< ožujak, 2008  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (13)
Listopad 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Putovanje hippie rutom Hrvatska-Indija-Nepal

Tomvito Linkovi
Flickr.com
Foto galerija na Flickr-u

Tomvito.com
Moj homepage

Kontakt: dreadhead385@gmail.com

Ekipa koju citam
Vnukblog.com
Vnuk, IT wizard i sponzor mojeg flickr accounta (tnx jos jednom :)

Jimbo.blog.hr
Najbolja stvar u Bosni nakon cevapa i baklave


Sretan Uskrs

23.03.2008., nedjelja

Nadam se da ste se dobro najeli domacih specijaliteta. Vamo ni zeke peke ni sunke ali zato hrpa komaraca u zraku.

Novi blogpost je objavljen na www.sbiportal.hr/tomvito pa pogledajte a komentirati mozete ovdje.


- 16:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Bangalore - Lets push things forward

24.02.2008., nedjelja

Prije desetak dana sam dosao u grad kuhanog graha, metropolu i glavni grad pokrajine Karnataka, na jugu subkontinenta koji se zahvaljujuci engleskim kolonizatorima razvio u danasnju silicijsku dolinu Indije. Naime, Britancima se dopala relativno blaga klima ovog podrucja pa su 1831. godine, tokom vladavine kralja Krishna Raja Wodeyar-a III, preuzeli kontrolu, izgradili telekomunikacijski sistem, postavili tracnice i prebacili svu administraciju koja se do tada nalazila u obliznjem Mysore-u, gradicu u cijoj se sjeni Bangalore nalazio tokom proteklih par stoljeca.

Ime grada je vjerojatno anglizacija pojma Bengaluru, adaptaciji izraza "Benda Kaale Uru", sto u prijevodu s kannadskog jezika koji se koristi kao sluzbeni jezik pokrajine Karnataka znaci "selo kuhanog graha". Kralj Vira Ballala se tokom jednih od svojih putovanja izgubio u ovom dijelu Indije te se raspitujuci za put od jedne stare zene dobio tanjur pogodite cega. Dobro okrepljen je nastavio put i kasnije u sjecanju na staru bakicu ovo podrucje nazvao imenom pod kojim ga znamo danas.

Domacini su mi Lloyd, Sonny i Theo, tri simpa anglo-indijca. Zbog britanskih korijena su katolici i u obitelji vise koriste engleski nego hindi jezik. Sva trojica su zaposleni u filmskoj industriji ali ne za Bollywood, vec za onaj "pravi" iz Amerike. Po cijele dane gledaju filmove i provjeravaju kvalitetu digitalnog videozapisa, ustimavaju subtitlove te kasnije dizu online kako bi ih americka publika mogla kupovati na raznim internet servisima za 1 dolar po naslovu. Sve legalno naravno, glavno sjediste firme je u Los Angelesu, a Amerima je jeftinije iznajmljivat radnu snagu vani, tj. outsourcat. Job description definitivno dobro zvuci ali je placa od 350 dolara za nas Europljane preniska, tako da ipak necu ostat zivjet vamo i cekat da mi ispadnu oci od gledanja hollywoodskog sunda.

U turistickim vodicima pise kako je ovo divan, zelen grad pun parkova sto se i moze potvrdit gledajuci razne photoshopane fotke. Klima bas i nije najbolja, tj. za Indiju je ok, vani je konstantno oko 30 stupnjeva ali navecer ugodno zahladi.
Ja sam dosao vamo u shopping i da se odmorim od napornih klosara i prodavaca drndi na ulici pa iskoristavam vrijeme da budem online po cijele dane i gledam filmove.

Malo sam zapostavio pisanje bloga ali ce cijela prica od sada biti drugacija zbog vise razloga. Kao prvi i najbitniji - konacno opet imam laptop. Nakon cetiri mjeseca apstinencije i koristenja internet kafica koji imaju vise-manje stare konfiguracije s tipkovnicama iz kojih se moze istresti pola kutije cigara i prasine sam zakljucio da ne mogu vise i da moram investirati dio budgeta u nesta prijenosno i lako. Izbor je pao na Asus EEE PC, ultraportabilni laptop sa ekranom od 7 incha koji radi u Linuxu. Konfiguracija mu je dovoljno dobra za gledanje divxa i obradu fotografija (u GIMP-u) a sto se tezine tice, imam par knjiga u ruksaku koje su teze i vece od ove zvijeri. Toplo preporucujem svima koji si zele kupiti lap a nemaju dovoljno para za nesto "pravo". A i Linux leti, kada se prebaci iz defaultnog easy moda u standardno KDE sucelje.
Osim toga, dobih i novce za videokameru od www.sbiportal.hr kojeg sada sluzbeno proglasavam glavnim sponzorom mojeg putovanja. Link na moj blog je www.sbiportal.hr/tomvito , zbog sponzorstva ce ubuduce sve sto pisem biti objavljeno prvo na portalu a na blog.hr sa tri dana zakasnjenja.

Proslo je skoro mjesec dana otkad sam napustio Gou. Nakon dvotjednog izlezavanja na plazama i terasi restorana u hotelu u kojem sam bio smjesten je bilo vrijeme da se giba dalje. Drustvo mi je trebala cinit Bijelka, cura iz St. Petersburga ali je sve ispalo drugacije nego sto je bilo planirano...

Goa je inace puna Rusa koji mahom dolaze u paket aranzmanima na dva-tri tjedna. Ostala ekipa ih ne voli previse, uglavnom zbog jezika tj. ruskog kojeg ne znaju a ovi drugi ne vladaju bas engleskim. Meni su braca i sestre Rusi skroz ok jer se sasvim dobro kuzimo rukama/nogama i mjesavinom alkohola i hrvatsko-srpsko-poljsko-engleskog.
Tako sam i jedne hladne veceri upoznao Ukrajinca koji me je odveo na party u glavnu rusku jazbinu na sjeveru Goe.

Unatoc negativnim iskustvima drugih, odlucih se riskirat i rentat motor, pa sta bude bude. Proveo sam dva dana vozajuci se uokolo, 150 kubika pod dupetom su definitivno bolji izbor od nabrijanih 50 kubicnih skutera koji inace stoje na izboru. Ceste u Goi su skroz ok, po noci zna biti dosta hladno tako da ni dugacka majica ne pomaze mnogo u sprecavanju prodiranja hladnog vjetra.

Prvi dan voznje sam se (naravno) izgubio ali i opet uspio pronaci put zahvaljujuci GPSu. Jedna od dobrih opcija ove igracke je u tome da ne moras imati uploadane mape vec si ih sam kreiras, tj. uredjaj ih radi automatski, treba samo imat pune baterije i dobar signal.

Drugi dan sam otisao malo dalje u potrazi za pustim cestama i zanimljivim fotkama. Motori im nisu previse brzi, ali je i 100tka na kazaljci za mene dovoljna doza adrenalina kada ne znas sto te ocekuje iza sljedeceg skretanja, krava, auto ili drugi motorist. Vec je pala noc, tj. u sedam navecer je mrki mrak, jedina zamjerka koju imam ovoj rajskoj oazi na Zemlji.
Nakon sto sam skuzio da vec treci put prolazim pokraj istog znaka shvatih da sam se izgubio i da bi bilo pametno ukljucit GPS kojem su baterije bile prazne pa je crkavao svakih par minuta. Na srecu sam bas u tom trenutku naletio na neke druge bikere koji su isli u mojem smjeru pa ih je trebalo samo pratit i pokusat se ne-smrzavat.
Bikeri su nastavili dalje prema drugom gradicu a na meni je bilo da pronadjem Arambol u strasno hladnoj noci (nekih 15ak stupnjeva). Malo je zajebano pronaci ljude na cesti oko ponoci koji ce te uputit ali mi se posrecilo jer je niotkuda iskocio Ukrajinac. Rekoh do jaja brate, spasio si me, sjedaj na motor pa te castim besplatnom voznjom koja je zavrsila u ruskoj partijani do ranog jutra.

Stizemo do desetak slamnatih koliba i ulazimo u super sredjenu birtiju s fluorescentnim plakatima. Unutra je jos dvadesetak ljudi, 99% Rusa i pijani Indijac kojeg je moj novosteceni prijatelj proglasio svetim Babom. Malo se momak zeznio i zabrio da je skomirani lik koji spava na podu jedan od Sadhua koji su se odrekli zemaljskog zivota i posvetili svoje daljnje postojanje lutanju po Indiji i vjerskim obredima koji ukljucuju ekscesivno konzumiranje marihuane uz pomoc obrednog chilluma.

Ukrajinac ne zna razliku izmedju Indijca pijandure i Indijca Sadhua pa ga casti cugom cijelo vrijeme i stalno ponavlja Baba is my best friend. Brat Ukrajinac je u Goi mjesec dana i sutra ujutro ima let doma. Zbog toga se odlucio maksimalno iskoristit vrijeme, tj. opijat se i duvat dok ga taksi ne odveze skomiranog na aerodrom. Vidim da ce biti duga i teska noc ali hrabro prihvacam izazov i ispijam rum-kolu za rum-kolom uz chillum koji kruzi medju ostatkom ekipe koja se isto kao i mi ugodno smjestila na jastucima na podu.

Trance muzika nije preglasna a i izbor DJa nije totalni MTV sund. Pitam se kako li je na partyju na kojem sam trebao biti tu vecer s ekipom iz hotela. Ja ga nisam uspio pronaci jer sam isao sam motorom i nisam znao put, mislim si prezivjet ce i bez mene, nije meni vamo lose. Pokusavam uspostavit komunikaciju sa susjedima za stolom. Naravno, iz Moskve su kao i vecina ostalih prisutnih. Uspjevamo pricat i salit se na mjesavini polu-pijanih jezika. Rusima engleski stvarno ne lezi, putuju u grupama pa imaju jednog koji prica solidno a ostali samo klimaju glavom. Brat Ukrajinac skroz dobro razumije moj srpsko-hrvatski, ja njega malo teze jer je ocito da je u srednjoj bjezao sa satova engleskog. Oko cetiri ujutro zakljucujem da sam se dovoljno skomiro i da je vrijeme za krevet. Razmisljam da li da ostavim motor sparkiran ili da ga guram nazad u hotel. Preglupo mi je vozit pijan jer znam da ce se desit neko sranje. Ukrajinac nastavlja s rum-kolama, kaze mi da idem u njegovu kolibu koja je omdah iza birtije jer on nastavlja svoju misiju do kraja. Bacam se u krevet i uz zvuke trancea i para koji se sevi u kolibi do moje tonem u san.

Sljedece jutro mamuran vracam motor vlasniku, placam 250 rupija (30kn) po danu koristenja, gazda je ok, vjeruje mi da se nisam polupo, cak ni ne provjerava motor tako da imam srece sto se tice iznajmljivanja i problema koji mogu nastati. Ekipa nazad u hotelu mi prica da je party koji nisam uspio pronaci bio totalna pusiona te da su se vratili na spavanje prije ponoci. A ja se samo smjeskam i pricam im o ruskoj jazbini koja je u blizini i di se moze dobro provesti svaki dan (noc).

Nastavljam tradiciju izlezavanja na terasi. Bijelka je vec otisla na plazu, zakljucili smo da nije dobro sto se druzimo po cijele dane jer isto voli duvat pa se zajedno skomiramo jos za vrijeme dorucka. Logika je da ako nismo zajedno necemo doci u iskusenje da si nesta srolamo, pa da vidimo tko ce uspjet biti "cist" cijeli dan. Pregledavam meni, nema niceg sto vec nisam probao pa mi Radz, nepalski konobar slaze posebne specijalitete u obliku svega sto je ostalo tokom pripravljanja ostalih obroka u kombinaciji s rizom i tijestom. Divim se nepalskom kuharskom umijecu i sta sve ova tri momka znaju spravit u jednostavno opremljenoj kuhinji.

Posudjujem si laptope od ostalih putnika da gledam filmove i pokusam pisati novi blog post. Stare navike ocito nikad ne umiru jer sam postao guru za popravke mp3 playera i reinstalaciju windoza. Jeftin sam jer mi je plata boca piva ili nesto s rostilja.
Ekipa mi se cudi kako ne umirem od dosade sjedeci cijeli dan na terasi a ja se cudim raznim ljudima koji dolaze i odlaze. Poput Luigija, talijanskog hipija u 50-im koji si novce zaradjuje branjem voca i povrca. Prica mi da se trenutno najvise isplati radit u Danskoj, zadnji puta je bio gore prije godinu i pol, sada mu ponestaje novca ta planira povratak. Prodaje i nakit turistima na plazi, vidim da mu nije los stil zivota. Govori da je najbolje spavat u satoru jer si onda totalno slobodan. Dobro zvuci ali di cu si nabavit sator kada vamo prodaju sve osim neceg sto jednom kupis i onda besplatno koristis cijelo vrijeme. Nisu Indijci toliko glupi, znaju da bi ih sunarodnjaci objesili kada bi ih prodavali tako da su satori rijetka roba. Luigi mi nudi svoj od prosle sezone jer sada ima dva. Dogovaramo cijenu od 300 rupija i odlazimo do obliznjeg birca u kojem ga je ostavio.

Vracam se nazad kontemplirat na terasi. Pitam se sta li Bijelka radi dolje na plazi. Proslo je podne, idem ja sebi srolat jedan mali pa eto neka sam ja taj koji je popustio prvi. Bijelka se vraca na rucak, vidim da se zgazila, ocito nam filozofija nije imala smisla pa si u to ime rolamo jos jedan masni.

U Goi inace svi dilaju na svim mogucim i nemogucim mjestima. Ali je zajeb sto prodaju totalno sranje u obliku hashisha koji nema ni h u sebi. Glupi Englezi dolaze vamo na docek Nove godine puni para i uzimaju sve bez gledanja i provjeravanja kvalitete. Pa im se moze uvalit plastelin ili krema za cipele. Neces meni brate, govorim vlasniku birtije na plazi. Daj mi malo da si srolam pa se vratim kasnije kad vidim jel me sljaka. Tri dana smo igrali tu igru, gazda birtije i ja. Svaki put mu govorim da je malo bolje ali ne vrijedno mojih tesko zaradjenih rupija. Sredi mi sutra pravu stvar pa se vidimo i nemoj mi ekipi na plazi uvaljivat sranje, ipak sam ti ja Rus i dovest cu ti nas dvadeset na besplatno pivo, pokusavam s ovom taktikom koja ocito pali.

Osim Rusa sljedeci na listi ne-omiljenih putnika su Izraelci. Indijci ih ne vole jer su spremni cjenkat se satima radi 20 rupija (2.5kn) i jer nekada ostanu u hotelu par tjedana i onda jednostavno nestanu tokom noci bez da plate dug. Putuju u grupama i druze se sa svojima, ne znaju ili ne zele koristit engleski posto imaju dovoljno sunarodnjaka.

Postoji i tzv. Jewish way, ruta sa sjevera na jug preko cijele Indije koja im je najomiljenija. Vecinom borave u "svojim" hotelima i jedu kod svog rodje. Tako da je Izraelcima koji putuju sami dosta tesko. Dozivio sam par puta da novopridosli Izraelci nude poklone ostalima u hotelu sa spikom tipa Joj previse sam si stvari kupio, tko hoce ovu torbu, maramu...i sve zato da ne bi automatski bili ubaceni u kategoriju bad, cheap Jew.

Ali, nije ni njima lako u zivotu. Kao sto znate, muskarci sluze tri godine vojske a zene dvadeset mjeseci. Nakon te agonije vecina ih se odlucuje za put po Svijetu a Indija im je medju omiljenim destinacijama. I onda kad vide da postoji alternativa ili se ne zele vracat doma ili pokusavaju produzit put, tj. budget sto je duze moguce pa se cjenkaju ili stede na druge nacine.

U Goi ih ima dosta trajno naseljenih, vecinom vlasnika kafica ili diskoteka. Osim lokalnih Engleza, mozes biti siguran da ces kod Zidova dobit prvoklasnu robu. Cijene i kvaliteta su amsterdamske, pa tko voli nek izvoli. Za one koje zanima, birtije im se lako raspoznaju po suptilnom "coffee shop" u nazivu. Indijci ne kuze, nama ostalima savrseno jasno o cemu se radi.

Osim savrsenih plaza, Goa svojim porezima na alkohol i benzin pogoduje velikom broju new age travellersa koji dolaze vamo. Neka mjesta treba izbjegavat jer su postala prenapucena paket turistima a i cijene su im paprene. Uz malo informiranja prije puta, moguce je naci i svoje savrseno mjesto pod suncem. Tko voli freakove, hipije, umjetnike i ostale nekonvencionalce je najbolje smjesten u Arambolu, mjesto koje cu zapamtit po najduzem ljencarenju i dobroj hrani.

Dogovaram se s Bijelkom da idemo skupa u Hampi, maleno mjesto u iducoj pokrajini Karnataka, udaljeno 12 sati voznje busom. Kupujemo si karte za bus koji polazi sutradan navecer.

Hampi je poznat po svojim rusevinama koje se nalaze pod zastitom UNESCO-a a koje poticu jos iz 14og stoljeca dok je Hampi bio glavni grad tadasnje kraljevine Vijayanagar. Prema nekim izvorima u to vrijeme su cak prodavali dijamante ko kikiriki na cesti.

Budim se u rano jutro, uzivam u zadnjem danu Goe, spreman na polazak cekam Bijelku koje nema. Stize popodne s nekog partija u obliznjem gradicu. Govori mi da ne moze sa mnom u Hampi jer je iduca tri dana neki ludi party na kojem mora biti. Pokusat cu prodati njenu kartu pa se vidimo kroz par dana ako se stigne vratit s partyja.

A kako sam se proveo u Hampiju saznajte u sljedecem nastavku kojeg cete moci procitati prvo na

www.sbiportal.hr/tomvito


4

02

02

- 13:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se