbinu! Često dok bi išla do rijeke po vodu,zamišljala se sa drugim, brižnijim i toplijim muškarcem..u predivnoj kućici, s puno djece koja se smješkaju i igraju u malom dvorištu ukrašenim prekrasnim cvijećem.U tih par minuta bila bi najsretnja žena na svijetu! Sve što je htjela bilo je malo ljubavi. Zar je to previše?!?! Htjeti biti prihvaćen i voljen?!?!
Bila je sretna što nemaju djecu! On jednostavno nije otac kakvog bi poželjela svojoj djeci!Jednostavno ne bi bio...djeca nisu za takvog grubijana!
Svaki puta kada bi se sjetila djece,sjetila bi se i svojih školskih dana....svojih prijateljica koje sve sad vjerojatno sjede zavaljene u meke fotelje oko ogromnog hrastovog stola i piju kavicu.......pričaju o novokupljenim kostimima,odjelima i naušnicama dobivenim od muževa za godišnjicu ili rođendan.Svaki puta prisjeti se što je sve ostavila....i radi čega! Mladenačke ljubavi?!?! Pa, otišla je za prvog koji joj je ponudio brak. A nije Erin bila ružna...neugledna! Naprotiv...bila je prilično pristala mlada dama.Imala je bujnu kesteanjasto smeđu kosu koja joj je dosezala skoro do lakta.Imala je prekrasne, krupne, svjetlucave smeđe oči koje su s toliko entuzijazma i naivnost promatrale i upoznavale svijet.Svemu se divila.Nije bila od onih koji prođu kraj potoka i ne čuju njegovo žuborenje, ili prođu kraj cvijeta i ne osjete njegov prekrasan miris ili očaravajuću boju. Obraćala je pozornost na takve stvari i divila im se! No,sada više ni to nije znala...izgubila je pojam o prostoru koji ju okružuje...zatvarala se u sebe! Nije imala nikoga kome bi se mogla požaliti...reći što joj je na srcu! Svi su gledali svoje probleme i svi su se udaljavali od njih dvoje! Pa, tko bi i htio, pokraj svojih problema, slušati i tuđe?!?!
Tako je jedne večeri sjedila za stolom u maloj kuhinji, s večerom na stolu i čekala ga! Vratio se posve pijan...jedva je stajao na nogama, a hlače mokre i smrdljive od mokraće i vode iz kanala pokraj gostione,prljava košulja,poderan sako...potvrđivali su pretpostavku da uopće nije imao ravnotežu...ni osjećaj za najosnovnije.Unatoč svom tom pijanstvu,bio je u stanju prigovarati...žalio se na večeru! Nije bila po njegovom ukusu.Nadao se nečem boljem! Boljem?!?! Zar je moglo biti išta bolje?!?! Sav novac koji je zaradio je propio...a ono što je Erin ostavila za «crne dane» već je bilo pri kraju...i bolju si večeru nisu mogli priuštiti.Udario je šakom o stol! Jedanput....dvaput....a treći je udarac završio na Erininom licu...četvrti na stomaku....Počeo ju je svojski tući.Erin je samo mogla gorko plakati.Na kraju više nije imala snage ni za to! Odjedanput je vidjela krv kako joj se cijedi niz kosu, po licu, rukama....shvatila je da je to kraj...
Ponovno se sjetila svih svojih otmjenih prijateljica, sjetila se svog zamišljenog muža i njihove djece. Sjetila se kućice,cvijeća...sve joj se to u isti tren odvrtilo pred očima.Zadnja slika...bila je najsnažnija i natjerala ju je da se osmjehne! Tako je, s osmjehom na licu, krvavom kosom, licem i rukama ležala na kuhinjskom podu.Više ništa nije ni vidjela ni čula...do njenog uma nisu više dopirale psovke...nije dopiralo ništa. Zatvorila je oči i pokušala ponovno dozvati onu sliku preplavljenu onime što nikad nije imala......ljubavlju!!!!!


Pišite mi doživljaje molim Vas ! sretan Čak i ako ne volite prozu belj







Oznake: #Erin

07.06.2018. Pišem te datume jer nikada nisam znala smišljati naslove !

07 lipanj 2018

Dragi ljudi, imala sam par dana u glavi temu o kojoj ću vam pisati i onda ... napravila sam grešku i išla prvo čitati vaše blogove ! Luđakinja. To ne volim raditi ... jer uvijek vidim nešto zanimljivo na vašim stranicama i ja bi to tako prokomentirala i onda mi se moja koncepcija obriše ( nekako sve manje stane u tu moju glavu memorija se znatno smanjila ). Uglavnom ...
Prvo ću reći da mi je jako žao što jedino što mi iskače je POEZIJA ! Bit ću bezobrazno iskrena i reć da ne volim poeziju ! Priznat ću isto tako da ju ne volim jer ju ne razumijem !
Obožavam psihološke romane u kojima do zadnjeg slova moraš pratiti radnju i zbog kojih moraš razmišljati cijelo vrijeme, al ne volim poeziju. Nemam problema s emocijama niti s dubinama sebe ... ali ta poezija .. ne razumijem !
Toliko želim pročitati neki dobar tekst onak baš komad teksta ... al ne , nema !

Fotografije obožavam pa su me blogići sa slikicama malo oraspoložili ... ali onak ... baš mi je žao što ne nalazim ono što želim eto !
Ne želim da se itko pronađe uvrijeđen ! Cijenim Vaš trud i Vaše emocije i Vas, samo ne razumijem poeziju .. to je sve !

No vratimo se mi na moju "temu" ... kao što sam rekla bila je razrađena i onda se rasplinula ... pa ću sada nešto sklepat doslovno i nadat se da ću pogodit bit :)

Pratila sam tursku seriju Istanbulska nevjesta ... zaljubila sam se u taj dobri lik Sureye i ne znam, sad mi fali. Kao da je bila stvarna osoba. Bila je ono nešto dobro na kraju dana što te opusti, razveseli i uvjeri da postoji dobrota i da nisi debil ako ju očekuješ u svojim danima. U zadnjoj ili predzadnjoj epizodi druge sezone uhvatila sam se u nekom razmišljanju. Kroz cijelu seriju se proteže snažan motiv obitelji, obiteljskih veza i ona shema "Koliko god da je teško, držimo se zajedno jer smo obitelj!". Osim snažnog motiva obitelji pojavljuju se motivi vjere i motivi tradicije ! Tradicija je možda malo više naglašena od vjere ali tu su obje. Iz nekog razloga mi je samo kliknulo !

Divim im se iskreno. Znamo svi da u svemu imamo ekstremiste ali neću sada o tome sretan Pričamo o normalnim tradicionalnim ljudima koji, vjerujem, postoje ne samo u seriji nego i u stvarnom životu.
Divim im se. Imaju toliko stvari koje ih vode u životu. Biraju. Tradicija, vjera, obitelj ... ili sve troje. I vode se time kroz život. Ne znam jel lakše ili ne, ali moram priznati da mi trenutačno izgleda privlačno.

Što mi imamo ?? Američani imaju svoju veliku domovinu, pucaju od te nacionalne nabijenosti.
Turci imaju vjeru, tradiciju .. a što imamo mi ??

Naša zemlja je katolička ... većina nas se izjašnjava kao vjernici, katolici ... no jesmo li to zbilja ? (Čast izuzecima .. ne vrijedi o njima na žalost, zbilja su izuzeci )
Svaki dio naše zemlje ima svoje tradicije koje se sve brže zaboravljaju jer ih nema tko održavati na životu ! Nedavno na terapiji u bolnici čujem ženu kako komentira svoje radno vrijeme za blagdane. "Ako na Badnjak radim ujutro onda im mogu za ručak na brzinu ispeći riblje štapiće, a ako radim popodne ništa, nešto si sami naprave sendvič ili nešto !" Koliko je to žalosno ? Nebitan je sada ručak .. rekli su svećenici ne ide grijeh u usta nego iz usta, tako da post kao post ajde .. zanemarimo ga u ovoj priči. Tradicija ! Tko će mlade učiti tradiciji ? Nitko ! Mi radimo na Badnjak. Radimo i na Božić ! Hmmm Uskrs mi je radan isto ... Tko će moju djecu učiti blagdanskim običajima ?
Tko će mojoj djeci objasniti da se za Božić jede obiteljski ručak kod bake, a ne u McDonaldsu ? Ja neću, ja radim !

Vjera .. za mene je to nešto što njegujem i prakticiram u svoja četiri zida. Ne zato što me sramota, već zato što je to najintimnije mjesto na kojem mogu biti sama sa sobom i u potpunosti iskrena sama sa sobom ! Pored tolikih gnjusnih priča koje čujem i čitam o tim vjerskim predstavnicima, pored raznih moralno upitnih metoda kojima su me pokušavali odvući u crkvu, nemam hrabrosti ogoliti se u nekoj ustanovi i pred nekim nepoznatim ljudima. To je nešto moje i samo moje ! Kako da svoju djecu po tom pitanju obranim od svijeta ?

U tim turskim serijama je sve nekako posloženo. Znaju se prioriteti i zna se tko što kako i gdje ! To mi se sviđa. Imaju nešto za što se mogu uhvatiti. Imaju neku nit vodilju ! To mi je divno !
Američani imaju svoju Ameriku, Dan zahvalnosti, Dan nezavisnosti ... njima je to valjda i očito, dovoljno ! Obećana zemlja .. divno ! Blago njima !

A što mi imamo ? Koja je naša nit vodilja ?
Vjera očito nije ... oni što vise po misama kad dođu doma pretvore se u Sotonu osobno.
Domovina definitivno nije kad nas se trećina iselilo, trećina otišla u Bosnu a trećina nas se tek sprema otići.
Tradicija na žalost nije ... jer nam ju nema tko prenijeti !

Kakav smo mi to narod ? Što nas pokreće ? Koji je naš razlog ustajanja svako jutro ?

Egzistencija !

Žalosno ! Jel to život ? NE .... to za mene nije nikakav život !

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.