listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (13)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Putovanje hippie rutom Hrvatska-Indija-Nepal

Tomvito Linkovi
Flickr.com
Foto galerija na Flickr-u

Tomvito.com
Moj homepage

Kontakt: dreadhead385@gmail.com

Ekipa koju citam
Vnukblog.com
Vnuk, IT wizard i sponzor mojeg flickr accounta (tnx jos jednom :)

Jimbo.blog.hr
Najbolja stvar u Bosni nakon cevapa i baklave


Slavonski Brod-Skopje-Sofia-Erdine-Istanbul

30.10.2007., utorak

Spavam. Otvaram oci, kroz prozor se vidi plavetnilo neba dok Mujezin pjesmom poziva na molitvu. Toplo je ovdje u jeftinom hostelu, par deka i nije ni bitno da grijanje ne radi ni da je voda pod tusem hladna.
Prosla su vec tri tjedna otkad sam sjeo u vlak iz Slavonskog Broda za Skopje. Nocna linija s presjedanjem u Beogradu, koji mi je ostao u dobrom sjecanju od par mjeseci prije.
Na stanici su me otpratila tri lokalna pijanca s cudjenjem u ocima kako cu samo dospjeti s ruksakom na ledjima do tako daleke Indije.

_MG_5762

Stizem u Skopje u kasno poslijepodne. Po mene dolazi prijatelj Trpimir s kojim cu putovati dalje dokle bude islo. Dan provodimo u drustvu lokalnog prijatelja penjaca koji nas vodi na najjeftiniju dobru klopu. Za dvadesetak kuna se dobije brdo salate s vrlo ukusnim sirom i pljeskavica velicine automobilske gume.
Sutradan ujutro idemo u shopping. Trpamo brdo gotovog tijesta i konzervi, ni Cesi koji dolaze na Jadran nas se ne bi postidjeli. Cijene u Makedoniji su za 30ak posto nize nego kod nas, tako da ovaj potez preporucujem svima koji idu slicnom rutom.
Sljedeca destinacija nam je Sofija, glavni grad Bugarske u kojem cemo ostati par dana i cekati na prijatelja Darkija koji ce nam se pridruziti u putovanju.
Prvi puta isprobavamo couchsurfing, sajt na principu Iskrice samo sto sluzi za upoznavanje potencijalnih domacina kod kojih se moze ostati par dana.
GPS uredjaj nam se pokazao kao odlicna stvar u snalazenju u vremenu i prostoru ali ipak nismo od prve uspjeli pronaci adresu Natka, dreadheada iz Sofije kod kojeg cemo biti smjesteni. Pocinje padati kisa, nailazimo na policijsku patrolu pa nam se cini kao pametna ideja da im rukama i nogama objasnimo da nazovu Natka na mob i objasne mu gdje smo. Kasnije se pravimo glupi kada drot trazi dva eura sitnog za kratki poziv koji je obavio preko svog telefona. Malo nas baca u bed njegov komentar da ne idemo van iz auta ako mislimo ici sta jest, jer bi se mogli vratit i vidjet da nam auta vise nema. I to na jednoj od glavnih ulica Sofije, glavnog grada Bugarske, ponosne clanice Europske unije.
Natko stize na biciklu, prepoznajem ga iz daljine po dugackim dreadsima koje nosi. Odlazimo do njegovog stana koji dijeli sa tri frendice. U ta cetiri dana koja cemo provest kod njega shvacamo da je to vise squat nego obican stan jer nismo jedina ekipa koja je dosla prespavati na par dana.
Posto nas je i Natko upozorio na ucestalu kradju automobila u Bugarskoj, po principu da se kradu auti stranaca jer su osiguravajuca drustva u rukama mafije pa lopovi domaca vozila ne diraju, Trpko odlazi s domacicom Kristinom parkirati nase vozilo na drugi kraj grada u placenu cuvanu podzemnu garazu.
Vrijeme je bilo dosta kisno tako da smo se odlucili ljencarit, spavat do podne pa malo obilaziti grad.
Dok smo se vozili taksijem do podzemne garaze shvatili smo dvije stvari. Prva je ta da GPS tehnologija zaista savrseno funkcionira, tocno vidis u kojoj si ulici i gdje se nalazi lokacija na koju zelis doci. I onda te bugarski taksista mulja i vozi u krug, objasnjavajuci na jako losoj mjesavini srpskog i sta ti ja znam cega zasto to cini. Izlazimo iznervirani iz taksija kojeg smo platili masno i nastavljamo dalje pjesice do auta.
Druga stvar koju smo shvatili je vremenska razlika. Naime, u Bugarskoj je sat vremena vise nego kod nas. S Kristinom smo dogovorili sastanak u 14 sati. Vec smo kasnili sat vremena zbog drugih problema i onda jos shvatili da nam fali taj jedan sat za koji nismo ni znali. Bilo je cudno sto Kristina uopce nije bila zivcana iako nas je cekala na cesti dva sata (!).

_MG_5855

Tu vecer smo izasli van na cugu koja je u Bugarskoj zaista veoma jeftina. Pola litre domaceg piva je oko cetiri kune i sto je najbolje sutradan ne boli glava. Skompali smo se s nekim Belgijancima koji su vec osam mjeseci na putovanju kroz cijelu Europu u trosnom VW kombiju u najboljem hippie stilu, na kraju veceri zavrsili su s nama u stanu tj. squatu.

_MG_5815

Vrijeme je letilo dosta brzo uz zajednicko kuhanje, gledanje filmova i svih ostalih veselih stvari koje grupa ljudi cini zajedno a ukljucuje hrpu alkohola.
Za vikend smo svi bili pozvani na neki tulum. Posto nas je bilo desetak, trosoban stan s dvadesetak drugih ljudi bio je pun.
Nije mi bilo do alkohola te veceri ali mi se posrecilo u kuhinji posto sam naletio na lika s kesom ganje koji mi je rekao da se slobodno pocastim jer zna kak je to kad si pokusavas sredit u tudjoj zemlji. Jos svjeza domacica me drzala skroz do granice s Turskom koju smo presli iducu vecer u kasne nocne sate.
Granica Bugarske i Turske se ne da opisati rijecima. Mislis da si prosao carinu i shvatis da je to bio zapravo samo jos jedan niz duty free shopova. Nakon jos jedne kontrole shvatis da ti carinik pokusava reci da ostavis auto parkiran i cekas jos jedan pregled. Zbog trip carneta, "osiguranja" da auto necemo prodati u inozemstvu gubimo skoro dva sata. S jednog saltera nas salju na drugi pa na treci pa opet nazad na prvi dok nam se jedan lik nije smilovao i rekao da uopce ne trebamo nikakav zig vec mozemo slobodno ici.
Stizemo u Erdine, prvi veci grad u Turskoj. Noc provodimo u satoru uz cestu, ujutro nas budi neki coban s ovcama i s osmijehom na licu mase rukom i ponavlja Istanbul. Za dorucak odlazimo na klasican burek s Ayranom, sto je u biti zasoljeni jogurt u kojeg se zaljubljujem na prvi pogled.
U Istanbulu nas ocekuje Tuba, simpaticna djevojka koju smo pronasli preko couchsurfinga. Voznja kroz grad se pokazuje skroz jednostavnom, iako je promet veoma kaotican i brz. Tuba nas ceka s bratom Mehmetom. Ona ima 26, on 30ak godina. Sunce zalazi dok prelazimo velicanstveni eurazijski most. Dolazimo u njihov stan koji je po hrvatskim prilikama ogroman, po turskim kao neki standard jer njima treba vise prostora za zivjet.
Tuba pali neko ludo drvo u kaminu, 13 kuna kosta jedna cjepanica ali eto posto smo gosti neka se ne stedi. Vecer provodimo uz pivo i grickalice.

_MG_5925

Sutradan se budimo sami jer nam domacini rade do kasno u vecer. Odlucujemo se na rutu koju cemo slijediti iducih par dana a ta je odlazak do autobusne stanice na kojoj stalno prolaze minibusevi sa 8 sjedala a u koji stane i 20ak ljudi. Cijena voznje je 1.50 lira sto bi bilo oko 6 kunica. Dolazimo do luke u kojoj slijedi presjedanje na trajekt koji vozi u Sultanahmet, glavni tj. turisticki dio Istanbula. Voznja je 1.30 liru, traje 15ak minuta, moze se sjedit vani na palubi ili unutra u brodu. Caj kojeg sluze sa raznim sendvicima, sokovima i kavama kosta 0.50 lira. Za to nam je trebalo tri dana da skuzimo kao i za cjenjakanje na sve moguce nacine.
Istanbul je grad kojeg treba dozivjeti. Ima preko 17 milijuna stanovnika. Nalazi se na samoj granici Europe i Azije, zivi 24 sata na dan i doslovce nema cega nema.
Mladi u ovome gradu vole sve sto vole njihovi vrsnjaci iz Europe. Dosta su liberalni, cugaju iako je pivo vani po 3-5 lira sto se pokazuje pogubnim za nas budget.
Tuba nas jednu vecer vodi van u disko gdje svira salsa. Frendica joj slavi rodjendan pa je dosta veselo. Pokusao sam fotkati ali me neki lik upozorava da prestanem jer to smeta njegovoj ekipi. Uspostavlja se da je ekipa skupina elitnih studenata iz Istanbula pa ne zele da fotografije njihovog pijancenja zavrse na pogresnom mjestu.

_MG_5931

Ostali dani u Istanbulu su nam rutina. Sultanahmet, posjecivanje raznih djamija, setnja bazarom, potraznja najjeftinijeg kebaba kojemu cijena varira od 6 do 20 kuna. Kao i za sve ostalo nema pravila. Valja samo dobro gledati i traziti. Iako smo se i pokusali cjenkati za hranu, domacin Mehmet nam se smije i govori da smo ludi jer nikada nije upoznao nikog kome je to uspjelo. Ako vas zanima carobni recept, Trpkova skola iz Indije, onda pokusajte sljedece. Dodjes do zeljenog standa sa hranom, u nasem slucaju to su bili kuhani kukuruzi. Narucis dva komada, uzmes ih u ruke i onda se krenes cjenkat. Prodavac u takvom slucaju nema mnogo izbora tako da uglavnom popusta uz turske psovke koje ionako ne razumijemo. Filozofija o`s ne`s Bangladesh ocito uvijek pali.

_MG_6036

Kolega Darki konacno nam se pridruzuje na putovanju. Stize autobusom iz Zagreba sa presjedanjem u Skopju. Saljem mu poruku da mi kupi steku Marlbora na grani i da si uzme kusur u lirama kako bi imao za bus u gradu. Naravno ignorira moj savjet pa ceka od osam do deset ujutro da se otvori prva mjenjacnica. Stize u stan tek u podne iako je mogao puno ranije. Odlazimo s njim na uobicajenu rutu i objasnjavamo mu fore i forice koje smo skuzili u proteklih par dana.
Tokom setnje po bazaru zapocinjem spiku s nekim likom koji prodaje krivotvorene iskaznice na cesti. Nema bas nesta pametno sto bi meni koristilo ali govori dosta dobro njemacki i pita me da li duvam. Odgovor je naravno da, tako da mi nudi komad hasha ali moramo otic za to zajedno u setnju na drugi dio bazara. Ostavljam ekipu i odlazim sa sumnjivim likom imenom Djengis. Govori mi da je zivio u Njemackoj do 89 pa da je potjeran nazad u Tursku di sad prodaje razne stvari na pijaci i gdje ga svi znaju. Setamo se nekih 15ak minuta, ostavlja me da sjedim na zidicu i pijuckam caj dok on ne sredi stuff. Vraca se i vodi me u garazu za koju se uspostavlja da je njegova jazbina i skladiste za stvari. Iducih petnaest minuta gledam proceduru o kojoj mi je moj dobri stari hippie frend Robi govorio prije dok je pripovjedao o Istanbulu kakav je bio prije 20ak godina. Shema je sljedeca, lik uzima hash u prahu, nekih 6 grama, stavlja ga u plasticnu vrecicu koju omotava slojem novina, aluminija pa opet novina i aluminija. Stiska ga u kompaktnu ciglicu koju podgrijava par minuta nad plamenikom. Onda gazi tu ciglicu, opet grije pa gazi. Na kraju sve to ostavlja da se malo ohladi, razmotava i pokazuje mi dosta dobar pis shita. Za 200ak kuna se ne cini lose, iako ocekujem bolje kada budem malo dalje na Istoku. Kako bi se uvjerio da kvaliteta stima, rola masnu pljugu i objasnjava mi da u Turskoj ekipa vuce jedan dugi dim, onda joint daje dalje ali pritom ga ostavlja par minuta da se hash ohladi kako bi bolje puco. Isprobavam tu njegovu metodu i dok vani Mujezin zove na vecernju molitvu shvacam da sam se razvalio ko kanta i da je hash dobar do jaja.
S krvavim ocima se rukujem s Djengisom, obecavam da cu mu se ponovo javit kad budem u Istanbulu i krecem u potragu za frendovima. Treba mi oko tri sata da dodjem do centra grada, par puta sam bezveze kruzio uokolo ali mi nije zao jer sam se ionako uzivio u fotkanje i divljenje svemu i svacemu.
Uskladjujemo nas odlazak iz Istanbula s vremenskom prognozom koja je za sljedece dane dosta dobra. Pakiramo se u auto, pozdravljamo od domacina i u rane jutarnje sate gibamo u smjeru Ankare.

_MG_5899
- 19:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.