GOSPINA LJUBAV

“Draga djeco! Bog me poslao među vas iz ljubavi da vas povedem prema putu spasenja. Mnogi ste otvorili vaša srca i prihvatili moje poruke, a mnogi su se izgubili na ovom putu i nikad nisu upoznali punim srcem Boga ljubavi. I zato vas pozivam vi budite ljubav i svjetlo gdje je tama i grijeh. S vama sam i sve vas blagoslivljam. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.”

na svemu što nam svakodnevno daješ....
na svim milostima....
HVALA TI što si još uvijek sa nama u Međugorju....
VOLIM TE MAJKO-KRALJICE MIRA!!!!!

28. 03. 1515. - 14. 10. 1582.

– posljednje (12.) dijete u roditelja – nesuđena mučenica – zaštitnica grada Subotice – zaštitnica Španjolske – pomoćnica za milost – pomoćnica za dobru molitvu – ljupka i dražesna – teška srca stupila u samostan – umalo je živu nisu pokopali – gorljiva štovateljica svetoga Josipa – srce katoličke reforme – 18 godina osrednjosti i 22 godine najgorljivije revnosti – vjerovala u snagu molitve – u srcu nosila sva zbivanja u domovini, svijetu i Crkvi – naučiteljica Crkve –

Sveta Terezija Avilska se rodila kao dvanaesto dijete plemenitih roditelja u Španjolskoj u gradu Avili u istoimenoj pokrajini Stare Kastilje 28. ožujka 1515. godine. Bilo joj je sedam godina kad je žarko željela mučeništvom proslaviti Gospodina. Njezine su se dvije sestre udale, a Terezija se odazvala Božjem pozivu u duhovno zvanje. Od 14. do 18. svoje godine vrlo temperamentna Terezija je razmišljala o udaji. Voljela je ljepotu, ljupkost i bogatstvo. Dražesna Terezija je uvijek bila okružena kako muškim tako i ženskim društvom. Nitko kao ona nije znao nasmijati i razveseliti. Gladna znanja, Terezija je izuzetno puno čitala. Prije njezine odluke da stupi u karmelićanski samostan nije bilo nikakvog razočaranja. Terezija se bojala da zbog svoje vesele naravi u svijetu neće uspjeti spasiti dušu. Izuzetno se teško odlučila za samostan: ”Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo se da se u meni odvaja svaka pojedina kost.” Previše je ozbiljno shvatila samostanski život. Stupila je u samostan u kojem je živjelo 120–180 časnih sestara. Jedna godina u samostanu bila je dosta, da se razboli. Shrvana teškom bolešću bila je obamrla. Da nije bilo njezinog oca Alonsa, valjda bi je živu pokopali. Za pomoć se obratila svetome Josipu. Na Josipov zagovor je ozdravila. Zato je postala njegova gorljiva štovateljica. Slijedilo je zatim 18 godina puke osrednjosti u njezinu životu, gotovo prema načelu, ”Pazi da ne pretjeraš!” Onda je došlo jedno ružno viđenje. Vidjela je svoje mjesto u paklu. Bilo joj je 40 godina. To je bilo dosta da se trgne iz osrednjosti i da svim žarom duše posegne za obnovom karmelskog načina života. Neumorno je 22 godine putovala diljem Španjolske ne bi li snaga reforme karmela zahvatila što više samostana. Iz njezinog nastojanja, da svoj život prilagodi evanđeoskim načelima, da se u svemu vodi Isusovom ljubavlju, razvio se obnovljeni karmelski red. Nije samo putovala. I pisala je: ”Knjiga Gospodinovih smilovanj a ” – gdje je opisala Božje djelovanje u vlastitom životu. Djela: ”Put savršenosti”, ”Stanovi ili grad duša”, ”Utemeljenja” predstavljaju vrhunce mistike. Pisala je lijepu mističnu liriku. Žrtvom, molitvama i dobrim djelima pratila je Tridentski sabor, bitku kod Lepanta, sve događaje u Španjolskoj, misijski rad u istom otkrivenoj Americi. Sveta Terezija se popela do vrhunaca katoličke obnove u XVI. stoljeću. Drugi dan poslije njezine smrti (15. listopada 1582.) stupio je na snagu i danas važeći Gregorijanski kalendar. Terezijina obnova nadahnjuje i danas. Samo u prvih sedam desetljeća 20. stoljeća objavljeno je 528 izdanja njezinih djela. Već četiri stoljeća nadahnjuje duhovni život Europe. Proglašena je naučiteljicom Crkve. Zovu je Doctora mystica. Zato je Bossuet s pravom o njoj zabilježio: ”Sama Terezija ima u mistici isto značenje kao Toma Akvinski u dogmatici”.

Zaštitnica je Karmelićanskog reda. Karmelićani i karmelićanke je drže svojom majkom, pa je oslovljaju kao Majka Terezija. Zaštitnica je grada Subotice i naše katedrale bazilike, Španjolske. Zaštitnica je i novoutemeljene hrvatske biskupije u Požegi. Njezin zagovor traže vjernici da od Boga zadobiju milost, a posebno je moćna zaštitnica onima kojima ne ide dobro molitva.

Prema: Maria Kretner, Helige um uns, Wien–Muenchen 1956, str. 311–312 i Josip Antolović, Duhovni velikani, II. dio, Zagreb 1998, str. 400–403.

MOLITVA SVETOJ TEREZIJI!


Sveta Majko Terezijo, pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd: zakrili nasad desnice svoje.
Moli za nas, sveta Majko Terezijo,
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
- Bože, Duhom si svojim potaknuo svetu Tereziju, majku našu, da u Crkvi zacrta novi put savršenstva. Daj da i mi u njezinoj nauci trajno nalazimo duhovnu hranu te nas zahvati živa želja za pravom svetošću. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

Ne boj se, jer ja sam s tobom,

da te čuvam od svakoga zla.

Ne boj se, jer ja sam s tobom

da ti dajem miran san.

Jer, moja ljubav je istina,

moja ljubav liječi srca slomljena. (2x)

Ne boj se, jer ja sam s tobom,

ja sam te otkupio,

ne boj se, jer ja sam s tobom,

imenom sam te zazvao.

Dječice, vi puno pričate o Bogu,
a malo svjedočite svojim životom.
Zato, dječice, odlučite se za obraćenje, da vaš život bude istinit pred Bogom,
tako da u istini svog života svjedočite ljepotu koju vam je dao.

Jedna od najpoznatijih osoba u cijeloj crkvenoj (pa i svjetskoj) povijesti je sv. Franjo Asiški. Prema nekim autorima, on je jedna od najznamenitijih ličnosti koje je svijet ikada upoznao. Životni put mu je bio prepun zanimljivih događaja te je promijenio živote mnogih ljudi.

Rodio se krajem 12. stoljeća (1181. ili 1182. god.) u jednom od najstarijih talijanskih gradova, Asizu. Otac mu se zvao Petar Bernardone, a majka Pika. Veoma rano raširila se jedna zanimljiva predaja o rođenju sv. Franje. Naime, pri porodu Franjina majka se dugo mučila. U taj čas naišao je neki nepoznati čovjek koji je rekao da se dijete neće roditi dok se majka ne premjesti iz bogate kuće u siromašnu štalu. Čim su je premjestili majka je rodila. Ova predaja želi naglasiti dvije stvari: prva je stvar Franjina sličnost s Kristom, pa i u rođenju, a druga Franjino životno opredjeljenje za siromahe.

Na krštenju mu je majka dala ime Ivan, a kasnije mu je otac promijenio ime u Franjo. Naime, on je bio odsutan kad se dijete rodilo, a osim toga veoma je mnogo putovao i volio Francusku. Vjerojatno je želio da mu i sin bude takav, tj. "Francuz". S druge strane, neki smatraju da je mali Ivan tako dobro govorio francuski da je kasnije dobio ime "Francuz". Ova druga mogućnost je manje vjerojatna.

Franjin otac Petar Bernardone bavio se trgovinom. U tom poslu još od malih nogu pomagao mu je sin Franjo. Franjo se prilično dobro snalazio u tom poslu. Međutim, nedostajala mu je jedna od najvažnijih kvaliteta jednog trgovca, štedljivost. Nikako nije mogao naučiti štedjeti. Iskusnom trgovcu Bernardoneu to je jako smetalo. Nikako nije mogao shvatiti mladog Franju koji bi sve što zaradi vrlo brzo potrošio s prijateljima. Ta Franjina raskošnost imala je i svoje pozitivne strane. Naime, Franjo je često svoje prihode dijelio siromasima. Oduvijek je, dakle, suosjećao s onima koji nemaju ono što je neophodno potrebno za život. Zato će Franjo cijeli svoj život posvetiti najsiromašnijima i sam će postati jedan od njih.

Franjina mladost obilježena je burnim, ratnim zbivanjima. U to vrijeme bili su veoma zategnuti odnosi između svjetovne i crkvene vlasti, između cara i pape. Osim toga često su izbijali ratovi između pojedinih gradova. Tako je oko 1200. godine izbio rat između Peruđe i Asiza. U njemu je sudjelovao i Franjo, te je bio zarobljen. Usprkos svim poteškoćama u zarobljeništvu, Franjo je zračio iskrenom vedrinom zbog koje su mu se svi divili. 1203. među zaraćenim stranama sklopljen je mir i zarobljenici su pušteni na slobodu. Franjo se vratio kući pritisnut teškom bolešću. Kad se oporavio, rodila se u njemu želja da postane vitez. To je vrijeme kada je viteški ideal bio veoma "popularan". Budući da su ratovi između cara i pape bili vrlo česti nije trebao mnogo čekati priliku da pođe u rat. Upravo tada je papa Inocent III. povjerio svoju vojsku grofu Valteru III. od Brienne. Njegovoj vojsci pridružio se i Franjo. Dok je tako zanosno hrlio k cilju svoga ratnog pothvata, ponovno se razbolio. Teška groznica potpuno ga je shrvala. I dok je tako umoran ležao, začuje glas koji ga upita: "Franjo tko ti može više koristiti, gospodar ili sluga?" Odgovori Franjo: "Gospodar". "A zašto onda", nastavi glas, "ostavljaš gospodara radi sluge i kneza radi njegova podložnika?" Sada je Franjo shvatio da je to bio Gospodin, baš kao i Samuel u Starom zavjetu. Ovaj susret s Isusom potpuno je promijenio njegov životni put i usmjerio ga u novom pravcu.

[Prema knjizi Jeansa Jörgensena "Sveti Franjo Asiški".]

Molitva sv. Franje Asiškoga

Gospodine,

učini me sredstvom svoga mira:

Gdje je mržnja, da donosim ljubav.

Gdje je uvreda, da donosim praštanje.

Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo.

Gdje je zabluda, da donosim istinu.

Gdje je sumnja, da donosim vjeru.

Gdje je očaj, da donosim nadu.

Gdje je tama, da donosim svjetlo.

Gdje je žalost, da donosim radost.

Gospodine,

daj da se toliko ne brinem

da budem utješen, koliko da tješim;

da me razumiju, koliko da druge razumijem;

da budem ljubljen, koliko da ljubim.

Jer, tko se daruje, prima;

Tko sebe zaboravlja, sebe nalazi;

tko prašta, bit će mu oprošteno;

tko umire, rađa se za vječni život.