Ljudi kojima se oči smješe

petak , 29.01.2016.

Ponekad se pitam kakva su ovo vremena došla, vremena u kojima je in biti bahat i neljubazan? Biti ciničan ili ironičan postala je vrlina. Što si distanciraniji i egoističniji, veća si faca.
Gdje je nestala ljubaznost? Gdje je nestao kućni odgoj?
Gledam ljude oko sebe, lica su im umivena, ispeglana, našminkana, ali ispod maski je praznina, možda poneka frustracija.
Nema smješka, ni na usnama ni u očima.
O, kako volim ljude kojima se oči smješe.
Volim ljude sa životnom energijom koja može zavrtjeti svijet na drugu stranu.
Ne volim one koji za svako rješenje pronađu po barem jedan problem.
Tužno je gledati kako se natječu kako će svoju vrijednost iskazati time što tuđu vrijednost sataru u prah.
Šire oko sebe auru netrpeljivosti, neko mračno i teško raspoloženje. Jer njima ništa ne valja. Ni kišan dan, ni sunce, uvijek je ili prevruće ili prehladno.
Nikada ništa nije dovoljno dobro.
I preziru vrlinu. Znaju je prepoznati kad je vide u nekome, osjete je svojim istančanim njuhom, a zatim im se zakrvave oči i uzburka utroba. Požele je uništiti.
Ne shvaćam da nemaju u sebi potrebu biti bolji, raditi na sebi, poštovati vrlinu, težiti nečemu lijepom, nego ih posve obuzme rušilački nagon.
Ne kažu dobro jutro. Prezrivo se nasmješe na kompliment. Rugaju se poštenju. Ujutro ne vole sebe, a popodne im je mrzak cijeli svijet.
Nitko nije dorastao njima i njihovoj veličini.
Na žalost, sve je u životu stvar perspektive, pa taj golemi ego drugima više liči na komplekse.

Besmisleno je, znam, razmišljati o onome što je nepromjenjivo.
Treba znati cijeniti svaki trenutak proveden s onim ljudima kojima se oči smješe. Duboke kao svemir. Pune ljubavi.
Treba znati ne dopustiti onim drugim da te uvuku u svoj nemir.

Ljudi kojima se oči smješe poželjet će vam dobro jutro.
Podijeliti će svoje pecivo s vama i skuhati vam kavu ili čaj.
Saslušat će s razumijevanjem sve što im želite povjeriti.
Zadržat će za sebe sve što ste im ikada rekli o sebi.
Kada vas drugi ogovaraju neće šutjeti. Stat će na vašu stranu.
Poljubit će vas za rođendan ili stisnuti ruku kao znak podrške.
Reći će vam hvala za svaki kompliment i uzvratiti istom mjerom.

Promijenit će boju neba iz sive u plavu svaki put kad ih vidite.
Bože, kako volim ljude kojima se divota duše ogleda u očima.



Rađanje u privatnim klinikama

srijeda , 06.01.2016.

Digla se prašina oko jedne naše glumice ovih dana, te rekoh sebi, mora da ima nešto u toj priči. Društvo smo u kojem su žene ravnopravni članovi društva, te imaju pravo glasa, pravo živjeti svoj život onako kako žele. Notorna je to činjenica i prirodno stanje stvari jer smo u 21. stoljeću i demokratskom društvu. Ta je glumica odlučila zatrudnjeti, vjerojatno je imala dvojbe, trudnoća nije lak iako jest prirodan proces. Tijelo se mijenja bez vaše kontrole, a promjene su brze, velike i nepredvidljive jer kako kažu svaka je trudnoća različita. A porod? Put u nepoznato popločan horor scenama iz filmova u kojima žene vrište od bolova, te ponekad umiru rađajuci novi život. Zar možemo kriviti ženu koja osjeća strah i za sebe i za svoje dijete? I pri tome želi svesti rizik na najmanju moguću mjeru? Ili barem uvjeriti sebe da čini najbolju moguću stvar te da drži konce u rukama kad je već financijski u mogućnosti priuštiti sebi najbolju moguću medicinsku skrb? Zašto nam je normalno da ljudi, naši susjedi, prijatelji kupe novi automobil na kredit ili plate skijanje, možda potroše na odjeću velike svote novaca, dok se čudom čudimo ženi koja je platila porod u privatnoj klinici kako bi lakše mentalno i fizički podnijela cijeli proces. Uzgred budi rečeno to je jedna od tezih stvari koju žena mora proći, nije lako svoju intimu i svoje tijelo dati na uvid nepoznatim osobama, nije lako bojati se, trpiti bol mada znaš da je rezultat nešto najvrjednije u životu. Zašto nam onda smeta novac potrošen na to? Pa što ako neke žene imaju privilegij biti princeze na zrnu graška? Ja sam tužan sto nisu sve žene princeze od trenutka kad se rode. One su nam majke, žene, sestre, prijateljice. Bez njih ne bi bilo života.
Moj je poznanik nedavno prošao kalvariju. Za bolio ga je zub i morao ga je izvaditi. Otišao je svojoj zubarici sa strahom jer nije imao povjerenja da će mu uspjeti zub izvaditi bez komplikacija. I strah se pokazao opravdanim. Kruna slomljena, korjeni ostali. Rezultat je bila operacija zuba kod privatnika jer su bili blagdani sto naravno košta, no nije se imalo kuda. Što se mora, mora se. Mogao je on to izvesti i drugačije. Otići odmah provjerenom stručnjaku u kojeg ima povjerenja, platiti i možda izvaditi zub i bez operativnog zahvata. S druge strane, možda se ni tada operacija ne bi mogla izbjeći, no ključna je riječ povjerenje. Pa tako umjesto da osuđujemo ženu sto novce koje je sama zaradila troši onako kako to želi, poradimo na tome da žene steknu povjerenje u sustav, u liječnike, u sestre. Jer kao porezni obveznici koji svaki mjesec iz plaće izdvajamo za zdravstveni sustav, mi i porode u bolnicama zapravo skupo plaćamo. Na drugačiji način nego sto je glumica platila svoj, ali ni oni nisu besplatni. Umjesto da poželimo svakoj ženi da na što dostojanstveniji način donese na svijet novo čudo, mi dižemo glas protiv žene, majke, sestre, prijateljice.
Moja žena nije mogla birati liječnika. Bojala se i nije imala povjerenja u onog koji joj je vodio trudnoću. Nakon cijelog dana mučenja završila je na hitnom carskom rezu. I danas zna pričati koliko joj je to iskustvo bilo traumaticno. Volio bih da smo mogli platiti da se ne boji toliko. A još bih više volio da je sustav takav da se ni jedna žena nema čega bojati ma koliko malo novca imala. Za žene. Za sve one žene koje se hrabro upuštaju u najveću životnu avanturu. Neka im rađanje bude najljepša uspomena.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se