ŽUPA sv. MARTINA bisk.- VARAŽDINSKE TOPLICE

10.02.2012., petak

MISNO SLAVLJE UZ SPOMENDAN BL. ALOJZIJA STEPINCA I DAN BOLESNIKA

Image and video hosting by TinyPic
U petak, 10. veljače 2012. na spomendan bl. Alojzija Stepinca, zaštitnika kapele u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Var. Toplicama te uoči blagdana Majke Božje Lurdske i XX. svjetskog dana bolesnika, Varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak predvodio je misno slavlje u Kongresnoj dvorani hotela "Minerva".
Image and video hosting by TinyPic
Specijalna bolnica za Medicinsku rehabilitaciju u Var. Toplicama, za osobe koje se liječe i rehabilitiraju od bolesti i ozljeda lokomotornog sustava, i koja spada u sam vrh hrvatske fizikalne medicine i rehabilitacije, na poticaj stalnog bolničkog dušobrižnika preč. Andrije Jagečiča – Bolteka, koji već jedanaest godina vodi redovitu duhovno - pastoralnu skrb za korisnike i osoblje bolnice, već tradicionalno svečanim misnim slavljem obilježava Svjetski dan bolesnika koji se slavi na blagdan Majke Božje Lurdske, ove je godine proslavila taj dan na spomendan bl. Alojzija Stepinca – zaštitnika bolničke kapele koja svaki dan na misna slavlja i pobožnosti okuplja lijepi broj liječenih osoba a i samih djelatnika bolnice te vjernika iz župe Var. Toplice.
Image and video hosting by TinyPic
Predvodeći misno slavlje za bolesnike, djelatnike bolnice i prisutne vjernike iz Topličke župe, preuzv. Biskup je u prigodnoj propovijedi najprije ukratko podsjetio na važnije trenutke iz života blaženog Alojzija, tog svijetlog lika crkve u Hrvata, naglasivši posebno kako je životni put i mučeništvo bl. Alojzija svima nama poziv na nasljedovanje i svjedočenje vjere. Napomenuo je da proslava ovogodišnjeg „Stepinčeva“ u našoj Crkvi želi biti priprava za „godinu vjere“ koju je papa Benedikt XVI najavio za cijelu Crkvu i koja će započeti 11. listopada ove godine - na pedesetu obljetnicu otvaranja II. vatikanskog sabora. Tog je datuma naime i blaženom Alojziju (11.10.1946.g.) izrečena presuda na 16 godina zatvora. „Godina vjere“ biti će prigoda za posebno promišljanje i ponovno otkrivanje vjere kako bi se ponovno otkrila radost u vjeri koja je zapravo prihvaćanje osobe Isusa Krista i potpuno pouzdanje u njega, što se u potpunosti ostvarilo u životu bl. Alojzija, koji je sve svoje pouzdanje stavio u Gospodina.
Image and video hosting by TinyPic
Završavajući svoju propovijed preuzv. Biskup je ohrabrio prisutne bolesnike primjerom bl. Alojzija koji je i sam svojom patnjom i bolešću koju je strpljivo podnosio svim bolesnicima uzor kako se vrši volja Božja – a i njegove su posljednje riječi „Budi volja tvoja“ bile čin vjere na pragu vječnosti.
Image and video hosting by TinyPic
Biskup je naglasio kako će godina vjere biti također prigoda za jačanje ljubavi jer vjera bez ljubavi nije plodna. Stoga je na koncu na poseban način zahvalio osoblju bolnice koje se strpljivo i s puno ljubavi brine za bolesnike, a posebno preč. Andriji Jagečiču Bolteku koji s puno ljubavi i strpljivosti obavlja svoju dušobrižničku službu, jer nas Kristova ljubav potiče da skrbimo za svoju braću.
Na koncu misnog slavlja, bolnički dušobrižnik preč. Andrija zahvalio je preuzv. Biskupu za njegov dolazak, te Ravnateljstvu bolnice, susjednim svećenicima na čelu s preč dekanom Stjepanom Makarom, crkvenom zboru župe Var. Toplice i svima koji su svojim sudjelovanjem uzveličali misno slavlje.

Image and video hosting by TinyPic
Poruka pape Benedikta XVI. za 20. Svjetski dan bolesnika
Draga braćo i sestre!
U prigodi Svjetskog dana bolesnika, kojeg ćemo slaviti 11. veljače 2012., na spomendan Gospe Lurdske, želim ponovno izraziti svoju duhovnu blizinu svim bolesnicima koji se nalaze u mjestima u kojima se pruža skrb za bolesne ili su zbrinuti u obiteljima, izražavajući svakom od njih brižnost i ljubav čitave Crkve. U velikodušnom prihvaćanju s ljubavlju svakog ljudskog života, osobito slabih i bolesnih, kršćanin izražava važni aspekt vlastitog evanđeoskog svjedočenja, po Kristovu primjeru, koji se prignuo nad čovjekova materijalna i duhovna trpljenja da ih ozdravi.
1. Ove godine, koja predstavlja najbližu pripravu za svečani Svjetski dan bolesnika koji će se slaviti u Njemačkoj 11. veljače 2013. i u čijem će žarištu biti vrlo znakovit lik Samarijanca (usp. Lk 10, 29-37) želim staviti naglasak na "sakramentima ozdravljenja", to jest na sakramentu pokore i pomirenja kao i sakramentu bolesničkog pomazanja, koji imaju svoje prirodno ispunjenje u euharistijskoj pričesti.
Isusov susret s desetoricom gubavaca, opisan u Evanđelju svetog Luke (usp. Lk 17, 11-19), osobito riječi koje Gospodin upućuje jednom od njih: "Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!" (r. 19), pomažu nam da postanemo svjesni važnosti vjere za one koji se, pod teretom patnje i bolesti, približavaju Gospodinu. U susretu s njim mogu stvarno iskusiti da onaj koji vjeruje nije nikada sam! Bog nas, naime, u svome Sinu, ne napušta u našim tjeskobama i trpljenjima, već nam je blizu, pomaže nam nositi ih i želi ozdraviti u dubini naše srce (usp. Mk 2, 1-12).
Vjera tog jedinog gubavca koji se, vidjevši da je ozdravio, pun divljenja i radosti, za razliku od ostalih, vraća odmah Isusu da mu izrazi svoju zahvalnost, pomaže nam shvatiti da je ponovno zadobiveno zdravlje znak nečeg dragocjenijeg od pukog tjelesnog ozdravljenja, to je znak spasenja koje nam Bog daje po Kristu; ono nalazi svoj izraz u Isusovim riječima: Tvoja te vjera spasila. Tko u vlastitom trpljenju i bolesti zaziva Gospodina siguran je da ga njegova ljubav neće nikada napustiti i da ni ljubav Crkve, koja u ovom svijetu nastavlja njegovo djelo spasenja, neće nikada minuti. Tjelesno ozdravljenje, izraz dubljeg spasenja, otkriva tako važnost koju čovjek, kao cjelina satkana od duše i tijela, ima za Gospodina. Svaki sakrament, usto, izražava i ostvaruje blizinu samoga Boga, koji, na potpuno besplatan način, "stupa s nama u dodir po materijalnim zbiljnostima…, kojima se služi, pretvarajući ih u sredstva susreta između nas i njega samog" (Homilija, Misa potvrde, 1. travnja 2010). "Jedinstvo između stvaranja i otkupljenja postaje vidljivo. Sakramenti su izraz opipljivosti naše vjere koja obuhvaća tijelo i dušu, čitavog čovjeka" (Homilija, Misa potvrde, 21. travnja 2011).
Glavni zadatak Crkve je zasigurno naviještanje Božjeg kraljevstva, "ali upravo taj navještaj mora biti proces ozdravljenja: '…iscijeliti srca slomljena' (usp. Iz 61, 1)" (isto), prema zadaći koju je Isus povjerio svojim učenicima (usp. Lk 9, 1-2; Mt 10, 1.5-14; Mk 6, 7-13). Sprega tjelesnog zdravlja i obnove slomljenih srca pomaže nam stoga bolje shvatiti "sakramente ozdravljenja".
2. Sakrament pokore je bio često u središtu razmišljanja crkvenih pastirâ, upravo zbog velike važnosti koju ima u kršćanskom životu, jer "sva vrijednost Pokore jest u tome da u nama ponovno obnovi Božju milost i s Bogom nas sjedini dubokom ljubavlju" (Katekizam Katoličke Crkve, 1468). Nastavljajući razglašavati Isusovu poruku oproštenja i pomirenja, Crkva ne prestaje pozivati čitavo čovječanstvo da se obrati i vjeruje u evanđelje. Poziv apostola Pavla: "Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!" (2 Kor 5, 20), ona prihvaća kao vlastiti. Isus, u svojem životu, naviješta i uprisutnjuje Očevo milosrđe. On je došao ne da osuđuje, već da oprašta i spašava, da pruži nadu također u najdubljoj tami patnje i grijeha, da dadne vječni život; tako u sakramentu pokore, u "lijeku ispovijedi", iskustvo grijeha ne izrođuje se u očaj, već susreće ljubav koja oprašta i preobražava (usp. Ivan Pavao II., Posinod. apost. pobud. Pomirenje i pokora. Reconciliatio et paenitentia, 31).
Bog, "bogat milosrđem" (Ef 2, 4), poput oca iz evanđeoske prispodobe (usp. Lk 15, 11-32), ne zatvara srce nikome od svoje djece, već ih čeka, traži, nalazi tamo gdje odbacivanje zajedništva zatvara u osamu i podjelu, poziva ih da se okupe oko njegova stola, u radosnoj svečanosti opraštanja i pomirenja. Trpljenje, u kojem bi se kod čovjeka mogla javiti napast da se prepusti obeshrabrenosti i očaju, može se tako pretvoriti u vrijeme milosti u kojem se čovjek može povući u samog sebe i, poput rasipnog sina iz prispodobe, preispitati vlastiti život, prepoznati zablude i promašaje, osjetiti nostalgiju za Očevim zagrljajem i vratiti se putu koji vodi prema njegovu domu. On, u svojoj velikoj ljubavi, uvijek i svagda bdije nad našim životom i čeka nas da svakom djetetu koji mu se vrati udijeli dar punog pomirenja i radosti.
3. Čitajući Evanđeljâ jasno vidimo kako je Isus uvijek iskazivao posebnu pažnju bolesnima. On ne samo da je pozvao svoje učenike da im liječe rane (usp. Mt 10, 8; Lk 9, 2; 10, 9), već je također za njih ustanovio posebni sakrament: bolesničko pomazanje. Jakovljeva poslanica potvrđuje da je taj sakramentski čin prisutan već u prvoj kršćanskoj zajednici (usp. 5, 14-16): bolesničkim pomazanjem praćenom molitvom prezbiterâ, čitava Crkva preporučuje bolesne Gospodinu patniku i proslavljenom, da ublaži njihove patnje i spasi ih, štoviše poziva ih da se u duhu sjedine s Kristovom mukom i smrću, kako bi tako pridonijeli dobru Božjeg naroda.
Taj nas sakrament potiče razmatrati dvojako otajstvo Maslinske gore, gdje se Isus našao dramatično suočen s putom na koji ga je uputio Otac, putom muke, najvišeg čina ljubavi, i prihvatio taj put. U tome času, on je posrednik, "nosi na sebi, preuzima na sebe trpljenje i patnju svijeta, preobražavajući je u vapaj Bogu, donoseći je pred oči i u ruke Bogu, i noseći je tako zbiljski k času otkupljenja" (Lectio divina, Susret s rimskim klerom, 18. veljače 2010.). Ali "Maslinska gora je… također mjesto s kojeg je on uzašao k Ocu, to je dakle mjesto otkupljenja… Taj dvojaki misterij Maslinske gore je također uvijek 'na djelu' u sakramenalnom ulju Crkve… znaku Božje dobrote koja se pruža k nama da nas dotakne" (Homilija, Misa potvrde, 1. travnja 2010.). U bolesničkom pomazanju, sakramentalna tvar ulja nam biva ponuđena, tako reći, "kao Božji lijek… koji nam sada ulijeva pouzdanje u njegovu dobrotu, pružajući nam snagu i utjehu, ali koji je istodobno ustremljen izvan bolesti prema konačnom ozdravljenju, uskrsnuću (usp. Jak 5, 14)" (isto).
Taj sakrament zaslužuje danas veću pažnju, bilo u teološkom promišljanju, bilo u pastoralnom radu s bolesnima. Prepoznavajući pravu vrijednost sadržaja liturgijske molitve koji se prilagođavaju raznim ljudskim situacijama vezanim uz bolest, ali ne samo nju, kada se čovjek nađe na kraju svog životnog puta (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1514), bolesničko pomazanje ne smije se smatrati malne "manjim sakramentom" u odnosu na ostale. Ako su pažnja i pastoralna skrb prema bolesnima s jedne strane znak Božje nježnosti prema onima koji trpe, s druge donosi duhovnu korist također svećenicima i čitavoj kršćanskoj zajednici, koji su svjesni da ono što je učinjeno najmanjemu, učinjeno je samom Isusu (usp. Mt 25, 40).
4. U vezi "sakramenata ozdravljenja" sveti Augustin kaže: "Bog ozdravlja sve bolesti. Ne boj se dakle: sve će bolesti biti ozdravljene… Moraš samo dopustiti da te on ozdravi i ne smiješ odbaciti njegove ruke" (Izlaganje o Psalmu 102, 5: PL 36, 1319-1320). Riječ je o dragocjenim sredstvima Božje milosti, koja pomažu bolesniku da se sve potpunije suobliči otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća. Zajedno s ta dva sakramenta, htio bih istaknuti također važnost euharistije. Primljena u trenutku bolesti pridonosi, na jedinstven način, odjelotvorenju te preobrazbe, pridružujući onoga koji se hrani Isusovom Tijelu i Krvlju Njegovu prinosu samoga sebe Ocu za spasenje svih. Čitava crkvena zajednica, a navlastito župne zajednice, trebaju posvetiti pozornost tome da se osigura mogućnost čestog pristupanja sakramentskoj pričesti onima koji, zbog zdravstvenih razloga ili poodmakle dobi, ne mogu ići u bogoslužna mjesta. Na taj se način toj braći i sestrama pruža mogućnost da osnaže odnos s Kristom raspetim i uskrslim, sudjelujući svojim životom prinesenim za ljubav Kristovu, u samom poslanju Crkve. U toj perspektivi, važno je da svećenici koji vrše svoj osjetljivi rad u bolnicama, lječilištima i domovima bolesnika osjete da su "'poslužitelji bolesnikâ', znak i oruđe Kristova suosjećanja, koji mora doći do svakog čovjeka koji trpi" (Poruka za XVIII. Svjetski dan bolesnika, 22. studenog 2009.).
Suobličavanje Kristovom uskrsnom otajstvu, koje se može postići također praksom duhovnog zajedništva, poprima sasvim osebujno značenje kada se euharistiju podjeljuje i prima kao popudbina. U tome trenutku života još snažnije odjekuju Gospodinove riječi: "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan" (Iv 6, 54). Euharistija, nadasve kao popudbina, je – prema definiciji svetog Ignacija Antiohijskog – "lijek besmrtnosti, protuotrov za smrt" (Poslanica Efežanima, 20; PG 5, 661), sakrament prijelaza iz smrti u život, iz ovoga svijeta k Ocu, koji sve čeka u nebeskom Jeruzalemu.
5. Tema ove Poruke za 20. Svjetski dan bolesnika, "Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!" gleda također prema naprijed, prema predstojećoj Godini vjere, koja će započeti 11. listopada 2012., koja predstavlja povoljnu i dragocjenu prigodu da se ponovno otkrije snagu i ljepotu vjere, da se prodube njezini sadržaji i da je se svjedoči u svakodnevnom životu (usp. apost. pismo Porta fidei, 11. listopada 2011.). Želim obodriti bolesnike i patnike da nalaze uvijek sigurno sidro u vjeri, jačanoj slušanjem Božje riječi, osobnom molitvom i sakramentima, istodobno pozivam pastire da budu sve spremniji podjeljivati ih bolesnima. Neka svećenici, po primjeru Dobrog Pastira i kao vođe stada koje im je povjereno, budu ispunjeni radošću, brižni prema slabima, jednostavnima, grešnima, očitujući beskrajno Božje milosrđe umirujućim riječima nade (usp. Sv. Augustin, Pismo 95, 1: PL 33, 351-352).
Svima koji rade na polju zdravstva, kao i obiteljima koji u svojim najbližima vide ispaćeno lice Gospodina Isusa, ponovno upućujem svoju osobnu zahvalu i zahvalnost Crkve, jer oni, u svojoj profesionalnoj stručnosti i tišini, često ni ne spominjući njegovo ime, očituju Krista na konkretan način (usp. Homilija, Misa potvrde, 21. travnja 2011.).
Mariji, Majci milosrđa i Zdravlju bolesnih, uzdignimo svoj pogled pun pouzdanja i svoju molitvu; neka ona svojim majčinskim suosjećanjem, koje je očitovala dok je stajala uz svoga umirućeg Sina na križu, prati i podupire vjeru i nadu svake bolesne osobe i svih koji pate na putu ozdravljenja od rana tijela i duše.
Svima jamčim svoj spomen u molitvi, dok svakom pojedinom podjeljujem posebni apostolski blagoslov.
Papa Benedikt XVI.



- 22:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Studeni 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (5)
Veljača 2012 (7)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (2)
Veljača 2011 (6)
Siječanj 2011 (5)
Prosinac 2010 (13)
Studeni 2010 (10)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (9)
Srpanj 2010 (7)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (8)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (4)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (13)
Kolovoz 2009 (13)
Srpanj 2009 (7)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (9)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (17)

ŽUPNI CARITAS


  • Sv. Martin Biskup, zaštitnik župe

    Sveti Martin Tourski, misionar i biskup, rođen 316. u Savariji, (danas Szombathely, Mađarska), odrastao u Ticinumu (danas Pavia, Italija). Isprva časnik u carskoj vojsci, postao je kršćanin, napustio vojsku i djelovao kao misionar u Panoniji, Dalmaciji, Italiji i Galiji. Kao biskup Toursa (372-397) podigao je pokraj grada samostan Majus Monasterium (danas Marmoutier). “Vojnik na silu, biskup po dužnosti, monah po izboru”, preminuo je u 8. studenog 397. u galskom naselju Candesu (danas Candes-Saint-Martin, Francuska).
    Od mnogobrojnih legendi o njemu najpoznatija je ona po kojoj je mačem prepolovio svoj vojnički plašt i podijelio ga sa siromahom koji se smrzavao pred vratima grada Amiensa.
    Sliku sv. Martina – ulje na platnu, koja je bila galvna oltarna slika nekadašnjeg drvenog oltara, koji je zamjenjen darovanim iz katedrale, izradio je godine 1852. Johann Beyer, štajerski slikar. Slika se nakon restauracije g. 2013. čuva u župnom dvoru i izlaže uz blagdan sv. Martina 11. studenoga.


    CRKVA SV. MARTINA U VARAŽDINSKIM TOPLICAMA

    - jedna je od najstarijih građevina u Varaždinskim Toplicama čiji zvonik dominira naseljem. Spominje se u prvom popisu župa zagrebačke biskupije 1334. g., što znači da je sagrađena koncem XIII. ili početkom XIV. stoljeća i to na temeljima starije crkve, o kojoj svjedoče arheološki nalazi i vidljivi mali prozorčić iznad vrata sakristije. U XVIII. stoljeću crkva je dograđena i barokizirana a arheološki nalazi potvrdili su gotički slog, o kojem danas vidljivo svjedoče elegantni ukrasni pilastri s vanjske strane građevine te prozori na apsidi. Ispod poda pronađeni su ostaci gotičkih temelja te supova i stepeništa za kor, a u crkvi se nalaze i tri grobnice. Prigodom zadnje obnove crkva dobiva i dva nova vitraja: bl. A. Stepinca i sv. Marka Križevčanina zaštitnika naše biskupije, koji uz već postojeće u svetištu (sv. Martin i simboli evađelista) čine skladnu cjelinu i zaokružuju barokni ambijent crkve.Osim svakodnevnih, nedjeljnih i blagdanskih misnih slavlja, svečano se slavi zaštitnik župe sv. Martin biskup – 11. studenoga, kao i godišnje klečanje 10. kolovoza. Crkva je otvorena tijekom čitavog dana i mjesto je molitve kako domaćih vjernika tako i korisnika bolnice te mnogih pojedinaca i grupa koje turistički ili hodočasnički posjećuju naš grad.



    .


    ROBBINI OLTARI U ŽUPNOJ CRKVI SV. MARTINA


    Francesco Robba (1698.-1757.), najpoznatiji barokni kipar na tlu Slovenije i Hrvatske, izradio je nekoliko mramornih oltara, remek-djela baroka, za zagrebačku katedralu i crkvu sv. Katarine.
    Poslije potresa koji je 9. studenog 1880. g. pogodio Zagreb i okolicu kod preuređenja zagrebačke katedrale, bečki arhitekt Hermann Bollé odstranio je Robbine oltare iz katedrale. Oltari sv. Katarine i sv. Barbare, koje je oko 1736. godine naručio zagrebački Kaptol, darovani su g. 1884. Topličkoj župnoj crkvi, u kojoj ih je slikar i graditelj M. Antonini postavio iste godine.
    Oltar sv. Katarine, (izrađen oko 1740.g.) postao je u Toplicama oltarom sv. Martina (glavni oltar). Impresivno djeluje reljef s prikazom mučeništva svete Katarine. Krase ga kipovi sv. Bartola i sv. Mateja ap. Oltar sv. Barbare (izrađen oko 1736.g.) sada ima kipove sv. Filipa Nerija i sv. Stjepana prvomučenika. S ova dva oltara nedostaju kipovi Sv. Andrije i Sv. Franje Saleškog, koji su bili smješteni u atici jer ih je Kaptol poklonio župnoj crkvi, danas katedrali, u Sisku. Na njihovim se mjestima sada nalaze manje vrijedni kipovi sv. Nikole Tavelića - na oltaru sv. Barbare, te na glavnom oltaru kip sv. Martina biskupa, zaštitnika župe.
    Slikar M. Antonini oslikao je 1885. g. čitavu crkvu a posebno su dojmljive stropne freske koje prikazuju prizore iz Isusova života dok u svetištu na stropu nalazimo evanđeliste a pored oltara svete slavenske apostole Ćirila i Metoda.
    Valja spomenuti da je zagrebački Kaptol već prije 900 godina (između 1111. i 1117.g.) postao vlasnikom Toplica darovnicom bana Aleksija. Kroz čitav srednji vijek zagrebački je Kaptol uspješno doprinosio razvoju čitavog mjesta i lječilišnog turizma u Toplicama sve do 1945. godine kada je Kaptol izgubio čitav svoj posjed i sve zgrade.



    OLTAR ŽALOSNE GOSPE

    - rad je Josefa Oblettera iz St. Ulricha - Tirol – Austrija izrađen g. 1911. krasi bočnu kapelu župne crkve. Nasuprot ulazu u kapelu nalazi se kip sv. Josipa – zaštitnika Hrvatske. Tu su i kipovi Srca Isusova i Marijina te sv. Antuna i sv. Terezije.
    Oltar je blagoslovljen 4. rujna 1911. g. po preuzv. nadbiskupu zagrebačkom Jurju Posiloviću uz sudjelovanje đakovačkog biskupa dr. Ivana Krapca – jednog od velikih dobročinitelja župne crkve. Lijevo i desno od oltara hrvatsko kulturno društvo "Napredak" postavilo je 1933.g. ploče s imenima poginulih Topličkih župljana u I. svjetskom ratu /1914.-1918/.
    Strop kapele oslikan je Antoninijevom freskom: Isusa polažu u grob, a bočno su freske: Isus zaogrnut crvenim plaštem s trnovom krunom na glavi, te četiri anđela sa simbolima muke Isusove. Kad se otvori prednja donja ploča, oltar postaje „Božji grob“– gdje se nalazi kip Isusa u naravnoj veličini /J. Obletter/ - a pored svetohraništa su prizori molitve u Getsemanskom vrtu i Kristova Uskrsnuća. Ispod poda po cijeloj površini kapele nalazi se kripta - grobnica. Prigodom najnovije obnove kapela dobiva vitraje koji prikazuju Navještenje Gospodnje i u gornjem dijelu "Zoru" - označujući BDM kao početak boljega svijeta, a desni prikazuje Uznesenje BDM na nebo - prema oltarnoj slici iz Varaždinske katedrale a u gornjem djelu mjesec i zvijezde - simbole BDM.




    OLTAR GOSPE LURDSKE


    - smješten je lijevo od ulaznih vratiju – nasuprot ulaza na kor. Kip Gospe Lurdske i sv. Bernardice nabavljen je u Beču 1914.g. a o 100- toj godišnjici (2014.g.) oltar je preuređen i obnovljen, tako da je i nadalje mjesto stalne molitve i zagovora mnogih bolesnika iz obližnje bolnice i župljana Topličke župe.



    ORGULJE U ŽUPNOJ CRKVI SV. MARTINA

    Nakon barokizacije (od 1761-1763.g.) vjernici nabavljaju orgulje iz radionice Antoniusa Römera iz Graza, a 1884. godine crkva dobiva dva mramorna oltara iz Zagrebačke katedrale, remek djela baroknog kiparstva, rad Francesca Robbe. Zajedno s orguljama i oltari daju iznimni barokni ambijent crkvi.
    Barokna obnova župne crkve Sv. Martina zaokružena je dakle 1765. g. nabavom orgulja. Antoniusa Römera iz Graza, koji je u to vrijeme dosta radio za područje Hrvatske. Zaslugom župljana i niza topličkih župnika ove su orgulje ostale do danas sačuvane i svojim predivnim zvukom i danas obogaćuju liturgijska slavlja.
    Ove je orgulje osobito cijenio prof. Ladislav Šaban, vrsni poznavatelj orgulja u Hrvatskoj, koji je uz ostalo, zapisao kako imaju: "Čisti zvuk nepatvorenog baroka, kakav i pripada u barokni ambijent topličke crkve."
    Temeljitu obnovu god. 1993. izveo je njemački graditelj i restaurator orgulja Wolfgang J. Braun pa su zahvaljujući tome Varaždinske Toplice uključene u program "Varaždinskih baroknih večeri."




    KAPELA SV. DUHA

    Na ostacima župne crkve koju su 1242. godine uništili Tatari sagrađena je kapela koja je 1774. godine barokizirana. Unutrašnjost i strop kapele oslikani su freskama nepoznatog majstora a oltarna freska prikazuje silazak Duha Svetoga na apostole okupljene oko Blažene Djevice Marije. Slikana je 1882. g. za vrijeme župnika A. Golubića. Kapelu je do XIX. stoljeća okruživalo groblje, a tu je pokopan i Antun Kukuljević Sakcinski, nad čijim se grobom uzdiže križ s natpisom Antunova sina Ivana na glagoljici: „Zahvalni sin svome otcu.“ Svake se godine u kapeli svečano slavi Duhovski ponedjeljak tj. blagdan BDM – Majke Crkve.



  • VRIJEME U HRVATSKOJ:

    Hrvatska danas










flags.es


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se