Sjećanja su ista a zaborav ne postoji. Hodam promatrajući tjeskobnost misli. Prazan izlazim pred zdenac sudbine i promatram odraz vlastitog trenutka. Pokušavam upravljati sobom iz sjene prošlosti. Želim Te a nemam mogućnosti ljubiti te olujom snova. |
Stojim s isukanim životom pred silom isluženih mjesečara Štitim se trenucima osame Odvojen od boli živim Između nade I očaja Nepopustiti ni jednom |
Puna mi je utroba otrova nataloženog dobrim namjerama ocvalih ljudskih oblika Moj grijeh zaljepljuje mi dušu poniženjima svakodnevnog života Ne mogu da si oprostim naslage straha. |
Tisućama riječi oblikujem svoje Ja. Kada bih se bar mogao osloboditi svojih samoobmana - tad bi nestale sve deformacije vremena. Kako opisati život koji se u meni skriva? Naoružan proslošću vjerujem u tebe Vrijeme nasih pogleda tek dolazi. |
Danas malo posuđujem od poetesa SYLVIA PLATH OGLEDALO Ja sam srebro i točna. Ja nemam predrasuda. Što god vidim progutam odmah. Baš Kakvo jest, očigledno voljenjem ili nevoljenjem. Nisam okrutna, samo istinoljubiva- oko malog Boga, četverougaono Većinu vremena meditiram na suprotnom zidu. On je ružičast sa točkicama. Gledala sam ga tako dugo Mislila sam da je dio mog srca ali on treperi. Lica i tama odvajaju nas dalje i dalje. Sad sam jezero. žena se nadvija nad mene, Pokušavajući me doseći da otkrije tko je. Zatim se okreće ovim lažovima, svijećama ili mjesecu. Vidim je iza, i odražavam vjerno. Nagrađuje me suzama i poticanjem ruku. važna sam joj. Ona dolazi i ide. Svako jutro je njeno lice koje zamjenjuje tamu. U meni je ona ugušila djevojčicu, i stara žena u mni Diže se k njoj dan za danom, kao strašna riba. IRENA VRKLJAN: SUDBINA Skamenjena na velikom trgu snova, naslonjena uz bridove neba, prestrasena u grlu rose, nijema poput leptira okrecem svoje lice zemlji jer svuda nalazim tebe. Hrabra na zici iznad ponora, ponosna medju obalama ohole rijeke, ja dozivam noc prisutnih godina, sav ocaj napustenih drvoreda, sve naricaljke predaka jer svuda nalazim tebe. U ustima ovog zdenca ne dodirujem rubove vode, ni dno u srcima riba, prolazim poput kise kroz tkanine jesenjih gradova, vezujem se gladju, ranjavam vid na ostrici sunca stojim na paljevini vlastita sluha, poklanjam se izvoru mora i pronalazim svoj strah. Odrezala sam kosu spalila sam lice oderala sam kozu pretvorila sam se u izgorio pejzaz, ali ti me prepoznajes. Zbog tebe odijevala sam se u lice trava i zaustavljala sam sjene mjeseca na svim oblicima tvog vrata, zbog tebe u ovoj polovini mog dlana, rasprostirala sam vrtove rijeci koje pamtim od djetinjstva, kad su igre bile svecane, a kosa jos mlada. Nisam zaboravila korijenje ociju na obali onog drugog svijeta sto me doziva mrezom svog glasa i tjeskobom snijega, nisam stajala kraj rijeke, nisam gledala brodove koji odnose dijelove naseg tijela, nisam okusila ruze na snopovima plemenitih ljeta. Zbog tebe pamtila sam oblike zagrljaja, dvije male bitke na obronku straha, robovala sam stablima i pijesku pred zatisje vjetra, nosila sam tudje haljine, pretvarala sam se u zeca i srnu, moja su stopala bila ograda od zice. Zbog tebe ne znam vitka i rana jutra i ja se bez sjecanja radujem oblini mladog sljunka, jer tko ce od sinova mojih nalik mijenama duge, zaustaviti mahovinu i dane sto prodiru u pore mog sna? Tko ce kad tebe nema zatvoriti vrata zatvoriti usta zaustaviti krv, pred dolaskom divljih stada godina? |
Prepoznajem tugu - u tebi kroz tihe pokrete lica slušajući neizgovorene riječi Kažeš mi : " I ja sam sama" Tko zna možda nam ovaj trenutak sudbine dozvoli da se utješimo samoćama. |
Neželim u sebi nositi tisuće samooptužujućih sjećanja. Neželim imati isprike kao smisao života. Sakupljen u mislima ispitivam dodire nesvesnog. Ipak sam opstao uprkos razarajućem djelovanju neuzvračenih ljubavi. U meni postoji samo iskustvo usmjereno prema budućnosti. |
Gledam te i zamišljam nas kako nadopunjujemo jedno drugim, potpuno svjesni dubina ljubavi jer Draga moja ne možeš izgubiti sebe ako se dodam tebi moje je JA i tvoje JA rastu beskonačno dodirujući tajnama pitke izvore osjećaja |
Kao uspomena plivaš mojim tijelom dodirujućci sve što je prošlo. U tebi sam ostao zaboravljen. Grijem tijelo tugom a gusi me ruka depresije. Ipak, počinjem osjecati miris života. Udišem ga punim plućima |
VOLIM Ja te volim a ti voliš moju ljubav ne voliš mene. Ti sebe voliš mojom ljubavi. Zašto se bojiš toliko same sebe? Tko te je toliko povrijedio da ja sada ispaštam dajući ljubavi koja samo prođe kroz tebe nedodirujući tvoju bit. Da li te je strah da ćeš opet biti povrijeđena? I mene je ali ja vjerujem. Znam da se tvoja bit skriva iza naslaga samoobmana. Sve je slabiji glas osjećaja samo budi iskrena prema meni . Odgovori: voliš li me ili ne? |