ponedjeljak, 15.10.2012.
There's no place like home!
Kad se Dorothy ustrtari, crvene cipelice najednom izgube sjaj i nikako ne može pronaći put do kuće.
Sve klupe u parkovima postanu samo bljedunjava silueta zaboravljenih vremena. Ako se nitko tih vremena ne prisjeća, ona, proporcionalno tome, prestanu postojati. Kao da se nikad nisu ni desila. Možda se ni nisu. Možda ih je samo zamislila.
Mrvice koje je prosula putem ionako pripadaju nekoj drugoj bajci.
Pa radije puše na hladno. Ili popuši kutiju. Ponekad popuši i priliku života.
Iako bi ponekad najradije obula baš te crvene cipelice (produživši ih za kakvih dvanaestak centimetara), naslonila ih na izgreban stolić svog novog stana i pijuckajući vino iz one okrugle glamurozne čaše, izigravala neku urbanu Dorothy Y-generacije.
Ipak, Dorothy iz ove priče stara je duša. Pomalo je trešerica. Svi oni koji tvrde da imaju stare duše, u sebi posjeduju barem dozu treša. Koriste se već izlizanom izrekom kojom pokušavaju definirati sami sebe i stisnuti se u ionako preuske okvire tuđih mišljenja. Pa zato i odlijepe na "balaševizme", dok ih svesrdno lijepe po zidovima. Bili oni virtualni, kameni, cigleni... Ionako je svejedno, sve dok te citat može rasplakati, protresti, nježno te ugurati u zajednicu onih slomljenih srdaca.
Znaš da nisi jedini. Znaš da postoje i druge slomljene duše, a ipak si uvjeren da bol s kojom se nosiš već danima, mjesecima, godinama čak, nitko ne može shvatiti. A ni prihvatiti.
Pa u virtualnom krugu sličnih lica i profila, ipak znaš da si jedinstven. Da si poseban.
Dorothy ponekad ima tendenciju filozofiranja i cinizma. Samo zbog toga što ne želi prihvatiti dotičnu Y-Dorothy, koja je objeručke pokušava zagrliti.
Y ilitiga virtualna Dorothy, kako vam drago, da želi, mogla bi biti nadomak savršenstva. Uz samo trunčicu photoshopa i pokoju "taf bič" izjavu, mogla bi zasjeniti sve silne virtualne subkulture. Lavovima dati hrabrost, ispraznim limenkama podariti srce. A da nema neprestanu tendenciju bježanja, i svoje bi srce uspjela usaditi u nečija njedra. Pa se lagano ispružiti, koji put okrenuti i na kraju osjetiti spokoj. U ovim godinama ili gradiš ili rušiš. A rušenje je uvijek slađe. Sa sobom nosi dozu hirovitosti, nemira, gorko-slatkog iščekivanja budućnosti. Građenje je statična bezvezarija. Nudi sigurnost i utočište. Toliko jeftino i prozreto da postaje apsurdno. Kule od karata uvijek se sruše. Teško je drhtavom rukom napraviti krov.
Uz sve tendencije, Dorothy ima tendenciju popušiti pljugu prije spavanja. Najčešće onda kad popuši i priliku života. Iako ona to ne primjećuje. Kad pljuga dogori, treba je ugasiti. Zaliti vodom da ne izazove požar. Iako pojedini tvrde da je najslađi onaj posljednji dim pri filteru, dok drugi pak govore da bi se trebala okaniti tih glupih pljuga. I to najčešće tada kad je vode kući. Jer ne vole ljubiti pepeljare, a ne vole ni crvene cipelice. Dorothy iz ove priče je "taf bič." Dorothy ne nosi cipelice. Dorothy fura marte. Istini na volju, crvene.
Virtualno sam opet ovdje. Van svih granica. :)
- 23:38 -