NASTAVAK KRAPINSKE2.

Stigli smo u bazen.Unutra toplo,voda topla,bazen veliki.Moj sin odmah uskače u svoj šlaufić i ode.S jednog kraja na drugi.
Image and video hosting by TinyPic
Sredina bazena prazna,jer ide moj sin.Ima jako duge ruke i kada zavesla njima išprica sve oko sebe.A većinom su bakice i djedovi poslije u bazenu.Djeca su vrištala od sreće,igrali se loptom,smijali...Ma bilo ih je prelijepo gledati.Svi su na "kopnu"-nemoćni u kretanju.ali u vodi...tu su zaista "ribice".Srce mi je raslo ao kuća gledajući njihovu sreću što nešto konačno mogu sami bez ikoga.Sama sam kao u šoku.Zar im voda toliko sreće može pružiti.Mislim da im je voda sve,Ona je njihove noge.Odlučila sam da ako moj grad ikada bude imao bazen/zatvoreni/ svaki dan vodim djete na plivanje-neka bar koji sat bude samostalan i noge koristi.Tek sada shvaćam koliko voda znači invalidnoj djeci.Kamo sreće da svako od njih ima bazen.
Image and video hosting by TinyPic
Mi kod kuće imamo bazen-ali njemu treba da noge ne osjete dno.Ovako se on kupa sa svojim nećacima.

Image and video hosting by TinyPic
A ovako na moru
Toliko za sada.Svima pozdravi od nas.

30.08.2010. u 09:10 | 24 Komentara | Print | # | ^

KRAPINSKE TOPLICE -2.

Kao što napisah,nastavak slijedi.Gospođica Mija je malo "prikočila" moga sina od ideje da mora kući.Lijepo su se družili u šetnjama,igri pod košem/ubacivali/su u koš,kupanjem u bazenu,pričanju...Ma zaista je bilo lijepo,da nije ono ALI,jer nije to kod kuće.Bilo je tu još mladih gospođica;Monika,Nikolina,Bernarda,Darija..a i mlade gospode;Luka,Ivan,Marin,Matija,...Bilo nas je iz Broda,Kruševice,Zagreba/3/,Bjelovara,Gospića,..Jedno lijepo druženje djece i majki.Prvi put sam se osjećala "lijepo i na svom" jer bila sam u društvu onih koji imaju probleme iste ili slične mojima,djecu sličnu mome sinu,majkama koje pate kao i ja,onima kome je teško što su tamo -kao i meni,majkama koji svoju
tugu "tope" smijehom i šalom,...Dok šetamo vani,svako ti je spreman pomoći,upitaju za sina,djelimo tugu,sreću,svi smo isti i djeca i roditelji.Poslije večere moj sin je želio igrati košarku.Ovako je to bilo:
Image and video hosting by TinyPic
On i Mija ,naravno skupa.
Prije večere u 18.sati išli smo na Misu u ambulanti,koju je vodio pater Luka Radja.
Image and video hosting by TinyPic
To nam je bio melem za dušu.Svečenik isti kao i pacijenti.Jako dirljivo.Uživao je ići na Misu.
Image and video hosting by TinyPic
Ne samo on,nego i ja i mnogo drugih pacijenata.Zaista je to jedan divan svečenik.Rekao je da mu se ukazala Gospa i rekla da će stati na noge,ali da svi mole za njega Zdravo Marijo..Zato tko može neka moli za njegove korake.A to ste trebali vidjeti,pred spavanje kako moj sin moli za njegove i svoje korake.Poslije Mise ,pater uz pomoć svog pomoćnika ustane na noge.Ipak se malo oporavio.Moga sina je to potaklo da i on učini isto.Uvijek je sjedio u kolicima pod Misom.Jedan dan je bilo manje vjernika i ja sam ga postavila na stolicu pokraj mene.Inače uvijek stojim iza njega,a taj puta je rekao da sjednem.Kada smo ustajali,on je pokušavao isto.Plašila sam se za njega,jer nemože stajati.Prvo što su mu noge u koljenima savijene,a stopala su skroz iskrivljena te stoji unutarnjom stranom.Ustao je i duže stajao,pri tome ga nismo smili nitko pridržati ali smo svi bili spramni oko njega.Suze su mi išle od sreće jer on stoji sam ali uz puno muke ,što se vidjelo na licu.Molio se glasno kako on to zna/nemože tiho pričati/.Svi su u njega gledali i puštali suze kao i ja.Vrhunac je bio,kada više nije mogao izdržati a želio je.Tada je nastao plač i vrištanje.Počeo je nabrajati i kukati,kako on nikada neće moći stajati sam,da kako će ići na svoje vjenčanje-da će ga morati voziti u kolicima,da neće moći imati djecu,da neće na vjenčanje doći svojim nogama....Tada je to bilo pre strašno za slušati.Moje suze radosnice,zamjenile su suze bola i očaja zbog velike tuge njegove.Svi smo ga ubjeđivali da treba vremena i upornosti i da će sve biti dobro,ali dugo nam je trebalo da se smiri.Moja bol i njegova,nisu za opisati.To može razumiti samo onaj tko prolazi isto.Toliko toga čeka nas i našu djecu i toliko je tih prepreka koje nas čekaju svake sekunde.Ipak se nadam da Bog misli i na našu djecu i na nas.Ljudi nisu svjesni šta je sreća u djeci ,dok se ne desi zlo i poremeti im život.Puno je djece koja su na liječenju,zbog nepažnje vozača,koji ne misle ni na koga.Da je samo vidjeti tu djecu koja su se nekada bezbrižno igrala,a sada žive kao invalidi,bez rječi ili krikovima pričajuči.Pa to je vjerujte prestrašno.A roditelji suze lije svaki dan ,da bi potoci suza mogli teći posvuda.Jako me to šokiralo.Mi se nosimo s problemima od njihova rođenja a ovi su roditelji osjetili živost i korake svoje djece,a sada niti pričaju a niti hodaju.Pretvoreni u malene biljčice koje se trebaju puno njegovati.A oni uvijek išćčekuju njihovu dječicu da im dođu i veselo prepričavaju svoje događaje.To ih jako boli,jer treba puno upornosti i snage da uspiju.Nemogu vam opisati kako me je to dotuklo.Toliko imaju problema za dobiti dane/ako su zaposleni/,da bi bili s njima,kod kuće ostave drugu djecu,treba to plaćati a ožiljke na srcu nitko nemože zacijeliti .Grozno,grozno..
Svako sa svojim problemima i mi smo polako sve nalazile načina da pričamo jedna s drugom.Bog nam je dao djete s posebnim potrebama,znajući zašto,i ipak hvala mu na tome.Ta djeca imaju srce veće i od cijelog svijeta,a ljubavi za cijeli svijet.Uz njih otkrivamo jedno novo carstvo i neku novu ljubav.
Izgurasmo prvi tjedan vježbi ali stiže nam vikend.Subotom samo med.gimnastika.
Odlučili smo ići na vanjski,gradski bazen.
Veselje djece;Toni,Ivan,Monika,Mija i mi majke.Dan pakleno vruć,vjetrić,sunce..a mi svi u bazen.Kada smo izašli,primjetim krv ispod nogu moga sina.Pogledam ,a ispod palčeva curi krv.Pri izlasku me upitao kakve su to pločice da se ogrebao.Ima zaista na mjestima poidanih pločica,pa sam mu rekla da je vjerovatno malo zapeo na pločicu/papuče za odu naravno nisam ponijela/misleći da za bazen netrebaju-ali greška.Umotala sam mu prste i u ambulantu.A oni kao u čudu,da otkuda to.Do kraja boravka u toplicama svaki dan prije kupanja stavljali su mu neki flaster da može u vodu a poslije kupanja gazu s lijekom za ranu.To mu je jako išlo na živce i bio je u panici.,hoće li mu to proći.
Evo sada je to prošlo uz domaće liječenje.

29.08.2010. u 08:11 | 0 Komentara | Print | # | ^

KRAPINSKE TOPLICE

Pozdrav svima koji su mislili na nas,a i ostalima.Eto,i to smo progurali.Otišli smo na rehabilitaciju i eto nas kod kuće.
Tog ponedjeljka tužna srca smo krenuli na put.Po dolasku u toplice,tuga još veća.Teško je to opisati.Sve je lijepo;park,priroda,mir,ali znaš da tu moraš ostati i sve lijepo se gubi.Odlazimo do ambulante,dobivamo ključ od sobe i lifta i nosimo stvari u sobu.Potom slijedi liječnički pregled i polako terapije jedna za drugom.Do ručka sve gotovo.

Image and video hosting by TinyPic

Ovako je to izgledalo,još s osmijehom na licu.
Nekako smo izgurali do večeri,a tada je tata morao da ode.Tada su nastale muke.Pokušala sam sve da ga zabavim,a i ostale mame i djeca na odjelu.Bilo je teško i mislila sam da je uspješno.No,prevarila sam se.Naj gore je bilo kada smo krenuli na spavanje.Ta noć bila je mučna.Tako neispavan ujutro je krenuo na terapije.Oduševljen je logopedom,koji zaista zna kako s djecom/koliko sam čula kroz vrata dok sam ga čekala/ a i po tome što je bio oduševljen ići kod njega.



Poslije logopeda ,imao je bazen/tj.vježbe u bazenu/.
Image and video hosting by TinyPic

Poslije bazena slijedila je med.gimnastika.
Image and video hosting by TinyPic

Poslije toga je slijedila radna terapija ali nisam slikala.Sve terapije su bile po pola sata.Kažu da je to zbog toga što su godišnji odmori,pa moraju smanjiti vježbe na to vrijeme.Mi smo zbog 2 sata ukupno morali biti tamo.Poslije vježbi smo se lijepo družili,majke i djeca.
Image and video hosting by TinyPic

Ovo je druženje na terasi moga sina i njegove "ljubavi" Mije.Da se nije ona pojavila treći dan ,moj sin bi već išao kući.Više nije mogao izdržati i dogovorili smo se kući u petak.A u srijedu je stigla mlada gospodična i moj sin je odustao od kuće.To vam je ljubav još iz vrtića.Idu i u istu školu.Eto tu ću završiti a nastavak slijedi.

27.08.2010. u 07:22 | 3 Komentara | Print | # | ^

ODLAZIMO...

Eto,došao je i taj dan da se ja i moj sin pakujemo i put pod noge.Grozno se osjećamo obadvoje i to je nemoguće opisati.Ujutro krećemo za Krapinske toplice i mjenjamo adresu na tri tjedna.Ako je tko od prijateljica u blizini,navratite da se družimo.Nadam se da će mo izdržati i ovo iako nam je teško ostaviti sve drage i mile kod kuće.Jedino se za sina bojim kako će izdržati,jer njemu je komp.sve,a tamo ,tko zna ima li gdje?Kako poslije svake prepreke izađemo jači,tako se nadam da će biti i sada.Po povratku se javimo i molim da se ne ljutite jer neću moći pratiti vas i odgovarati na komentare.Sve vas lijepo pozdravljamo !

08.08.2010. u 09:11 | 7 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2021 (1)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (3)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Kolovoz 2010 (4)
Srpanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (4)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (5)


Komentari da/ne?

Opis bloga

SVAŠTA PO MALO

kontakt mail:


jadrankab42@gmail.com

Linkovi