ŽUPA sv. MARTINA bisk.- VARAŽDINSKE TOPLICE

18.02.2009., srijeda

Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2009.

Image and video hosting by TinyPic
"I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje" (Mt 4, 2)

Draga braćo i sestre!

Na početku ove korizme, koja predstavlja intenzivniju duhovnu pripravu, liturgija nam ponovno predlaže tri pokorničke vježbe vrlo drage biblijskoj i kršćanskoj tradiciji – molitvu, milostinju i post – kako bi nas pripremila bolje proslaviti Uskrs i tako iskusiti Božju moć koja, kako ćemo slušati na vazmenom bdjenju, "goni zločine, pere krivice i nevinost vraća palima, a radost tužnima. Goni mržnje, uspostavlja slogu i sagiba vlasti" (Vazmeni hvalospjev). U svojoj uobičajenoj korizmenoj poruci, htio bih se ove godine zadržati u razmišljanju o vrijednosti i značenju posta. Korizma, naime, doziva u pamet Isusov četrdesetodnevni post u pustinji prije nego će započeti svoje javno djelovanje.

Čitamo u Evanđelju: "Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje" (Mt 4,1-2). Poput Mojsija prije nego će primiti ploče Zakona (usp. Izl 34,28), poput Ilije prije susreta s Gospodinom na gori Horebu (usp. 1 Kr 19,8), tako se Isus molitvom i postom pripremao za svoje poslanje, čiji je početak bila teška borba s napasnikom. Možemo se zapitati koju vrijednost i smisao ima za nas kršćane lišavati se nečega što je po sebi dobro i korisno za naše uzdržavanje. Sveto pismo i čitava kršćanska tradicija uče da je post od velike pomoći za izbjegavanje grijeha i svega što navodi na grijeh. Zato se u povijesti spasenja više put ponavlja poziv na post. Već na prvim stranicama Svetog pisma Gospodin zapovijeda čovjeku da se uzdrži od konzumiranja zabranjenog voća: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!" (Post 2,16-17). Komentirajući tu Božju zapovijed, sveti Bazilije primjećuje da je "post zapovjeđen u raju" i "prva takva zapovijed je dana Adamu". On zato zaključuje: "To 'da nisi jeo' je, dakle, zakon posta i uzdržavanja" (usp. Sermo de jejunio: PG 31, 163, 98).

Budući da smo svi opterećeni grijehom i njegovim posljedicama, post nam se nudi kao sredstvo za ponovnu uspostavu prijateljstva s Gospodinom. Tako je činio Ezra prije nego će krenuti na put povratka iz progonstva u Obećanu zemlju, pozvavši narod da posti "da bismo se – reče – ponizili pred Bogom svojim" (8,21). Svemogući je čuo njegovu molitvu i zajamčio mu svoju naklonost i zaštitu. Isto su učinili stanovnici Ninive, koji, odlučivši se odazvati Joninu pozivu na pokoru, proglasiše, kao svjedočanstvo svoje iskrenosti, post govoreći: "Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?" (3,9). I tada Bog vidje njihova djela te ih poštedi. U Novome zavjetu Isus objašnjava duboki razlog posta, stigmatizirajući držanja farizeja, koji su strogo obdržavali propise nametnute zakonom, ali im je srce bilo daleko od Boga.

Pravi post, ponavlja i na drugome mjestu božanski Učitelj, je vršiti volju Oca nebeskog, koji "vidi u skrovitosti, uzvratit će ti" (Mt 6,18). On sam daje primjer za to odgovarajući đavlu, po završetku 40 dana provedenih u pustinji, da "ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta" (Mt 4,4). Pravi post dakle ima za cilj jesti "pravu hranu", koja je vršiti volju Očevu (usp. Iv 4,34). Ako prema tome Adam nije poslušao Gospodinovu zapovijed "da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla", postom se vjernik želi ponizno podložiti Bogu, pouzdavajući se u njegovu dobrotu i milosrđe. Vidimo da je praksa posta bila vrlo raširena u prvoj kršćanskoj zajednici (usp. Dj 13,3; 14,22; 27,21; 2 Kor 6,5). I crkveni oci govore o snazi posta, koji može obuzdati grijeh, ukrotiti požude "staroga Adama" i utrti u vjernikovu srcu put k Bogu. Post je uz to česta praksa koju su preporučivali sveci svih vremena. Petar Krizolog piše: "Post je duša molitve a milosrđe život posta, zato neka onaj koji moli posti. Onaj pak koji posti neka bude milosrdan.

Onaj koji želi da mu molitva bude uslišana, neka usliši onoga koji mu se obrati nekom molbom. Onaj koji želi da mu Bog otvori srce neka ne zatvara svoje onome koji ga za nešto zamoli" (Sermo 43; PL 52, 320. 332). U naše dane, praksa posta kao da je pomalo izgubila na svojoj duhovnoj vrijednosti i, u kulturi obilježenoj traženjem materijalnog blagostanja, nekako više poprimila vrijednost terapijske mjere za brigu o vlastitom tijelu. Post zacijelo koristi tjelesnom zdravlju, ali je za vjernike u prvom redu "terapija" za liječenje sveg onoga što čovjeka sprječava da se prikloni Božjoj volji. U apostolskoj konstituciji Paenitemini iz 1966. sluga Božji Pavao VI. uočio je potrebu da se post smjesti u kontekst poziva svakog kršćanina da "ne živi više za samoga sebe, već za onoga koji ga je ljubio i dao samoga sebe za nj, i… također živjeti za braću" (usp. Prvo poglavlje).

Korizma bi mogla biti zgodna prigoda da se ponovno prisjetimo odredbi sadržanih u spomenutoj apostolskoj konstituciji, valorizirajući istinsko i trajno značenje te drevne pokorničke prakse, koja nam može pomoći mrtviti našu sebičnost i otvoriti srce ljubavi prema Bogu i bližnjemu, što je prva i najviša zapovijed novog Zakona i sažetak čitavoga evanđelja (usp. Mt 22,34-40). Vjerna praksa posta pridonosi k tomu da osoba, tijelo i duša, stekne jedinstvo pomažući joj da se kloni grijeha i raste u prisnosti s Gospodinom. Sveti Augustin, koji je dobro poznavao vlastite negativne sklonosti i nazvao ih "vrlo zamršenim i zapletenim čvorom" (Ispovijesti, II., 10.18), u svojem traktatu Korisnost posta, pisao je: "Zadajem si određenu kaznu, ali to činim zato da mi On oprosti; samoga sebe kažnjavam da mi On pomogne, da omilim u njegovim očima, da prispijem uživanju njegove miline" (Sermo 400, 3, 3; PL 40, 708). Odricanjem materijalne hrane koja hrani tijelo olakšava se nutarnju raspoloživost za slušanje Krista i hranjenje riječju spasenja.

Postom i molitvom omogućujemo Njemu da dođe i utaži onu dublju glad koju osjećamo u srcu: glad i žeđ za Bogom. Istodobno, post nam pomaže da postanemo svjesni situacije u kojoj žive mnoga naša braća. U svojoj Prvoj poslanici sveti Ivan upozorava: "Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce - kako ljubav Božja ostaje u njemu?" (3,17). Dragovoljni post nam pomaže ugledati se na milosrdnog Samarijanca, koji se saginje i pritječe u pomoć bratu koji trpi (usp. enc. Deus caritas est, 15). Kada slobodno odlučimo odreći se nečega kako bismo pomogli drugima, pokazujemo na konkretan način da nam bližnji u nevolji nije tuđinac.

Upravo da bi se održao živim taj stav prihvaćanja i pažnje prema braći, potičem župe i sve druge zajednice da osnaže u korizmi praksu osobnog i zajedničkog posta, njegujući također slušanje Božje riječi, molitvu i milostinju. To je, od samih početaka, bilo nešto uobičajeno u kršćanskim zajednicama, u kojoj su organizirane posebne kolekte (usp. 2 Kor 8-9; Rim 15,25-27) i vjernici su pozivani dati siromašnima ono što su, zahvaljujući postu, stavili na stranu (usp. Didascalia Ap., V, 20,18). Danas tu praksu treba ponovno otkriti i na nju poticati, posebno tijekom korizmenog liturgijskog vremena. Iz navedenog se vrlo jasno vidi kako post predstavlja važnu isposničku praksu, duhovno oružje za borbu protiv neuredne navezanosti na same sebe.

Dobrovoljno se odricati uživanja u hrani i drugih materijalnih dobara pomaže Kristovu učeniku obuzdati prohtjeve naravi oslabljene prvim grijehom, čijim je negativnim posljedicama pogođena čitava osoba. Zgodno opominje drevni liturgijski korizmeni himan: "Utamur ergo parcius, / verbis, cibis, et potibus, / somno, iocis et arctius / perstemus in custodia – Budimo umjereniji u riječima, hrani i piću, snu i igrama, a više pažnje posvetimo bdijenju". Draga braćo i sestre, post, ako dobro pogledamo, ima kao svoj krajnji cilj pomoći svakome od nas, kao što je pisao sluga Božji Ivan Pavao II., učiniti od samoga sebe potpuni dar Bogu (usp. Veritatis splendor, 21).

Neka zato svaka obitelj i svaka kršćanska zajednica prepoznaju vrijednost korizme kao sredstva koje pomaže udaljiti se od svega onoga što dovodi do rastresenosti duha i čvršće prigrliti ono što hrani dušu otvarajući je ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tu mislim osobito na veću zauzetost u molitvi, u lectio divina, u pristupanju sakramentu pomirenja i u aktivnom sudjelovanju u euharistiji, prije svega na nedjeljnoj misi. S tom unutarnjom raspoloživošću uđimo u pokorničko ozračje korizme.

Neka nas prati Blažena Djevica Marija, uzrok naše radosti (causa nostrae laetitiae) i neka nas podupre u nastojanju da oslobodimo svoje srce od robovanja grijehu kako bi ono postalo sve više "živo Božje svetohranište". S tom željom, dok jamčim svoju molitvu da ovo vrijeme korizme bude plodonosno za svakog vjernika i svaku crkvenu zajednicu, od srca svima udjeljujem apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 11. prosinca 2008. Papa Benedikt XVI.


- 21:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Studeni 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (5)
Veljača 2012 (7)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (2)
Veljača 2011 (6)
Siječanj 2011 (5)
Prosinac 2010 (13)
Studeni 2010 (10)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (9)
Srpanj 2010 (7)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (8)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (4)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (13)
Kolovoz 2009 (13)
Srpanj 2009 (7)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (9)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (17)

ŽUPNI CARITAS


  • Sv. Martin Biskup, zaštitnik župe

    Sveti Martin Tourski, misionar i biskup, rođen 316. u Savariji, (danas Szombathely, Mađarska), odrastao u Ticinumu (danas Pavia, Italija). Isprva časnik u carskoj vojsci, postao je kršćanin, napustio vojsku i djelovao kao misionar u Panoniji, Dalmaciji, Italiji i Galiji. Kao biskup Toursa (372-397) podigao je pokraj grada samostan Majus Monasterium (danas Marmoutier). “Vojnik na silu, biskup po dužnosti, monah po izboru”, preminuo je u 8. studenog 397. u galskom naselju Candesu (danas Candes-Saint-Martin, Francuska).
    Od mnogobrojnih legendi o njemu najpoznatija je ona po kojoj je mačem prepolovio svoj vojnički plašt i podijelio ga sa siromahom koji se smrzavao pred vratima grada Amiensa.
    Sliku sv. Martina – ulje na platnu, koja je bila galvna oltarna slika nekadašnjeg drvenog oltara, koji je zamjenjen darovanim iz katedrale, izradio je godine 1852. Johann Beyer, štajerski slikar. Slika se nakon restauracije g. 2013. čuva u župnom dvoru i izlaže uz blagdan sv. Martina 11. studenoga.


    CRKVA SV. MARTINA U VARAŽDINSKIM TOPLICAMA

    - jedna je od najstarijih građevina u Varaždinskim Toplicama čiji zvonik dominira naseljem. Spominje se u prvom popisu župa zagrebačke biskupije 1334. g., što znači da je sagrađena koncem XIII. ili početkom XIV. stoljeća i to na temeljima starije crkve, o kojoj svjedoče arheološki nalazi i vidljivi mali prozorčić iznad vrata sakristije. U XVIII. stoljeću crkva je dograđena i barokizirana a arheološki nalazi potvrdili su gotički slog, o kojem danas vidljivo svjedoče elegantni ukrasni pilastri s vanjske strane građevine te prozori na apsidi. Ispod poda pronađeni su ostaci gotičkih temelja te supova i stepeništa za kor, a u crkvi se nalaze i tri grobnice. Prigodom zadnje obnove crkva dobiva i dva nova vitraja: bl. A. Stepinca i sv. Marka Križevčanina zaštitnika naše biskupije, koji uz već postojeće u svetištu (sv. Martin i simboli evađelista) čine skladnu cjelinu i zaokružuju barokni ambijent crkve.Osim svakodnevnih, nedjeljnih i blagdanskih misnih slavlja, svečano se slavi zaštitnik župe sv. Martin biskup – 11. studenoga, kao i godišnje klečanje 10. kolovoza. Crkva je otvorena tijekom čitavog dana i mjesto je molitve kako domaćih vjernika tako i korisnika bolnice te mnogih pojedinaca i grupa koje turistički ili hodočasnički posjećuju naš grad.



    .


    ROBBINI OLTARI U ŽUPNOJ CRKVI SV. MARTINA


    Francesco Robba (1698.-1757.), najpoznatiji barokni kipar na tlu Slovenije i Hrvatske, izradio je nekoliko mramornih oltara, remek-djela baroka, za zagrebačku katedralu i crkvu sv. Katarine.
    Poslije potresa koji je 9. studenog 1880. g. pogodio Zagreb i okolicu kod preuređenja zagrebačke katedrale, bečki arhitekt Hermann Bollé odstranio je Robbine oltare iz katedrale. Oltari sv. Katarine i sv. Barbare, koje je oko 1736. godine naručio zagrebački Kaptol, darovani su g. 1884. Topličkoj župnoj crkvi, u kojoj ih je slikar i graditelj M. Antonini postavio iste godine.
    Oltar sv. Katarine, (izrađen oko 1740.g.) postao je u Toplicama oltarom sv. Martina (glavni oltar). Impresivno djeluje reljef s prikazom mučeništva svete Katarine. Krase ga kipovi sv. Bartola i sv. Mateja ap. Oltar sv. Barbare (izrađen oko 1736.g.) sada ima kipove sv. Filipa Nerija i sv. Stjepana prvomučenika. S ova dva oltara nedostaju kipovi Sv. Andrije i Sv. Franje Saleškog, koji su bili smješteni u atici jer ih je Kaptol poklonio župnoj crkvi, danas katedrali, u Sisku. Na njihovim se mjestima sada nalaze manje vrijedni kipovi sv. Nikole Tavelića - na oltaru sv. Barbare, te na glavnom oltaru kip sv. Martina biskupa, zaštitnika župe.
    Slikar M. Antonini oslikao je 1885. g. čitavu crkvu a posebno su dojmljive stropne freske koje prikazuju prizore iz Isusova života dok u svetištu na stropu nalazimo evanđeliste a pored oltara svete slavenske apostole Ćirila i Metoda.
    Valja spomenuti da je zagrebački Kaptol već prije 900 godina (između 1111. i 1117.g.) postao vlasnikom Toplica darovnicom bana Aleksija. Kroz čitav srednji vijek zagrebački je Kaptol uspješno doprinosio razvoju čitavog mjesta i lječilišnog turizma u Toplicama sve do 1945. godine kada je Kaptol izgubio čitav svoj posjed i sve zgrade.



    OLTAR ŽALOSNE GOSPE

    - rad je Josefa Oblettera iz St. Ulricha - Tirol – Austrija izrađen g. 1911. krasi bočnu kapelu župne crkve. Nasuprot ulazu u kapelu nalazi se kip sv. Josipa – zaštitnika Hrvatske. Tu su i kipovi Srca Isusova i Marijina te sv. Antuna i sv. Terezije.
    Oltar je blagoslovljen 4. rujna 1911. g. po preuzv. nadbiskupu zagrebačkom Jurju Posiloviću uz sudjelovanje đakovačkog biskupa dr. Ivana Krapca – jednog od velikih dobročinitelja župne crkve. Lijevo i desno od oltara hrvatsko kulturno društvo "Napredak" postavilo je 1933.g. ploče s imenima poginulih Topličkih župljana u I. svjetskom ratu /1914.-1918/.
    Strop kapele oslikan je Antoninijevom freskom: Isusa polažu u grob, a bočno su freske: Isus zaogrnut crvenim plaštem s trnovom krunom na glavi, te četiri anđela sa simbolima muke Isusove. Kad se otvori prednja donja ploča, oltar postaje „Božji grob“– gdje se nalazi kip Isusa u naravnoj veličini /J. Obletter/ - a pored svetohraništa su prizori molitve u Getsemanskom vrtu i Kristova Uskrsnuća. Ispod poda po cijeloj površini kapele nalazi se kripta - grobnica. Prigodom najnovije obnove kapela dobiva vitraje koji prikazuju Navještenje Gospodnje i u gornjem dijelu "Zoru" - označujući BDM kao početak boljega svijeta, a desni prikazuje Uznesenje BDM na nebo - prema oltarnoj slici iz Varaždinske katedrale a u gornjem djelu mjesec i zvijezde - simbole BDM.




    OLTAR GOSPE LURDSKE


    - smješten je lijevo od ulaznih vratiju – nasuprot ulaza na kor. Kip Gospe Lurdske i sv. Bernardice nabavljen je u Beču 1914.g. a o 100- toj godišnjici (2014.g.) oltar je preuređen i obnovljen, tako da je i nadalje mjesto stalne molitve i zagovora mnogih bolesnika iz obližnje bolnice i župljana Topličke župe.



    ORGULJE U ŽUPNOJ CRKVI SV. MARTINA

    Nakon barokizacije (od 1761-1763.g.) vjernici nabavljaju orgulje iz radionice Antoniusa Römera iz Graza, a 1884. godine crkva dobiva dva mramorna oltara iz Zagrebačke katedrale, remek djela baroknog kiparstva, rad Francesca Robbe. Zajedno s orguljama i oltari daju iznimni barokni ambijent crkvi.
    Barokna obnova župne crkve Sv. Martina zaokružena je dakle 1765. g. nabavom orgulja. Antoniusa Römera iz Graza, koji je u to vrijeme dosta radio za područje Hrvatske. Zaslugom župljana i niza topličkih župnika ove su orgulje ostale do danas sačuvane i svojim predivnim zvukom i danas obogaćuju liturgijska slavlja.
    Ove je orgulje osobito cijenio prof. Ladislav Šaban, vrsni poznavatelj orgulja u Hrvatskoj, koji je uz ostalo, zapisao kako imaju: "Čisti zvuk nepatvorenog baroka, kakav i pripada u barokni ambijent topličke crkve."
    Temeljitu obnovu god. 1993. izveo je njemački graditelj i restaurator orgulja Wolfgang J. Braun pa su zahvaljujući tome Varaždinske Toplice uključene u program "Varaždinskih baroknih večeri."




    KAPELA SV. DUHA

    Na ostacima župne crkve koju su 1242. godine uništili Tatari sagrađena je kapela koja je 1774. godine barokizirana. Unutrašnjost i strop kapele oslikani su freskama nepoznatog majstora a oltarna freska prikazuje silazak Duha Svetoga na apostole okupljene oko Blažene Djevice Marije. Slikana je 1882. g. za vrijeme župnika A. Golubića. Kapelu je do XIX. stoljeća okruživalo groblje, a tu je pokopan i Antun Kukuljević Sakcinski, nad čijim se grobom uzdiže križ s natpisom Antunova sina Ivana na glagoljici: „Zahvalni sin svome otcu.“ Svake se godine u kapeli svečano slavi Duhovski ponedjeljak tj. blagdan BDM – Majke Crkve.



  • VRIJEME U HRVATSKOJ:

    Hrvatska danas










flags.es


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se