< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (13)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Putovanje hippie rutom Hrvatska-Indija-Nepal

Tomvito Linkovi
Flickr.com
Foto galerija na Flickr-u

Tomvito.com
Moj homepage

Kontakt: dreadhead385@gmail.com

Ekipa koju citam
Vnukblog.com
Vnuk, IT wizard i sponzor mojeg flickr accounta (tnx jos jednom :)

Jimbo.blog.hr
Najbolja stvar u Bosni nakon cevapa i baklave


Quetta-Peshawar, 7 dana veselja, 7 dana bolesti

19.12.2007., srijeda

Pozdrav svima,

Nije me bilo online dva tjedna. Svasta se dogodilo, ostao sam u Quetti tjedan dana duze a nakon toga se razbolio u busu za Peshawar tako da sam proteklih desetak dana proveo uglavnom u krevetu ili u potrazi za lijekovima koje su mi prepisali u bolnici.
Shrvala me temperatura u kombinaciji s gripom i upalom usiju. Jos uvijek ne cujem dobro ali mislim da ce me proci do Bozica.

Ali krenimo od pocetka price. Kartu za Peshawar sam si vec bio kupio, vecer prije polaska me policajac kojeg sam upoznao u stanici nazvao na mob s pozivom na veceru. Cinilo mi se kao dobra ideja, mala festa prije odlaska. Prezderavali smo se janjetinom i sve to zalili jeftinim kemijskim whiskyjem. I tako sam te veceri zavrsio kod obitelji Khan.
Guestroom znaci soba za goste. Zvuci dobro nakon sugavog hotela u kojem dijelis wc s desetak drugih ljudi.
Imati goste znaci nesta drugo u Pakistanu. Znaci imati ljude u sobi za goste od deset ujutro do ponoci. Svaki dan.
Prvo jutro sam se probudio bolestan i slab. Povracao sam nekoliko puta a ostatak vremena provodio u vreci za spavanje. Domacini su se zabrinuli pa je slijedila prva posjeta u obliku desetak poglavara obliznje djamije. Dosli su da vide kako sam i da podijele razne savjete sta da ucinim kako bi mi bilo bolje.
Ocito sam se otrovao ili hranom ili vodom ili jeftinim whiskyjem kojeg nisam bio toliko zeljan piti ali je policajac inzistirao pa nisam mogao odbiti.
Oporavio sam se dosta brzo tako da je posjeta od jednoga dana postala boravak u Quetti od tjedan dana.
Obitelj Khan inace ima petero brace koji zive svi skupa sa svojim obiteljima u jednoj velikoj kuci. U prosjeku imaju po petero djece tako da laganom racunicom dolazimo do sljedeceg broja: 25 djece, 5 muskih, 5 zenskih i majka, posto je otac obitelji umro kao glavni autoritet ga nasljedjuje najstariji sin Khan, simpatican Pakistanac od 36 godina.
Zene i majku nisam vidio posto sam cijelo vrijeme bio u sobi za goste s posebnim wcom. Djeca su dolazila tu i tamo da vide stranca ili da donesu hranu ili caj.
U tih tjedan dana obisli smo planine Quette, umjetno jezero, bazar i centar grada. Upoznao sam cijelo selo, od crkvenog autoriteta do glavnog dilera hashisha koji na platnoj listi ima lokalnu policiju i CIA.
Zapravo cijela rutina uopce nije bila losa. Budjenje oko deset, mladji brat donosi plinsku grijalicu u sobu, ja se odlazim okupat i oprat zube. Nakon toga dorucak u obliku lepinje, sira, raznih premaza od voca ili mlijeka ili samo peceno jaje i naravno caj.
Do podne smo sjedili, pusili cigarete i planirali sta cemo radit taj dan. Na izlet u planine nas je islo sestero s tri motora. Bila je prava uzivancija samo jahati malo po brdima na trosnim hondama i razgledavati pasnjake i zemlju koja je nekad bila plodna ali su onda izostale kise, vise od 12 godina tako da ih sada muci kakva ce im biti buducnost.
Razgovori su bili uglavnom o hrani, zemlji, uzgoju stoke i vodi. Pakistanci su jako vezani uz okolis u kojem zive. Samodostatni su si, sve uzgajaju sami a glavni problem im je Amerika koja pokusava progurat politiku koja se ne svidja muslimanskom narodu.
Objasnjavaju mi pojam Jihad. Svaki musliman je duzan imati oruzje u kuci za slucaj da bi bilo potrebno jednoga dana braniti svoj narod. Jihad je situacija koja nastaje kada se nanese nepravda muslimanskom narodu. Izaziva ga druga nacija, svojim ponasanjem ili nekim drugim cinom. Duznost muslimana je oruzjem obraniti svoju vjeru i naciju od nanesene nepravde i tako navesti agresora da ispravi ono sto je ucinio kao zlo.
Situacija u ovom dijelu svijeta je jos slozenija zbog raznolikosti plemena koja zive vamo skupa na sirokom podrucju. Moji domacini pripadaju afgani tribe-u ( plemenu ). Afganistanci inace kao pleme zauzimaju podrucje u sluzbenom Afganistanu, dobar dio Pakistana u podrucju Quette i u tzv. FATA ( federally administered tribal areas ) dijelu Pakistana, istocno od Peshwara.
Plemena se razlikuju po jeziku, nacinu oblacenja i nekim dijelovima vjere, ali su uglavnom svi muslimani.
Pakistan je kao drzava sluzbeno nastao tek nakon drugog svjetskog rata. Prije toga je bio pod okupacijom Velike Britanije, a gledajuci unatrag kroz povijest su Pakistanci vladali vise od 800 godina nad Indijom.
Juzni dio Pakistana po klimi i obicajima ljudi jako podsjeca na Indiju. Najprivlacniji dio za vidjet je inace sjever, na granici s Kinom, u podnozju Himalaja. Postoji nekoliko visokih planina koje privlace veliki broj posjetitelja i avanturista sa zapada.
Meni ocito nije sudjeno da idem po prvotnom planu u Chitral i planinska podrucja. Doktor mi je rekao da se mogu pozdravit s usima ako sada odem na par tjedana u planine i na snjeg tako da mi je iduca destinacija Lahore, zadnji grad prije granice s Indijom, a za Novu godinu cu vidjet dalje kako sta i gdje.

Drugi dan smo bili na izletu na obliznje akumulacijsko jezero. U podnozju planine s glavnom svrhom prikupljanja pitke vode za stanovnistvo od par milijuna ljudi.
Quetta se nalazi dosta visoko, nadmorski gledajuci na oko 2000 metara. Ovise o kisi a kise nema zadnjih 12 godina. Mnoge zivotinjske vrste su zbog toga izumrle, isto kao i inace bogata proizvodnja jabuka i drugog voca po kojem je Quetta poznata u cijelom Pakistanu.
Do jezera se seta skoro sat vremena preko gradskog smetlista. Nije bas neki prizor, hrpa plastike i drugog otpada i ljudi koji kopaju po svemu tome u potraznji za necim sto bi im moglo donjeti malo novca.

Ispijamo caj dok sunce zalazi, vec je mrak dok se vracamo kuci. S vrha brda nas zaustavlja vojna patrola. Sjedamo na pod i cekamo sta ce bit dok trojica iz nase grupe odlaze vidjet u cemu je problem. Taj dan u Quetti je bio posjet predsjednika. Nije omiljen medju narodom, ima veliko osiguranje a i bila je pucnjava u kojoj je ubijeno cetvero vojnika. Patrola nije lokalna vojska, ne znaju ni da postoji jezero na kojem smo se isli setat. Cekamo vise od sat vremena na oficira u jeepu, sjedimo na podu okruzeni cetvoricom s kalasima u ruci. Nije bas ugodna situacija, ali welcome to Pakistan. Tako ti je to brate kada dodjes u drzavu u kojoj je emergency state, tj. vladavina vojske i policije.

Ostale dane provodim vise manje u ljencarenju s domacinima. Pricaju mi o svom zivotu, svojem plemenu i pogledima na Svijet. Inace je vamo ustaljena obiteljska shema. Sva braca rade i daju svu zaradu poglavaru obitelji. Moji domacini tako mjesecno raspolazu s 500ak dolara sto ih cini dosta imucnim u pogledu na ostale sunarodnjake.
Medju problemima mi navode cijenu skolarina. Za jedno dijete mjesecno moraju platit 300 rupija ( 5 dolara ). Nama zapadnjacima se to ne cini kao posebno mnogo novca, ali kada zbrojis da jedna obitelj ima barem 10ero djece u skolskoj dobi i da im treba jos financirat i knjige i odjecu i obucu, brzo se skupi i previse troska nego li je budget s kojim obitelj raspolaze.
Zenidba inace kosta oko 7000 dolara koji se placaju ocu mlade ili u naturi tj. kravama i drugim zivotinjama ili cashom.
Mjesecna zarada u prosjeku varira od 100 do 200 dolara. Policajac sa sluzbenom titulom gunman zaradjuje 10.000 rupija ( 170ak dolara ). Zivot mu je zapravo jeftin s obzirom da ti policajci i najvise ginu u okrsajima s lokalnim talibanima i drugim naoruzanim skupinama. Unatoc svemu mi s ponosom pokazuje i rastavlja kalasnjikov, ruske proizvodnje.

Kada sam se pakirao za polazak mladji brat mi je htjeo pokloniti pistolj da imam za samoobranu. Nije mi se cinilo kao pametna ideja hodati naoruzan Pakistanom pa sam mu se zahvalio i samo slikao sa nesudjenim gunom.

Mogao sam ostati jos puno duze, Pakistanci vrijeme shvacaju dosta relativno. Mozes provesti cijeli dan samo u obilasku svih mogucih rodjaka i prijatelja s raznim radnjama i trgovinama. Cim udjes i sjednes mozes racunat na cajanku u trajanju barem pola sata.
Malo mi je glupo bilo njihovo inzistiranje na placanju svega. Cak su mi i kupili kartu za autobus za Peshawar. A jedan od rodjaka koji nije imao vremena za caj mi je dao 200 rupija da popijem nesta u njegovo ime, kada stignem.

Do Peshwara sam se vozio 24 sata i tada me pocela prat gripa. Stigli smo ujutro do neke policijske patrole koja je zaustavila bus. Imali su dojavu o svercanju tehnicke robe tako da su svi putnici prebaceni automobilima do grada. Mene su drotovi zvali na dorucak i caj pa me odvezli posebnim jeepom do hotela. Na putu smo prosli kroz famoznu pijacu oruzjem koju inace svaki turist dolazi vidjet. Objasnjavaju mi da zbog trenutne situacije nije pametno da se tamo skitam. Talibani ce me pokupit i zamjenit za petoricu svojih zarobljenih suboraca.
Meni nije do nicega zbog temperature, samo cekam krevet u koji se mogu srusit. Konacno pronalazimo neku rupu za 150 rupija. Motam se u vrecu za spavanje i preznojavam do sutra popodne. Skupljam snagu i odlazim u obliznju bolnicu. Doktor mi prepisuje neke antibiotike, ja se vracam nazad u krevet i tako provodim dane sve do danas.
Bio sam u bolnici jos par puta, ne znaju ni oni sami sta mi je. Temperatura me je prosla, samo su mi usi jos zacepljene.
Jucer sam imao prvi kolaps sistema dok sam cekao veceru u restoranu. Skoro sam se srusio, oblio me hladan znoj i muka ali me na srecu brzo proslo.
Mix lijekova ocito radi svoje, ja samo cekam da me prodje i da se maknem odavdje. Plan mi je za vikend stici u Lahore, tamo provesti Bozic i smislit neku dobru lokaciju za docek Nove godine u Indiji.


_MG_7917

_MG_7896

_MG_7888

_MG_7885

_MG_7878

_MG_7939

_MG_7928

_MG_7996

_MG_8098

_MG_8080

_MG_8074

_MG_8032
- 11:02 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Quetta, Pakistan. Dobrodosli na Istok!

01.12.2007., subota

Podnevno sunce je przilo dok smo Boha, Dusan i ja prelazili granu. Njih dvoje mladi bracni par iz Ceske, na putu prema Indiji klasicnom overland rutom preko Paka. Upoznali smo se ujutro na autobusnom kolodvoru u Zahedanu, posljednjem iranskom gradu prije prelaska na pravi Istok. Voznja taksijem do granice traje kojih 2 sata, cijena je od 3000 do 5000 tumana, ovisno o pregovarackim sposobnostima. Boha kao prava Cehinja nam dogovara prijevoz za 4000 nakon skoro sat vremena cjenkanja i spustanja s pocetnih 5000. Govorimo o razlici od 6 kuna, ali dobro, Cesi su Cesi, ista spika kao kod nas na moru.

Pakistanci snimaju lica putnika putem webcama, ispunjavaju formular pa te salju u drugu sobu gdje je carina. Ne pregledavaju prtljagu, samo biljeze da smo usli u drzavu i to je to. Hrpa ljudi ti nudi uslugu mijenjanja novca i razne autobusne karte u svim mogucim smjerovima. Setamo se do malenog gradica s pakistanske strane, pomicemo sat unaprijed tako da sam sada 4 sata
ispred Europe.

Novac se lako mijenja, 66 rupija su 1 dolar, znaci negdje oko 5 kuna.
U birtiji koja gleda na cestu i promet jedemo rizu mijesanu s mesom za 50 rupija a zaljevamo pepsijem koji dodje 12. Plan nam je doci do Quette, pustinjskog grada udaljenog kojih 700 kilometara. Bus u stilu Lynchovih filmova stize oko cetiri. Nema nas mnogo pa prtljagu nosimo sa sobom i ostavljamo pokraj sjedala. Cesi vole putovat, jos jedan par je s nama, upoznajemo ih tokom voznje.

Temperatura po noci osjetno pada, cesta je mracna, uokolo je samo pustinja i kamen. Svakih 50ak kilometara uz cestu stoji koja usamljena vojna patrola, eventualno njih dvojica zajedno s kalasem oko ramena.
Cesi pokusavaju spavat a ja komunicirat s lokalcima koji su jako zainteresirani za sve sto imam za reci i sto mogu razumjet.
Glavni dijalekt je Urdu, unatoc tome sto je sluzbeni jezik govori ga manje od 20% stanovnika. Ostali koriste mjesavinu svega, ima ih iz Afganistana do raznih drugih pokrajina i dijelova, po boji ociju i nacinu odjevanja raspoznaje se tko je tko.

U Quetti smo rano ujutro oko 7, setamo se u potraznji za jeftinim smjestajem a pronalazimo ga u obliku hotela gdje placam jednokrevetnu sobu 150 rupija ( 12ak kuna ). Ako si u double-roomu imas privatni wc cucavac, ako nisi onda dijelis veselje sa ostalim stanarima. WC-i su im inace za onesvjestit se. U doslovnom smislu, jer toliko smrde a nema vode da ih zalijes pa mozes procjenit kakva je probava osobe koja ga ja koristila prije tebe. Operes si dupe uz pomoc kantice i to je to. Tus nisam vidio a postoje sveskupa dvije pipe gdje se mogu oprat zubi. Higijena je valjda prva stvar koja covjeka sa Zapada bode u oci. Normalno je podrigivat se, pljuvat uokolo, nije bitno da li na cesti ili restoranu koji je po izgledu i cijenama malo bolji od ostalih.

Ceste su blatnjave i pune krvi zaklanih zivotinja. Zamislite si ulicu u ciganskoj cetvrti nekoga grada na Zapadu, okupite pola Slavonije da u isto vrijeme kolje sve sto misle potrpat u frizider za zimnicu, ubacite puno dima i cudnih zvukova i to je to. Welcome to Pakistan.

Prvi dan se aklimatiziram spavajuci u sobici bez grijanja. Dobra vreca za spavanje je nuzna ako mislis opstat u Pakistanu. Hrana na cesti je jeftina, lagano ljuta i prije svega mesnata. Od raznjica do pecene piletine i kebaba, nema cega nema. Za dorucak se ide na caj. Zeleni ili crni s mlijekom i dosta secera, jako podsjeca na kavu. Uz to lepinja i jogurt ili peceno jaje. Cijena 25 rupija, prava sitnica.

Setajuci se gradom vidi se da si u pustinji. Nema parkova u kojima se mozes odmorit od buke prometa i ljudi. Sjedi se na cesti ili u raznim trgovinama i radnjama. Ljudi su ljubazni, svi znaju reci Hello Mister ili How are you tako da mi je cjelodnevna mantra Hello i I`m good spika. Cuo sam da je dobra ideja maskirat se u lokalca, bradu vec imam fale mi turban i neki pokrivac. U shoppingu mi pomaze jedan lokalac kod kojeg sam maloprije popio caj. Turban 200 rupija, ogromna marama-pokrivac takodjer 200. Kasnije se setam nazad do hotela, tu i tamo nacujem rijec taliban. Izgleda da su me zeznuli i prodali turban u pogresnoj boji. Ionako svi kuze da sam stranac, samo se jos vise smiju kad me vide s turbanom na glavi. Ali marama kojom se pokrivam kada zahladi uopce nije losa stvar. Ovdje zadnji krik mode, kod nas nesto sto se stavlja na stol. Ovdje se jede rukama, kod nas vilicom. Sto znaci jedna sitnica vise ili manje kada je sve ionako tako razlicito?

Fotkanje nije toliko jednostavno kao sto se cini. Ako sjednes na dobro mjesto preostaju ti dvije-tri minute dok se ne stvori barem desetak znatizeljnika od kojih jedan vise-manje zna engleski i postaje tvoj best friend dok si reko keks.
Sluzbeno je u Pakistanu Emergency State. Izbori bi se trebali odrzati pocetkom iduce godine. Do onda vlast drze vojska i policija kojih ima svugdje na cesti. Na glavnim raskrscima su utvrde s tenkovima. Zeznuto za fotkat, uglavnom dolazi policija i tjera te da ides dalje. Ali drotovi su jako ljubazni, bio sam danas na caju u policijskoj postaji. Dvije prostorije, u velikoj spava njih 20ak, u manjoj je glavni oficir i elektricna pec. Izgledaju kao celjad sa sela, svi u pidjamama dok ne moraju obuci uniformu. Pokazuju mi kalase, made in Pakistan. Situacija je zapravo dosta opustena, kada se uzmu sve okolnosti u obzir. Nisam imao nikakvih problema, glavno pitanje koje mi postavljaju je da li je bilo kakve frke i svi me upozoravaju da su oni drugi u toj i toj odjeci losi ljudi.

Pristup internetu je jeftin, 20 rupija sat ali zato jako spor. Sutra ujutro idem vlakom u Peshawar. 35 sati voznje na hladniji sjever gdje bi vec moglo biti snjega. Plan mi je u iduca dva tjedna stici do Chatrala, pokrajine na samom sjeveru Pakistana i granici s Kinom. Tamo se odrzava zimski festival u trajanju od nekoliko tjedana. Viza mi istice 28.12. tako da cu vjerojatno provesti hladan Bozic vamo na sjeveru a za Novu godinu pokusati doci do Indije.
Iduci post i vise fotki mozete ocekivati za cetiri dana, cim stignem u Peshawar i smjestim se u jeftinom hotelu. Do onda pozdrav svima :)

_MG_7780

_MG_7727

_MG_7691

_MG_7638






































- 15:40 - Komentari (30) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se