DVANAESTI TJEDAN
Evo progurasmo još jedan tjedan ali skraćen za jedan dan.Opet smo malo ostali kod kuće.U srijedu smo čuvali moju malu unukicu pa nam škola nije bila bitna.Samo je bitno da nismo u školi.Nekada je to bila škola koju su pohađali učenici koji nisu mogli svladati gradivo u školi ali sada je to škola puna djece s posebnim potrebama.Tako u razredu moga sina ima još jedan dječak u kolicima,jedan s Downovim sindromom-ali jako živo razigrano djete,zbog kojeg sin ide u školu da vidi šta će taj dan on učiniti.Još imaju dva dječaka koji su iz redovne škole upućeni u ovu jer su remetili nastavu/a i ovdje/.Možete li zamisliti kako je pod malim odmorom ,kad ostanu bez nastavnika jer se oni mjenjaju po rsporedu.Tada se desi svađa,tuče,svega.To je ono čega se bojim najviše.Znam da je nemoguće od toliko razreda naći zamjenu pod odmorom,ali to je ipak problem.Nije mi jasno da ako je to škola posebna i prilagođena za posebnu djecu zašto se sve odvija kao u redovnoj školi/trajanje sata,izostanci/.Toliko toga bi trebalo izmjeniti ali to je nemoguće.
Eto ovaj tjedan moj sin čeka utorak jer mu je u utorak 1.12. rođendan.Sav je važan kada nosi slatkiše da počasti svoje prijatelje ili kako on kaže,svoje radne kolege.
Eto danas palimo prvu adventsku svjećicu a to veseli moga sina i sve što dolazi poslije.
Svaku sreću i puno zdravlja u ovom adventu od moje obitelji svima vama.
