Subotnji izlazak. Prvo odredište-sportska dvorana i uživanje u rukometnoj utakmici. Vuf, opet je bila predobra utakmica. Dečki iz splitskog Koteksa nisu baš neki, osim jedan sa brojem 18 koji mi je sigurno rođak u 17. koljenu. Prezime ga je odalo :) Dobar bajo, dooobar :) A sigurno su njegova baba i moja bile iz istog sela i poznavale se…osjećam to :)
A ovi ''naši''…milina :)…Mr. Al, Ke, Šaša, Kruno (za prijatelje:), za ostale Krunoslav mi ga smatramo prijateljem :P Ali on nam nije imaginaran prijatelj iz Njemačke.
On je stvaran. :) ma…zanemar'te :)
Nakon dugo tapkanja i skakutanja u štiklama, stigle konačno do centra. KONAČNO!
Druga relacija-pogađate? Pa Roko, of kors :) Bio je đek denijels parti, samo 8 kn :)
A nismo to pile, osim kad sam kasnije eksala s Mateicom jednu turu :) A nazujala sam se lijepo, bila sam baš onako taman, da je bilo više ne bi valjalo :) Bili i dotični s utakmice. Čak i Kruno (ostali čitajte Krunoslav) :) Prvi put sam kisnila Mr. Ala, a ovaj put sam ga upoznala, kad sam najmanje očekivala. Znate, rukovanje i ono tipa –drago mi je, vamo, tamo :) Nisam baš pod velikim dojmom ostala, ipak je pusa bila bolja od rukovanja :)))
A bilo nas je. Mislim na naše društvo za stolom. Smišljale zagonetke tipa-Šta je to plavo, debelo i popelo se gore u Roko? (tu sam ja smislila) Mogu biti dva odgovora, ili jedan od konobara koji tamo radi ili Mr. Al :) alkohol čuda radi :)
...sve birtije obiš'o sam, smirio se nisam…
Oko 1h, više/manje otišle do Bricksa, a tamo ljudi pun ku..fer :) Naplesale se…srela bratića kojeg nisam vidila sto godina, ispričala se malo s njim, bilo dosta ljudi iz razreda s kojima sam tancala, i pun qrac (q=ku) starkelja koji bulje i kojima bi najradije pokazala srednjak u facu da otkače više i kojima bi usput i oči iskopala koliko me živciraju svojom pojavom i buljenjem. Jbg, da, imamo sve tri sise koje ne vise, ali to nije razlog da netko bulji k'o neandertalac :) Da, zaboravila sam reći da sam imala lijepu majčicu s povećim izrezom i lijep dekolte, o da :)
Opet jedna veoma zanimljiva i čudna večer. :)
.....
Tata mi dopušta da probušim uho ''normalno'', tipa u hrskavicu ili obično u ušnu resicu, ali ne da onu šipkicu koju sam htjela, tako da me već malo prolazi volja za tim…Pa, sve si mislim da ću si bušnit još 2 ''normalne''. Čekam da malo zatopli. Ne želim da me uva hlade :)
.....
Prekjučer u školi je bilo baš okej. Kad se sjetim da još idemo samo 2 mjeseca +9 dana, naježim se :) Nećem da bude gotovo.. Pod odmorom smo se lupali po rukama, nas 5-6 onako u krugu i udri. Tko duže izdrži. Jbmti, krv mi podsjela, i na jednoj i na drugoj ruci imam crvenkaste fleke. Najbolje mi je kad završimo, svi ruke pod vodu i onda van kroz prozor nek' se hlade. Moramo to ponovit :)
.....
Jučer bile u Donjem Miholjcu na odbojkaškom natjecanju. Jučer naši dečki, danas mi..ma najljepše smo bile :) i glavno da nismo morale u školu danas, a sutra oslobođene odgovaranja :D
…..
Slikali smo se prošli tjedan. Mi maturanti. Slike dobili nakon 3 dana. Ne vjerujem da mi ispod slike piše MATURANT 2008. Kako smiješno izgleda i zvuči. Objavit ću slikicu možda. Ako ne ja, onda će Jukebox objavit. Isto mi se piše… :)
.....
Tukla bi se s nekim… :)
Moje trenutno stanje: drastično opalo raspoloženje otkako sam došla kući. Glava me boli užasno… PMS nije, nešto, ili nešto, nešto drugo, ili nešto treće, nešto…Nedostaje mi nešto. Nešto, nešto, nešto..Uf, treba mi boksačka vreća pod hitno. Moram se istrest na nečemu, nekome…svejedno…
Jel se netko dobrovoljno javlja da ga boksam? :)
Ima jedan mali pes. To je moj mali pes. Pozdraw mom malom pesu
mah, mah
Update: 14.3.2008., petak navečer (sada već subota, sati 1:11h)
Došla kući iz škole, večerala, presvukla se i otišla se s Jelenom malo prošetat. Išlo joj se na zrak, pa hajde idemo. Zašto ne? Hodale tako po ulicama, pričale, zezale se, otišle u još jednu ulicu, skoro do kraja…Rahela, to je tvoja ulica..vraćamo se tako nas dvije, hodamo po cesti polako (inače, cesta nije široka za oba vozila, uvijek jedno mora malo više u stranu da bi se auti normalno zaobišli)..iz daljine ide prema nama neki auto..Na koju ćemo se stranu pomaknuti? Lijevo ili desno? Jelena me pogurne lijevo i skrenemo u lijevu stranu. Auto je pičio. Da! Pičio toliko da sam mislila da će samo projurit i da će kad se okrenemo biti već na kraju ulice. Nije bio na kraju ulice. I nije propičio daleko od nas. Sa onom silnom brzinom par metara od nas počeo je kočiti svom snagom i kreten koji je vozio sigurno je podigao ručnu (ma 100%). Auto je proklizao, okrenuo se i skrenuo u desnu (nama desnu) stranu i probio ogradu i izgleda da se malo i u kuću nabio. Nas dvije smo u tom trenutku skočile u stranu. Ostala sam ukopana na mjestu, koljena su mi klecala, drhtala sam sva i počela sam plakat od šoka. Zapravo obje smo počele drhtati i plakati. Ona još htjela ići vidjeti jel s njima dvojicom koji su bili u autu sve u redu. Ja nisam, znam samo da sam joj nekoliko puta ponovila da idemo, da ne mogu bit tamo, da je bolje da se maknemo, jer sam se uplašila kao nikad u životu. Vidjela sam obje glave kako se miču i rekla sam joj da idemo da su oni dobro. (Ne znam što bih napravila da se tako nešto dogodi i da nekome treba pomoć, jer ja sam ostala šokirana, ne znam reagirati na takvu situaciju. Ukopam se na mjestu ili počnem paničariti i željeti se što prije maknuti s tog mjesta). Počeli su izlaziti van ljudi jer su čuli udarac i otišli su do one dvojice i pomogli im da izađu van. Ne znam koji su idioti to bili, vjerojatno ću sutra saznati. A kad saznam…
(ovo pišem malo šokirana, malo sretna, tako da nemojte zamjerit ako bude tekst blaga katastrofa, jer ne znam više šta pišem točno) :)
Polako krenemo kući, nema više šetnje ni ničega, bio je to veliki šok. Noge mi drhte, jedva hodam, postavljamo si tisuću pitanja. Što bi se dogodilo da smo skrenule u desnu stranu? O, znamo obje što bi se dogodilo. Ne bi nas bilo više. Pokupio bi nas cijelom dužinom i širinom. Obje. Zamišljamo što bi se dogodilo da smo skrenule desno. Bilo je pitanje na koju ćemo se stranu pomaknuti. Rekla mi je da kao da joj je nešto reklo-lijevo! I hvala Bogu, pogurala me i skrenule smo lijevo. Da je taj kreten počeo kočiti koji metar prije, prije bi se i okrenuo i pokupio bi moju kolegicu zadnjim krajem. Ne mogu vjerovat. Došla sam kući, pričam mami i bratu, oni ne vjeruju, isto ostali u stanju blagog šoka…Mama meni kao pa zašto niste išle po stazi? Pa kao da bi nam to išta značilo, kako je onaj kod vojarne u Martinu pokupio jednog dečka i curu koji su hodali po stazi. Dečko je na mjestu poginuo. Nema ti tu pravila. Svašta se događa. Nas je večeras Bog čuvao. I naši anđeli čuvari. Ja ih imam nekoliko…Jedan od njih je moja draga baka, kojoj je jučer bila godina dana otkako je umrla. Napisat ću post o njoj jednom.
Zapravo, zaključile smo da smo sretnice. Moglo se dogoditi ono drugo. Nije, zahvaljujem Bogu na tome. Sačuvao nas je. Hvala mu na tome. I mogu plakati sad od sreće. Cijenim male stvari odsad. Možda mi je to trebalo da se trgnem i da shvatim kolika sam zapravo sretnica, ne samo zbog ovoga, nego zbog kojekakvih sitnica i zbog svakog dana koji proživljavam sa svojima najbližima, kolegicama, ljudima iz razreda…Ne znamo kad ćemo. Ne znam ni dan, ni sat, godinu…Nitko ne zna, ali znamo da možemo bilo kada…Bilo kada…
Opet plačem sada…bit ću ja dobro...
Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!
(Mt, 14, 27)
Ljubim vas sve redom, noć…
|