< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (13)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Putovanje hippie rutom Hrvatska-Indija-Nepal

Tomvito Linkovi
Flickr.com
Foto galerija na Flickr-u

Tomvito.com
Moj homepage

Kontakt: dreadhead385@gmail.com

Ekipa koju citam
Vnukblog.com
Vnuk, IT wizard i sponzor mojeg flickr accounta (tnx jos jednom :)

Jimbo.blog.hr
Najbolja stvar u Bosni nakon cevapa i baklave


Yazd, Going East

27.11.2007., utorak

Pozdrav svima,

Iranska viza mi istice za 2 dana tako da cu direktno u Pakistan sto je prije moguce. Veceras imam bus do grane, do prekosutra bi trebao biti u Quetti pa cu napisati kako je bilo.
Nemam vremena za bloganje pa mozete pogledati kratki klip s fotkama dosadasnjeg putovanja. Jos je u beta verziji ali mislim da ce vam se svidjeti. :)



- 09:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Yazd, izlet u pustinju

25.11.2007., nedjelja

Napustam Shiraz u vecernjim satima, prema sljedecoj destinaciji, gradicu u pustinji s imenom Yazd. Autobus u kojem se vozim je Volvo, moderan, nov i poluprazan. Osvajam jackpot u vezi polozaja sjedala. Tocno sam nasuprot straznjih vrata, mogu se ispruzit a noge stavit na ogromnu plasticnu posudu punu vode. Iranci su jako zedni ljudi i moraju pit svako malo, caj ili samo casicu-dvije hladne vode. Jos spavam dok stizemo u Yazd, gledam na sat, pola cetiri ujutro. Taksisti gledaju mene ali se odlucujem da cu se prosetati ujutro do Silk Road Hotela a do tada jos malo prespavati na kolodvoru kao u stare dobre dane dok sam isao na razne koncerte od Pozege do Pecuha. Nisam jedini kojem je krevet tu noc tvrda metalna klupa ali je toplo i brzo tonem u san. Budi me jutarnja molitva na televiziji, sedam je sati. Cigareta za dobro jutro pa orijentacija putem GPSa. Do centra grada ima 5 kilometara zracne linije, znaci 7 ako idem sporednim ulicicama. Dva sata kasnije si kupujem Rani sok i dvije krofne za dorucak. Mogao bih uzet taksi jer nitko od prolaznika ne zna lokaciju mojeg hotela. Voznja ce me kostat 1000 tumana iliti 6 kuna sto nije toliko strasno.
Taksist je stari dida koji ne razumije ni rijec engleskog, voza me uokolo, vidim da ni on sam ne zna gdje zapravo hocu. SIIIIIIIIIILK ROOOAAAD HOOOTEEEEL derem mu se u uho, on zaustavlja auto, vidno izivciran ali vidi da nece izmust pare od mene. Izlazim van, pitam u nekom muzeju gdje je Silk Road. Imam srece, tu je skoro pa iza ugla. Zahvaljujuci zivcanom didi sam si ustedio koja 3 kilometra setnje s ruksakom na ledjima. Stizem u ogroman kompleks soba s bazencicem u sredini i hrpom stolova. Manager hotela je ljubazan, nudi mi caj kao dobrodoslicu. Govorim mu malo o sebi, da nisam bogati europljanin vec iz male siromasne Hrvatske. Kao smjestaj mi nudi spavanje na krovu, samo 1000 tumana. Ionako nosim vrecu za spavanje i podlogu sa sobom pa nije neki bed.

_MG_7591

Jos je rano jutro pa se odlucujem za ljencarenje, lezim u vreci, spavam, pusim cigare, citam knjigu. Dan brzo prolazi bez da sam ucinio nesta posebno. Navecer odlazim u setnju, Silk Road je vise-manje u samom centru grada koji nije pretjerano velik. Kasnije pijem kavu s Luigijem, hipijem u 50im, prepoznao sam ga po peace tetovazi na desnoj ruci i dugoj kosi s bradicom. Tu je poslovno, radi kao mehanicar i sastavlja masineriju za proizvodnju tepiha. Jos 15 dana pa je slobodan i moze kuci, zeni i sinu od 14 godina. Jedva ceka svoj vinski podrum, to je jedino sto mu nedostaje, casica-dvije poslije vecere ili kao sada tokom razgovora s nekim s kim se dobro kuzis. Ostala ekipa u hotelu su stariji ljudi mahom iz sjeverne Europe i tip iz
Nizozemske, ok decko ali u kosuljici i hlacama na crtu. Nestao mu je fotoaparat dan prije dok je bio u Shirazu, pita se kako.
Luigi i ja se samo gledamo i smjeskamo. Obojica si mislimo isto a to je zato sto si sminker brate i na celu ti pise "Rob me
please".
Luigi odlazi u tvornicu u kojoj je ujedino i smjesten a ja na rani pocinak. Krov hotela je ok mjesto za prespavat. Nije
hladno ali zato ima milijun komaraca. Budim se desetak puta sav izgrizen, uspjevam nekako konacno zaspati i vec je pet
sati. Ne jedan mujezin, nego se tri odjednom natjecu koji ce prvi dovest ekipu na jutarnju molitvu. Komarci su otisli
ali je stigla smjena u obliku jako dosadnih muha. Pomirio sam se sa sudbinom i vec je skoro podne kad se uspjevam dici iz kreveta.
Dolje u dvoristu hotela je dorucak davno prosao. Pridruzujem se decku iz Stockholma na caju. Pricamo malo o Iranu i
planovima puta koji svako od nas ima. Zahvaljujem mu se na drustvo i spremam otici u setnju ali stize neki cupavi lik u pratnji drugog neobrijanog. Jako sumnjivo izgledaju, kao ekipa s kojom bi se mogao dobro zabavit. "Where do you guys come from?" moje uobicajeno pitanje da ih mogu svrstat u neku kategoriju. "Czech and Slovenia." stize odgovor. "A brate pa nemoj zezat da si mi susjed!". Konacno netko s kim mogu opet razgovarati na hrvatskom. Aljosa i Igor, upoznali su se u Teheranu a sad zajedno briju dalje prema Istoku. Muci ih pakistanska viza, ocito ju nitko iz EU vise ne moze dobit. Ja se samo smjeskam. Sva sreca pa sam s Balkana i neka pravila ne vrijede za mene.
Razmisljaju o alternativnoj ruti preko Afganistana ili Iraka. Afganistansku vizu dobijes za 25 eura u roku 4 sata a isto tako iracka nije neki problem ako si dovoljno lud i zelis ici tamo.
Slovenac Igor ima 34 godine, diplomirani je informaticar koji je vidio dosta toga, od Islanda, Austalije do Kube. Sada ce biti na putu godinu dana, krajnja destinacija mu je Japan kojeg planira obici biciklom u roku tri mjeseca pa ce se vratit nazad kuci. Ceh ima neko ludo ime koje stalno zaboravljam a i inace nije skroz cist u glavi. Tipican penjac, skuzio sam ga danas dok smo isli na izlet kako leti po planinama.
Ubio sam dan u setnji Yazdom. Govore da je jedan od prvih gradova ikad sagradjenih od blatnenih cigli, koncipiran je kao utvrda za vojsku s uskim ulicicama i mracnim prolazima. Navecer sam se vratio nazad do hotela kad je pocela prava zabava. Naime, stigla je grupa Poljaka. Tip i dvije cure, svi oko 24 godine i na putu kuda drugdje vec u Indiju. Kao ostatak Europe ne mogu dobit paki vizu pa smisljaju alternativni plan.

Narucujemo si svi skupa caj, ima nas osmero. Sarena grupa ljudi odsvuda. Ja kao predstavnik Kroacije, Slovenac, Ceh, Nizozemac, Svedjanin i troje Poljaka. Vrijeme brzo leti u razgovoru, lagano smo i gladni pa se odlucujemo za supu kao glavni obrok. Za sutradan kovamo pakleni plan. U blizini Yazda ima hrpa dobrih mjesta za posjetit ali treba imati prijevozno sredstvo. Organizirani bus hotela nije najjeftinija opcija pa cemo si zajedno iznajmit minibus. Budjenje ce biti u sedam ujutro pa cemo se vec nekako skrpat za dalje.
Ja se savjesno dizem iz vrece u dogovoreno vrijeme. Silazim dolje na dorucak. Samo decko iz Irske je budan, jos jedan od gostiju hotela. Dva metra visok, jace gradjen s plavim ocima i sirokim osmjehom. Govori mi o Pakistanu i destinacijama koje moram posjetit. Pijem kavu s njim pa odlazim u sobe probuditi moje pospane prijatelje.
Do pola devet se uspjevamo najest, napit i oprat zube. Spremni smo na polazak, minibusa nema za taj dan a dva taksista koje je zvao manager hotela nam se cine preskupim s cijenom od 60.000 tumana za 8 sati voznje. Okusat cemo srecu na cesti i vec naci nekoga tko ce nas odbaciti u pustinju. Cekamo par minuta i vec nam staje neki dida. Ima svoj auto i brata koji ce nam biti drugi driver. Brata na kraju cekamo skoro sat vremena ali nema veze za 40.000 tumana ih imamo do pet navecer. Odlazimo u obilazak pokrajine, stajemo u tvrdjavi izgradjenoj u trecem stoljecu prije Krista, naravno od blata. 80ak kilometara dalje je Chuk Chuk. Zanimljivo ime za jedno od prvih zoroastrijskih svetista a znaci kap-kap, kao sto zvuci kapanje vode. Spilja na brdu, zapravo nista posebno ali treba sve vidjet u zivotu. Nastavljamo dalje voznju prema pustinji. Bolje zvuci nego sto izgleda. Hrpa kamenja i smeca, nigdje pjesak i deve kao sto smo si to prvotno zamisljali.
Jos uspjevamo zakasnit u jedini restoran koji radi u okolici tako da nam preostaju samo 3 porcije kebaba i rize na nas deset. Nema veze, samo nam narezi jos malo luka i bit ce sve ok. Sunce vec zalazi, vozacima je sve daleko i zele kuci. Voze nas do jednog sela u blizini za koje se uspostavlja da je highlight danasnjeg izleta. Izgradjeno od blata u oskudnom podrucju sa siromasnom
vegetacijom ujedino i najbolje predstavlja domisljatost i snalazljivost covjeka u prirodi.

Vracamo se nazad u hotel, vec je proslo sest sati kada stizemo. Iranci ne bi bili Iranci da ne traze vise novaca nego sto je bilo dogovoreno. Ja sam bio sa svojim zemljacima u taksiju, jer volim gadach po polsku. Ostala internacionalna ekipa se zabavljala s vozacem koji je imao spiku kao Borat. I like sex, i like food, I don`t like Iran. Igor mi je kasnije pricao da je tip cijelo vrijeme srao kak mu je lose u Iranu i da nista ne voli u svojoj domovini. Ali im je bio zabavan pa su mu platili vise, 30.000 sveskupa. Mi poljaci smo ostali pri dogovorenoj svoti od 20 milja. Nas vozac nije znao ni rijec engleskog pa eto mu kao lekcija iliti motivacija da se nauci.
Ovdje je vec proslo devet sati navecer, u Hrvatskoj je sad negdje oko pola sedam. Internet kafic se zatvara pa moram laganini gibat. Nisam uspio uredit post do kraja, ako vas zanimaju ostale fotke a ima ih hrpa, zavirite u moju flickr galeriju.
Ostat cu jos sutra u Yazdu, moram naci mjesto gdje si mogu oprat carape. Jedini veliki problem koji trenutno imam u zivotu. Gibat cu direktno prema granici u Zahedan i do kraja tjedna biti u Pakistanu. Nadam se da me nece zaustaviti snjeg ili neki ludi taliban. Citamo se ovih dana, pozdrav svima. :)

_MG_7497

- 18:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Shiraz, Persepolis

22.11.2007., četvrtak

Voznja busom iz Esfahana prema Shirazu se uspostavila duzom nego sto sam ocekivao. Udaljenost je 500 km a vrijeme voznje 7 sati, tako da sam odustao od obilaska Persepolisa koji je otvoren svaki dan od 8 do 17 sati i odlucio potraziti jeftin hotel i prosetati se Shirazom. Stigao sam popodne oko cetiri, centar grada nije pretjerano velik tako da nema potrebe za cjenkanjem s vozacima taksija. 25 kila na ledjima brzo postanu tezak teret za nosit, prvi hotel koji nema naziv na farsiju je moj. Penjem se uz stepenice, u sobici s krevetom i stolom, ogradjenoj staklenim vratima, sjedi portir. "Hello, do you speak english?" pitam ja njega, a on meni "No, no!" i pokazuje prstom prema vratima da se gubim odavdje. Naucio sam da ne odustajem tako brzo, uskoro se pojavljuje i brat portira, gleda novce u mojim rukama i naravno da ima praznu sobu. Trazi 6000 tumana, ja nudim 4000. Nema problema, hajde da ti pokazemo rezidenciju. Penjemo se na treci kat, otvaramo vrata. Tri kreveta s ofucanim madracima, ogroman prozor sa zastorom, ustajali zrak i buka prometa vani. Nije lose za 24 kune, skidam cipele, tepih je relativno cist pa se moze hodat bos, raspakiravam ruksak i bacam pogled na zalazak sunca i prometnu ulicu ispod mene.
Razmisljam kako da ubijem vrijeme pa se odlucujem srolati zadnju pljugu koja mi je ostala jos iz Teherana. Ubijen ko krava setam se gradom i pocinjem se paranoizirati. Ulice su uske i pune ljudi. Ljudi su drugaciji nego oni koje sam vidjao do sad, imaju izrazenije azijske crte lica i kose oci. Zene nose feredje u bojama, ima ih i s totalno prekrivenim licem ali s ludim uzorcima i sarama na feredji. Vojska u maskirnim uniformama nema oruzje ali zato svi nose pendrek. Motoristi su svugdje, na ulicama i dijelovima ceste inace ogradjenim za pjesake. Ako ti uspije uhvatit ruksak ili torbu, mozes se pozdraviti s fotoaparatom ili cim vec nosis.

_MG_7334

Trazim neki restoran a da nemaju iskljucivo hamburgere, koji nisu losi ali i nisu preporucljivi kao sastavni dio prehrane. Kebaba vamo skoro da i nema, vidio sam mozda dva-tri standa, za razliku od Turske i sjevernijeg dijela Irana gdje ih ima na svakom cosku. Ulazim u neki fast food, vidim da ima tijesta, pohanih srolanih palacinki, snicli i svega drugog sto veseli moj gladni zeludac. Imam srece pa jedan od gostiju prica engleski i narucuje za mene dvije palacinke i jedan sataras. Cekam 10ak minuta i pitam se zasto li prodavacu samo treba toliko dugo da mi sve to skupa stavi na tanjur. Stizu tri ogromna sendvica punjena onim sto sam narucio i odgovor na moje pitanje. Ekipa u fast foodu po obicaju dobacuje "Hello Mister!" i svi gledaju u mene jer mora da sam jako gladan cim sam narucio trostruku kolicinu od uobicajene porcije. A ja sam htjeo samo dvije palacinke s malo satarasa sa strane. Caste me zam-zam colom, uspjesnom kopijom one americke verzije. Placam 1800 tumana i uz laganu setnju se vracam nazad do hotela na rani pocinak.

_MG_7344


Sutrasnji dan je rezerviran za posjet Persepolisu. Navijam si sat u sedam, ustajem iz kreveta u devet. Odlazim do centra po kartu grada koju mozes dobiti besplatno na info standu kod tete koja tecno govori engleski. Sjedim na zidicu i pijem caj kod dide koji u ponudi ima i nargile. Casti me lokalac, placa 2000 za dva caja. Jucer navecer mi je dida naplatio 5000 za jedan caj, sta ces turist sam pa me valja oderat a meni nije bilo do cjenkanja radi 1.5 kune.
Doruckujem cream puffs kako ih zove Mirko, kolaci punjeni slagom, pet komada za 7000. Mogao sam ih dobit za 5000 ali sam dobre volje pa nije bitno. Stizem do autobusnog kolodvora odakle polaze i svi taksiji u smjeru Marvedashta, gradica 2 km udaljenog od Persepolisa. Cjenkanje na engleskom nema smisla jer se onda prave glupi i traze po 3000 za voznju koja inace kosta 1200. Imam vremena, sjedam na klupu, palim cigaretu, vadim rjecnik iz djepa i pisem na komad papira " Sariki estefade taksi. Baha hezar-dewist". Zelim taksi koji cu dijelit s ostalim putnicima, platit cu 1200. Uspjevam se ubacit u jedan koji ide do Marvedashta za 1000 tumana. Ekipa u taksiju je mlada, vozac totalno lud. Ima slicice pjevacica bez feredje na glavi poljepljene na zaslonu protiv sunca. Rukama mi objasnjavaju da takve zene najvise vole a ja njima uz pomoc rjecnika govorim " Kroasie hanum loxt adria darja". U Hrvatskoj na moru se zene setaju gole po plazi je ono sto je pjesnik htio reci, naravno da kuze i pokazuju internacionalni znak da su zene dobra stvar.
Uz obilazenje kamiona s kojeg padaju komadi kamenja, brzinom 120 na sat u nepreglednom zavoju i trestanje trash-disco muzike stizemo na odrediste. Jedan od suputnika je toliko ljubazan pa se seta sa mnom do drugog standa s taksijima i pregovara mi cijenu od 500 tumana do Persepolisa. Stizem tamo tocno u 11:55 dakle pet minuta prije nego sto sam si to bio isplanirao kad sam krenuo na put. Imam pet sati, ulaznica je 500 tumana a prostor Persepolisa ne toliko velik kao sto sam ocekivao.
Sunce nije u najboljem polozaju za fotkanje pa su mi boje dosta isprane. Obilazim ovaj kompleks, vruce je pa se malo odmaram i citam do kraja Hemingvejevu Zbogom oruzje.
Prema vodicu kojeg sam dobio na info standu Persepolis je nastao za vrijeme Ciriusa Velikog. Izgradnja je pocela 518 godine prije Krista. Trebalo im je skoro 200 godina do konacne izgradnje a bilo je napuceno ljudima 180 godina dok se nije pojavio Aleksandar Veliki. Iako je od tog doba kompleks napusten, mnoge rezbarije u kamenu su izradjene do 330 prije Krista. Zanimljivost Persepolisa je u tome da je mjesavina raznih kultura i utjecaja. Cirius Veliki je bio kralj mnogih drugih kraljevina. Njegovi podanici su bili duzni donjeti dio svoje kulture kao poklon za kralja kraljeva. A svaki mali detalj je simbol astronomije, vjere, prirode i obicaja ljudi toga vremena.
Glavni dio kompleksa se moze obici u roku sat vremena. Odlucujem da necu cekati zalazak sunca u pet vec da cu krenuti ranije u smjeru Shiraza i hotela. Na taksi standu nije neka guzva a cijene su im paprene. Traze 3000 tumana za voznju nazad, u jednom od taksija sjedi neki Japanac. Dobacujem mu "Hey Japan, come out and with me. This guy is trying to rob you!". Setamo se par minuta i stopamo auto do Marvedashta, zatim taksi do Shiraza za 1000 tumana po glavi.
Prica mi da je vec 2 godine na putu, obisao je cijelu Aziju a krenuo iz svog rodnog grada, Tokija. Ide prema Europi, nema neki poseban plan, kao i svi drugi koji lutaju planetom. Nije pretjerano komunikativan a ni engleski mu nije bogzna sto pa se pozdravljamo na autobusnom kolodvoru. On sutra giba dalje a i ja, u smjeru Yazda, pustinjskog grada 500ak km odavdje.
Odlazim do hotela odspavati par sati pa u potraznju neceg za vecerati. Odlucujem se za tijesto sa salatom, zacudo bez kruha i lepinje ovaj puta. Salata je od persina, kiselih krastavaca i paradajza. Cudna kombinacija, ali obozavaju persin sa vecinom obroka koje pripravljaju.

Veceras idem dalje u smjeru Pakistana. Ocekuje me pustinjski grad Yazd. Ime hotela u kojem cu odsjesti je The Silk Road Hotel. Poznat je medju putnicima jer je bio jedan od prvih backpackerskih mjesta u ovom dijelu Svijeta. Malo cu se odmarat od couchsurfinga i domacina, pronaci cu si nekog u Paku, kad vec stignem. Zanimljivo je biti sam i upoznavat ljude. Nema puno stranaca ovdje, vidio sam hippie kombi iz Francuske jucer, parkiran blizu mojeg hotela ali jutros ih vise nije bilo. Ovdje u net kaficu je bio neki Irac, putuje motorom prema Nepalu, ali se mora vratit kuci poslije Bozica tako da nema bas neki dobar time limit.

Za kraj evo par slika Persepolisa, pa uzivate do iduceg puta. :)

_MG_7396

_MG_7405

_MG_7392

_MG_7421
- 10:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Esfahan, Time to go

20.11.2007., utorak

Sest je sati ujutro, mrzim ustajanje u ovo vrijeme jer je inace sada doba za mene da idem spavat. Sljedeca destinacija je Persepolis, udaljen 300ak kilometara a nakon toga moram trazit smjestaj u Shirazu koji je dosta blizu.
S couchsurfinga mi nije nitko odgovorio ali ima ionako samo 6 clanova u tom gradu. Trebala mi je jucerasnja pauza, spavao sam do tri, zujao po stanu cijeli dan, sebi przio backupove a domacinima krumpir sa kobasicama.
Ostaje mi jos 9 dana pa moram gibat dalje u Pakistan. Veceras cu si naci smjestaj ili u hostelu ili ako budem dobre volje i druzeljubiv kod neke obitelji koja se upravo vraca s vecernje molitve. Stara hipi fora je da stanes pred djamiju i jednostavno cekas da te netko pozove sebi doma. Preporucio mi ju je Mirko, pa cemo vidjet kako funkcionira.
Mozak mi ne funkcionira u ovo vrijeme bez ogromne kolicine kofeina. Skinuo sam se s kave, navuko na caj.
Stigli su i prvi mailovi citatelja mog bloga, plus razni komentari na drugim mjestima. Mogao bi se sada lagano i predstavit da znate s kim imate zadovoljstvo.
Ime ce ostat tajna, ali ako se poigras googlom mozes ga saznat dosta brzo. Godina mi je 26, postao sam punoljetan prema indijskom standardu pa sad mogu lutat svijetom bez pratnje. Studirao sam engleski i njemacki, odustao nakon par godina od stjecanja diplome pa se prodao kapitalistickom svijetu. Rodjen sam u Poljskoj, odrastao u Njemackoj, zivio tu i tamo sa svim i svakim.
Ovisnik sam o internetu, cigaretama i toplim napitcima. Moze kava ali ne mora, glavno da se kuha. Digitalna fotografija je nesto sto me zanima kao medij izrazavanja onog cega vidim i prozivljavam.
Nisam hippie, samo slijedim magic bus rutu popularnu iz 70ih, Istanbul-New Delhi. Carobni autobus sluzbeno nije postojao. Nesluzbeno je kretao iz Amsterdama, ali je glavno okupljaliste za polazak bio Stambul. Nije bilo interneta pa se pisalo na raznim blackboardovima tko sve ide u kojem smjeru, kada se skupio dovoljan broj zainteresiranih, putovanje je pocinjalo. Ako vas zanima, ima dobar opis rute na http://wikitravel.org/en/Istanbul_to_New_Delhi_overland
Vjerujem u dobro svakoga od nas, ne vjerujem propagandi i sranjima koje razni mediji sire. Ne znam sto zelim u zivotu pa sam se odlucio krenuti suprotnim smjerom. Znam sto ne zelim a to je ustajanje u rano jutro i job 9/5 ( zapravo nije dobro ni fleksibilno radno vrijeme, been there done that. Nocna sam ptica, ali sljaka do osam ujutro u nocnoj smjeni isto nije toliko zabavna kao sto zvuci ).

Ovaj blog je jos u beta fazi tako da zahvaljujem svima na primjedbama koje sam dobio. Platforma sama po sebi je malo koma ako si na drzavno cenzuriranom dial upu pa ti treba 15 minuta da se logiras i dignes novi post.
Zbog toga i nije bilo fotki u zadnjih par postova pa da to nadoknadim sada kako bi mogao prestat s pisanjem i spakirat ruksak. Ceka me dug put danas a nemam pojma gdje cu spavat. Zaista zabavno s 25 kila opreme na ledjima.
Drzite mi fige i uzivajte u snjegu ako ga ima, ja se odoh suncat i uzivat u izletu na Persepolis.
:)


_mg_7058

Fotka glavnog trga na kojem sam proveo dosta vremena. Perspektiva iz kraljeve loze. S ovog mjesta je gledao igrace neke vrste pola na konjima. Sunarodnici su sjedili u lozama koje se vide prekoputa. U to vrijeme naravno da nije bilo vodoskoka vec je sve bila cistina. Klikni na fotku ako zelis vidjeti vecu verziju, vrijedi i za sve ostale fotografije koje su na blogu.


_mg_7088


Jedna od mnogih trgovina na bazaru uz trg, rucni rad i proizvodnja svih vrsta umjetnina.

_mg_7075

Neki fotkaju, neki slikaju. :)

_mg_7081

Ovo mi se ucinilo kao zgodna igra motivima. Kada se setate Iranom vidite da je dosta toga u izgradnji, ceste su im pune gradilista, pa se stari covjek pita sta se to samo dogadja.

_mg_7030

Jedna od mnogih manjih djamija, neinteresantno turistima ali jako zanimljivo kada te pozovu radnici na caj i kazu da smijes fotkat i malo se odmarat sjedeci na tepihu.

_mg_6870

Iranska obitelj u setnji gradom. Kip lava na kojem sjedi dijete na fotki izgleda totalno bezveze, ali kada stojis na istom mjestu po noci dok przi mjesec i gledas na drugu stranu rijeke gdje se nalazi identican kip, jasno vidis kako mu oci sjaje i reflektiraju mjesecinu.

_mg_6828

Obozavam pogled majke, vidi vecu verziju klikom na fotku pa ces vidjet o cemu pricam.

_MG_6744

Nagradno pitanje: Tko je autor bloga? Za tocan odgovor osvajas besplatan caj.
- 05:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Esfahan, setnja gradom ili Prvi kulturschock na ovom tripu

19.11.2007., ponedjeljak

Subota je bila zanimljiv dan, pocevsi budjenjem u pet ujutro i slusajuci dreku u dnevnom boravku. Dosao je stari jednog od Meisama, stigao je zajedno s kolegom, nocnim busom iz Teherana, kao ja par dana prije. Iduce budjenje je bilo oko osam, ali sam uspio nekako ostat u krevetu do deset pa je slijedio ritualni caj s Meisamom ciji je stari dosao donjet lovu uz ispricavanje zbog galame. Iranci vole da razgovaraju glasno, nije bitno kada i gdje, glavno je da se vesele svi skupa.
Nema frke, ajmo busom do grada ali prvo po pljuge do trgovine gdje me prodavac vec zna i pamti da pusim Winston Lights. Vani je suncano, hladnije nego dan prije ali opet dosta ugodno s nekih dvadesetak stupnjeva i par oblacica koji se skupljaju na nebu. Setam se vec poznatim kvartovima i ulicama, ljudi su po obicaju znatizeljni, pozdravljaju i zele razgovarat. Meni ne smeta, dolazim tako lagano i do mosta. Ostajem tu iduca tri sata u promatranju ljudi, cestim razgovorima, obaveznim Hello Mister ili Salam.
Upoznao sam svakog koga sam fotografirao na mostu. A najbolje scene se desavaju dok mi kamera visi na ramenu. Prilazi mi obitelj s malom djecom. Klinjo od neke tri godine sa gustom smedjom kosom i velikim plavim okicama mi mora dati cokoladni bombon samo da me vidi iz bliza.
Cetiri starija tipa u setnji, imaju prastari filmski fotoaparat, poluidiot kakvog jos nisam vidio. Muce ih baterije, objasnjavam im plus i minus, aparat radi pa ajd da im okinem grupni portret.
Do tog trenutka sam bio stvarno dobro raspolozen. Naspavan i komunikativan, pun energije zbog shakea od cokolade s preljevom od kokosa za dorucak, svi ljudi su ljubazni i znatizeljni o tome tko si i sta radis ali nema veze, glavno da fotkam i da mi vrijeme leti. But good things don`t last too long, jer slijedi raspad sistema.
Stojim na mostu, trazim cigarete dok stize neki klinjo na biciklu. Uobicajeni bla-bla, jel moze pogledat fotke, jel moze pogledat fotoaparat. Pokazujem mu zoom i kak da drzi objektiv da se ne trese previse. Nije mi simpatican ali necu biti grub. Koliko ti kosta kamera, koliko novaca imas sa sobom. Direktna pitanja u glavu, ne odgovaram na njih ali ga zanima pa ne odustaje. Stize njegova ekipa, njih petero. Spremam aparat u torbu, pale se alarmna zvona u glavi. Proveo sam godine na stopu, radio sam kao izbacivac u punk klubu. S vremenom naucis brzo procijenit ljude i situaciju. Ova situacija ne mirise na dobro, likovi izgledaju sjebano. Znam da su na necemu, poznam shemu i spiku. Ne zelim ispast klasicna prica u novinama o opljackanom turistu, cekam da prodje grupa ljudi i kazem svima bye,bye moram gibat dalje, uzivajte decki.
Klinjo biker me pokusava slijedit ali odustaje dosta brzo pa si mislim no need to worry, bilo pa proslo ajmo dalje. Razveseljava me ekipa iz fast food restorana koja me pozvala na caj a potom castila i besplatnom salatom. Ne kuze ni rijec engleskog pa komuniciramo koristeci njemacko-farsi rjecnik. Zanimljivo je kako gestama i uz pomoc par rijeci mozes saznat da nema piletine vec da ju peku samo navecer. Da je najbolje godisnje doba za posjetiti Esfahan proljece a potom im objasnit da volis boje jeseni i da ti se svidja kako je.
Volim pricati s ljudima, trudim se biti otvoren i dobrog raspolozenja. Kako bi inace upoznao Iranca od kojih 50 godina koji ima americku putovnicu i stanuje na Hawajima, ali je stalno poslovno tu u Esfahanu. Pa nekog studenta koji privatno uci engleski putem tecaja i mora da te pozove sutra navecer da ides s njim kako bi upoznao cijeli razred. Didu koji ima antikvarijat, prodaje lijepe narukvice od srebra a ima fotografiju sa Mohammedom Alijem iz 70ih godina.
Dan mi je proletio brzo, pada mrak dok se pjesice vracam do autobusne stanice prema stanu ali me Meisam koji se vozio s frendom po gradu vidio iz auta pa idemo do kampusa. Na faksu je nekih 14.000 ljudi. Kompleks je ogroman, kao zaseban kvart, ogradjen i cuvan s kucama za profesore i studentskim domovima. Od matematike do medicine, informatike i arhitekture vamo je sve na jednom mjestu ali ti treba auto da bi dosao s jednog kraja na drugi ili sjednes na posebnu autobusnu liniju koja vozi samo na podrucju kampusa.
U knjiznici imaju sest kompjutera, internet pristup imas ako posjedujes laptop, imas instaliran linux i znas administratora mreze. Obicni smrtnici imaju cast pretrazivanja sadrzaja knjiznice i eventualnog igranja solitairea.
Vecerat cemo hamburgere, hot dogove i pomfri, zdravu hranu iz pecenjare pokraj stana dok cekamo novog couchsurfera koji ce nam se pridruzit. Dolazi Mirko, Njemac s neobicnim imenom, ima 29 godina, zidovsku putovnicu koju ne koristi i vraca se kuci nakon 6 godina Azije. Krenuo je iz New Zealanda preko Australije a usput obisao sve sto se da vidjet u ovom dijelu svijeta.
Meisam ima sutra ispit pa pokusava ucit, drugi M. slavi majmunovo pa otvara tetrapak whiskyja i ubija se ko stoka pa rusi na pod. Meni dobro, krkam se kolacima koje smo kupili za desert i vec je doslo vrijeme za krevet.
Nedjelju provodim u setnji s Mirkom. Pokazujem mu dijelove grada koje vec znam, obilazimo jos par novih mjesta. Napricao mi je svasta, sve ono sto me zanimalo o putovanjima opcenito, koja su mjesta dobra, gdje se moze zaraditi novac i na koji nacin, koji gradovi su preskupi, koji ljudi najludji. Razgovaramo na engleskom, kaze da je zaboravio njemacki ali ga zapravo samo mrzi. Domacini su nas probudili prije deset, slijedila je opet evakuacija iz stana u roku petnaest minuta pa radite sta hocete do navecer.
Nakon djece koja nam pokusavaju prodat stihove kurana i slijede te deset minuta dok ne odustanu pa tipa koji prodaje neka metalna sranja i trazi te da mu das dvije cigarete bjezimo s trga fotkat ekipu na mostu. Zene su prelijepe ali uspjevamo slikat samo par jer se panicno boje kamere, skrivaju lice ili okrecu glavu ako vec nisu pobjegle na drugu stranu.
Dobro je biti s nekim tko tecno prica tvoj jezik, makar to bio engleski. Ali Irancima smo zajedno samo jos bolja meta, svi nas moraju upoznati, pitat odakle si, uobicajeni bla-bla od par rijeci engleskog i onda hrpe uga-buga jezika. I to je slijedio klik u mojoj glavi.
Covjece, hocu samo mir. Da se setam po ulici bez tih bezbrojnih uleta, dobro mi je vamo kod vas ali de malo svi skupa odjebite. Stize Meisam dok sjedimo na mostu a upravo su nam se pridruzila dva starija lika. Definitivno junkieji, izgledaju propalo ali ne na onaj preocit nacin. Idemo na taksi, prati nas neki drugi lik, klasicna pitanja, klasican engleski kao i svi drugi.
Bjezimo u drugi dio grada gdje ima neki kafic. Objasnjavamo Meisamu da bi u neki kafic gdje sjede i cure i decki, gdje su ti studenti, de nas vodi negdje na neko normalno mjesto. A Meisam brije da ce nam naci neki disco koji navodno postoji u tom kvartu, nedjeljom cak imaju cugu. Zvuci kao sf prica u Iranu, naravno da nitko ne zna put pa ce nam otic kupit vina kod nekog lika. Oronuli tip, bradat, mrsav. U ruci drzi staklenu lulu sa slamkom . S tim se pusi crack u Americi, vamo neko drugo smece.
Meisam sav sretan sjeda u taksi da ode po cugu. Mirko i ja se cudimo kak samo moze bit tako naivan, jel mu treba crtat da skuzi. Djeco, nemojte ici s nekim tko ima crack lulu u ruci bilo gdje. Petnaest minuta kasnije stize telefonski poziv da je lik s lulom bad person i da se vraca pjeske kako ne bi morao s krkanom zajedno u taksiju.
Uspjevamo pronaci kafic, prava turska kava s mlijekom je 10 kuna ali je zato dupla doza pa mi ne smeta malo kofeina za promjenu, da dodjem sebi. Cekajuci taksi za doma, Meisam mora otic kupit lepinju punjenu specijalitetom od ovcjeg mesa. Specijalitet su pecene glave i papci, donosi oci i sto ide oko njih. Moram pojest pola lepinje, inzistira na tome. Palim jos jednu cigaretu i ne govorim nista.
Dolazimo kuci, moramo spremat stan jer smo napravili svinjac u proteklih tjedan dana. Pokusavam im objasnit da upravo bas sada prolazim kulturschock. Ne znam kako da im bolje definiram, Mirko me razumije.
Ubio me ritam proteklih par dana. Ustani se ujutro, idi do grada, setaj se 10-20 kilometara, pricaj sa svima, pozdravljaj sve. I sad mi treba break. Ne da mi se vise slusat glupe fore o homoseksualcima koje su mojim domacinima tako smijesne. Cure su zakon, obojica domacina ih imaju. Kada se ozenis onda ces se i sexat, prije braka to nije dobro. Kurva kosta 15 dolara, jeftine pare zapravo s tim da je kazna javno kamenovanje
ako ju uhvate.
A nase vrsnjake Irance i Irankinje odgajaju odmalena da budu odvojeni jedni od drugih. Posebna skola za muske, posebna za zenske. U autobusu je straznji ulaz i straznji dio za zene, prednji za muskarce. Ako se sexas dobit ces HIV, tako im tuve u glavu a o ostalim spolno prenosivim bolestima nisu ni culi. Ali se ionako neces sexat jer curama tupe u glavu da je svaki kontakt s muskarcima prljav i grijeh, pocevsi od obicnog razgovora nadalje. Razgovor s djevojkama koje imaju 20 godina ionako slici na glupo cerekanje koje imas prilike dozivjet kada pricas s nekom klinkom od 12 koju jos ne pere pubertet.
One emancipirane ce ti dat guze. U doslovnom smislu, cure moraju ostat djevice za brak tako da uglavnom imaju analni seks. Ali za nas strance to ionako nije preporucljivo, stranac dobiva zatvorsku kaznu kao jedan Njemac od prije par godina a cura neku gadnu kaznu tipa bicevanje.
Smisao mojih rijeci nije seksualna ugrozenost dragi citatelju ako si na to pomislio. Razlika u kulturi je nesto sto iz dana u dan postaje sve drasticnijim i drasticnijim pa ti samo treba mala pauza da bi opet dosao sebi.
Trebao mi je jedan Mirko ili bilo tko drugi s mojim, europskim mentalitetom. Domacini su mi zakon, stvarno su fora decki, uvijek za zajebanciju ali smo unatoc svemu totalno razliciti. Sukob svjetova, kulturni sok, nazovimo to tako. Jednom me je moralo oprat, desilo se sada.
Objasnio sam Meisamima da sutra samo zelim spavat. Ustat cu se oko 1-2 kad mi bude odgovaralo, piti caj i pusit cigarete , koliko hocu a ne da moram letit van jer oni idu na faks. Citat cu knjige, obradjivat fotke cak i oprat sudje, radit bilo sta samo da ne idem van iz stana.
Treba mi malo izolacije, jedan dan ce biti dovoljan a onda gibam u smjeru Persepolisa i Shiraza. Viza mi vrijedi jos deset dana a onda moram u Pakistan koji je ionako prazan sto se turista tice a prije svega triput jeftiniji od Irana.


A sada malo o tebi dragi citatelju i draga citateljice. Google analytics mi govori da imam 200ak redovnih posjetitelja/ica. U prosjeku mi posvecujes 2 minute tvoga dragocjenog vremena. Nije lose za tjedan dana promocije, sto se mene tice. Ali ja hocu vise pa mi treba tvoj support.
Dakle, ako mislis da ovaj moj blog ima smisla i zelis me nastaviti citat molim te da mi posaljes mail na dreadhead385@gmail.com . Prednost je u tome da ces onda dobivati mail s linkom na novi post pa me ne moras svaki dan gledat u bookmarksima.

Jimbo mi je dao dobar load posjetitelja, ako si u kategoriji bloger/blogerica i mozes mi pomoc s designom ili imas savjet u vezi stila pisanja, javi se.

Treba mi ftp account da backupiram 12 gb fotografija koliko imam do sad. Ako mi mozes sta sredit, javi se na mail.

Obrada fotki u Photoshopu bi bila isto zgodna, ako mi mozes pomoci, email znas.

Ako imas bilo sta drugo za reci, slobodno se javi. Volim obostranu komunikaciju, pisanje mailova i nije tako tesko, pa nemoj biti lijen(a).

Jedna od ideja koju imam je da za tvoj support uzvracam razglednicama iz raznih mjesta koja cu posjetiti na putu.
Zelim imat 100.000 posjetitelja bloga do Bozica pa da vidim koliko sam realan ili nerealan. Pozdrav svima i citamo se. :)
- 04:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Esfahan ili Zasto je petak dobar dan za planinarenje

16.11.2007., petak

Sunce je vec zalazilo dok sam pakirao ruksak s Meisamom broj jedan za izlet u obliznje planine. Uzimamo taksi da ne moramo pjesacit, ostavlja nas blizu podnozja, palimo jos jednu cigaretu prije uspona dok se setamo kroz park sa skulpturama dinosaura i malim zoloskim vrtom. Mrak je pa nismo bas sigurni koji je put najbolji tj. najbrzi do vrha. Malo lutamo, malo si ga kratimo raznim precicama i tako stizemo do kuce u kojoj zivi domar uspinjace. Objasnjava nam shortcut pa se u najboljem planinarskom stilu penjemo do vrha, cijela prica traje sveskupa sat i pol sto i nije previse strasno. Nalazimo dobro mjesto za kampiranje, tek je proslo osam sati ali je dosta hladno pa nam se cini da je najbolje da se zavucemo u vrece za spavanje i ubijemo vrijeme pricom i vecerom. Vadim iz ruksaka dvije konzerve skuse koje nosim jos iz Skopja sa sobom, malo luka, malo paradajza, par krastavaca a sve to zaljevamo cokoladnim mlijekom.
Pogled na grad u mraku s vrha planine koji je na nekih 1650 metara nadmorske visine je velicanstven. Temperatura pada ispod 10 stupnjeva dok lezimo u vrecama i tonemo u san. Sunce jos nije izaslo dok stizu prvi planinari izletnici i prolaze pokraj nas. Jedan od njih se previse dugo sunja oko naseg kampa pa mi postaje sumnjiv. Provjeravam gdje mi je baterija i pokusavam se sjetit gdje sam li ostavio cakiju, zlu ne trebalo.
Tip je udaljen metar od mene i skida cipele. Mislim si ajd brate pa probaj da mi se zavuces u vrecu pa cu imat priliku testirat kvalitetu svicarskog noza kojeg sam si kupio u Amsterdamu. Ali nista od klanja ovaj put jerbo se lik samo klanja u smjeru Meke i moli. Pet je sati ujutro dakle, tocni su kao sat.
Zatvaram oci i pokusavam spavati ali je sve vise i vise izletnika koji prolaze pokraj nas. U osam sati ih ima vec cijela hrpa koja je dosla tu na dorucak. Ustajem se, dobivam salicu toplog caja i komad lepinje. U metalnoj kutiji je nesto smedje, polutvrdo, izgleda mi kao nutella ili neka druga cokolada pa si stavljam hrpu toga na lepinju da vidim sta je. Dovoljan je jedan griz da shvatim o cemu se radi, neka vrsta graha, izdrobljena i skuhana da se moze mazat na kruh. Nije lose za pocetak dana, jos jedna banana i spreman sam za osvajanje ostalih vrhova koji se nalaze oko nas. U setnji nam se pridruzuje ekipa s dorucka, njih cetvorica. Plan nam je neka pecina koja se nalazi u blizini.
Planina je stvarno pravi raj za penjace i ostale entuzijaste. Imaju i par uredjenih smjerova, vidio sam jednu 7icu, bit ce fotki na flickru kada budem imao brzi pristup od dial upa, za sve koje zanima.
Po brzini hoda se lako vidi da je vecina ljudi odrasla setajuci se po ovoj i obliznjim planinama. Stizemo na brdo prekoputa, domacin mi kaze da smo konacno stigli u disco. Nije mi jasno u cemu je fora kad ono 20ak ljudi stoji u krugu, jedan je DJ pa pusta mjuzu na mobitel dok njih par plese a ostali pljeskaju rukama u ritmu.
Glavni zabavljac prisutne ekipe smatra svojom duznoscu da me prvo dobro nahrani sendvicima koje rade neka dva starija Iranca sjedeci na deki pokraj dance floora. Nakon toga me predstavlja prisutnima, prica brzo, svi se smiju, ja nista ne kuzim ali prihvacam igru. Glavna fora koju su me naucili domacini je da pitam nekog BADJEKUDZAJI. U prijevodu s esfahanskog dijalekta farsi jezika to znaci ODAKLE SI. Nije bitno sto ne koristimo isti jezik, samo osmijeh i veselje se broje. Ne mogu vjerovat koliko su srdacni i gostoljubivi Iranci kao nacija. Znatizeljni su, vole strance ali ih nema mnogo tako da uzivam pravi status rock zvijezde, a i dreadlocksi tu igraju znacajnu ulogu.
I medjusobno su dosta otvoreni, pricaju o svemu i svacemu iako su se mozda tek upoznali, ne sjecam se bas da sam cesto vidio ljude u tramvaju u Zagrebu da se brzo medjusobno sprijatelje i komuniciraju.
DJ na mobu pusta neku iransku stvar, glavni veseljak pocinje plesati pa mu se pridruzujem u najboljem pogo stilu. On meni pokazuje njihove pokrete, ja njemu kako sam se naucio plesati na bezbroj punk koncerata koje sam posjetio u Europi.
Nastavljamo setnju, pecina koju smo htjeli posjetiti je na uzvisini od 20ak metara, gledamo je iz daljine, pristup je zaista tezak, da smo u HR vadili bi opremu za penjanje, cista 4c ako ne i vise, Irancima to nije problem, oni se penju iz zajebancije, stari i mladi.
Odlazimo u drugu pecinu koju neka dva tipa doslovce kopaju zadnje dvije godine. Eto jos jedne kulturoloske razlike, kod nas si ljudi prave vikendice u Iranu si prave pecine.
Spustamo se u podnozje utabanim, sirokim putem koji je inace glavni pristup vrhu. Susrecemo dosta izletnika, ipak je petak, znaci za njih nedjelja. Slobodan dan vole iskoristit u medjusobnom druzenju i izletima. Dok stojim i fotkam, od svakog drugog prolaznika cujem Hello Mister ili Salam, s nekima se upustam u razgovor o uobicajenom odakle si, gdje ides, kako ti se svidja Iran.
Hvatamo taksi za doma, ja se bacam pod tus da skinem svu prasinu sa sebe. Ne znam kakvo je vrijeme trenutno u HR, ovdje jos nijednom nije padala kisa otkad sam tu, sunce przi svaki dan, mislim da je vani trenutno oko 25 stupnjeva.
Stavio sam si ves da se kiseli, moram ga prat rucno posto domacini nemaju ves masinu a izgleda da im je riknuo frizider pa smo svi malo u bedu gdje cemo hladit pivo. Pokazali su mi i litru whiskyja pakiranog u plastiku, kao oni sokovi za djecu. Prvi put to vidim, kad si cugnemo naravno da ce biti report vamo na blogu.
Fotke s danasnjeg izleta cu uploadat veceras iz nekog net kafica. Dial up je zaista koma, osim toga im je net cenzuriran preko drzavnih proxyja. Ali ekipu to ne smeta, domacini mi se vole zajebavat
pa su digli anti-proxy na jedan od drzavnih sajtova koje su hacknuli.

Odoh sad se bavit veselim kucanskim poslovima, citamo se sutra, pozdrav. :)







- 11:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Esfahan, setnja gradom ili kako ustopati didu na motoru

15.11.2007., četvrtak

Budjenje je bilo dosta rano po mom ukusu, domacini moraju na faks pa se dizemo oko devet da bi pola sata kasnije vec bili u busu za centar grada. Karta kosta oko 150 sto je zapravo jako jeftino kad se usporedi s raznim taksijima na kojima sam do sad gubio najveci dio budgeta. Zene sjede u straznjem dijelu busa, muskarci naprijed tako da bas i nije moguce sjest pokraj neke zgodne trebe i upast joj sa spikom WHASSUP.
Markiram si stanicu na gpsu i odlazim u lutanje gradom. Sjecam se jucerasnjeg trga gdje smo isli na veceru pa se odlucujem da ce mi to biti krajnjadestinacija, nekih 5 kilometara zracne linije, dakle imam dosta za gazit. Sunce przi, nije vruce nije hladno vec je taman da mozes biti u kratkim rukavima a da se ne znojis ko svinja.
Ljudi u Esfahanu mi se cine mnogo otvorenijim i srdacnijim od onih koje sam imao prilike sresti u Teheranu. Koga god pogledas u oci ce te pozdraviti, Salam ili Hello ovisno o znanju jezika. Setam se nekom sporednom ulicicom i pozdravljam tako svakog koga vidim, osjecam se kao da sam ovdje vec duze vrijeme a ekipa na ulici moji susjedi koje znam od prije.
Lagano stize i prvi poziv na caj. Zasto bi isao u birtiju i sjedio sam kada mogu sjedit s nekim u trgovini i malo razmjenjivat misli o Iranu i ostatku svijeta. Sugovorniku sam zaboravio ime, kaze da ima 33 godine, jos je single pa zivi sa roditeljima. Radi u trgovini za prodaju i popravak plinskih peci, kao kirurski asistent u bolnici i jos stigne studirati management na ekonomskom faksu. Zivot u Iranu je takav da su place niske a standard po njihovom poimanju visok, tako da je on jedan od mnogih koji imaju po dva-tri posla kako bi uspjeli dogurati do kraja mjeseca. Unatoc svemu ne razmislja o odlasku u Dubai ili Malaziju, dvije muslimanske drzave dosta popularne za bijeg medju Irancima. Pricam mu malo o Hrvatskoj i zivotu kod nas. Objasnjavam mu rat, da su u Bosni muslimani i sve ostale stvari koje nije znao o nasim krajevima. Oprastam se s njim i didom koji radi u trgovini pokraj a koji nam je skuhao caj pa nastavljam lutati.

_MG_6623


Opet imam problem koji me muci u zivotu a zove se wc. Shvatio sam da na putovanju do sad nisam imao nekih posebnih briga. Sve nekako ide samo od sebe, treba mi hrana, voda, mjesto za prespavat i naravno wc kojeg bas i nema dok si vani na ulici. Postoje neki javni oznaceni farsijem ali sta mi to znaci kad ih ne mogu naci. Eto mi zgodne teme za razgovor sa svima koji mi prilaze sa Hello. Cesto se zna desit da ti netko kaze, Yes I speak very good english a onda ne kuzi osnovno pitanje kao Where is a toilet? dok mu rukama i nogama ne objasnis da te tjera pisat.
I tako prolazim pokraj nekog fotostudija, noge lagano prekrizene, grimasa na faci jer ne mogu vise izdrzat a nemam gdje. Ulice su im takve da je sve kuca do kuce, parkovi su isto koncipirani da nema skrivanja od tudjih pogleda a meni frka jer sam cuo da u nekim muslimanskim zemljama ljudi imaju pravo kamenovat stoku poput mene koja se odluci pisat vani po drvetu a slucajno je mlaz usmjeren u smjeru Meke. Ne zelim saznati u praksi da li je to istina ili samo mit.
Vlasnik fotostudija ne zna engleski ali me zove unutra i odlazi u drugu prostoriju po nesta. Ocito mi zeli pokazati svoj aparat pa da vidimo sta ima. Nije bitno sto ne govorimo istim jezikom kada vadi identicni Canon EOS 30d sa istim 28-135 mm objektivom kakav je na mojoj kameri da se obojica krenemo smijat i pokazivat palac gore u stilu da, da do jaja aparat. Dolazi neki njegov frend koji vlada basic engleskim pa mi objasnjava da gazda ima problema s Canonom kada ga zeli koristit s flashevima koji se nalaze dolje u podrumu. Silazim s njima da vidim u cemu je problem dok mi kroz glavu prolaze ona silna upozorenja koja sam cuo sto puta doma u Hrvatskoj u stilu nemoj nikada ici s nepoznatima negdje unutra kada te pozovu. Ubit ce te, povadit organe a od ostatka napravit
kebab. Skida Nikon sa stativa, stavlja 30d gore, spajamo flash, dok se lik koji prica engleski namjesta na stolici za portret. Prebacujem kameru iz automatskog moda u manualni i pokusavam rukama gazdi objasnit kako da si sam namjesta vrijeme ekspozicije, otvor blende, iso, totalni basic stuff iz fotografije. Cudi me kako moze imat studio a da ne zna tako banalne stvari ali je zajeb ocito u engleskom meniju a on kuzi samo farsi. Sav je sretan sto mu aparat ipak radi i nece morat na servis kako je prvotno mislio dok ga je imao na automatici. A meni kao nagradu nudi besplatan prijevoz na motoru do obliznjeg restorana koji je po njegovom misljenju najbolji i najjeftiniji. Pozdravljamo se, ja i dida biker palimo cigaretu pa sjedamo na pilu da bi me odbacio na krkanje jerbo je vec proslo podne a ja nisam nista jeo.
Odlucujem se za ogroman komad rolanog mesa s puno rize, salatom od ukiseljene mrkve, dva pohana paradajza, dinstanim krumpirom i jos par lokalnih kiselih stvari na tanjuru, uz obavezni jogurt i lepinju. Sve skupa poljevam tam-tam sokom, nesta crveno gazirano, kao razne slicne gluposti koje se prodaju kod nas pod imenom cockta i bimbo. Racun je malo manji od trideset kuna, kada usporedim ovaj obrok sa smecem kojeg sam si znao narucivati dok sam zivio u Zagrebu a cijena je bila ista ili cak i visa, mogu samo reci da je razlika u okusu i kvaliteti nebo-zemlja.
Zove me na mob jedan od domacina da vidi gdje sam. Dali su mi iransku sim karticu kako bi bili u kontaktu. Jos jedna zgodna stvar kada si couchsurfer kod nekog pa se ne moras patit s telefonskim govornicama ili si sam kupit karticu koja ti za par tjedana ionako vise nece trebat. Ja gledam na sat, vec je pola dva, nema sanse da se u dogovoreno vrijeme nadjem s njima i idem kuci pa cu malo nastaviti setnju a kasnije se vec nekako sam snaci s busom.
Odlazim do trga na kojem smo bili vecer prije. Tokom dana izgleda dosta drugacije, razmisljam da bi fotke po noci bile impresivnije ali bi onda morao teglit stativ itd. Paznju mi privlaci hrpa djece, djevojcica u zelenim uniformama s bijelim feredjama preko glave. Gledam ja njih i fotkam dok one nisu ugledale mene. Sljedeca scena sam ja s aparatom u ruci i sve veci i veci broj zelenih djevojcica koje se zele fotkat i isprobavaju svoj engleski u stilu HOW ARE YOU, WHAT IS YOUR NAME, I LOVE YOU, DO YOU HAVE BABIES. Gledam si i mislim sta li ce me jos sve pitat kadli dolazi njihova uciteljica u crnom. Kuzim po njenom pogledu i gestama da nije sretna sto fotografiram djecu pa se odlucujem malo pomaknut ali me klinci slijede, boli ih briga za muciteljicu kad moraju vidjet sta to imam na glavi. Jedna djevojcica je cak dovoljno hrabra da me pocupa za dreadse pa odskace s laganim vriskom kao da je dotaknula zmiju. Vidim ja da ovo nece biti dobro pa pokusavam pobjec ali samo jos vise zelenih stize sa svojim pitanjima i dobacivanjima a uciteljica je lagano bijesna ali sta da joj radim.

_MG_6650

_MG_6654

Provjeravam gps, do autobusne stanice imam vise od pet kilometara dakle bit ce to jos sat vremena setanja i razgledavanja trgovina i sta mi se vec nadje na putu. Na stanici se castim shakeom od banane, navecer dobivam sracku tako da sam si sad znanstveno dokazao da mi nije dobro za probavu rokat se ledenim bananama s mlijekom i da cu ih nazalost morat skroz izbacit iz programa prehrane.
Ima vise autobusa koji staju i voze u nekom smjeru, svi natpisi su na farsiju ali pitam par ljudi koji je za grad Ruza, imam to napisano na papiru pa nije problem sto ne znaju engleski, dovoljno mi je da procitaju sta pise i pokazu prstom na bus.
Stizem do stana i lagano zujim cijelo poslijepodne, domacini imaju goste, uglavnom sami geekovi. Osjecam se kao doma jer svako ima svoj laptop na kojem nesto radi, pa odlazim ubit oko na par sati.
Budim se dok domacini pripravljaju veceru. Spagete sa umakom od paradajza i soje, dakle opet isto kao doma, primjecujem slicne stvari unatoc mnogim razlikama koje imamo u kulturi. Krenuvsi od ritualnog caja kojeg uvijek ima i kojeg se popije po tri do deset salica na dan, do wca cucavca, imamo mnoge teme za razgovor pa nam nije dosadno ni kad nestaje struje u zgradi na par sati. Sva sreca pa je stednjak na plin tako da mozemo nastaviti pripravljat veceru. Grijanje im je isto plinsko, a mjesecne rezije za to veselje su im oko 5 eura pa nije ni cudo da je u stanu temperatura iznad 30 stupnjeva, dan i noc. Prvu noc sam spavao na tepihu kao i jedan od domacina. Jos jedna razlika u kulturi. Sta ce ti krevet u kuci kada imas tepih, stol je isto glupost kada mozemo jesti na podu. Zato je obavezno skidanje cipela cim udjes u stan po kojem se setas bos ili u slapama za setnju po kuci. Imaju slape za koristenje u wcu, slape za tusiranje i slape za koristenje ako ides van iz stana. Dobra stvar zapravo jer im je kuca na taj nacin cista, pa nije frka sjedit i lezat na tepihu, a kada se sluzi neko jelo uvijek se stavi stolnjak ( hm, da li postoji rijec podnjak ili slicno posto nema stola,hehe ).
Dolazimo i do skakljive teme wc papira kojeg vise nema a domacini su ga zaboravili kupit. Ja uvijek nosim zalihu papira sa sobom, jer jos nisam savladao tehniku niti psihicku barijeru u glavi da si dupe nakon koristenja wca perem vodom. Jedina osoba koju sam pitao u vezi vode je bio Metin jos u Tabrizu ali je on okolisao i izvukao se na spiku da samo seljaci koriste vodu i da on o tome nema pojma i koristi papir. Domacini nemaju problema o razgovoru o tome pa mi pokazuju i na primjeru kako mozes spustit hlace i kako provuci crijevo desnom rukom do mjesta kojeg trebas oprati koristeci se lijevom rukom ( ovo su mi pokazali gestama a ne cuceci na wcu, da ne bi bilo zabune ).
Dobra stvar u vecini modernih stanova je to sto imaju crijevo kao za tus na kojem se moze podesiti toplina ili hladnoca vode. U javnim wcima uglavnom imaju kantu u koju si tocis hladnu vodu pa je zahvat malo slozeniji ako se zelis poprat a ne smocit hlace ili sta vec imas na sebi. Morat cu savladat ovu tehniku prije Indije ali si govorim da jos imam vremena dok nosim papir sa sobom.

_MG_6694

Proslo je dva u noci kada idemo na pocinak. Vrijeme zaista brzo leti u razgovoru o svemu i svacemu, malo citam Hemingwaya pa odlazim u drugu sobu gdje sam si slozio podlogu i vrecu za spavanje. Prevruce mi je na tepihu, ne volim se preznojavati tokom noci pa si otvaram prozor do pola i spavam ko beba do podne. Budi me Meisam broj dva, kuhamo caj, slusamo iransku mjuzu dok ja tipkam ovaj post na lapu.
Veceras planiramo ici prespavat u obliznje planine koje se nalaze tu blizu stana. Meisam broj jedan mi je uploadao slike na flickr dok je bio na faksu pa to sad moram provjerit kada budem isao online na dial upu.
Iran mi postaje sve zanimljiviji, malo mi je i zao sto sam se odlucio provesti samo jedan mjesec vamo a ne duze vremena. Kultura im je jako zanimljiva kao i jezik koji je tesko za savladat. Kupio sam si rjecnik Njemacki-Farsi sa izgovorom ali mislim da je prekomplicirano da bi se preslo preko osnovnih fraza kao Hvala, Kako si u vremenskom roku kracem od pola godine.

Toliko od mene za danas, hvala svima za support do sad i svima koji me citaju. Ako vam se svidja blog ili imate kakvih primjedbi slobodno mi se javite na mail.
- 11:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Esfahan

14.11.2007., srijeda

Autobus za Esfahan je kretao u pola dvanaest navecer, karta kosta 4500 sto je nekih 23 kuna, a ovaj puta sam dobio cak tri tortice i sok, usluga u prijevozu postaje sve bolja i bolja ali filmovi su i dalje losi i preglasni na uga buga jeziku.
Na greskama se uci, tako da ovaj puta sjedim na prvom sjedalu u redu pokraj suvozaca, kako ne bi bilo opet mrkih pogleda s bradatim likovima koji nisu spavali danima i onda ti sjede na sjedalu ispred. Uspio sam se fino raspruzit, noge sam stavio skoro pa na sajbu, ali vozacu ne smeta, gricka lepinju i toci si caj iz termosice tokom voznje u kojoj svako vozilo koje zaobilazi mora upozorit trubljenjem. Zaklopis oci, mislis si fala bogu pa se ovaj u kravati pokraj mene konacno malo maknuo i ne slini mi vise po rukavu, taman namjestis ljevo koljeno da bude u dobrom polozaju na desnu nogu kad odjednom BEEP, BEEP.
Pa ti poslovnjak kenja jel ti zaista trebala ta cigareta dok je bus stajao samo pola minute, jer moras gazit preko njega da bi izletio van. Pokusavam ga ubit ninja pogledom ali ne pali pa opet nastavljam ploviti po zemlji snova. Budim se oko pet, dosta rano jutro novoga dana ali prvi zajeb u nizu vec slijedi. Bus uopce ne vozi na drugi terminal u gradu kako mi je bilo receno tokom kupnje karte u Teheranu. A novom domacinu Meisemu sam rekao da cu ga probudit tek u sest pa jos moram ubit tih sat vremena. Ali vrijeme brzo leti u potrazi za wcom i telefonskom karticom. Taksi je isto odmah pred vratima pa si mislim dobro, krevet je blizu, jee. Dogovorena cijena je 2000. Vozilo je neka njihova lada samo deset godina starija i sto puta skrsenija od onog sto se moze jos jedva naci kod nas na cestama ali se cesto vidi u Sarajevu ili Beogradu. Stizemo pred neku zgradu i ocito je da to ne moze biti to. Ja moram u neboder a ovo je prizemna zgradica. I onda jos nesta na cirilici. Trljam si oci i gledam wtf jel nije neki farsi, kad ono ruska ambasada. A krkan od vozaca im jos zvoni u sest ujutro. Rukama i nogama mu objasnjavam zajeb pa idemo zajedno trazit nekog da nas prosvjetli kuda trebamo. Prodavac u trgovini pokraj zna kvart pa nas salje u tom smjeru. Vozac mi daje do znanja da ce me veselje kostat jos 2000 vise. A meni ne preostaje nista drugo nego OK, OK.
Stizemo u grad ruza, kako bi u prijevodu bilo ime kvarta u kojem se trenutno nalazim. Hrpa zutih zgrada iza impresivnog brda. Vozac ocito ne moze pronac pravu adresu jer me vrti u krug po treci put pa stajemo kod telefonske govornice da mu moj novi domacin objasni gdje i kako. Opet vozimo tri kruga, vracamo se na skoro isto mjesto i lik mi govori to je to. Gledam ja njega i mislim si dida, jebem ti lebac ali sta mi preostaje nego mu dat pare. I jos me cigan odere za 2000 milje vise jer mi rukama objasnjava kako cetiri moze biti sest na uga buga jeziku.
I nista izlazim ja van na cestu, vadim ruksak, oko mene ima nekih 100ak zgrada a svi natpisi i brojevi su na farsiju.
Hrpa ekipe ide na posao, uglavnom zene, tu i tamo neki normalni lik a uglavnom bradati u cudnim hlacama.
Pokusavam procjenit po izgledu koji vara tko bi od njih mogao vladati engleskim jezikom.
Ide neka cura, aj dobro da vidimo kak ce to bit. Nabacujem klasicni smjesak od uha do uha i EXCUSE ME, DO YOU SPEAK ENGLISH? iz daljine dok joj prilazim. A ona cini dva koraka unatrag na jedan moj korak unaprijed. Ocito joj je engleski nepoznanica, ja brijem da je zgrada desetak metara nize ta u koju moram doci ali ne znam koje je zvono broj 84 na koje trebam pozvonit. Dobro da vladam raznim jezicima medju kojima najbolje onim rukama i nogama pa joj pokazujem 8 i 4 prstima. RING DING ti meni na 8 4 .OK, OK? spika.
Shvaca ona da ju hocu odvuc u haustor pa joj frka. Nego de ti meni ring ding pa bjezi, stisnula je na zvono i zbrisala ko da ju je struja pukla. A meni nitko ne otvara pa kuzim da su se zajebi dana nesta gadno zaredali za tako rano jutro.
Ajmo sad u misiju trazenja mobitela. Sljedeca zrtva mi je neki afganistanac. Ocit je po dugoj bradi i klasicnoj nosnji, u njegovom slucaju dugim hlacama, prljavo, pravo sljakerski.
Ne zna engleski, nema mobitel ali ima impresivno zute i pokvarene zube. Ionak ne kuzim sta mi uga buga pa gledam sta je pojeo za dorucak dok mi melje.
Ide neki lik, izgleda normalno, aj brate pomozi mi ti. Engleski po obicaju nula bodova, pa jebem ti vise, sta mi nisu valjda lagali u skoli dok su mi rekli da ga moram ucit jer se koristi ucijelom svijetu?
Par pantomimicarskih pokreta kasnije i zove broj koji mu pokazujem na komadu papira. Spika s Meisemom pa mi ga daje, kaze mi cekaj tu di jesi, kazem ja dobro.
Cekam ja i cekam a njega nema pa nema. Ajmo opet po mobitel, lutrija gledanja u ljude i procjenjivanje tko govori engleski nema smisla jer stalno gubim.
Neki klinjo odjednom spika, ja sretan ko nova godina. De mali nazovi ovaj broj ovdje i reci mu samo tocnu adresu gdje se nalazimo. A mali uzima kemijsku i nesta pise. Moze, napisi mi ak ces tako. Vraca mi blok, u njemu njegovo ime i broj mobitela. Gledam ja njega, da sam mu profesor dao bi mu dva komada, kakvo ti je to znanje jezika, sta ce meni tvoj broj moba brate?
Okrecem se u potrazi za novim zbunjenim Irancom kad li stize moj domacin. Zapravo sam cijelo vrijeme bio nekih 100ak metara od njegovog stana. Idemo gore na cetvrti kat, stize i cimer koji me je otisao trazit po kvartu. Vec je proslo osam, ekipa mora na faks a ja cu u kinderbett do jedan pa cemo smislit neki pakleni plan za poslijepodne.
Bude me s ruckom kojeg su mi donjeli iz menze. Hrpa rize prelivena necim zelenim s dijelicima mesa i grahom. Nije lose ali bi ja malo vise zacina stavio da sam kuhao.
Pricamo o svemu i svacemu ali uglavnom o informatici koja je obojici cimera zanimanje i pasija. Pokazuju mi hrpu websiteova koje su crackirali klasicnim sql injectionom. Pregledavam domene, ima jedna hrvatska pa mi pokazuje sta sve ima gore na serveru. Vidim, nece biti lose vamo, dva laptopa i ekipa koja zna posao i jos mi obecavaju pomoci oko nekih pluginova za moj sajt. Stize i njihov kolega matematicar. Lik je zivio u Japanu i po Europi, programira inace i sudjeluje u razvoju nekih igara. Govori mi o tome da bi najradije zelio imati europski standard sto se place tice ali da moze zivjeti vamo u svom rodnom gradu. Bio je svugdje ali je doma ipak najbolje, unatoc tome sto ces voziti trosni Kia Pride umjesto nekog bjesnog porschea da si u silicijskoj doljini.
Vozi nas sve do centra grada gdje idemo u razgledavanje ogromnog trga. Nisam nosio fotic ali sam vidio milijun dobrih prizora ovdje u Esfahanu. Milijunski grad i stara arhitektura, sveskupa okruzeno visokim planinama uz pustinjski suh zrak i vecernju hladnocu.
Svidja mi se puno vise od Teherana i Tabriza, gradova koje sam posjetio prije. Idemo na veceru, sjedi se po obicaju na tepihu umjesto za stolom. Stizu naruceni iranski specijaliteti, zaboravio sam sva imena ali cu se sjecati necega zutog, slatkog prelivenog crvenim kiselkastim komadicima voca. Jogurt pomjesan sa secerom, posebnim zacinima zbog kojeg je sve skupa zuto i kokosjim vratnim mesom. Dosta je ljepljivo, podsjeca na neku zvaku dok se razvlaci po tanjuru ali je ukusno i slatko za jesti. Sveskupa mi samo malo negdje u pozadini glave smeta da ima pileceg mesa i da nije potpuno veggie. Nije da sam vise iskljucivi biljojed, proslo me to razdoblje zivota, ali mi je cudno jesti slatko s mesom i to jos vratom od kokosi. Ali dobro, neka im bude, treba sve probat.
Ja dobivam neke kao mesne kugle, vise me podsjeca na cudnu vrstu rize sa raznim zacinima umotano s eventualnim tragovima neke zivotinje. Cimer broj jedan ( obojica se zovu Meisem, jednom je to nadimak jer mu je ime Ali a drugom pravo ime ) neku mesnu juhu u cudnoj posudi, cimer dva i matematicar istu smjesu neceg polumekanog sivog i zeleno bijelog.
Mesna juha se inace prelijeva preko sitnih komada lepinje, cudna posuda se posluzuje s jos cudnijom metalnom polugom kojom se preostalo meso gnjeci u sitne komade. Svako jede pomalo od svega pa na kraju i dijelimo racun, svako po 3000 ( 15ak kuna ). Meni osobno nije lose za probat ali nije bas da bi do kraja zivota bio sretan da moram jesti samo takvu vrstu hrane. Mislim da ima premalo zacina a i okus je, najblaze receno, relativno zanimljiv za moje osjetljivo nepce.
Tokom voznje do jednog od mostova jedemo klasican iranski sladoled jer je po misljenju domacina
to nesto sto moram probat. Nije lose, moze sutra jos jedan sto se mene tice.
Setamo se mostom ispod kojeg sjede i stoje razni ljudi, od mladih s cigarama u ustima do starijih koji pjevaju neke svoje narodne pjesme. Uz sum vode, svjetlo lampi, definitivno egzotican osjecaj.
Nisam vidio jos mnogo toga od ovog grada ali znam da ima hrpa mjesta koja valja obic i posjetit u iducih par dana.
- 14:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Teheran, zadnji dio trilogije

12.11.2007., ponedjeljak

Stigao je i taj dan da mi se posrecilo u zivotu, zvijezde se taman nastimale kak treba, horoskop mora da je bio bajan za ovnove danas jerbo sam konacno dobio pakistansku vizu. Ovaj puta sam bio narucen u deset ujutro u ambasadi, dobio sam uplatnicu od 30 kuna sto zapravo nije lose za vizu koja vrijedi mjesec dana. Dok sam cekao u redu skompo sam se s nekim Australcem koji putuje motorom. Isto ga malo brinu pustinjska podrucja koja mora proci. Naime, kruze horor price o tome da lokalni talibani imaju naviku zaustavljat autobuse i sustavno pljackat turiste koji se nalaze u njima. Tako je jedan od couchsurfera prije par godina ostao bez love i stvari, nadam se da ja necu biti te srece.
Osim Australca u redu su bili neki smrdljivi sljakeri i poslovni covjek koji mi je ostavio broj moba i email jer mi moze sredit besplatan smjestaj u Shirazu kojeg namjeravam posjetiti nakon Esfahana.
Pakiji ne bi bili pakiji da mi odmah lupe vizu u putovnicu vec mi daju opet novi termin u cetiri popodne. Aj dobro, nije bed posto ionako nisam nesta pretjerano spavao nocas pa picim nazad do stana da ubijem oko na par sati.
Jucer navecer sam uvjerio Sabera u dobrobit duvanja hasisa. Pricao sam mu sve i svasta o mojim zgodama i nezgodama u zivotu pa medju ostalim i o tome kako volim tu i tamo zapalit koji joint. Saber inace ne pusi cigarete ali voli nargilu pa smo odlucili otic u nabavku. Posto nema losih prijatelja koji se vole drogirat kao ja, nismo bas imali plan kako da dodjemo do zeljene materije. Neki kolega mu je ispricao da ima jedna ulica gdje se moze sredit pa smo sjeli u auto i odlucili isprobat srecu. Ja sam bio dosta skeptican, shema je kao da u Zagrebu odes u neku sporednu ulicu pokraj Ilice i nadas se da ces ubost od prolaznika. Kupujem si vrecu cipsa i cigare, sjedim u autu i gledam Sabera u akciji koji ide pitat prolaznike da li prodaju nesta.
Vraca se dosta brzo ali bez icega, ali zato s tri vojnika koja su isto tu na cesti i cekaju nekog da im proda opijum. Aj super, sad nas je jos vise koji cekaju pa ne moze bit dosadno da ga jebes. Grickam cips i slusam Sabera dok mi prevodi price vojnika. Cekamo mi tako nekih 20ak minuta, cipsa lagano vec i nema, meni zao sto si ne mogu kupit pivo jer mi se cini da nece bit nista od tog naseg duvanja veceras, kad se odjednom pojavljuje ekipa na skuteru. Obojica bez kaciga, sto je skroz uobicajeno vamo. Driver nonsalantno slusa neku mjuzu na mp3playeru, strateski je parkiran kako bi mogao svaki tren zbrisat s kolegom u slucaju da naleti murija. A oko suvozaca-dilera se stvorio pravi mali red ko na pijaci. Nekih 10ak ljudi ceka s parama u rukama da bi uboli zeljenu substancu.
Saber se vraca s necim u ruci, kaze da je sredio osam grama za 40 kuna. Krecemo u smjeru stana, ja gledam glinu koju smo dobili. Nije lose za te pare, samo da vidimo kakva je kvaliteta. Dok se vozimo zaobilaznicom oko grada, zove ona Fotografkinja s kojom smo bili na rucku da je Francuz ostavio neke stvari kod nje pa se okrecemo u njezinom smjeru. Deset minuta kasnije opet zove i kaze da se zeznula i da ipak nista nema sto bi trebali pokupit. Nema veze, Saber je natanko supergoriva kak ga zove pa gazi preko 120 na sat a ja sav u iscekivanju trljam ruke i veselim se prvoj pljugi nakon one koju sam poduvao s jednom Poljakinjom par dana prije.
Ovu pricu sam izostavio u blogu pa da se kratko prebacim na Kasiu. Cura ima 26 godina, inace je iz Krakowa a zadnjih mjesec dana u Iranu. Studirala je arapski pa ju sad zanima farsi i opcenito kultura. Nasli smo se preko couchsurfinga i zajednickog prijatelja Samuela, Spanjolca koji pjesaci do Indije. Dogovorili smo se za caj jednu vecer, smjestena je kod ekipe par kilometara od moje jazbine pa je bilo zgodno da ne moram potrosit cijelo bogatstvo da se taksijem dovezem na drugi kraj grada. Zajeb u dogovoru je bio sto je rekla da se nadjemo na mostu. Ovdje ima milijun mostova i mostica, preko cesta, preko otvorenih kanala, preko cega god hoces. Tako da sam se ja po obicaju zeznuo i cekao na pogresnom mjestu. Backup plan u slucaju da se ne nadjemo je bio da se ide na net pa cemo preko chata vec nesta smislit. I tak ti ja trazim net cafe i skontam da ima jedan negdje na prvom katu. Ulazim unutra kad ona tamo za kompom. Eto sta se zove sudbina ili sta vec, jer sam otisao lutat bezveze nakon sto sam ju bezuspjesno cekao petnaest minuta. Upoznajemo se, uobicajeni blabla. Jezik na kojem cemo komunicirati ce nam biti engleski, njoj se ne prica poljski a i meni lakse ide kad spikam na engleskom nego na materinjem. Ja bi na kolace, ona bi isla pisat. WC-i su inace mali problem vamo. Sva sreca pa nisam imao sracku potrkusu jer se inace uopce ne bi micao van iz stana. Ovdje nije uobicajeno da svaki kafic ima svoj WC. Postoje javni, ali ne na svakom uglu a natpisi su naravno na farsiju pa postoji opasnost bicevanja ako ko ja uletis u zenski wc a ne muski.
Odlucujemo se za cucavac kod njezinih domacina koji su tu odmah iza ugla. Ali prije toga naravno par kolaca za mene jer ja volim cookiese i ne mogu vamo zivjeti bez njih, kad je alkohol vec zabranjen. U stanu je gazda kojeg smo upravo trgnuli iz sna. Slijedi uobicajeni blabla upoznavanja i tak ti se ja lagano sjetim da bi ga mogao pitati jel ima sta za zapalit, jer nisam grunuo nista otkad sam se isao penjat na Ararat, za sto mi se cini da je bilo jako, jako davno.
Sva sreca pa ima za jos jednu buksnu. Rola nam jednu finu masnu, sjedam na kauc pa da vidim jel vrijedi smrtne kazne ili ne. Petnaest minuta kasnije dok ekipi rukama i nogama i na veoma brzom engleskom objasnjavam sto i jedan nacin kako se moze obogatit u turizmu, preko interneta, na ovaj i onaj nacin, shvacam da sam se ubio ko konj i da je hash afganac stvarno nelosa stvar.
Kasia hoce van na caj, a ja moram gazdi nabacit pricu o fotoaparatima i objektivima posto je izvadio svoj Canon 350d. Kasia me nekako uspjeva izvuc van iz stana i naravno da cemo se ici prosetat na caj, zasto bi ja trosio lovu na taksi da se vozim kad ionako vec lebdim.
Setali smo se par sati, kavanu naravno da nismo uspjeli pronaci. Usli smo u jednu gdje se duvaju nargile, mene ekipa vec pozdravlja iako ih ne znam, sjedam kod prvih koji me zovu da im se pridruzim a gazda ne da zeni da udje jerbo je mens only. Jebiga, ajmo dalje trazit nesta di smijes doci s trebom. Odlazimo do vocarne, super mi je sto ovdje stalno imaju svjezeg voca, od jabuka, mandarini, naranci nadalje pa sve do paradajza i krastavca po cijenama 30ak posto nizim od onih doma.
Kasia mi prica da bas i nema neki pakleni plan. I ona je na putu za Indiju, preko Paka ne moze jer joj nece dati garantno pismo. Indijsku vizu si tek sredjuje, ja sam bio pametan pa si ju uzeo vec u Zagrebu tako da sam postedjen ovog veselja. Fali joj love pa planira naci neki job. Sretno joj bilo, ja ne znam sta bi mogao radit u jednom Iranu.
Odustajemo od kafica pa produzujemo setnju i idemo nazad doma. Oprastamo se na nekom uglu, ona ce sutra za Rasht, gradic par sto kilometara sjevernije od Teherana a ja cu nastaviti cekat paki vizu.
Nego da se vratimo na pricu o Saberovom prvom duvanju. Na povratku kuci smo zapeli u gadnu guzvu, desila se neka prometna tako da smo cekali skoro sat vremena, par kilometara udaljeni od njegovog stana. Napokon stizemo doma, Francuz je vec legao u krevet i cita knjigu, ali cim mu spominjem sredjeni hash, nije mu problem obuci se i otic zapalit s nama na krov.Palim buksnu, kvaliteta zaista nije losa. Nije nesto najbolje sto sam duvao do sada, ali za pare koje sam dao stvarno se nemam na sto zalit. Francuzu isto pase, bacamo uobicajenu naduvanu spiku o svemu i svacemu, prije svega koji su sve nacini duvanja, od nargile, bonga nadalje. Klasika uglavnom. A Saber se pati, ne zna pravilno uvlacit, pa kaslje, pa ovo pa ono. Osjecam se kao da dajem tecaj klincima u osnovnoj skoli dok mu objasnjavam kak da puva, ali neka, uzeo si je i on par grama pa ce vec naucit kada odem dalje brijat po ovoj divnoj zemlji di je alkohol zabranjen a hash jeftin do jaja.
Vec je proslo dva sata kad nas je uhvatila glad. No problem my friend, Saber je kupio taj dan svjezeg ( normalnog ! ) kruha i salame pa se krkamo prije spavanja.
Budim se prije deset, doruckujem sa Francuzom koji giba u smjeru Georgije pa nazad dalje u svoju domovinu. Odlazim do ambasade a ostatak price vec znate.
Sada cekam gazdu da se vrati doma s posla, da zapalimo jos koju pa da me odbaci oko ponoci do autobusa. Sljedeca destinacija je Esfahan. Ocekuje me voznja od kojih pet sati, tako da sam tamo sutra ujutro.
Pakistanska viza je sredjena, iranska mi vrijedi do kraja ovog mjeseca. Neki pakleni plan nemam, cuo sam za par mjesta koja valja obic i fotkat. Persepolis je navodno lud, samo da vrijeme ostane ovako kao sada (20-25 stupnjeva, suncano, malo oblaka ) i bit ce sve do jaja. Yazd je inace gradic u kojem se moze naletit na ekipu koja ide u smjeru Indije. The Silk Road Hotel po cijeni od 20 kuna mi je zadnje odrediste prije prelaska granice u divlji i ratom ugrozeni Pak. Zivi bili pa vidjeli, gdje drugdje nego vamo na blogu. :)
- 20:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Teheran, 2 dio

11.11.2007., nedjelja

Upravo se vratih iz pakistanske ambasade. Treca sreca, sto se kod nas kaze. Prvi put sam ih posjetio prije tjedan dana. Moras nabaviti pismo preporuke svoje ambasade, tri fotografije, razne kopije putovnice i ispuniti nekoliko formulara. No problem, ajmo u hrvatsku ambasadu taksijem u drugi dio grada. Najavio sam se telefonom i ocekujem da cu dobit preporuku na lijepe oci cim me vide ovako mladog i zgodnog. Docekuje me sef sigurnosti, Pavle mu je ime, Pozezanin inace pa smo si skoro pa susjedi. Ima cetrdesetak godina, u Teheranu je stacioniran zadnjih sest mjeseci. Kaze da je ambasador otisao negdje sluzbenim putem te da nemam srece i moram doci drugi puta zbog preporuke. Iduci put je u srijedu, jerbo je u utorak neki iranski blagdan pa nitko ne radi. Ostajem sat-dva u ambasadi dok mi Pavle prica o sebi i Irancima. Covjek je bio dosta dugo u policiji, sada je glavni za sigurnost ambasade i petero zaposlenika. Proveo je dosta godina u Berlinu i Becu, svidja mu se vise Europa nego ovaj ciganski dio planete gdje cete svi pokusat zajebat za pare na razne nacine. Kaze da vozac, inace Iranac, ima platu od 400 dolara s kojom uzdrzava cetveroclanu obitelj. Radi podizanja budgeta bavi se sverc komercom. Boca whiskyja na crnom trzistu ovdje dodje od 20 dolara nadalje. Pavle ju dobiva od vozaca za cetiri dolara. Slicna prica je i s wodkom i ostalim zescama. Pivo se da sredit u limenci, ako imas stelu i cijena je razumna. Na cesti inace traze 18 dolara za pola litre. Je da volim popit, pogotovo jedno ladno, ali brate nemam ja te love da za sixpack pljunem vise od 100 dolara.
Komparacije radi, gram hashisha kosta pet kuna pa si ti racunaj s cim se vise isplati razbijat. Heroinska ruta Afganistan-Europa prolazi kroz Iran pa je navodno i ova droga lako nabavljiva po pristupacnoj cijeni. Ali nisam u kategoriji narkomana tako da se nisam dalje raspitivao o tom veselju.
I dok palim jos jednu cigaru Pavle nastavlja pricu. Prosjecna placa profesora na fakultetu ili doktora je oko 250 eura. Moj domacin Saber kao informaticar zaradjuje 500ak eura mjesecno. Jad i bijeda kao kod nas, samo mozda malo vise. Zapravo, Iran je bio proeuropska drzava, prije revolucije u 1979oj godini cure su furale minice. Sada im je glavni djir feredja na glavi, koja je obligatna i za strankinje. Ako ju nemas dobijes nagradno bicevanje.
Zato im je benzin jeftin do jaja. Trpimir mi je javio prek icqa da su napunili tank na povratku u Tursku za 4.7 kuna ( nije tipfeler, manje od pet kuna je u igri i to za tank od pedeset litara ). Iako je sad malo banana, u zadnjih sest mjeseci uvedene su restrikcije na benzin i razne druge stvari. Iranci grade nuklearku i hoce svoj uran i plutonij. Prema Pavletovoj prici je zapravo u tome cijela caka. Da kupe uran ko i sve druge drzave od amera ne bi bilo sranja. Ovako hoce imat svoj da imaju s cime prijetit Izraelu i ostalim neprijateljskim drzavama pa su u banani s tim sankcijama. Zbog toga svaki vlasnik automobila ima pravo na mjesecno sto litara sto mnogima naravno nije dosta pa se snalaze na razne nacine, od crnog trzista do uzimanja kartica za benzin na mamu, tatu i ostalu rodbinu koja ima a ne vozi cesto automobil.
Saber je danas sat vremena proveo svadjajuci se na benzi jer si je posudio karticu za benzin od neke cure ciji je rodjak taksista i kao takav ima pravo na osam puta vecu kolicinu benzina mjesecno. Naravno da su skuzili da ne vozi taksi pa mu prijetili murijom i nisu htjeli vratit karticu dok ih na kraju nekako nije uspio nagovorit.
Voznja autom je ovdje inace nacionalni sport. Zabranjeno je cuganje, glavna fora kad upoznam nekog Iranca im je: Do you wanna go to a disco to have fun, meet girls and drink? NOT IN IRAN!
Ali zato vole da gaze, nema sta. Sam prelazak ceste je vec avantura zbog nepostovanja semafora, zebri i ostalih prometnih pravila. Svi voze ko ludi, gdje se moze tu se daje gas, nije bitno jel sto ili stopedeset. Automobili koji se vide na cesti su im inace ili Peugeot ili Kia Pride ili domaca marka Payman.
Taksiji su ili drzavni u zutim bojama i sto se kvalitete tice dosta novi i ocuvani ili razna druga vozila koja se prepoznaju po dvije narancasto-crvene strafne na prednjem i straznjem dijelu automobila ili jednostavno stanes na cestu i mases rukom, vec ce ti netko stati i naplatit uzitak prijevoza. Za voznju jazbina - hr ambasada koja je nekih 10ak kilometara sam platio 5000 lira ( 27 kn). Nije puno ali nije ni malo s obzirom na to da zbog restrikcija bankomati ne podrzavaju Visu i ostale strane kartice vec samo domace i cash koji si poneses sa sobom je sve sto imas od love na raspolaganju. U mom slucaju radi se o 300ak eura. Za 10ak dana koliko sam vec ovdje uspio sam potrosit 100 eura sto zapravo uopce nije tako losa cifra. Zbog couchsurfinga si stedim dnevno po 100 kn koje bi inace morao dati za neki prosjecan hotel ili hostel. Cigarete su im oko 4-6 kn, ovisno o mjestu gdje ih kupujes, dnevnom horoskopu i konstelaciji zvijezda taj dan.
Zbog sracke koja me nakon par dana popustila a danas ujutro se vratila punom snagom, zakljucio sam da izbacujem iz prehrane divne milkshakove s bananom koji se prodaju za 3 kune.
Hrana im je zapravo dosta monotona i bljutava. Naravno da ima hrpa standova, fast foodova i restorana ali za sad nisam toliko odusevljen kao sto sam bio specijalitetima u Turskoj. Riza im je univerzalna i ide u raznim kombinacijama zacina sa skoro svim sto se jede. Kebab kosta 8 kuna i ima okus po satarasu, jer ga mjesaju s paprikom pri pecenju i dosta je bezukusan ako ne nabacas hrpu soli i drugih zacina preko njega. Pizzu sam probao u jednom fast foodu i ostavio napola pojedenu. Imala je cudan miris i bila bezveze za skoro 15 kuna koliko sam ju platio s porcijom pomfrija i bocom hladne vode.
Od lokalnih pizdarija prodaju kuglice i trokutice punjene krumpirom ili mesom. Cijela prica doslovce utopljena u ulju, ali par salveta rijesi stvar i zapravo je za 3 kune jos i najukusnije za razliku od krafni punjenih hrenovkama i drugim stvarima koje radije gledam nego jedem.
Dva dana sam bio na sendvicima jer sam se pozelio malo domace hrane i prije svega kruha. Kruh u nasem smislu te rijeci vamo ne postoji. Umjesto toga jedu neku vrstu plosnate lepinje, meni osobno bezveze.
Klasican zidarski sendvic od pola kile kruha u kompoziciji sa salamom podrigusom, paradajzom, salatom, sveskupa utopljeno u potok majoneze dodje 8 kuna.
Nakon toga odes do obliznjeg kioska i kupis si jedan Rani sok u konzervi koja slici onoj od Red Bulla. Po cijeni od 500 riala ( malo manje od 3 kn ) imas izbor izmedju narance, ananasa, marelice i raznog drugog voca. Klasican gusti sok ali sto ga cini posebnim su mali komadici voca. Zapravo, kao da pijes konzervu s vocem, tako nekako. Na ovaj sokic sam se navuko ko majmun pa svaki dan trosim po 2000 riala na to veselje.
Prvi Rani sok sam probao na povratku iz ambasade. Odlucih ustedjet malo love pa da pokusam srecu u voznji s podzemnom. Pa mi je da pronadjem stanicu udaljenu 2 kilometra trebalo skoro dva sata. Prvo sam se po obicaju vrtio u krug a onda popizdio i isao trazit Iranca koji prica engleski. Nisam imao srece sve dok nije naletio neki poslovni covjek s aktovkom u ruci, ocito na povratku doma sa sljake. Nije govorio ni rijec engleskog ali je shvatio da idem do Metroa pa me je odveo u tom smjeru. Razgovor nam je bio sljedeci. On meni nesto na svom uga-buga jeziku. Ja se smjeskam i govorim klasicne rijeci Kroasie, Kroasie. On se pocinje smjeskat jos vise, ponavlja tu carobnu rijec Kroasie nakon koje slijedi Branko Ivankovic. Za Branka sam inace prvi puta cuo ovdje u Iranu. Neki nas lik koji im trenira nogometnu momcad. Fala bogu pa uspjesno inace bi bio u banani sto se razgovora s Irancima tice. Ovako moj dobrotvor covjek poslovnjak nastavlja dalje uga-buga samo sto svake minute ubacuje nekog od nasih nogometasa u igru. Uga-buga Suker, uga-buga Boban, uga-buga nastavlja ti on tako dalje iducih pet minuta koliko nam traje setnja do podzemne. Vidim, kuzi se lik u fudbal i sport vise nego ja. Nije da me osobito bolio kurac u zivotu za hrpom ekipe sto trci u krug oko lopte.
Uga-buga i eto ti nas na stanici, lik mi daje kartu viska kako ne bi ja slucajno morao sam sebi platit. Ide do standa, kupuje nam krafne i taj famozni Rani sok kojeg kusam prvi puta i zaljubljujem se na prvi gutljaj. Ulazimo u podzemnu, pokraj nas sjedi neki lik koji vise manje prica engleski. Cijeli vagon bleji u nas dok lik prevodi sta govori ovaj moj poslovnjak. Kao u stilu drago mi je sto smo se upoznali, dobrodosao u Iran, ako nemas gdje prespavat slobodno dodji kod mene, bla bla.
Iranci su inace jako gostoljubivi i sada mi je skroz normalno da me svugdje zovu na caj. U Hrvatskoj recimo nikad nisam dozivio da me iz nekog autosalona zovu da udjem unutra, zapalim si cigaru i popijem casu vruceg napitka.
I tako lagano dolazi i moja stanica podzemne na kojoj moram van, oprastam se na brzaka stiskom ruke s poslovnjakom, palim gps da vidim gdje sam u prostoru i vremenu i laganini se setam do Sabera.
Usput si kupujem neki masni trokotic i shake od banane kojeg okrivljujem za lose stanje zelutca u zadnjih par dana. Sutradan je utorak, praznik ne znam cega pa ga provodim zujeci po gradu i u vecernjem izlasku na pusenju nargile sa Saberom i njegovim kolegom.
U srijedu opet picim do nase ambasade, ovaj puta je glavni gazda tu pa konacno dobivam pismo preporuke i hrpu savjeta koje sam vec cuo milijun puta o nesigurnosti Pakistana, da pazim sta jedem, s kim se druzim itd.
Iranka koja radi kao sekretarica u ambasadi je zgodna do jaja ali joj treba sat vremena da mi otkuca kratko pismo na engleskom i jos jedno dodatno na farsiju na kojem pise nesta u stilu da sam gradjanin RH i da ambasada podrzava sto sam u Iranu. To mi daju u slucaju ako bi bilo ikakvih problema s murijom, zivi bili pa vidjeli koliko ce mi to koristit, zlu ne trebalo.
Opet ostajem par sati u ambasadi, malo razgledavam unutrasnje prostorije, kuhaju mi i caj. Sracka me pere pa konacno imam priliku opet sjedit ko covjek na pravom wcu umjesto na cucavcu. Instaliram Pavlu PortableSudoku sa usb sticka kojeg nosim sa sobom. Ipak ima samo 20ak Hrvata u Iranu i rijetki su putnici poput mene, tako da ima s cim ubijat vrijeme.
Sada znam gdje je podzemna pa mi ne treba dva sata da ju nadjem vec samo pola ali opet stizem prekasno u pakistansku ambasadu koja prima stranke samo od devet do jedanaest.
Cetvrtak i petak su praznici pa ih valja ubit setnjom po gradu i ucestalim trcanjem na cucavac. Stize subota i moj drugi odlazak pakijima. Ovaj puta ispunjavam formulare potrebne za vizu, lik za salterom ih pregledava, kaze mi da cekam sat vremena i onda izjavljuje nesta u stilu I`m sorry ali sef nije tu dodji sutra opet.
I eto mene opet sutra kod pakija, sva sreca pa mi je njihova ambasada nekih pet minuta od Saberova stana. Ekipa u kvartu se vec navikla na mene, ima ih koji me pozdravljaju kao oni iz autosalona kod kojih sam bio na caju.
Danas je za salterom drugi lik, losije raspolozen od onog od dan prije. Trazi me da upisem adresu faksa jer sam naveo da sam student. Pa jos adresa gdje sam odsjeo, adresa gdje cu biti u Pakistanu i tako dalje i tako dalje. Kazem mu da nemam pojma gdje cu sve biti u Paku, ali neka donesi ti nama sutra fino adrese hotela. Tako da imam sta za radit veceras na netu.
Opet moram cekat sat vremena, ovaj puta sam pametniji pa nosim sa sobom knjigu da ubijem vrijeme. Hemingwayevu A Farewell To Arms iliti Zbogom Oruzje. Naso sam ju u nekom antikvarijatu za dvije kune kao i biografiju Charlie Chaplina i knjigu o matematicaru Trachtenbergu. Valja se opskrbit literaturom za duge voznje autobusima i vlakovima.
Stize i famozni intervju kojeg treba proci radi dobivanja vize a izgleda ovako. Cekas ko mali majmun da dodjes na red, pozovu te u prostoriju u kojoj su dva lika. Kazu ti da sjednes a ti se vec pripremas na dugorocno ispitivanje kako, gdje i zasto pa ti postave pitanje Do you speak english. S osmijehom od uha do uha odgovaram Yes. A oni na to odgovaraju da cu dobit vizu sutra ujutro, neka u deset dodjem po nju.
Pa neka im bude, dan vise ili manje mi sad vise nista ne znaci. Idem do jazbine i cekam Sabera koji si je uzeo slobodan dan i otisao s nekim Francuzom couchsurferom koji je bio njegov gost prije mene pa u obilasku Irana a sada je na putu kuci. Idemo zajedno na rucak, nas troje i neka Saberova frendica fotografkinja. Pitam ju sta je dobro za pojest, kaze ona pile nije lose, kazem ja moze jerbo uga-buga slova jos losije kuzim od uga-buga jezika.
Stize hrana, ja se krkam rizom i salatom u iscekivanju tog pileta. Francuz sjedi preko puta mene i krka batak pa prsa. A ja kopam po tanjuru i pitam se di li je samo odletio taj nesudjeni dio moga rucka. Fotografkinja se smjeska jel mi valja pile, ja ne kuzim foru i mislim da me zajebava pa joj kazem da nije lose. Lagano su svi potamanili svoje a ja salatu i malo rize. Ostavljam mjesta za krilatu zivotinju, sav u iscekivanju. I onda skuzim da mi je Francuz pozdero moj dio kolaca, jerbo smo dobili na jednom tanjuru servirano za obojicu a on zabrio da je to njegova porcija, a treba se zapravo nije salila vec mi nije uspjela dobro objasnit sta je moje a sta ne. Jebiga, ionako me roka sracka pa idem vidit kakav im je cucavac a za desert je nargila i caj.
Sad sjedim doma i castim se kolacima. Osim Rani soka kolaci su mi najbolji dio boravka u Iranu. Kila torte je 15 kuna. Naravno da se kupuje na komade a ima 30ak vrsta na izboru. Tako da je kutija ovog veselja s jedno 12 komada meni smijesno jeftina i sastavni dio prehrane zadnjih par dana.
Uzeo sam Lonely Planet od Francuza pa bi mogao iduci puta napisati malo vise o povijesti ove zemlje i kulturi. Nadam se da cu dobit tu jebenu vizu sutra ujutro i da mogu gibat dalje za Esfahan, grad udaljen pet sati voznje od Teherana. Vec sam se najavio kod iduceg domacina s couchsurfinga tako da mislim da cu biti tamo do iduceg vikenda, nakon cega je iduci grad Shiraz na meniju.
Ovaj puta nema fotki jerbo je Teheran nevjerojatno siv i dosadan grad. Zene u feredji mi nisu bas neki motiv a ceste su im skoro pa iste kao i kod nas. Nagledao sam se fotki svetih gradova koje planiram posjetit pa ce biti svega i za oko.
Odoh sada pogledat koji su najelitniji hoteli u Pakistanu da znam reci gdje cu odsjest. A i cucavac lagano opet zove, jebem ti milkshake od tri kune vise.

- 21:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Teheran

10.11.2007., subota

Voznja autobusom od Tabriza do Teherana traje osam sati. Busevi su moderni, na tv-u pustaju zadnje iranske trash filmove tipa iranski rambo koji ubija milijun talibana, iranski gigolo koji bari milijun iranki etc. U cijenu od 33 kune ukljucena je i sarena plasticna vrecica u kojoj se nalazi salica, bombon i salveta. Kondukter zatim dijeli i sokove u tetrapaku i cokoladu. Ovim sam bio zaista ugodno iznenadjen, definitivno nesta po cemu su daleko ispred nas sto se usluge u prijevozu tice.
Ali me zato neugodno iznenadio lik koji je sjedio ispred mene. Visok, bradat, koscatog lica s pogledom koji ubija. Prvi put se namrgodio na samom pocetku puta cim sam naslonio koljena na sjedalo ispred sebe kako inace volim ciniti dok putujem. A onda jos par puta tokom noci kad god bi slucajno pogledao u njegovom smjeru.Zakljucio sam da nije dobra ideja stavljati koljena na sjedalo i riskirati zivot pa sam iducih par sati pokusavao pronaci pozu u kojoj cu uspjeti zaspati i spavati duze od deset minuta. Metin koji je bio u istom redu sjedala kao i ja takodjer nije mogao spavati pa si je pustao tupavu tursku mjuzu i jednu dosta iritantnu djecju pjesmicu koja nam je postala himna daljnjeg putovanja. Tip se pali na Mr. President i sve one ostale shund hitove iz 90ih. Iducih par dana sam mu pokusavao objasnit da je to gej mjuza i da bi kod nas dobio batina da to pusta ekipi. Nekako uspjevam ubit oko na par sati i s izlaskom sunca stizemo u glavni grad Irana.
Prva misija nam je otici na wc, kao i stotinama drugih koji su upravo sisli s autobusa. Zakljucujemo da nitko od nas ne bi uspio kenjat dok ispred svakog od wc-a ceka barem 10 ljudi svoj red. Ali dvije ovce koje su bile privezane vani ispred taksi standa publika uopce ne smeta pa ih gledamo kako se vesele a zatim dok ih gazda trpa u gepek od trosnog auta a nakon toga veze hrpu vreca na krov pa trpa zenu unutra i pali u tko zna kojem smjeru. Nakon ove scene pitamo se sta li nas samo ceka u samom centru grada. Odlazimo u potraznju jeftinog taksija, po principu da su oni na kolodvoru 30% skuplji dok se uz par minuta setnje moze dosta ustedjeti. Metin se mora svakih par minuta slikati, brijem da je lik u ta tri dana dok je bio s nama napravio vise fotki nego sto sam ja napravio svojih u zadnje tri godine. I sve to radi plemenite misije barenja trebi preko myspacea i drugih platformi za kojima su Turci a izgleda i Iranci ludi. U Tabrizu nam je Metinov bratic ispricao veselu pricu od prije sest godina o tipu i zenski koji su se odlucili malo napaljivat preko webcama. Ona njemu pokaze sisu on njoj sta vec, znate princip. Uglavnom, poanta price je djeco don`t do this at home ( bar ne ako vam je home Iran ). Tip je zavrsio na vjesalima a zenska je dobila isto neku gadnu kaznu tipa bicevanje.
Osim ove anekdote naslusali smo se jos i mnogih drugih. Za silovanje ekipa vamo dobiva isto glavni jackpot tj. vjesanje. Ako nekog zgazis autom, bio ti kriv ili ne, obitelj poginulog odlucuje o tvojoj sudbini. Ako imas srece ides samo u zatvor na tri ili vise godina. Ako je obitelj bijesna ides na vjesala. I to sve ekspres, nema zabusavanja kao u nasem pravosudju, stvar se rjesava u roku tri dana. Ako se napijes nagrada je osamdeset udaraca bicem. Ako ides sam rjesavat problem tipa sakom u glavu, placas tisucu eura zrtvi po izbijenom zubu. Zbog toga ovdje bas i nema mrkih pogleda i dobacivanja, bar ih nisam dosad primjetio osim stalnog divljenja mojoj frizuri. Kao sto (ne) znate, imam dreadlockse vec neko vrijeme. U Hrvatskoj i Europi nista posebno kao i hrpa drugih ljudi. Ovdje sam cini mi se trenutno jedan od par u drzavi. Gdje god bio vani oko mene je skoro pa uvijek hrpa nasmijanih ljudi koji mi se okrecu i medjusobno povlace za rukav. Eh, kad bi svaki pogled mogao naplatit kunu ne bi vise trebao radit i mogo bi se preselit na Havaje.
Nego da se mi vratimo na pocetak nase price tj. na taksi koji ce nas odvest na susret s novim domacinom u nepoznatom gradu, Mohamedom. Nakon sto smo mi opet sve platili po ne znam koji put, opet komentiramo Metina koji nam se klosari s braticem u paketu. Bratic mu je prava ljudina, izgleda ko Indijac i zraci nekom pozitivnom energijom. Ali Metina trebamo ko cik u oko, sta ces dobre stvari idu uvijek s govnetom u paketu. Lik je par dana kasnije cak imao obraza pitati Trpka kako bi se mi samo snalazili u tako velikom gradu da nemamo njega. Turisticki vodic iz snova nema sta.
Dok se suncamo u parku i pijemo caj ( btw. ovdje caj dilaju svugdje, ima ekipe koja se seta po parkovima s termosicom i plasticnim casama i prodaje ovaj okrepljujuci napitak za sitne pare ) dolazi tip u uniformi i predstavlja se kao Mohamed. Nismo znali da je Rambo, ali se uspostavlja da guli rok od 20 mjeseci koji je vamo norma. Zanimljivost u cijeloj prici je to da u vojsci mora biti 24 sata nakon cega je 48 sati slobodan, tj. to vrijeme koristi za svoj posao, u ovom slucaju agent za prodaju osiguranja. Sjedamo u dva taksija posto nas je previse, ja sam najebo pa sam s braticem i klosarom tako da za totalno sjebani auto, zbog kojeg bi kod nas zavrsili na muriji da ga takvog izvezemo na cestu, placam 2500 riala ( 13ak kuna ) a ekipa u drugom taksiju novije proizvodnje samo 2000 riala.
Stizemo u stan u prizemlju, ugodna je atmosfera, na zidovima su posteri s Al Pacinom i Robert de Nirom. Jedan od tri cimera spava na podu ispred tva pa se dize i kuha nam sta drugo nego caj. Mohamed odlazi negdje svojim poslom a mi se bacamo u fotelju i na maratonsko gledanje americkih trash filmova.
Nakon The Grudge 2 i oba dijela The Hills have Eyes zakljucujemo da je dosta lobotomije mozga za taj dan i da bi ga mogli malo konstruktivnije provest. Kuhamo gotovo tijesto koje nosimo jos iz Bugarske kako bi ustedjeli love jerbo je Metin klosar gladan i treba stoku napojit.
Odlazimo malo do grada da vidimo sta ima i vec je novi dan i vrijeme za nove sund filmove. Rutina ostaje ista, budjenje, gledanje filmova, grad pa povratak kuci.
U jednoj od setnja upoznajemo Samuela. Tip je iz Spanjolske, ima 31 godinu, nizak je i ima hendikep u obliku lagano sasusene lijeve ruke. Inace je skroz ok i pozitiva. Zadnjih 18 mjeseci je proveo u setnji od Barcelone do vamo. Isao je i kroz Lijepu Nasu pa se cudio da nitko nije bio gostoljubiv i zvao ga da prespava doma. Prica mi o pakistanskoj vizi i da ju je tesko dobit pa o nekoj poljakinji Kasi koja isto ide za Indiju i trenutno je u Teheranu.
Setamo se i pokraj bivse americke ambasade koju su u demonstracijama 79te studenti okupirali i nakon cega je slijedilo totalno sranje za drugove nam americke kojima je trebalo dvije godine da ih puste na slobodu. Rezultate demonstracija mozete vidjeti i na fotkama grafita koji krase cijelu zgradu.

iran

iran

iran

Lagano stize i dan oprostaja s mojim drugarima Trpimirom i Darjanom. Ekipa se brije vratit zajedno s braticem i klosarom u Tabriz pa istim putem kojim smo dosli nazad do Hrvatske preko Turske i Makedonije. Sjedaju na vecernji bus u pola jedanaest a ja ostajem sam s cimerima koji su se bacili na igranje FIFE. Ja saltam na satelitskoj koja je inace zakonom zabranjena u ovoj zemlji ali se na srecu mnogi tog zakona ne pridrzavaju. Jedini bed su kazne koje mozes dobit ako te susjed cinka ili to da uopce ne mozes gledat satelit jer si u zoni u kojoj je drzava postavila posebne ometace pa ti je sjeban signal.
Nesto prije ponoci stize Saber s kolegom. Saber je inace lik kojeg sam prvog kontaktirao preko couchsurfinga pa mi je dao broj od Mohameda jer kod njega ne moze stati toliko ljudi od jednom u stan. Pricam mu o planovima za Pakistan pa me vozi kod sebe kuci. Oprastam se s domacinima i sjedam u auto. Vozimo se kroz cijeli grad na drugi dio sela u stan u kojem zivi zajedno sa svojom majkom. Zena je skroz ok, nisam ju nikad vidio s feredjom, ima svoj laptop, uci engleski i zadnja tri mjeseca je vegetarijanka, tako da se i ja vracam staroj navici hrane bez mesa ali mi ne smeta posto imam tu nesrecu da me hvata prva sracka na mom putu.
Cim me ekipa napustila doslo je i ovo veselje. Imam srece pa nije ona klasicna potrkusa da moras stalno visit na wcu, tj. nad cucavcem kakvi su inace ovdje, vec samo tu i tamo. Rokam se Linexom kupljenim u Srbiji i jedem rizu tako da mi je bolje u roku cetiri dana.
Pisuci ovaj blog u retrospektivi shvatio sam da mi nedostaje samodiscipline da svaki dan sjednem i napisem nesta pametno. Ovako sam po obicaju ljencina pa skuckam sta se dogadjalo u zadnjih tjedan dva pa izostavim koji zanimljivi detalj ili anegdotu. Od sada cu se trudit biti aktualan i dizat nesto svaki dan. Jos se patim s blog.hr kao platformom ali bit ce bolje pa me nastavite citat .
:)

- 19:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Dogubayazit-Iran ( Tabriz )

09.11.2007., petak

Uzivamo u suncanom danu u Dogubayazitu, jedemo kolace, pijemo caj pa jos jedan kebab u nizu. Dan je u znaku hedonizma, pa se odlucujemo za turisticko razgledavanje obliznjeg dvorca pod imenom Isak Pasha a nakon toga se castimo odlaskom u hamam.

_MG_6427

_MG_6411


_MG_6404

Za one koji to ne znaju, hamam je poslije pileceg kebaba za 4 kune i caja od 50 lipa treca najbolja stvar koju treba isprobati u Turskoj. Na ulazu se ostavljaju cipele i oblace plasticne slape. U posebnoj prostoriji se skida, stvari se mogu zakljucati u ormaric predvidjen za to, oblacis kupace gace i ides u veliku, toplu, vlaznu prostoriju. Tu si stavljen na izbor izmedju klasicne saune ili
one turske u kojoj je temperatura malo veca ali sve fino mirise po raznim mentama i drugim biljkama. Kada ti dojadi kuhanje imas izbor izmedju ledene vode ( za koju se odlucio samo nas prijatelj Darki, kojeg smo prozvali Chuck Godic, jer on je Rambo koji moze sve ) ili se jednostavno bacis u jacuzzi i uzivas. Onda opet skoknes u saunu, pa malo lezis na toplom kamenu ili se poljevas kombinacijom tople-hladne vode, bas onako kako ti najbolje pase. Masaza je ukljucena u cijenu od 12 lira ( 50 ak kuna ) a vrijeme boravka u hamamu je neograniceno. Nama su tri sata bila dosta, poslije kojih je slijedila obilata vecera i naravno kolaci i caj.
Nakon ovakvog tretmana, hladna planina od dan prije nam se cini vec veoma dalekom i skoro nestvarnom. Sutradan ujutro planiramo put u Iran, prva destinacija nam je grad Tabriz, nekih 300ak kilometara udaljen od granice a prema legendi je to mozda bas ono biblijsko mjesto edenskog vrta.
U putovanju nam se pridruzuje Metin, lik koji nam je sredio uspon na Ararat a za kojeg cemo u iducih par dana koji slijede shvatit da je najveci moguci klosar istocno od Istanbula. Ostavljamo dio prtljage koja nam nije potrebna u njegovom stanu u kojem je samo njegova uplakana zena s djetetom i palimo u smjeru grane. Prije samog granicnog prijelaza zadnja turisticka atrakcija, koja po mom misljenju bas i nije nesta spektakularna, je navodna meteorska rupa iz davne 1892 godine. Rupa ko rupa, duboka 30ak metara, ogradjena bodljikavom zicom. Aj fala kurcu pa se ne placa upad.
Granicu prelazimo bez pregleda i problema, jedino sto na famozni trip carnet, osiguranje od prodaje automobila u Iranu cekamo skoro pa vise od sat vremena. Mi Hrvati carnet placamo samo 1.500 eura. Shema je da u HAKu uplatis tu svotu i dobijes nazad nakon povratka s putovanja a sveskupa je kao neka vrsta pokrica da svoje vozilo neces prodati u Iranu ili drugoj slicnoj zemlji.
Njemci koje smo upoznali taj dan kod Isak Pashe a koji su na putu u starijem VW kombiju su mi rekli da je njih to veselje kostalo vise od pet milja eura. Osim sto su nas upozorili na veoma kaotican promet u Iranu jos su nam i ispricali zanimljivu pricicu o tzv. allgau rallyju. Naime, svake godine se organizira cetverotjedna utrka automobila i vozila starijih od dvadeset godina ili ne skupljih od dvije tisuce eura na destinaciji Njemacka-Jordan. Na putu ekipe moraju ispunjavati razne zadatke kao sto je kupovina boce vina u Bugarskoj ili odredjene vrste sira u Turskoj. Pobjednik rallyja postaje ponosni vlasnik deve a svecanost dodjele nagrada prati sama kraljica Jordana i njihova nacionalna televizija. Automobili koji su sudjelovali u utrci se prodaju a dobiveni novac se daje u dobrotvorne svrhe, konkretno u izgradnju mljekare koja proizvodi sir od mlijeka kupljenog od nomada koji zive u tom podrucju. Definitivno zanimljiva ideja a s obzirom da se dosta dobro vozilo u Njemackoj moze kupiti za petstotinjak eura i s njime proci opisanu ludu rutu, allgau rally si stavljam pod to-do-listu prije nego navrsim tridesetu godinu.
Osim sto imaju metalnu ogradu na kotacima koju zakljucavaju s lokotom ( a postavlja se pitanje da li objavljuju vanredno stanje u drzavi kada netko izgubi kljuc :) i sliku svojih nadmocnih bradatih vodja, granica sama po sebi nije vrijedna spomena ( ni fotkanja, iako mi je bio bed vadit opremu jer nikad ne znas ).
Prva mjesta koja slijede ne izgledaju nesta posebno ludo pa lagano tonem u san i budim se par sati kasnije dok vec lagano pada prvi mrak i dolazi moj red za volanom automobila. Ceste do gradova su im dosta dobre, ekipa voli gazit pa sam ja sa sto-stodeset dosta spor po njihovom poimanju brzine. Iranci ocito obozavaju plave led diode koje im svijetle umjesto uobicajenih svjetala na automobilu pa ih je s mrakom sve teze uocit. Posebno veselje predstavlja zaobilazenje automobila kada skuzis da ti u suprotnoj traci prema tebi ide automobil s ugasenim svjetlima.
Stizemo i u prvi veci grad prije Tabriza, GPS se malo zbrejko jerbo prikazuje samo osnovne ceste kojima trebamo ici tako da ulazimo u kaoticni gradski promet u kojemu se valjda svi zure da sto prije stignu kuci. Semafori im ocito samo sluze za ukras posto ih nitko ne postuje. Zaobilazi se sa svih mogucih i nemogucih strana. Osim automobila najveci bed su motoristi kojih ima ko u prici.
Psujem sve psovke koje znam i konacno nalazim pravi izlaz u smjeru Tabriza. Cim smo usli u grad ostavljamo sparkiran auto i zovemo Metinovog bratica da nas spasi od golgote voznje po nehumanim uvjetima. Dok ga cekamo u obliznjem kiosku ispijamo, sta vec drugo nego caj i gledamo didu koji iz prastarog automobila operira stand na kojem prodaje razne vrste slatkisa i pripravlja
ocito njihov specijalitet - tijesto u kojeg stavlja zgnjeceni krumpir i kuhana jaja. Naravno da nema tekuce vode da si opere ruke s kojima i dira hrpu masnih novcanica pa se postavlja pitanje da li se zelimo pocastiti njegovom delicijom ili ipak mozda ne.
Stizu dva bratica u komadu tako da jedan od njih vozi nas auto a drugi dio ekipe do njihovog stana. Ocekuje nas obitelj, otac kao poglavar, mladja sestra i brat i jos razni drugi ljudi koji su se nasli tamo. Stavljaju pred nas ogroman pladanj s vocem i pale satelitsku televiziju koja je zakonom zabranjena u ovoj zemlji.
Posto ne pricaju engleski konverzacija nam se vise svodi na smjeskanje i klopanje hrane. Slijedi i prva vecera koja se ovdje tradicionalno sluzi na podu. Prvi dan smo se najeli rize i kebaba s raznim dodacima od povrca. Najzanimljiviji su bili ukiseljeni cesnjaci, neki od njih stariji i od cetrnaest godina, kako nam s ponosom objasnjava domacin.
Alkohol je zabranjen pa pijemo caj ko rakiju i uz cjelovecernje prezderavanje vocem lagano idemo u kinderbett.

iran

Dan nakon ovoga provodimo u razgledavanju Tabriza. Osim kaoticnog, jako gustog i sporog prometa, ovdje zaista nema sta pametno za vidjet niti fotkat. Odlazimo na milkshake, za 3 kune pola litre, banana, lubenica, nar u ponudi je razno voce pa nakon toga u neki park koji je kao poznato setaliste a vise podsjeca na napusteni set americkog hororca snimljenog tokom sedamdesetih godina.

iran

Za rucak je na meniju kebab u tankoj lepinji, po cijeni od 1200 riala ( 6 kn ) i nije tako strasno ali opet ne spada u nesto najbolje sto sam probao do sad. Slijedi pusenje nargile u idilicnom kaficu poluotvorenog tipa koji sluzi i kao kokosinjac i lagana voznjica doma na prezderavanje vocem i grickalicama kojima smo se obilato opskrbili na bazaru taj dan.

iran

Iduci dan provodimo manje vise u istoj rutini, odlazimo na autobusni kolodvor po karte za Teheran koji je udaljen 600ak kilometara. Voznja traje od dvadesetitri sata navecer do sedam ujutro a kosta smjesne 33 kune. Lagano nam Metin pocinje ici na kurac jer shvacamo da mu placamo sve, uzima si danak u obliku mojih cigareta, u koji god birc svratili, sta god jeli, na nama trojici je da mu to financiramo. Odlucujemo se da cemo platit karte za njega i bratica ali cemo imati ozbiljan razgovor u vezi financija s njim.
Auto ostavljamo na sigurnom u zatvorenoj garazi kod rodbine i palimo u smjeru glavnog grada osovine zla, Teherana.
- 12:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Istanbul-Ankara-Cappadocia-Erzurum-Dogubayazit

08.11.2007., četvrtak

Od Istanbula do Dogubayazita, zadnjeg grada Turske prije granice s Iranom imamo preko 1500 kilometara jahanja. Idemo autocestom preko Ankare, uz stajanja za odmor stizemo u glavni grad navecer poslije osam sati. Ataturkov grob koji je zapravo ogroman mauzolej i podsjeca na manju zgradu razgledavamo samo izvana. Nemamo vise casha potrebnog za benzin pa odlazimo u potragu za bankomatom. Treba nam vise od 45 minuta dok ga konacno nismo nasli pa se nagradjujemo limunadom i cajem. Odlucujemo se za daljnju voznju dokle bude islo pa da prespavamo negdje uz cestu.
Sljedeca destinacija na putu nam je Kapadokija. Ovo mjesto je zaista tesko opisati, mislim da fotke tu najbolje govore svoje. Prema legendi ovo je mjesto bilo naseljeno i prije par tisuca godina. Snalazljivi stanovnici su si izgradili nastambe u kamenu. Zbog vukova i ljudskih neprijatelja pristup u gornje dijelove je bio moguc samo putem ljestava koje su se navecer prije spavanja uvlacile u jazbinu.
Cijeli gradic je pun svakojakih muzeja ali kazu da je tek nekih tridesetak posto cijele price istrazeno i iskopano. Moguce je setati se danima u svim smjerovima i uvijek otkriti nesta novo, nesta divlje.
Mi nasu jazbinu pronalazimo pokraj UFO muzeja, ispred ogromne livade koja jos sluzi kao uzletiste turistickih balona. Prvu vecer provodimo u prizemlju, iducu i sve ostale se selimo na prvi kat, prilaz je malo zesci ( tj. da sam pijan ili slicno dvaput bi razmisljao hocu li na kat ili ipak ostati dolje pa nek me vukovi ili klosari pojedu ).

_MG_6343

_MG_6160

_MG_6322

Dani nam brzo prolaze uz jutarnje ispijanje caja u obliznjem kaficu i isprobavanju raznih delicija koje se nude za dorucak po dosta razumnim cijenama od par lira. Odlazimo u setnje i razgledavanje ovog cudnog dijela svijeta. U jednoj ekspediciji nam se i pridruzuje neki pas lutalica. Bio je s nama skoro
cijeli dan ali navecer kad smo otisli do grada gubi se bez traga. Prije spavanja idemo na pivicu, pola litre za deset kuna, pa na net.
Osim raznih prodavaca svega i svacega upoznajem jednu njemacku putnicu, tokom setnje s ekipom koju naravno gubim jer moram fotkat sa stativom i stati svakih par metara a njima se zuri da nadju neko ludo mjesto za penjanje. Prica mi da ima tridesetidevet godina, iako izgleda dosta mladje. Putuje vec cijeli zivot po cijelom svijetu, tu u Turskoj je s nekom svojom ekipom ali se voli setati sama i istrazivat. Govori mi da ima par mjesta za penjanje ali da nije bas zgodno kad na deset-petnaest metara shvatis da nema vise griffa za ruku i da se moras istim putem vratiti nazad, kako god znas. Smjeska se dok joj pricam o svojim planovima o Indiji i kaze da nije problem, uvijek se da naci neki job usput, ucit ljude engleski ili njemacki, vec-ces-se-nekako-snaci-don`t-worry spika. Zalazi sunce pa se pozdravljamo kako bi stigao uhvatiti boje neba na obliznjem brezuljku.
Guzica hoce vidit puta pa je opet pakiranje auta na redu, ustajanje u rano jutro, odlazak do grada po vodu i na dorucak. Idem na caj u kafic gdje smo inace svaki dan vidjeni gosti. Nema ostalih musterija pa spikam s trebom koja sljaka. Govori mi da je inace iz Nizozemske. Ja njoj govorim kako volim Amsterdam i da sam bio tamo nedavno i da mi je bilo do jaja, bar ono cega se mogu sjetit nakon 24satnog duvanja. Krenula je na put oko svijeta, dosla do Kapadokije pa ostala. Svidjelo joj se mjesto, voli to sto iza svoje kuce ima nepreglednu sirinu otvorene prirode. Ljudi u gradicu su dobri, malo ih je pa se svi medjusobno pomazu.
Ne znam sta bi vise rekao o Kapadokiji. Definitivno se isplati doci. Kad bi planirao odmor s curom od 2 tjedna dosao bi na ovako mjesto s 500ak eura. U turistickoj ponudi imaju zaista sve. Od iznajmljivanja bicikala, motora, konja do voznje jeepom ili leta balonom. Jedan hotel ima cak i olimpijski bazen sto se po vrucim ljetnim temperaturama koje znaju biti i vece od 35 stupnjeva
moze pokazati izuzetno korisnim. Mozes satima lutati bez da naletis na nekog. I onda jos imas milijun spilja u koje se mozes zavuc. Uzmi jako tople ljetne temperature u obzir i neku dekicu u ruksak. A za ostalo sto se moze radit s curom u takvoj situaciji necu pisat, neka ( tvoja ) prljava masta radi svasta.
Palimo pilu i dajemo gas, daleko je do grane, ceste su na nekim dijelovima odlicne a onda vidis samo tablu i skuzis da za 50ak metara te divne ceste vise nema vec da je grade. Kocis i vozis 30ak na sat dok opet ne zagrebes asfalt. Po ucestalim vojnim patrolama ( klinci od jedva dvadeset godina s kalasom oko vrata ) vidimo da smo debelo prosli u istocni dio Turske. Kurdi vamo cine vecinu stanovnistva. Bune se i zele ujedinit sa svojom bracom iz Iraka. Njihova prica je slicna onoj Palestinaca, samo sto nemaju svoju drzavu niti ih je bilo tko od vecih igraca priznao kao naciju.
Nakon spavanja u satoru uz cestu stizemo u Erzurum, zadnji veci grad kojeg cemo posjetiti u Turskoj. Odlazimo na dorucak, corba iliti juha za kojih 6 kuna uopce nije losa opcija za osam sati ujutro. Vozimo se dalje prema Dogubayazitu, garnizonskom gradicu u podnozju planine Ararat, ciji se vrh nalazi na 5100 metara i kojeg planiramo osvojiti u iducih par dana.
Prema legendi, Noah je svoju barku ostavio negdje ovdje nakon sto je prosla poplava koja je obuhvatila cijeli svijet.

_MG_6375

Stizemo u gradic u kasno poslijepodne, pada kisa, sve je nekako blatnjavo, prljavo i jadno. Pravimo dva kruga po centru grada u potrazi za hostelom Erzurum kojeg nam je preporucio jedan hrvatski penjac, odjednom se na ulici pojavljuje Metin, planinarski vodic i kako se uspostavlja nasa stela za penjanje na vrh. Prati nas do hostela, dogovara cijenu od 3.5 eura po glavi i vodi na caj.
Nakon skoro sat vremena pregovaranja dolazi i njegov prijatelj/suradnik Zeke koji ce nas za cijenu od 500 eura pratiti na vrh Ararata. Dogovaramo uspon za sutra ujutro, dok ekipa odlazi u nabavku sitnica potrebnih za put, ja chillam u hostelskoj sobi.
U dogovoreno vrijeme ocekuje nas kombi kojeg vozi Zekijev buraz. Posto su obojica Kurdi, ne trebaju nam policijske dozvole vec se pouzdamo u njihovu snalazljivost i poznavanje cesta.
Uz kisno vrijeme stizemo do nekih 2100 metara odakle uspon nastavljamo pjeske, svaki s 25 kila opreme na ledjima. Do prvog kampa na 3200 metara i nije neki problem, kisa prestaje ali se krecemo kroz snjeg, stizemo oko jedan poslijepodne, sastavljamo sator, kuhamo jelo i odlazimo rano spavat.

_MG_6379

Sutra ujutro slijedi vec malo tezi uspon do iduceg kampa na 4100 metara. Po noci je bila snjezna oluja, imamo srece pa nam za vrijeme uspona sjaji sunce, iako to ne znaci mnogo kada moras gazit kroz metar dubok snjeg.
Dok stojimo i odmaramo Zeke nam pokazuje vukove koji su se okupili oko mjesta gdje smo imali logor noc prije. Tada shvacam da ipak nismo imali tako dobrog vodica koji je toliko marljiv da ce u cetiri ujutro izaci van iz svog satora kako bi lupao po nasem satoru da ga ocisti od snjega vec da su to vjerojatno bile sape neke od ovih zvijeri.
Do base campa stizemo u kasno poslijepodne, iako sunce przi, treba iskopat rupu u snjegu kako bi se postavio sator sto traje skoro sat vremena. Jedva cekamo da se mozemo zavuc u vrecu za spavanje i grijat nad plamenikom. Opet odlazimo na rani pocinak, Zeke ce nas probuditi kada bude vrijeme za odlazak na summit, sto vec moze biti u dva ujutro. Ipak nas budi tek u sedam, s laganom opremom pocinjemo uspon do vrha. Iako se radi o savladanju samo 900ak metara nadmorske visine, radi se o usponu koji traje svojih pet do osam sati. Temperatura je niska unatoc suncu, nadmorska visina umara pa je potrebno raditi ceste pauze.

_MG_6384

Ja prvi odustajem nakon sat vremena jer racunam da nema sanse da se uz moju tjelesnu spremu popnem do vrha jos kojih sest sati, nakon toga vratim do base campa i onda direktno dolje na 2100 metara gdje nas ceka kombi.
Odlazim u sator, pokusavam skuhat caj ali mi je prebljutav jer smo si vecer prije zamazali svo posudje kuhanjem gotovog tijesta pa se odlucujem za ljencarenje u vreci.
Sat vremena poslije, Zeke mi kuca na sator. Cudim se sta je bilo a on mi na losem engleskom objasnjava da je ekipa odustala od uspona. Iduci stize Trpimir koji govori da su mu se smrzli nozni prsti. Pokusava ih zagrijati nad plamenikom, pije topli caj dok ga svi tjesimo i nadamo se da ce biti ok.
Ipak uspon na pet milja tokom zimskih uvjeta bez posebne pripreme i opreme nije macji kasalj. Odmaramo se par sati i odlucujemo za direktan spust do kombija pa povratak u civilizaciju. Sto je nadmorska visina niza to je toplije a snjeg plici tako da je uspon po obicaju laksi od uspona. Nakon guste magle stizemo u topli kombi gdje nas ceka par litara pitke vode. Posto smo si zamazali posudje gotovim tijestom, sva ostala voda koju smo dobivali topljenjem snjega je imala odvratni okus po nekom ulju. Radije sam cuclao snjeg nego pio tu bljutavu mjesavinu pa mi je pola litre vode leglo ko saka na oko. U voznji nam se pridruzuju ostali lokalni kurdi, pusim prvu cigaretu nakon tri dana posto sam odlucio prestati za vrijeme uspona radi kondicije. Kombi im ocito sluzi kao taksi jer ga svi placaju sitnisem. Zanimljivo je bilo gledati kako usporavaju voznju i izbjegavaju policijske patrole.
Inace, uspon na Ararat zahtjeva posebnu dozvolu koja se placa i prije svega ceka dva mjeseca. Ali ako imas casha i znas prave ljude ( Kurde ) onda to mozes kada god zelis.
Dogubayazit nam se po ponovnom dolasku ne cini uopce kao tako los grad. Dapace, sve je zapravo divno i bajno. Odlazimo na veceru u restoran i odlucujemo da necemo stedjeti. Ja se castim hrpom mjesanog mesa s povrcem i dva ajrana. Nakon toga odlazim u obliznju slasticarnu gdje u sebe trpam dva komada torte i par drugih slatkisa uz jos jedan veliki caj.
Pola kutije cigareta kasnije, lezeci u toplom krevetu, shvacamo da blagodati civilizacije uopce nisu tako lose kao sto nam se nekada cine.
- 13:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se