Shiraz, Persepolis
22.11.2007., četvrtak
|
Voznja busom iz Esfahana prema Shirazu se uspostavila duzom nego sto sam ocekivao. Udaljenost je 500 km a vrijeme voznje 7 sati, tako da sam odustao od obilaska Persepolisa koji je otvoren svaki dan od 8 do 17 sati i odlucio potraziti jeftin hotel i prosetati se Shirazom. Stigao sam popodne oko cetiri, centar grada nije pretjerano velik tako da nema potrebe za cjenkanjem s vozacima taksija. 25 kila na ledjima brzo postanu tezak teret za nosit, prvi hotel koji nema naziv na farsiju je moj. Penjem se uz stepenice, u sobici s krevetom i stolom, ogradjenoj staklenim vratima, sjedi portir. "Hello, do you speak english?" pitam ja njega, a on meni "No, no!" i pokazuje prstom prema vratima da se gubim odavdje. Naucio sam da ne odustajem tako brzo, uskoro se pojavljuje i brat portira, gleda novce u mojim rukama i naravno da ima praznu sobu. Trazi 6000 tumana, ja nudim 4000. Nema problema, hajde da ti pokazemo rezidenciju. Penjemo se na treci kat, otvaramo vrata. Tri kreveta s ofucanim madracima, ogroman prozor sa zastorom, ustajali zrak i buka prometa vani. Nije lose za 24 kune, skidam cipele, tepih je relativno cist pa se moze hodat bos, raspakiravam ruksak i bacam pogled na zalazak sunca i prometnu ulicu ispod mene. Razmisljam kako da ubijem vrijeme pa se odlucujem srolati zadnju pljugu koja mi je ostala jos iz Teherana. Ubijen ko krava setam se gradom i pocinjem se paranoizirati. Ulice su uske i pune ljudi. Ljudi su drugaciji nego oni koje sam vidjao do sad, imaju izrazenije azijske crte lica i kose oci. Zene nose feredje u bojama, ima ih i s totalno prekrivenim licem ali s ludim uzorcima i sarama na feredji. Vojska u maskirnim uniformama nema oruzje ali zato svi nose pendrek. Motoristi su svugdje, na ulicama i dijelovima ceste inace ogradjenim za pjesake. Ako ti uspije uhvatit ruksak ili torbu, mozes se pozdraviti s fotoaparatom ili cim vec nosis.  Trazim neki restoran a da nemaju iskljucivo hamburgere, koji nisu losi ali i nisu preporucljivi kao sastavni dio prehrane. Kebaba vamo skoro da i nema, vidio sam mozda dva-tri standa, za razliku od Turske i sjevernijeg dijela Irana gdje ih ima na svakom cosku. Ulazim u neki fast food, vidim da ima tijesta, pohanih srolanih palacinki, snicli i svega drugog sto veseli moj gladni zeludac. Imam srece pa jedan od gostiju prica engleski i narucuje za mene dvije palacinke i jedan sataras. Cekam 10ak minuta i pitam se zasto li prodavacu samo treba toliko dugo da mi sve to skupa stavi na tanjur. Stizu tri ogromna sendvica punjena onim sto sam narucio i odgovor na moje pitanje. Ekipa u fast foodu po obicaju dobacuje "Hello Mister!" i svi gledaju u mene jer mora da sam jako gladan cim sam narucio trostruku kolicinu od uobicajene porcije. A ja sam htjeo samo dvije palacinke s malo satarasa sa strane. Caste me zam-zam colom, uspjesnom kopijom one americke verzije. Placam 1800 tumana i uz laganu setnju se vracam nazad do hotela na rani pocinak.  Sutrasnji dan je rezerviran za posjet Persepolisu. Navijam si sat u sedam, ustajem iz kreveta u devet. Odlazim do centra po kartu grada koju mozes dobiti besplatno na info standu kod tete koja tecno govori engleski. Sjedim na zidicu i pijem caj kod dide koji u ponudi ima i nargile. Casti me lokalac, placa 2000 za dva caja. Jucer navecer mi je dida naplatio 5000 za jedan caj, sta ces turist sam pa me valja oderat a meni nije bilo do cjenkanja radi 1.5 kune. Doruckujem cream puffs kako ih zove Mirko, kolaci punjeni slagom, pet komada za 7000. Mogao sam ih dobit za 5000 ali sam dobre volje pa nije bitno. Stizem do autobusnog kolodvora odakle polaze i svi taksiji u smjeru Marvedashta, gradica 2 km udaljenog od Persepolisa. Cjenkanje na engleskom nema smisla jer se onda prave glupi i traze po 3000 za voznju koja inace kosta 1200. Imam vremena, sjedam na klupu, palim cigaretu, vadim rjecnik iz djepa i pisem na komad papira " Sariki estefade taksi. Baha hezar-dewist". Zelim taksi koji cu dijelit s ostalim putnicima, platit cu 1200. Uspjevam se ubacit u jedan koji ide do Marvedashta za 1000 tumana. Ekipa u taksiju je mlada, vozac totalno lud. Ima slicice pjevacica bez feredje na glavi poljepljene na zaslonu protiv sunca. Rukama mi objasnjavaju da takve zene najvise vole a ja njima uz pomoc rjecnika govorim " Kroasie hanum loxt adria darja". U Hrvatskoj na moru se zene setaju gole po plazi je ono sto je pjesnik htio reci, naravno da kuze i pokazuju internacionalni znak da su zene dobra stvar. Uz obilazenje kamiona s kojeg padaju komadi kamenja, brzinom 120 na sat u nepreglednom zavoju i trestanje trash-disco muzike stizemo na odrediste. Jedan od suputnika je toliko ljubazan pa se seta sa mnom do drugog standa s taksijima i pregovara mi cijenu od 500 tumana do Persepolisa. Stizem tamo tocno u 11:55 dakle pet minuta prije nego sto sam si to bio isplanirao kad sam krenuo na put. Imam pet sati, ulaznica je 500 tumana a prostor Persepolisa ne toliko velik kao sto sam ocekivao. Sunce nije u najboljem polozaju za fotkanje pa su mi boje dosta isprane. Obilazim ovaj kompleks, vruce je pa se malo odmaram i citam do kraja Hemingvejevu Zbogom oruzje. Prema vodicu kojeg sam dobio na info standu Persepolis je nastao za vrijeme Ciriusa Velikog. Izgradnja je pocela 518 godine prije Krista. Trebalo im je skoro 200 godina do konacne izgradnje a bilo je napuceno ljudima 180 godina dok se nije pojavio Aleksandar Veliki. Iako je od tog doba kompleks napusten, mnoge rezbarije u kamenu su izradjene do 330 prije Krista. Zanimljivost Persepolisa je u tome da je mjesavina raznih kultura i utjecaja. Cirius Veliki je bio kralj mnogih drugih kraljevina. Njegovi podanici su bili duzni donjeti dio svoje kulture kao poklon za kralja kraljeva. A svaki mali detalj je simbol astronomije, vjere, prirode i obicaja ljudi toga vremena. Glavni dio kompleksa se moze obici u roku sat vremena. Odlucujem da necu cekati zalazak sunca u pet vec da cu krenuti ranije u smjeru Shiraza i hotela. Na taksi standu nije neka guzva a cijene su im paprene. Traze 3000 tumana za voznju nazad, u jednom od taksija sjedi neki Japanac. Dobacujem mu "Hey Japan, come out and with me. This guy is trying to rob you!". Setamo se par minuta i stopamo auto do Marvedashta, zatim taksi do Shiraza za 1000 tumana po glavi. Prica mi da je vec 2 godine na putu, obisao je cijelu Aziju a krenuo iz svog rodnog grada, Tokija. Ide prema Europi, nema neki poseban plan, kao i svi drugi koji lutaju planetom. Nije pretjerano komunikativan a ni engleski mu nije bogzna sto pa se pozdravljamo na autobusnom kolodvoru. On sutra giba dalje a i ja, u smjeru Yazda, pustinjskog grada 500ak km odavdje. Odlazim do hotela odspavati par sati pa u potraznju neceg za vecerati. Odlucujem se za tijesto sa salatom, zacudo bez kruha i lepinje ovaj puta. Salata je od persina, kiselih krastavaca i paradajza. Cudna kombinacija, ali obozavaju persin sa vecinom obroka koje pripravljaju. Veceras idem dalje u smjeru Pakistana. Ocekuje me pustinjski grad Yazd. Ime hotela u kojem cu odsjesti je The Silk Road Hotel. Poznat je medju putnicima jer je bio jedan od prvih backpackerskih mjesta u ovom dijelu Svijeta. Malo cu se odmarat od couchsurfinga i domacina, pronaci cu si nekog u Paku, kad vec stignem. Zanimljivo je biti sam i upoznavat ljude. Nema puno stranaca ovdje, vidio sam hippie kombi iz Francuske jucer, parkiran blizu mojeg hotela ali jutros ih vise nije bilo. Ovdje u net kaficu je bio neki Irac, putuje motorom prema Nepalu, ali se mora vratit kuci poslije Bozica tako da nema bas neki dobar time limit. Za kraj evo par slika Persepolisa, pa uzivate do iduceg puta. :)     |
