sex, ćeškek i četiri prehlade (ili jadi mladih gurmana)

utorak , 15.01.2008.

Neću krenuti redom, od sexa. Jer onda ova priča ne bi imala poantu.

Dakle, bilo je to negdje prije blagdana ove godine; nas trojica mladih muževnih, školovanih, elokventnih džentlmena skupili smo se na selu kod ujaka moje drage bolje polovice i prvi put u životu imao sam prigodu gledati kako se pravi jedno tradicionalno jelo, ćeškek. Prvi uvjet je vrijeme početka priprave. Naime, počeli smo, uz pivo i koju cigaretu, već u ranu zoru, dok je vani još sve bilo smrznuto i mračno. Puhala je bura kakva zna puhati samo u ovim krševitim južnim krajevima, a iz usta nam nije izlazila samo nikotinska para, nego vreli dah koji se ledio na izlasku.
Ime specijaliteta nije mi zvučalo obećavajuće. Isuviše me podsjećalo na ćušpajz.
-Dodaj mi stupanu pšenicu, Karla. - doviknuo sam ženi, ne stoga što ja nisam želio ući u kuću i malo se ugrijati, nego jer blagog pojma nisam imao kako pšenica izgleda i što znači "stupana". Jedinu pšenicu koju sam u životu vidio jest ona pakirana u kutije, pripremljena za sadnju na Sv. Luciju. Nisam mogao zamisliti da bi takvo nešto trebalo biti sastojak ovog jela.
Dok se pšenica čekala (stupanje je postupak skidanja opne sa zrnja, a to je obično radio netko snažan i izdržljiv jer je postupak prilično naporan, brrr, stresao sam se kad sam vidio da se u nekoj uskoj posudi ona mlati drvenim batom, svom snagom ruku i tijela) ujak je klao i čerupao domaće kokoši.
-Kad već ideš po pšenicu ponesi nam i pivo. - dodao je plavokosi prijatelj iz ureda kojeg smo zbog plave kose ali i nadmenog držanja, zvali Hans.
Meni bi bolje prijalo vrelo kuhano vino i par rukavica, ali nisam ništa rekao. I pivo će biti dobro.
Već se razdanilo kada se u dvorištu ispred garaže naložila vatra, iznad nje stavio ogromni kotao, a u njega ubacile cijele kokoši, pšenica, voda i nešto janjeće što nisam mogao raspoznati kao određeni dio tijela.
-Sad možemo unutra dok se to kuha. Već sam promrzao od ovog vjetra i hladnoće. Ne sjećam se da je odavno bilo hladnije u ovim krajevima. - veselo sam trljao ruke i cugio pivo.
Hans i Brane su se u to ime kucnuli bocama i već krenuli prema vratima.
-Stoj, vojsko. Kakvi ste vi to muškarci, kada vas malo zime može zastrašiti? - ujak se cerio. Pa pravi posao tek počinje.
-Kakav posao? Sad neka se to kuha i kad bude gotovo...
-Sad, neka se kuha...- podrugljivo je ponovio ono što je Hans tako plaho izustio. Pa tko je vidio da se ćeškek sam kuha? To, dečki moji, treba miješati. Konstantno miješati da ne zagori. I miješa se na smjenu. Svaki od vas radi pola sata, a onda se odmara.
-I dobro, koliko to traje? Cijeli taj proces?- napokon je i Brane progovorio. Mislio sam će mu trebati još neko vrijeme da se razbudi. Jutros nije popio ni kavu s kojom bi uredno započinjao dan, naravno onda kada ga nismo nas dvojica vukli za sobom u svoje pustolovine.
A nismo mogli ni sanjati kakva nas pustolovina tek čeka.
-Draga, - šapnuo sam joj kad sam je uhvatio na samo - zašto mi nisi rekla da se ovo jelo, koje nije ništa drugo doli kokošija kaša, mora kuhati i miješati oko sedam, osam sati? -malo sam dopustio bijesu da mi se osjeti u glasu.
-Dragi, kada smo kuhali ajvar, rekao si da nikad više nećeš miješati ništa što se kuha dulje od sat vremena. Morala sam ti pokazati da ima i gorih stvari od kuhanja ajvara. Osim toga, kada budeš jeo ovo što napravite, zaboravit ćeš na sve muke. Zaista je slasno.
Oh, jako se dobro sjećam ajvara od ljetos. Kuhalo se pedeset kilograma u ovoj istoj kući. Ljudi moji kakav je to ajvar bio. Odličan, kremast, fantastičan. Ali, nisam ga se nauživao. Njena obitelj imala je jednu crtu, sve što skuhaju, to i podijele. Od tih pedeset kilograma, mi smo uspjeli "spasiti" samo nekoliko tegli. Premalo za svu muku i trud koji sam uložio u miješanje. Osim toga, moram napomenuti kako u njenoj obitelji sva zahtjevnija jela spravljaju isključivo muškarci. Odakle krenuti? Gulaše od divljači prave muškarci, kao i toć od ulovljenih ptica (a ja sam mislio da je dovoljno što se vuku po šiblju i love te ptičurine, a ne da ih još moraju i skuhati), brudet (da, da, oni i očiste tu ribu i vlastoručno dodaju ljute paprike), zatim ajvar, pa i to najnovije otkriće - ćeškek.
Nakon nekoliko sati, masa u kotlu bila je žitka, rijetka i nisu se više mogle raspoznati namirnice stavljene unutra. Sve se lagano raspadalo i pretvaralo u kašastu masu. Bilo je i sve teže miješati velikom drvenom žlicom, napravljenom samo za ovu namjenu.
Prazne boce od pive su se gomilale u kutu, a ruke i noge više nisam osjećao kao svoje. Cirkulacija mi je potpuno stala. Krv se u žilama zgusnula i gotovo sledila.
Bili smo i gladni, pa je ujak skinuo sa sušenja napola osušenu svinjsku vratinu te je pogrijao na ulju i prelio jajima. Nešto slađe od toga nisam u životu jeo. Jeli smo rukama iz iste posude, velike željezne tave, umakali kruhom s nogu ne brinući se za estetiku i bonton.
-Dečki, kako ide? - s vremena na vrijeme bi nas posjetila moja draga. Prvi put sam joj zavidio na tome što je žena.
-Ide, ide. - odgovarali smo.
Zapravo je atmosfera bila priličito vesela. Pričale su se lovačke priče, priče iz vojske, priče s posla, a ujak nas je uveseljavao pričama iz svoje mladosti. Jednim dijelom sebe sam uživao.
-Ali zašto svake godine kuhate ovo? Zar to nije previše, pored svih jela koje ćete praviti za Božić? - upitao sam ujaka. Znam da na Badnjak tradicionalno kuhate bakalar, a sutradan imate cijeli niz jela, počevši od francuske salate i pršuta i sira za predjelo, juhe, pa sarme sa suhim mesom, preko pečene prasetine i janjetine ispod peke s krumpirima, te na kraju služite one fine domaće kolače.
-Da ali ćeškek se u našoj familiji kuha od pamtivijeka. Kuhao ga je moj pradjed, pa djed, pa moj pokojni otac, a sad ga kuham i ja. Nekako mi blagdani bez toga nisu potpuni. Vi mladi olako napuštate tradiciju, znam, znam nije lako uhvatiti vremena za sve, puno radite, trčite za novcem, a onda zaboravljate na sitne radosti, na obiteljska okupljanja, na tradicionalne stvari poput ove. Ma, nije meni to teško, zaista nije, premda, bilo bi lakše da i ja dignem ruke od ovoga, pa se odmaram, a ne da po ovoj hladnoći drhtim vani u dvorištu, ali volio bih da moj sin preuzme ovaj običaj, da se ne zatre, da se ne izgube korjeni. Jer kada se ovo prestane kuhati, zaboravit će se i izumrijeti tradicija.
Slušao sam ga i mislio kako je lijepo s tim čovjekom razgovarati o svemu, stajati pokraj vatre i gledati mu prve bore ispod očiju. Bio je to pravi kršni Hercegovac, čovjek s kamena, ponosan i blagog pogleda, pošten. I utjecajan, obrazovan, čovjek koji će već nakon blagdana ići na posao u odjelu i s kravatom. No sad nisam vidio ništa drugo doli istinskog čovjeka. Zadivilo me to nešto ljudsko, iskonsko u njemu, oslobođeno socijalnih spona, kalupa.
-Hm, razumijem. - rekao sam mu i prihvatio onu drvenu žlicu kako bih nastavio miješati premda i nije bio moj red.
I, tako je to trajalo gotovo do sumraka.
U sumrak ušli smo u toplu kuću, skinuli jakne i sjeli za stol, umorni poput težaka.
Jeli smo ćeškek smijući se glasno jer nam je piće već malo udarilo u glavu. Obrok se pretvorio u pravo slavlje koje je trajalo do kasno u noć. Hm, da budem iskren, to kasno u noć značilo je u stvarnosti do deset sati uveče, kada nam s svima toliko spavalo da nismo mogli držati oči otvorenima, što od pića, što od umora.
Zaspao sam isti tren nakon što mi je glava dotaknula jastuk.
Sex je bio posljednja stvar na svijetu koja mi je tu večer mogla pasti na pamet.
A četiri prehlade upoznali smo već sljedećeg jutra. Temperatura, drhtavica, kihanje i ostanak u krevetu cijeli dan bila je posljedica našeg gurmanskog pokusa.
Ujak kaže da mu se to dogodi svake godine. Ali da vrijedi tog rizika.

Aries


Nema me

srijeda , 09.01.2008.

Nema me nigdje. Ne odlazim više ni u kavanu na uglu u ulici popločanoj kamenim kockama, tamo gdje sam nekoć ispijao prvu jutarnju kavu i pušio prvih nekoliko cigareta. Nema mi skrivenog lica iza raširenih dnevnih novina, svijesti uronjene u vijesti iz krajeva od kojih mi srce zadrhti užasom zbog uništavanja, ubijanja, zatiranja ljudskosti koja je nekada postojala ili je suprotno mom mišljenju nije nikada ni bilo. Jer možda kultura, stare građevine, bogatstvo i sjaj vladara i ljudskost nisu ni bliski, a još manje isti.
Prestao sam osjećati privlačnost sivila dima i okusa sušenog duhana i otrova kojima je natopljen, začuđen kako je gađenje tako lako zamijenilo užitak i ovisnost.
Čini mi se kao da se budim iz dubokog sna, za koji nisam siguran koliko je dugo trajao, tek po otežalim kapcima, nenaviklim na zimsku, slabu, magličastu, dnevnu svijetlost, shvaćam da sam spavao dulje nego li je to čovjeku potrebno. Dani pretočeni u mjesec ili dva ostavili su traga na meni, osjećam pod prstima, umjesto glatkog lica, oštru i neurednu bradu, kosu što se već dotiče zatiljka i kožu, sivu i umornu.
Nisam nigdje putovao a osjećam s kao putnik povratnik, natopljen prašinom s nepoznatih ulica, ogrubljen izrazima lica nepoznatih ljudi i smradan od znoja i isparina gradova, nekih zabačenih, zaboravljenih krajeva.
Ona me gleda. Nisam plakao kad je prvi put krvarila. Dotrčao sam na hitnu kad je već znala da je dijete živo i još uvijek u njoj.
Nisam plakao ni tri dana kasnije dok sam je gledao kako drhti i skida sa sebe spavaćicu a grimizno crvena krv u slapovima slijeva se niz njene noge. Samo sam je odveo na hitnu. Ostavili su je u nekoj sobi, a mene poslali kući, u samoću i neizvijesnost.
I mada sam znao kako izgleda besana noć, ta je noć tom pojmu dala novo značenje. I trajala je beskonačno dugo, dok nisam čuo prve otkucaje zore.
Ono što je proživljavala ona, na neki morbidan način, ne želim znati. Slomilo bi me.
Ona je plakala tog jutra ulazeći u savršeno opremljenu ordinaciju. Plakala je i izlazeći iz nje dok mi je šaptala "živo je".
Gleda me. Ona svaki put točno zna o čemu razmišljam. Zna da se vraćam unatrag i razmišljam o tome. Uzima moju ruku u svoje i stavlja je na trbuh što lagano podrhtava pri nježnim udarcima iznutra.
Nema me. Jednog dijela mene više nema. Progutao ga je strah, poput čudovišta iz ormara koje često umišljaju djeca.
Nema me, a još uvijek sam tu. Drugačiji.

Aries

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>