Esfahan ili Zasto je petak dobar dan za planinarenje
16.11.2007., petak
|
Sunce je vec zalazilo dok sam pakirao ruksak s Meisamom broj jedan za izlet u obliznje planine. Uzimamo taksi da ne moramo pjesacit, ostavlja nas blizu podnozja, palimo jos jednu cigaretu prije uspona dok se setamo kroz park sa skulpturama dinosaura i malim zoloskim vrtom. Mrak je pa nismo bas sigurni koji je put najbolji tj. najbrzi do vrha. Malo lutamo, malo si ga kratimo raznim precicama i tako stizemo do kuce u kojoj zivi domar uspinjace. Objasnjava nam shortcut pa se u najboljem planinarskom stilu penjemo do vrha, cijela prica traje sveskupa sat i pol sto i nije previse strasno. Nalazimo dobro mjesto za kampiranje, tek je proslo osam sati ali je dosta hladno pa nam se cini da je najbolje da se zavucemo u vrece za spavanje i ubijemo vrijeme pricom i vecerom. Vadim iz ruksaka dvije konzerve skuse koje nosim jos iz Skopja sa sobom, malo luka, malo paradajza, par krastavaca a sve to zaljevamo cokoladnim mlijekom. Pogled na grad u mraku s vrha planine koji je na nekih 1650 metara nadmorske visine je velicanstven. Temperatura pada ispod 10 stupnjeva dok lezimo u vrecama i tonemo u san. Sunce jos nije izaslo dok stizu prvi planinari izletnici i prolaze pokraj nas. Jedan od njih se previse dugo sunja oko naseg kampa pa mi postaje sumnjiv. Provjeravam gdje mi je baterija i pokusavam se sjetit gdje sam li ostavio cakiju, zlu ne trebalo. Tip je udaljen metar od mene i skida cipele. Mislim si ajd brate pa probaj da mi se zavuces u vrecu pa cu imat priliku testirat kvalitetu svicarskog noza kojeg sam si kupio u Amsterdamu. Ali nista od klanja ovaj put jerbo se lik samo klanja u smjeru Meke i moli. Pet je sati ujutro dakle, tocni su kao sat. Zatvaram oci i pokusavam spavati ali je sve vise i vise izletnika koji prolaze pokraj nas. U osam sati ih ima vec cijela hrpa koja je dosla tu na dorucak. Ustajem se, dobivam salicu toplog caja i komad lepinje. U metalnoj kutiji je nesto smedje, polutvrdo, izgleda mi kao nutella ili neka druga cokolada pa si stavljam hrpu toga na lepinju da vidim sta je. Dovoljan je jedan griz da shvatim o cemu se radi, neka vrsta graha, izdrobljena i skuhana da se moze mazat na kruh. Nije lose za pocetak dana, jos jedna banana i spreman sam za osvajanje ostalih vrhova koji se nalaze oko nas. U setnji nam se pridruzuje ekipa s dorucka, njih cetvorica. Plan nam je neka pecina koja se nalazi u blizini. Planina je stvarno pravi raj za penjace i ostale entuzijaste. Imaju i par uredjenih smjerova, vidio sam jednu 7icu, bit ce fotki na flickru kada budem imao brzi pristup od dial upa, za sve koje zanima. Po brzini hoda se lako vidi da je vecina ljudi odrasla setajuci se po ovoj i obliznjim planinama. Stizemo na brdo prekoputa, domacin mi kaze da smo konacno stigli u disco. Nije mi jasno u cemu je fora kad ono 20ak ljudi stoji u krugu, jedan je DJ pa pusta mjuzu na mobitel dok njih par plese a ostali pljeskaju rukama u ritmu. Glavni zabavljac prisutne ekipe smatra svojom duznoscu da me prvo dobro nahrani sendvicima koje rade neka dva starija Iranca sjedeci na deki pokraj dance floora. Nakon toga me predstavlja prisutnima, prica brzo, svi se smiju, ja nista ne kuzim ali prihvacam igru. Glavna fora koju su me naucili domacini je da pitam nekog BADJEKUDZAJI. U prijevodu s esfahanskog dijalekta farsi jezika to znaci ODAKLE SI. Nije bitno sto ne koristimo isti jezik, samo osmijeh i veselje se broje. Ne mogu vjerovat koliko su srdacni i gostoljubivi Iranci kao nacija. Znatizeljni su, vole strance ali ih nema mnogo tako da uzivam pravi status rock zvijezde, a i dreadlocksi tu igraju znacajnu ulogu. I medjusobno su dosta otvoreni, pricaju o svemu i svacemu iako su se mozda tek upoznali, ne sjecam se bas da sam cesto vidio ljude u tramvaju u Zagrebu da se brzo medjusobno sprijatelje i komuniciraju. DJ na mobu pusta neku iransku stvar, glavni veseljak pocinje plesati pa mu se pridruzujem u najboljem pogo stilu. On meni pokazuje njihove pokrete, ja njemu kako sam se naucio plesati na bezbroj punk koncerata koje sam posjetio u Europi. Nastavljamo setnju, pecina koju smo htjeli posjetiti je na uzvisini od 20ak metara, gledamo je iz daljine, pristup je zaista tezak, da smo u HR vadili bi opremu za penjanje, cista 4c ako ne i vise, Irancima to nije problem, oni se penju iz zajebancije, stari i mladi. Odlazimo u drugu pecinu koju neka dva tipa doslovce kopaju zadnje dvije godine. Eto jos jedne kulturoloske razlike, kod nas si ljudi prave vikendice u Iranu si prave pecine. Spustamo se u podnozje utabanim, sirokim putem koji je inace glavni pristup vrhu. Susrecemo dosta izletnika, ipak je petak, znaci za njih nedjelja. Slobodan dan vole iskoristit u medjusobnom druzenju i izletima. Dok stojim i fotkam, od svakog drugog prolaznika cujem Hello Mister ili Salam, s nekima se upustam u razgovor o uobicajenom odakle si, gdje ides, kako ti se svidja Iran. Hvatamo taksi za doma, ja se bacam pod tus da skinem svu prasinu sa sebe. Ne znam kakvo je vrijeme trenutno u HR, ovdje jos nijednom nije padala kisa otkad sam tu, sunce przi svaki dan, mislim da je vani trenutno oko 25 stupnjeva. Stavio sam si ves da se kiseli, moram ga prat rucno posto domacini nemaju ves masinu a izgleda da im je riknuo frizider pa smo svi malo u bedu gdje cemo hladit pivo. Pokazali su mi i litru whiskyja pakiranog u plastiku, kao oni sokovi za djecu. Prvi put to vidim, kad si cugnemo naravno da ce biti report vamo na blogu. Fotke s danasnjeg izleta cu uploadat veceras iz nekog net kafica. Dial up je zaista koma, osim toga im je net cenzuriran preko drzavnih proxyja. Ali ekipu to ne smeta, domacini mi se vole zajebavat pa su digli anti-proxy na jedan od drzavnih sajtova koje su hacknuli. Odoh sad se bavit veselim kucanskim poslovima, citamo se sutra, pozdrav. :) |
