srijeda, 11.02.2015.

Srce kuca, tu je.

Nekad te svijest prevari. Hladni zagrebački siječanj poremeti ti planove. Okus gorčine na usnama postane prejak. Pa utoneš u tuđe zjenice. Utopiš se u nečijoj samoći. Zavrtiš vrijeme deset godina unazad i osjećaš se spokojno. Samoj si sebi najbolja na svijetu, dok preskačeš svjetove, ogrnuta pokrivačem mirišljave prošlosti. Toliko dobro poznat miris, toliko dobro poznat glas. Toliko mira i spokoja u tako poznatim rukama. Vrijeme je čekalo nas. Postat ćemo tjedna navika. Dobro upakirana, nanovo načeta prošlost. Kraljica sam svemira. Ovog crvenog mikrokozmosa kojim prepotentno vladam, ugodno strovaljena na njegovoj usamljenosti. Srce kuca, tu je. Ne pali svjetlo. Najbolje sjajim u mraku. Najsjajnija sam kad se izgubim pa se prepustim putenosti noći. Mogu vrištati, uzdisati, histerično se smijati, paliti pljugu na pljugu, ispijati gorčinu prošlosti. Samo da se izgubim pa da ne mislim, da ne osjećam, da sve se zaboravi. Samo da više ne boli. Jer kad me ponovno obuzme svijest, kad otvorim oči i progledam, zašutjet ću. Onako djetinje navući poplun preko glave, zgrčiti noge, obujmiti se cijela vlastitim rukama, shvativši da je prošlo previše godina. Ti i ja samo smo loša kombinacija ljudi koji su previše očekivali od života. I zato ne traži od mene da te trijezno i dozirano uzimam. Jer kad ponovno zarijem nokte u sve pore tvog bića, kad snažno izdahnem svu dotrajalu prošlost, kad uzdrhtim pod težinom tvog tijela i kad se posljednja pjesma završi, strovalit ćemo se svaki na svoju stranu kreveta i izgubiti svaki u svom djeliću svemira. I tad ćeš shvatiti da nisi fer. Broes over hoes. A on me voli mnogo više no što se ti možeš prisiliti. On pamti datum kad me prvi put pratio kući i kad me prvi put poljubio. Njega zanima svaki djelić mog bića, svaka previše puta ispričana priča. Nikada mu nećeš reći koliko voliš ljubiti moj vrat kad pred ogledalom popravljam kosu. Koliko voliš promatrati moje grudi dok, ležeći na tvom krevetu, ispuhujem dim cigarete. Koliko sam sjajna kad se dokraja prepustim kontroli tvog tijela. Nikada neće saznati tko to ostavlja nakit po tvom stanu. Čije su ruke ostavile tragove na tvojim leđima.Čija nedovršena priča skuplja rublje s tvojih podova.
I kad me sretne, ponovno će me poželjeti pratiti kući i sjediti sa mnom satima, upijajući riječi što padaju s mojih usana. On zna o meni sve ono što ti ne želiš saznati. Za tebe sam samo sjećanje na neku ljepšu prošlost, upakiranu u crnu čipku. Kad bi saznao čiji sam četvrtak, počelo bi boljeti. Al' svakog neko boli. Svačije je srce načeto. Svatko se od nas gubi u tuđim rukama, samo da bi potrošio sebe. Postoji nekolicina onih sretnika čije je srce potpuno. Ili barem zacijeljeno. Koji se prošlosti više ni ne sjećaju. Koji godinama nisu i više nikad neće proći ovom stranicom. I koji nikada neće saznati koliko se srce potrošilo i istrošilo pokušavajući zaboraviti na njih. Sjete li se uopće ikada? Znaju li koliko su štete i sjećanja ostavili na srcima? Koliko je teško disati i godinama nakon što su otišli? Zatreperit ću pri ulasku. Skinuti kaput i strovaliti se na kauč. Poglasnit ćemo Interpol do najjačeg. Prigušit ćeš svjetlo. Naslonit ću glavu na tebe. Ti ćeš pričati o proteklih nekoliko tjedana. Ja ću paliti pljugu na pljugu, praveći se da te slušam. Zaključit ću da me iritiraš. Ko i svih proteklih godina. Zaletjet ćeš se po cugu jer trijezna ne mogu biti kraljica svemira. "Poradit ćemo na tvom problemu"- zaključit ćeš. "Mogla bih ovako svakih nekoliko tjedana"- promrmljat ću, prazneći bocu ruma. "Bolje svaki"- zaustit ćeš, skidajući mi majicu zubima. Kombinacija pive i ruma će me opiti. Prestat ću razmišljati, nonšalantno se predajući tvojim rukama. I ništa više neće postojati, ničeg se više neću sjetiti. I ništa više neće boljeti. Ponovo ću disati. Srce kuca, tu je.

- 20:23 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 11.03.2014.

What Katie did

Zajebi ti sve one zakašnjele iskrice koje frcnu tek nakon nekog vremena. Takove stvari ja ne pušim. Klik je klik! Vatromet emocija i nesuvislih trzaja koje se dese već pri prvom pogledu na nekog. Pa ti ruka zadrhti kad ti krene paliti pljugu, a usnama ti se razlijevaju osmijesi svih akvarelnih varijanti. A klik traje i traje. Razlijeva se u trenucima, gubi se po zamaskiranim ulicama, vodi vas europskim metropolama, topi se u otpijenim gutljajima. I za taj klik vrijedi sjesti na rub pločnika, zaprljati novu suknju, prihvatiti nepoznati rukav da bi obrisao nos. Jer sve je lako. Sve je i sneno i živo, i mirno i hirovito, i stvarno, a ipak tako nestvarno. Pa se smiješ dijeleći pelin. I osmjehuješ spajdermenima, ne priželjkujući inverzni poljubac. Jer si izgubljen u kliku. U mnoštvu paralela koje se spajaju u kružnicu sreće. I od klika se više ne odvajaš. Grabiš ga u sebe, snažno ga udišeš, izbacujući napolje sve pokvarene i dotrajale čestice prošlosti. Postaješ sretan. Postaješ svoj. Pa pričaš o sebi, o halucinogenoj votki, o padu na glavi, o lokalnim birtijima, o dotrajalim ljubavima, o moru, o pelinu, o svakoj sitnici koja te čini svojim. A klik nesputano i hrabro obavija prostoriju. I nekako shvatiš da je taj klik vrijedilo čekati godinama. I sve su one slabašne iskre i nikad zapaljeni fitilji bili samo uvertira za vatromet koji odjekuje tvojim bićem. A onda se nekako, ničim izazvan, počneš bojati. Da bi klik mogao nestati. Izbljediti. Pretvoriti se u siluetu tvoje usamljene persone. Pa ga objeručke grabiš, otvorivši sve karte. Nema asa u rukavu, nema trikova. Najednom postojiš samo ti, ogolivši svoju nutrinu, nudeći se do kraja. Gorljivo čekajući da će netko jednom zauvijek zatvoriti ovu Pandorinu kutiju. Vedra i nasmijana osobnost pretvara se u pijano oličenje straha od odbijanja. Večeras će netko otići. Koketa će prestati namigivati. Kobno proročanstvo zauzdat će iznuđene treptaje. Klik će treperiti. U tvojoj glavi, u tvojim grudima. U svakom izdisaju kojim skrivaš razočaranje. Previše prošlosti. Previše straha. Bljedunjavi vatrometi koji još uvijek sjaje. Previše potrebe za ljubavlju. Može li nas prošlost stajati budućnosti? Zapravo ne želiš mnogo. Lošu kavu u kvartovskoj birtiji, podijeliti pivu jer ti je s godinama pala tolerancija na alkohol. Slušati dobru glazbu. Smijati se do iznemoglosti. Po prvi put prihvatiti nekog baš onakavog kakav je. Zanemariti djetinje kriterije i prepustiti se letargičnosti. Ljubav ne možemo iznuditi. No, jesu li klikovi samo u našim glavama? Osjeti li i druga strana glasnoću vatrometa? Tutanj bubnjeva u njedrima? Koliko te zapravo često netko može od srca nasmijati? Koliko često pronađeš nekog kome bez ustručavanja možeš ispričati alkoholom natopljene sramotne scene svoje mladosti? Možemo li očajničkom potrebom za ljubavlju od strane nekog tko nam savršeno odgovara, uništiti klik? Je li tvoj vatromet dogorio?

Katie, oh Katie, what have you done?

- 23:04 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.01.2014.

A da se ipak vratim?

Trebamo li uistinu spaliti sve mostove, samo da bi prošli svijet ostavili daleko iza sebe? Pljujem samoj sebi u lice pišući ovo. Ali opet sjedim za ovim stolom, pijuckam kavu i palim treću pljugu... I opet me obuzima neki spokoj. Kao da sam svu onu gorčinu, mentalni kaos i potrošenost emocija ostavila u onoj godini što je nedavno istekla. Njen kraj čak nisam ni odbrojavala. Pripalila sam novu pljugu, zagrlila one koje volim i usnama oblikovala stihove nekog ex yu rock hita koji je treštao sa zvučnika.

"I samo GLASNO, GLASNIJE! Ja ne znam drugačije!"

Zapravo, i ne znam drugačije. U ovom užurbanom konzumerističkom svijetu, svoje mjesto pronalazim upravo za ovim stolom. Možda i ne bih pisala. Možda bi uistinu i pustila ovaj posljednji most da gori. Pa dok ne izgori do temelja. No kad bi se to zaista dogodilo, postala bih apatrid. Bez svog mjesta, bez identiteta, bez narogušene prošlosti koja mi opako namiguje, a ruku na srce, uopće nije bila toliko loša. Desi se valjda svakom onaj period kad mu se pomuti um pa ne zna kako ni kuda dalje.

Nedavno sam ušla u onaj "lošiji" dio dvadesetih. Onaj u kojem djevojke postanu mlade žene, u kojem se nedolazak na ranojutarnja predavanja pretvori u dolazak na obaveznu osmosatnu šihtu i u kojem mamurluk postane neprikoslovan dokaz zrelosti.

Al ne padne ti teško. Jer imaš svjećice, tortu i kolače, stolove pune alkohola i tridesetak ljudi, koji ti baš u takve praznične i pomalo nostalgične dane, već samim dolaskom daju do znanja da si bitan. Pa dobiješ ogromne mašne za kosu (jer svi znaju koliko voliš kostimirane zabave), set staklenih čaša (jer znaju da si ih slučajno porazbijala), knjige Emily Dickinson (jer si njihov najdraži poeta) , stotinu crvenih ruževa (jer svi znaju da bez njega ne izlaziš iz kuće), mnoštvo srdašca i još više ljubavi.
I valjda ti onda, stojeći nad tortom i zamišljajući novu želju (koja će se ovog puta realizirati), konačno sine: "To je to!" To je ono što je bitno, to su oni koji su bitni i upravo je ovo trenutak zbog kojeg se, bit ću patetična,al baš me briga, isplati živjeti.

I nekako ti u toj milisekundi, svi životni problemi, sva silna razočaranja kojima si svjedočio, postanu potpuno nebitna.

I zato se ipak vraćam. Jer je pisanje ovog bloga jedan velik i bitan dio mene. Jer se baš ovdje punih, sad već 8 godina, rješavam loših emocija, skupljam one dobre i rasterećujem se svih onih, ruku na srce, minornih problema.
Jer baš volim pisati. I upravo krećem s pisanjem svog prvog znanstvenog rada! Pa i bez onih stereotipnih i nikad ostvarenih novogodišnjih odluka, poprilično sam svjesna da život ide dobrom putanjom.

Kako je ono išlo?

Alkohol, prva jutarnja pljuga, dnevna doza literature o Balkanu da mi zahukta krv, ex yu rock na najjače, trenutak zaljubljivanja, dugogodišnja ovisnost o jednom inspirativnom blogu, trenutak nostalgije (u pozitivnom kontekstu), virtualni alterego, trenutak pripitosti. Morrissey.

Ima još: espresso na šanku najdražeg kafića, njemački, ikone na waccapu, marshmallow, miris najdražeg parfema, kaotičnost misli, Bjelogrlić, sretno dijete na entu.

Mislim da konačno kužim. Sitnice su bitne. Jebeš politiku, državu, prošlost, frajere... Ako je život stvarno jedna velika stonoga, zastat ću pri 25. koraku i iskoristiti ga maksimalno.

"Glasno, glasnije! Ja ne znam drugačije!"


...A šta si ti to rešila? Rešila sam da dolazim. Jer se palim na vaspitane frajere. Vrijeme je da se konačno zaljubimo.
Ja sam zaljubljena u tvoj grad, ti si u moj. Ja sam zaljubljena u dupli pelin, ti u duplu vodku. Ajde klikerašu, reši da se zaljubimo jedno u drugo!

- 18:28 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 09.08.2013.

Please please please, let me get what I want this time

Istopit ću more iz očiju. Oprat ću kosu, navući haljinu i nasjeckati tikvice. Moji problemi uvijek su veći od tuđih. Iskupit ću se ručkom. Porezat ću prst. Iskrvarit će svi toksini iz srca. Očistit ću neugodu. Vrijeme je da zaliječim rane.
Puno sam puta zatvarala ovu virtualnost. Ovaj je put zatvaram zauvijek. Nek nestane zajedno sa srijedom. S posljednjom brukom, s posljednjim pijanstvom, s posljednjim vapajem za ljubavlju.
Očistit ću srce od svih silnih toksina. Zavući se u rupu i sakriti od svijeta. Ubiti nemir koji me razdire. Uništiti očaj koji predugo nosim.
Samo očajne djevojke izjavljuju ljubav. Pijano mole za mrvicu nježnosti. Pala sam na koljena. Razderala ih. More će zaliječiti rane. Ovu sramotu morat će isprati valovi. I zato se pozdravljam jednom zauvijek. Nakon sedam godina čeprkanja po mislima i zalijevanja rana abnormalnim količinama alkohola, vrijeme je da odustanem. Rekla bih da je bilo lijepo dok je trajalo, no nije. Previše se sramote i boli nakupilo u venama i nikako da dođem do zraka. Zbog ove posljednje više ni ne mogu disati. Pa pozdravljen budi. Svaki put kad čujem "Too much love will kill you", sjetno ću se osmjehnuti. Ta me pjesma prati mnogo duže no što sam joj trebala dopustiti. I možda se ne bih smjela zadovoljiti propuštenim životom, no čini mi se da sam posljednjih sedam godina upravo to radila. Onoj srednjoškolki koja je tada započela s pisanjem ovog bloga, to i mogu oprostiti. No odrasloj djevojci koja se i dalje ponaša kao tada, nikako. Život nije puka zajebancija, potok alkohola i nebrojene šteke pljuga. Valjda je život nešto više od pijanog rušenja u previsokim cipelama i izjavljivanja ljubavi ljudima koje sam samo jednom usnama dotakla.
Negdje sam pročitala da bi trebali stati i zapitati se da, "što bi dijete koje smo nekada bili, reklo da vidi u što smo se pretvorili."
A ona kovrčava, torticom uprljana djevojčica, zasigurno ne bi bila sretna. Ispustila bi omot od čokoladice i brizula u plač. Jer nije sanjala da će jednog dana postati ovakva. Na površni hladna i sarkastična, dok duboko u sebi skrivenu nesigurnost, liječi prevelikim količinama alkohola. Pa se drugi dan srami svojih riječi, jer u ovoj kulturi nije prihvatljivo nekome, kog si samo jednom poljubio, kazati da ti se sviđa, da je najljepši u gradu i da ne razumiješ zašto baš ti ne bi bila njegova djevojka. Otkad je hrabrost izgubila na cijeni? Zašto se sad moram skrivati pred svim ljudima ovog monotonog gradića?
I zar ne bi trebalo imponirati, da je on prvi koji mi se u posljednje tri godine svidio? Prvi koji me na prvu očarao... A takav se ni jedan mom srcu dosad nije predstavio. I je li moguće da se ničeg ne sjećam, jer sam od boli sva sjećanja postisnula? I zašto se napijem i ispadnem budala jedino pred onima, čije mi je mišljenje najbitnije? I zašto se svima drugima sviđam, samo njemu ne?
Znam da sam zagnjavila. Ali ovo mi je zadnji post koji pišem, pa si nekako dopuštam to pravo.
Mislim da sam konačno došla do one životne prekretnice o kojoj svi pričaju. Brišem facebook, brišem prošlost, čistim ormar i brišem emocije. Vrijeme je da prestanem živjeti u nekom paralelnom svijetu mog sjebanog uma. Da se pomirim s činjenicom da nisam nikakva heroin ni heroina, već samo nedorasla glupačica koju je život žešće ispreskakao. Krajnje je vrijeme da postanem djevojka s diplomom u ruci, koja cijelu večer cucla jednu cugu, smješkajući se svom šarmantnom seljačiću od dečka i stabilnoj vezi u kojoj se nalazim. Toliko sam se već puta pijana spotakla, da je uistinu došlo vrijeme da se jednom zavijek ustanem i nikada više ne padnem. Da umjesto da druge kujem u zvijezde, konačno počnem kovati samu sebe. Te da shvatim da samo emotivno sjebani sanjari vjeruju u Svemir, sudbinu, poglede, intonaciju riječi, dodire i nedosanjanu budućnost. Da ne duljim još više (teško je staviti 7 godina u nekoliko redova), rado bih ti zahvalila na pažnji, potpori i savjetima svih ovih godina. Dragi Evangelista, pozdravljam te najljepše što mogu. Ako se ikada skockam i ako ikada dobim ono/og što želim, ostavit ću trag na "našoj virtualnosti". Tvojim virtualnim redovima šetat ću često. Svaki mjesec, obećajem. I jednom kad dođem sebi, našvrljat ću koju riječ.Predstaviti ti novu sebe. Pod nekim novim nadimkom. Za Heroin je došlo vrijeme da ugasne.
I da znaš, baš mi je žao što se nikada nismo sreli. Al valjda je bolje tako. No, u svakom slučaju, lijepo je znati da postoji netko tko stoji uz tebe godinama. (Možda ti u nekom komentaru i ostavim neku virtualnu e-mail adresu,pa se slobodno i javiš koji put). I mislim da je vrijeme da napišeš knjigu, zbirku pjesama, da se prijavljuješ na natječaje i da učiniš nešto sa svojim talentom. Jer uistinu nitko ne piše toliko dobro kao ti.
A sad uistinu odlazim. Prvi korak je napravljen. Završit ću klišejem: It's the first day of the rest of my life!

https://www.youtube.com/watch?v=PFZ7326-9k0

Zaboravih napomenuti. Morrissey je nerealna budala.

- 22:01 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.10.2012.

There's no place like home!

Kad se Dorothy ustrtari, crvene cipelice najednom izgube sjaj i nikako ne može pronaći put do kuće.
Sve klupe u parkovima postanu samo bljedunjava silueta zaboravljenih vremena. Ako se nitko tih vremena ne prisjeća, ona, proporcionalno tome, prestanu postojati. Kao da se nikad nisu ni desila. Možda se ni nisu. Možda ih je samo zamislila.
Mrvice koje je prosula putem ionako pripadaju nekoj drugoj bajci.
Pa radije puše na hladno. Ili popuši kutiju. Ponekad popuši i priliku života.
Iako bi ponekad najradije obula baš te crvene cipelice (produživši ih za kakvih dvanaestak centimetara), naslonila ih na izgreban stolić svog novog stana i pijuckajući vino iz one okrugle glamurozne čaše, izigravala neku urbanu Dorothy Y-generacije.
Ipak, Dorothy iz ove priče stara je duša. Pomalo je trešerica. Svi oni koji tvrde da imaju stare duše, u sebi posjeduju barem dozu treša. Koriste se već izlizanom izrekom kojom pokušavaju definirati sami sebe i stisnuti se u ionako preuske okvire tuđih mišljenja. Pa zato i odlijepe na "balaševizme", dok ih svesrdno lijepe po zidovima. Bili oni virtualni, kameni, cigleni... Ionako je svejedno, sve dok te citat može rasplakati, protresti, nježno te ugurati u zajednicu onih slomljenih srdaca.
Znaš da nisi jedini. Znaš da postoje i druge slomljene duše, a ipak si uvjeren da bol s kojom se nosiš već danima, mjesecima, godinama čak, nitko ne može shvatiti. A ni prihvatiti.
Pa u virtualnom krugu sličnih lica i profila, ipak znaš da si jedinstven. Da si poseban.
Dorothy ponekad ima tendenciju filozofiranja i cinizma. Samo zbog toga što ne želi prihvatiti dotičnu Y-Dorothy, koja je objeručke pokušava zagrliti.
Y ilitiga virtualna Dorothy, kako vam drago, da želi, mogla bi biti nadomak savršenstva. Uz samo trunčicu photoshopa i pokoju "taf bič" izjavu, mogla bi zasjeniti sve silne virtualne subkulture. Lavovima dati hrabrost, ispraznim limenkama podariti srce. A da nema neprestanu tendenciju bježanja, i svoje bi srce uspjela usaditi u nečija njedra. Pa se lagano ispružiti, koji put okrenuti i na kraju osjetiti spokoj. U ovim godinama ili gradiš ili rušiš. A rušenje je uvijek slađe. Sa sobom nosi dozu hirovitosti, nemira, gorko-slatkog iščekivanja budućnosti. Građenje je statična bezvezarija. Nudi sigurnost i utočište. Toliko jeftino i prozreto da postaje apsurdno. Kule od karata uvijek se sruše. Teško je drhtavom rukom napraviti krov.
Uz sve tendencije, Dorothy ima tendenciju popušiti pljugu prije spavanja. Najčešće onda kad popuši i priliku života. Iako ona to ne primjećuje. Kad pljuga dogori, treba je ugasiti. Zaliti vodom da ne izazove požar. Iako pojedini tvrde da je najslađi onaj posljednji dim pri filteru, dok drugi pak govore da bi se trebala okaniti tih glupih pljuga. I to najčešće tada kad je vode kući. Jer ne vole ljubiti pepeljare, a ne vole ni crvene cipelice. Dorothy iz ove priče je "taf bič." Dorothy ne nosi cipelice. Dorothy fura marte. Istini na volju, crvene.


Virtualno sam opet ovdje. Van svih granica. :)

- 23:38 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.12.2011.

Someday we'll know :)

Ne volim tramvaje. Ne volim ni treperavi sjaj glavnih ulica. Vjerojatno ne volim ni novu situaciju u kojoj sam se našla. Ali je nekako dobro podnosim. Kažu da to dođe s godinama. Kad se jedna vrata zatvore, druga se moraju otvoriti. Mnogo sam vrata već zalupila. Tek su neka ostala odškrinuta. Pomalo zaboravljam jezik. Zapravo zaboravaljam sve. Pa dok se iz histerične dramatizirajuće balavice pretvaram u smirenu i ambicioznu siluetu, riječi postaju sve kraće i nepotrebnije. Neke je stvari bolje prešutjeti. Nekih se stvari nikada ne bi trebalo prisjetiti. Kažu da ne postoje ni prošlost ni budućnost. Sve što se dogodilo zapravo nikada nije ni postojalo. S takovim mislima dan postaje ugodniji i smireniji. Pa dok ambiciozno i hvalevrijedno prevrćem stranice, prva jutarnja kava spokojno miruje u šalici. Ponovno je loša, gorka i suviše rijetka. I baš je takovu volim. Neke stvari ipak trebaju ostati iste.
Nostalgija može biti ubitačna tvorevina. Pogotovo u ovo predbožićno vrijeme. Jednako ko što novi grad nikada ne će odisati ljepotom i blaženstvom onog prijašnjeg. Ipak, snalazim se. Sva sam mjesta ponovno posjetila i tim glupavim činom ubila donedavno iznimno bitne, čak i savršene trenutke.
Pa sada, dok smireno iščitavam neke davno napisane retke prožete i bolom i velikom ljubavlju, mogu se samo sjetno osmjehnuti. Isplatilo se. Ne bi ih mijenjala. Faza patologije naprosto se mora proći. Period ispremiješan suzama, dramom, histeričnim ispadama i apsolutno kristalnom i čistom ljubavlju, sistematski je dio života svake mlade osobe.
Kažeš da me nema. Kažeš da si jedino ti ostao. Varaš se. Mnogo sam puta navraćala ovamo, suviše nesretna i povrijeđena da bih se usudila ostaviti svoj trag. Vjerojatno je to bio period u kojem sam se pomirila s potraćenim životom. Neke su stvari najednom izgubile smisao i bilo je teško krenuti naprijed. Moje je ime, koje se nekada nalazilo na samom rubu svake otvorene stranice i koje je bilo toliko obožavano i voljeno, najednom nestalo. Prekriženo, izbrisano, oblijepljeno izolir trakom samo da bi se lakše zaboravilo i otvorilo prostor nekom novom imenu, jednostavno je prestalo postojati. I ta me činjenica, u onom kriznom periodu odrastanja, dotukla. Davno sam napisala da ne želim biti samo ime na nečijem zidu nemorala i razvratnosti. Moje ime treba sjajiti. Trebala je puna godina da to ponovno shvatim.
I sve su stvari, koje su se nekada činile toliko bitnima i bolnima, s vremenom postale banalne, čak i pomalo smiješne. Možda vrijeme uistinu liječi sve rane. Neki prvu ljubav dožive s petnaest, neki nešto kasnije. U svakom slučaju, isplatilo se.
Možda ovo sada ne bih ni pisala. Davno sam raskrstila s blogom, pisanjem i objavljivanjem snažnih, čak i pomalo pretencioznih emocija. Jednostavno, trebalo je odrasti.
I ovim ću se činom, iako su iznimno male nade da će ovaj blog više ikada posjetiti, svejedno ispričati. Vjerujem da će shvatiti da je njega kao osobu, jednako kao i cijelu tu godinu i prvu veliku ljubav, bilo izuzetno teško prebaciti u zaborav. I sve grube riječi i ismijavanja bili su samo dokaz koliko je moja emotivnost nadilazila sve granice dobrog ukusa. Trebalo je biti fatalno, u onom je periodu vjerojatno i bilo, samo... Fatalnost nikada ne završava sretno. A moja ondašnja poetska svijest nije mogla dopustiti tako običan i banalan kraj. I možda smo trebali sve ostaviti na onom 11. 12. i završiti s tim prije no što je postalo suviše bolno i fatalno. Ipak, tada nikada ne bih doživjela sve one divne trenutke koji mi čak i sada izmame osmijeh na lice. Postojali su mnogi nakon njega, ali s nijednim to nije bilo to. Njega je jednostavno bilo preteško preboljeti. U krajnoj liniji, svi smo upoznati s pričom Sida i Nancy i time kako su završili... Samo, sad sam velika cura i konačno sam smogla snage sve ovo napisati i izmoriti te svom bujicom riječi i emocija koje sam podosta duga skrivala od ovog našeg virtualnog svijeta.
A život... Život je zajebana stvar. Iako smo zajedno trebali otvoriti poglavlje našeg novog svijeta i zajedno uživati u ovom velikom treperavom gradu, koliko čujem, oboje smo ovdje, samo više nismo zajedno. Svejedno. Kažu da se neka poglavlja trebaju zatvoriti, da bi mogli otvoriti nova. Evo, ja sam svoja sva zatvorila i otvorila novo. I što je najbolje od svega, iznimno sam sretna. :)
Možda sam svoja poglavlja čitala duže no što bi trebala, no barem sam dobro utvrdila gradivo prije no što sam ih zatvorila. :)

I kao što si sam jednom napisao, od nekih se ovisnosti teško odvojiti. Vjerojatno sam zato i sve ovo napisala. :)
Sretan ti Božić! :)

- 19:11 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.02.2010.

Disarm me with a smile

I nakon jutra ostaje dah njegove ljubavi na zamagljenim prozorima samo mojeg svijeta.
Napola ispijene čaše i prazninom ispunjena prostorija.
Nebo je surovo tamno i rastapa vručinu prošlih trenutaka.
Nisam ni Ines ni Barbara, a najmanje Annabel Lee.
Pjesme o meni nisu spjevane i nikad me neće dotaknuti note.
Nisam ničija zvijezda ni pakosna bol, al zovem se njegovom.
Često su uzviknuli moje ime, no nikada nije zvučalo tako slatko.
I nikada snijeg nije bio topao ko sada, niti je kiša hladila moje uzavrele misli.
Jer nikada nisam raspuštala misli i u vjetru sakrih svoje želje.
Ovaj sam grad voljela više od svega! Spjevala mu ode, u njem pronašla svoj spas!
Opijena mirisom cimeta i crnog cvijeća, krala sam dane, tražeći nekog nalik na njega.
Otkad znam za ljubav, prva sam u redu što navijam za nju!
Letimičan pogled, uzdrhtale riječi, netražena emotivnost ovog zbunjenog sanjara!
Ne željeh biti ovakva, u hladnoći tražih odbljesak svog tijela.
Ravnodušnost misli, miran sklad emocija.
Nikada ne poželjeh ludost ovih misli što me proždiru, svijet u boji karamele, snove što me čine nevinom.
Nekad željeh skladnost i smirenost emocija, a sada u ludosti ljubavi izgaram!
Kako da se predstavim svijetu?
Jer soba još miriše na toplinu i gorčinu gutljaja kojima kratim minute do sna.
I svaka šara na zidu jednom će se pretvoriti u nostalgičan osmijeh zaljubljenih persona.
Mora da je posebno.
Dopuštam mu da osjeti pijanost mojih misli, razuzdanost ovog opijenog uma.
U snovima se gubim u vrtlogu sobe, okusu aromatiziranog meda, bljedunjavoj slici svakog susreta.
Pijano i pomalo svjesno dijelim svaki papir svoje ljubavi. Pastelne boje svoje iskrenosti.
Ponekad se slamam pred njegovim pogledom. I želim reči da bih najradije pobjegla od svijeta, zažmirila snažno, nestala... No njegov me glas uspavljuje. Smiruje zanesenost moje destruktivnosti i čini lijepom. Sanjivom...
I ponekad se prepadnem ljubavi. Siline emocija pod kojima se lomim sama.
No samo me misao ponese u svijet apsurdnosti! Jednom ću svojim riječima osvojiti svijet!
Hodati putem posutim njegovom ljubavlju...
Voljeti ga više nego ga je ikad itko volio!

"dvije case i dovoljno pozitivnih misli
ponekad si plakala
smijali smo se veci dio dana
smijali smo se veci dio noci
smijali smo se veci dio ovog stoljeĆa
vino
crno skroz crno
dovoljno rijeci dovoljno pogleda
dovoljno vremena dovoljno ljubavi"










.


- 23:29 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.12.2009.

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća--
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema --
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

- 02:17 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 01.12.2009.

Ispijam gutljaje tvog famoznog whiskeya i pripoto se smješkam slatkoći trenutaka.
Uskoro ću pijano zažmiriti i slobodna od svih barijera, predati se suštini tvog tijela.
Bit ću sretna, znam.
Mogla bih još 300 puta pogledati Prljavi ples, sve dok sam tvoja Baby ilitiga bejbe.
Privinuta uz tebe gasim zvijezde pogledom.
Trenuci s tobom prebrzo prolaze.
Bojim se da se ne pretvore u sjećanja.
One se smiju mojoj "navodnoj" ravnodušnosti i kaže da izgaram u zaljubljenosti.
Pretjeruju.
No svejedno volim zavuči ruku pod tvoju i igrati se pramenom tvoje kose.
Noć postaje toplija.
Dive se tvojem razumu i toleranciji, ne vjerujući da je netko uspio udovoljiti
svim kriterijima mog blokiranog uma.
Najradije bih ti priznala da se smiješim svakoj poruci, pogledu i neopreznoj emociji.
No previše se bojim da bi moglo boljeti,
od onog trenutka kad te odlučim zavoljeti...

- 15:07 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 20.11.2009.

Zagledam li se u tvoje oči, bojim se da bih se u njihovoj modrini mogla utopiti.
Priznam li da bih se mogla zaljubiti,
kobno će se proročanstvo ponovno ostvariti.
Pokažem li ti blog, strahujem da ćeš se prepasti siline mojih emocija.
Zato i spuštam pogled i pravim se hladna.
Govorim ti da te nitko ne želi, jer se bojim priznati koliko me zapravo očaravaš.
Privijena uz tebe, osluškujući zvuk najdraže pjeseme što dopire s radia, ne tražim ni mrvicu
više od ovog trenutka.
Ovaki trenuci mogu ugrijati hladnoću koju sam nadjenula.
Previše si dobar da bih od tebe ostala povrijeđena.
Samo mi daj vremena i postat ću najsjajnija na svjijetu.
Potpuna suprotnost od ove hladnoće u koju te sada uvjeravam.
Ustinu bih te jednog dana mogla voljeti.
Snažno, snažnije od svih!
Samo ostani ovdje i dopusti vremenu da učini svoje.
Vjeruj mi, nećeš se pokajati.
Savršena sam kad volim.

- 16:13 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2015  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


tookmylastbreath@yahoo.com

Linkovi


https://www.youtube.com/watch?v=mxfjSnMN88U



Her skin is white cloth,
and she's all sewn apart
and she has many colored pins
sticking out of her heart.

She has many different zombies
who are deeply in her trance.
She even has a zombie
who was originally from France.

But she knows she has a curse on her,
a curse she cannot win.
For if someone gets
too close to her,

the pins stick farther in.



But how how many times can I walk away and wish "If only"
But how many times can I talk this way and wish "If only"
Keep on making the same mistake
Keep on aching the same heartbreak
I wish "If only"

But "If only"
Is a wish too late.





She feels that my sentimental side should be held with kid gloves
But she doesn't know that I left my urge in the icebox.


No hesitation, no delay
You come on just like special K
Just like I swallowed half my stash
I never ever want to crash
No hesitation, no delay
You come on just like special K
Now you're back with dope demand
I'm on sinking sand
Gravity
No escaping gravity
Gravity
No escaping... not for free
I fall down... hit the ground
Make a heavy sound
Every time you seem to come around

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se