srijeda, 11.02.2015.
Srce kuca, tu je.
Nekad te svijest prevari. Hladni zagrebački siječanj poremeti ti planove. Okus gorčine na usnama postane prejak. Pa utoneš u tuđe zjenice. Utopiš se u nečijoj samoći. Zavrtiš vrijeme deset godina unazad i osjećaš se spokojno. Samoj si sebi najbolja na svijetu, dok preskačeš svjetove, ogrnuta pokrivačem mirišljave prošlosti. Toliko dobro poznat miris, toliko dobro poznat glas. Toliko mira i spokoja u tako poznatim rukama. Vrijeme je čekalo nas. Postat ćemo tjedna navika. Dobro upakirana, nanovo načeta prošlost. Kraljica sam svemira. Ovog crvenog mikrokozmosa kojim prepotentno vladam, ugodno strovaljena na njegovoj usamljenosti. Srce kuca, tu je. Ne pali svjetlo. Najbolje sjajim u mraku. Najsjajnija sam kad se izgubim pa se prepustim putenosti noći. Mogu vrištati, uzdisati, histerično se smijati, paliti pljugu na pljugu, ispijati gorčinu prošlosti. Samo da se izgubim pa da ne mislim, da ne osjećam, da sve se zaboravi. Samo da više ne boli. Jer kad me ponovno obuzme svijest, kad otvorim oči i progledam, zašutjet ću. Onako djetinje navući poplun preko glave, zgrčiti noge, obujmiti se cijela vlastitim rukama, shvativši da je prošlo previše godina. Ti i ja samo smo loša kombinacija ljudi koji su previše očekivali od života. I zato ne traži od mene da te trijezno i dozirano uzimam. Jer kad ponovno zarijem nokte u sve pore tvog bića, kad snažno izdahnem svu dotrajalu prošlost, kad uzdrhtim pod težinom tvog tijela i kad se posljednja pjesma završi, strovalit ćemo se svaki na svoju stranu kreveta i izgubiti svaki u svom djeliću svemira. I tad ćeš shvatiti da nisi fer. Broes over hoes. A on me voli mnogo više no što se ti možeš prisiliti. On pamti datum kad me prvi put pratio kući i kad me prvi put poljubio. Njega zanima svaki djelić mog bića, svaka previše puta ispričana priča. Nikada mu nećeš reći koliko voliš ljubiti moj vrat kad pred ogledalom popravljam kosu. Koliko voliš promatrati moje grudi dok, ležeći na tvom krevetu, ispuhujem dim cigarete. Koliko sam sjajna kad se dokraja prepustim kontroli tvog tijela. Nikada neće saznati tko to ostavlja nakit po tvom stanu. Čije su ruke ostavile tragove na tvojim leđima.Čija nedovršena priča skuplja rublje s tvojih podova.
I kad me sretne, ponovno će me poželjeti pratiti kući i sjediti sa mnom satima, upijajući riječi što padaju s mojih usana. On zna o meni sve ono što ti ne želiš saznati. Za tebe sam samo sjećanje na neku ljepšu prošlost, upakiranu u crnu čipku. Kad bi saznao čiji sam četvrtak, počelo bi boljeti. Al' svakog neko boli. Svačije je srce načeto. Svatko se od nas gubi u tuđim rukama, samo da bi potrošio sebe. Postoji nekolicina onih sretnika čije je srce potpuno. Ili barem zacijeljeno. Koji se prošlosti više ni ne sjećaju. Koji godinama nisu i više nikad neće proći ovom stranicom. I koji nikada neće saznati koliko se srce potrošilo i istrošilo pokušavajući zaboraviti na njih. Sjete li se uopće ikada? Znaju li koliko su štete i sjećanja ostavili na srcima? Koliko je teško disati i godinama nakon što su otišli? Zatreperit ću pri ulasku. Skinuti kaput i strovaliti se na kauč. Poglasnit ćemo Interpol do najjačeg. Prigušit ćeš svjetlo. Naslonit ću glavu na tebe. Ti ćeš pričati o proteklih nekoliko tjedana. Ja ću paliti pljugu na pljugu, praveći se da te slušam. Zaključit ću da me iritiraš. Ko i svih proteklih godina. Zaletjet ćeš se po cugu jer trijezna ne mogu biti kraljica svemira. "Poradit ćemo na tvom problemu"- zaključit ćeš. "Mogla bih ovako svakih nekoliko tjedana"- promrmljat ću, prazneći bocu ruma. "Bolje svaki"- zaustit ćeš, skidajući mi majicu zubima. Kombinacija pive i ruma će me opiti. Prestat ću razmišljati, nonšalantno se predajući tvojim rukama. I ništa više neće postojati, ničeg se više neću sjetiti. I ništa više neće boljeti. Ponovo ću disati. Srce kuca, tu je.
- 20:23 -