Tomosima na more

subota, 01.12.2012.

Tomosima na more


Autor: Dejan Biro








Predgovor
Otići Tomosom na more i nije neko svjetsko čudo. Rođen sam 1993. godine kada je Tomos već gotovo propao (1991. godina i Domovinski rat koji ne rado spominjem) i samo sam čuo da je Tomosom otići na more bilo gotovo pa sasvim normalno 80tih godina prošlog stoljeća kada nije bilo niti navigacije, niti mobilnih uređaja, interneta, o cestogradnji i infrastrukturi da ne pričam. No razmislite, koliko ljudi bi se danas usudili ovako nešto napraviti? Motocikli su stvar koja veže ljude svih generacija. Rečenica koju sam znao i prije negoli sam krenuo na put. Citat prijatelja Vene iz Solina „Kuriozitet svega treći je član koji im se priključija. Došao ih je samo pozdraviti, da bi vidjevši mladost, otišao doma, uzeja najosnovnije stvari i sa njima napravija turu Rijeka – Krk – Split – Knin- Gračac – Perušić – Skradnik – Rijeka. Motor je ATX, a Zvoni je godina preko 55. Zvone, kapa do poda.“ Kako sada zvuči rečenica „motocikli su stvar koja veze ljude svih generacija?“ Skratit cu priču, napravili smo toliko kilometara da se Danku sic prvo izlizao, zatim poderao, meni su se sve gumene navlake izlizale (odmarači nogu, ručica gasa, stavljeni novi netom prije puta). Obišli smo Hrvatsku krenuvši ja od Osijeka, Danko od Čakovca pa do Zagreba, odakle zajedno vozimo preko Karlovca, sjevernog Velebita na otok Krk. S otoka Krka do Maslenice i preko zadarskog zaleđa do Kaštela, Splita, Solina... Natrag preko Like, tik uz Velebit, Gorski Kotar, ponovo Karlovca, Siska, Ivanić Grada, Bjelovara i onda opet kući Danko Čakovcu, a ja Osijeku duž cijele Slavonije. „Natjerivanja“ po Splitu raritetnim primjercima Tomosa registarskih oznaka iz cijele Hrvatske neću nikada zaboraviti. Mlad sam i ne mogu se hvaliti nekim iskustvo na motociklima, iako već desetak godina vozim razne vrste motocikala, no ono što sam doživio na ovom putovanju .... Često nama postavljano pitanje bilo je bili ponovili tako nešto.
Danko:
"Vidjeli ste i sami, ima ljudina koji su spremni ugostit nepoznatog člana s foruma, samo da mu pomognu, meni i Dejanu su mnogi ljudi pomogli, i svaka im čast na tome. Netko se smije da se mi družimo s tim motorićima, al nema ljepšeg osjećaja dok imamo na roštiljadi istomišljenike, koji slušaju tvoje doživljaje, avanture i priče bez onog podlog smijanja i ismijavanja. To je bit, prvenstveno druženja i ljudi, Tomos nas je samo spojio diljem Hrvatske i drago mi je na tome. I neću stati na tome, putovati ću i dalje, upoznavati ljude, jer jedino zbog takvih stvari vrijedi živjeti, a ne bit živčan, bezobrazan, nezadovoljan životom. Life is a game, play it..."







                                                                                       Statistika





Tomos APN 4



Ukupno pređeni kilometri ------------------------------------------------------------ 1850km
Utrošeno gorivo (Eurosuper 95 BS) ------------------------------------------------ 40l
Prosječna potrošnja goriva ------------------------------------------------ 2,16 l/100km
Vrijeme putovanja ----------------------------------- 8 dana i 12h od toga vožnje cca 56h
Utrošeno ulje -------------------------------------------------------------------------1,7l
Nulti servis motora -------------------------------------------------------------1100kn
Snaga ------------------------------------------------------------------------------- cca 3ks
Zapremina ------------------------------------------------------------------------- 60ccm3
Hlađenje motora ----------------------------------------------------------- prisilno zračno
Rasplinjač --------------------------------------------------------------------------- Bing 12
Električna oprema ------------------------------------------- 6v 17w s platinskom dugmadi
Broj stupnjeva prijenosa ------------------------------------------------------------- 5
Prijenosni omjer ------------------------------------------------------------------ 15/34
Pneumatici --------------------------------------------------------------- Sava B3 2.50x18
Pritisak u pneumaticima ------------------------------------------------- 1,8bar
Maksimalna brzina ---------------------------------------------------------- 67 km/h
Prosječna brzina -------------------------------------------------------------- 28 km/h
Prosječna brzina na otvorenoj cesti -------------------------------------- 55 km/h










Tomos T14
*agregat preuzet od Tomosa CTX 80

Ukupno pređeni kilometri --------------------------------------------- 1730km
Utrošeno gorivo (Eurosuper 95 BS)------------------------------------ 60l
Prosječna potrošnja goriva -------------------------------------- 3,50 l/100km
Vrijeme putovanja ---------------------------- 8 dana i 8h od toga vožnje cca 52h
Utrošeno ulje -------------------------------------------------------------------- 2l
Nulti servis motora ----------------------------------------------------- 2000kn
Snaga ----------------------------------------------------------------------- 7ks
Zapremina --------------------------------------------------------------- 79ccm3
Hlađenje motora --------------------------------------------------------- zračno
Rasplinjač ---------------------------------------------------------------- Delorto 24
Električna oprema ------------------------------------ 12v 50w s platinskom dugmadi
Broj stupnjeva prijenosa ------------------------------------------------ 5
Prijenosni omjer ------------------------------------------------------- 15/32
Pneumatici --------------------------------------------------------- Sava MC 11 2.75x17
Pritisak u pneumaticima ------------------------------------------- 2,5 bara
Maksimalna brzina ------------------------------------------------- 85 km/h
Prosječna brzina ------------------------------------------------------- 28 km/h
Prosječna brzina na otvorenoj cesti -------------------------------- 55 km/h








Dan 1

10.8.2012. Petak

10.05h
Moped je još jučer poslijepodne pregledan, tankiran pun tank (5l Eurosuper95 BS 125ml Valvoline Durablend 2t ulja), oskudno natovaren osobnim stvarima te poprilično puno natovaren dijelovima i specijalnim alatom. Mobitel s navigacijom, rezervni mobitel, punjači za mobitele i 1680kn u novčaniku skupa s osobnim dokumentima. Od opreme sa sobom nosim kacigu, ljetnu jaknu s protektorima, rukavice bez prstiju, zimske rukavice, hlače i cipele te bubrežnjak. U vrijeme kretanja kao i cijeli dan temperatura je bila nešto više od ugodnih 30°C, s veoma malo vjetra.
Straga, u košarici mi se nalazio sav alat, ponešto rezervnih dijelova te 2l sintetičkog ulja (dvije bočice od 1l Valvoline Durablend 2t, 45kn/l). Poseban radapciger za skidanje magneta, bloker klipa, špijuni za podešavanje platina,veliki set gedora, veliki set torkseva s svim nastavcima, razni odvijači, ključevi 10, 11, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19 te 22. Papagajke, špic klješta, kombinirana klješta te neizbježna dva čekića, od kojih jedan gumeni. 45ml trenutnog ljepila Loctitea, od kojeg jedno pakiranje „zelenog“ za vijčane spojeve i ležajeve.
Od dijelova koje sam spakirao u veliku torbu koja mi se nalazi preko upravljača i rezervoara mopeda ću nabrajajući sigurno nešto zaboraviti: set sajli, luster kleme, set žarulja, dva lanca, lančanici, radilica te njoj pripadajući semerinzi i ležajevi, kompletan set brtvi, klipna grupa (klip, karike, osigurači, igličasti ležaj te bolcna), zračnica, dizne, svjećice (super bosna 65, 75, 95, Denso Iridium w24), plovak, ležajevi za kotače, ponešto matica i posebnih platni. Svi rezervni dijelovi koje nosim uz sebe su novi. U istoj torbi mi se nalaze osobne stvari poput odjeće. Sjedalo je dugo, i iza mojih leđa, a ispred korpice stane još stvari. Tu sam odlučio staviti ceradu i šator, s Tomosom se nikad nezna, a i krenuli smo na more bez određenog odredišta ili prenoćišta. Na sjedalo sam radi dodatne udobnosti i manjeg habanja sjedišta stavio pokrivač.
Odlučio sam definitivno ne ići na blef i biti uporan dok ne obiđem zacrtano. Dvadesetak dana ranije počeli su intenzivne pripreme u kojima sam pripremio moped, dogovorio okvirnu rutu i odredište s prijateljem Dankom iz Gornjeg Hrašćana (Čakovec). Obavljeno je generalno uređivanje pogonskog agregata te ipak još mala prilagodba samog agregata za naš poduhvat poput ugradnje veće klipne grupe te samim time povećanje zapremine, ugradnje petog stupnja prijenosa i sl. Na kvalitetan način su ubačeni kvalitetni sljedeći dijelovi s jamstvom:

Motins 42mm klipna grupa s standardnim klipnim prstenovima – 200kn
Bušenje i honovanje cilindra – 120kn
Glava motora – 35kn
Semerinzi koljenastog vratila – 20kn
Set brtvi – 30kn
Ulje mjenjača - 50kn 1L (od kojih u agregat ide 4dcl)
Rasplinjač – 300kn
Set sajli – 120kn
FAG ležajevi kotača – 150kn
Ljepilo za ležajeve – 50kn

1075kn uloženo u moped iz 1976. godine kao nulti servis prije puta s tvornički deklarirana 2,5ks i 49cmm. Moped je nakon instaliranja novih dijelova bio razrađen (500km vožnje s većim postotkom ulja u nižim okretajima motora bez opterećivanja). Radi se o modelu Tomos Apn4. Gume koje su na njemu su poprilično stare, ispucale, ali vidi se ona kvaliteta i znao sam da ce izdržati, iako ih je bilo potrebno zamijeniti još prije par godina samo iz sigurnosnih razloga (gume, stručno: pneumatici nakon određenog vremenskog perioda gube svoje svojstvo laički rečeno imaju rok trajanja bez obzira koliko su korištene). Ove su davno izgubile svoje svojstvo bez obzira što na njima još ima „mesa“. Kočnice. Danas više ne postoji kupiti kvalitetan dio za Tomosa (kvaliteta izrade i završne obrade jako je niska), a tu spadaju i kočnice. Kočione obloge su bile nove i kočnicu na prednjem kotaču fantastično uspijevam podesiti da obloge hvataju bubanj punom svojom površinom. Sa stražnjom kočnicom sam imao problem. Naime, iako su sve sajle bile nove, opruge, kao i kočione obloge, ne uspijevam nikako podesiti kočioni sistem na stražnjem kotaču iz razloga lošeg stanja samog stražnjeg kotača. Stražnji kotač koštao je 600kn za što nisam imao novca. Samo srce kotača (bubanj) i poklopac srca kotača su bili previše stari, ishabani i potrošeni. Kotač nije bio niti centriran, niti balansiran. Prilikom uštimavanja stražnje kočnice, najbolji rezultat koji sam dobio bio je kočenje, ali ne i vraćanje kočionog sistema u prvobitni oblik nakon puštanja papučice kočnice. Pošto nije bilo vremena niti za traženjem drugog, rabljenog kotača, što je dugotrajan proces, odlučujem se krenuti na put bez ispravne stražnje kočnice. Loš potez na kojeg se nitko ne bi smio ugledati. Postojao je problem pucanja sajle (koja također nije veoma kvalitetna) prednjeg kočionog sustava iz razloga što onda ne bih imao „pomoćnu“ kočnicu. Na Velebitu, velikoj nizbrdici gdje ćemo se kretati i više od 80km/h ili pak u gradu gdje je razmak između vozila mal to bi mogao predstavljati problem. Stvar koja mi je bila u glavi što napraviti u takvim trenucima bila je kočiti motorom i jednostavno ga vraćati u niže brzine. No kako god bilo, više vremena nisam imao jer je sve bilo pripremljeno za polazak. Napominjem da je moped djedov. Svu pripremu i sav mehaničarski dio posla sam osobno obavio.
Vrijeme kretanja nije bilo određeno, dogovor je bio navečer se naći s Dankom u Topolju, mjesto u okolici Ivanić Grada (Zagreb) kod prijatelja Karla. Od mog mjesta do Topolja ima točno 256km. Odlučio sam krenuti kada osjetim da sam spreman, naspavan, odmoran. Znao sam da mi za 150km treba nešto manje od 4h vožnje.



Treninzi prije samoga puta - Vukovar


Treninzi prije samoga puta - Križnica, Virovitica



Pakiranje prije puta



11.00h
Nakon kasnog izlaska s prijateljima uspijevam teškom mukom noć ranije zaspati i odmoriti se. Još jednom pregledavam motor, sva oprema i prtljaga mi je spremna, pumpam pomoću pumpice gorivo u karburator, palim motor i ostavljam ga da radi dok oblačim kacigu i rukavice. Odlučio sam voziti u majci kratkih rukava, vrijeme je bilo kao stvoreno za voznju.
Odlučio sam ići podravskom magistralom, te gdje mogu pobjeći od nje još sjevernije. Cijelim putem izbjegavamo prometne rute te se odlučujemo na one biciklističke gdje nema puno prometa i gdje sporim Tomosima nismo smetnja prometu na cesti. Od kuće izlazim iz naselja i penjem se na Osječku obilaznicu prema Višnjevcu. Prolazim kroz Josipovac, Valpovo, Čađavicu, Sopje, Suhopolje, Viroviticu, Đurđevac... Točnije, vozio sam malo sjevernije od podravske magistrale. U Virovitici sam poslao SMS prijatelju i javio lokaciju i situaciju – koja je naravno bila odlična. Vozim uz samu rijeku Dravu koja je na granici Mađarske republike. U Đurđevcu silazim s podravske magistrale i lokalnim cestama se krećem prema Bjelovaru gdje nakratko ostajem natočiti gorivo i ponovno javiti prijateljima lokaciju i stanje – 198km iza nas!
U Bjelovaru nadopunjujem rezervoar s 4l goriva i te 120ml ulja (4%tna mješavina). Potrošnja od 2l ne uzimajući u obzir ulje, mi fantastično odgovara što je i sasvim očekivana potrošnja. Vožnja je lagana, ne vozim punim gasom, monotonost vožnje ubijam pjevanjem pod kacigom. Prijedlog prijatelja da slušam nekakav uređaj putem slušalica sam odbio iz razloga što mi je osobno puno ljepše voziti motor bez toga te sigurnije, i naravno ono najvažnije – imam u uhu rad motora svog mopeda.
Sada nešto malo više o motoru moga suputnika Danka. Radi se o motociklu Tomos T14 M iz 1987. godine, motor je nešto sitno prepravljen. Na njemu se nalazi agregat preuzet s Tomosovog modela CTX od 80ccm i 7,5ks. Također, stavljene su i prednje vilice s modela T15 SLC kao i prednji kočioni sustav. U agregat je uloženo jako puno novca, unutra su sve komponente NOVE. Potpuno novi karburator Del“orto 24, nova klipna grupa, koljenasto vratilo, ležajevi, semerinzi, spojka, svaki vijak je novi ... Motor je nakon instaliranja novih dijelova bio također razrađen (500km vožnje s većim postotkom ulja u nižim okretajima motora bez opterećivanja).
U Topolje (okolica Ivanić Grada) dolazim oko 17h kod prijatelja Karla koji očekuje i mene i Danka. Ja dolazim prvi, kontaktiram Danka koji javlja da je upravo krenuo, sve ide po planu. Put nije naporan iako kada sam sišao s motora u Karlovom dvorištu, trebala mi je koja minuta da se priviknem na tlo i hodanje. Pokrivač koji sam stavio na sjedište je bio pun pogodak. Prije petnaestak dana kada sam išao na susret u Križnicu (Virovitica) nairitirao sam si stražnjicu. Sada toga nije bilo. Najveći problem od svega bila je ukočenost i vibracije. Ukočenost sam rješavao na način da u vožnji pustim ponekad noge da vise s motora, stavljao noge na sam agregat motora ili na upravljač. Isto tako, nekada sam vozio s jednom ruku ili pak sjedio na sjedištu sistemom „jedan guz - drugi guz“ kako to u šali kaže Karlo. Radi se o principu da nakon što se ukočim ili me počne boljeti kralježnica sjednem samo jednom stranom stražnjice na sjedište, dok druga visi i obratno. Vrlo učinkovita metoda koju sam savladao tokom vožnji na duže rute Tomosom. Jednom prilikom vozio sam Renault Clia II iz pravca Bjelovara prema Osijeku identičnom rutom i mogu reći da mi je puno neudobnije bilo za voziti taj model automobila nego Tomosa. Na Tomosu imam mogućnost ispružiti ponekad koju god želim ruku ili nogu dok u automobilu to nisam imao. Možda netko drugi ne bi to rekao, no iskreno, Tomos mi je puno udobniji bio koliko god to čudno zvučalo. Karlo nas je ugodno ugostio, raskomotili smo se, pregledali motore nakon što je i Danko stigao koji su u fantastičnom stanju bili i spremni za daljnji put. Navečer se okupilo još Tomosovih fanatika te smo u ugodnom društvu roštiljali i obilno večerali uz razgovor. Večera se sastojala od mesa s roštilja, piletina te ćevapi uz povrće. Sasvim pristojna večera koja nije protekla bez alkohola.
Kontaktirali smo prijatelja Antu s Krka i javili da sutra stižemo kod njega!








Dan 2


11.8.2012. Subota



10:00h


Probudivši se ujutro ugledali smo oblačno nebo. Loš početak dana. Nakon sna koji je Danku i meni bio prijeko potreban uslijedila je još jedna provjera motora i kretanje put Krka. Karlo je odlučio s nama se provozati svojom Apriliom do Velike Gorice gdje smo se našli s Damirom, još jednim našim prijateljem i entuzijastom koji nas je dočekao svojim Piaggio Beverlijem 250. Uz nas je vozio još jedan Damir iz Ivanić Grada svoju Yamahu XT 125.

11:30h
Kako je dan odmicao sve se više razvedravalo i sunce je potpuno izašlo, uz koji zaostali oblak na nebu. Neposredno prije ulaska u Veliku Goricu vozimo se nedovršenom obilaznicom kojom nas je Karlo vodio gdje mi se dogodio manji pad. Zakačio sam s desne strane motora slabo vidljivu špagu pri 50km/h, uočivši ju prekasno, na samo par metara udaljenosti. Kočio sam no bezuspješno, zaustavio sam se par metara dalje gdje mi se špaga već upetljala oko prednjeg blatobrana, desne noge i cijelom dužinom skroz do auspuha i stražnje osovine. Motor sam jednostavno samo spustio na desnu stranu do poda da bih oslobodio nogu i ustao se, u to vrijeme je već i cijela karavana stala, pomogla mi podići i otpetljati motor. Apsolutno sve stvari iz košarice koji su bili u njoj su ispali. Štete nije bilo, samo smo nastavili dalje. Sati su nam brzo prolazili i shvatili smo da malo kasnimo od plana jer prije mraka je bilo planirano biti na Krku. Bilo je podne, mi se još nismo maknuli iz Zagreba. Dva Damira i Karlo vidjevši našu volju odlučuju se za put do Karlovca s nama. Također, Damir iz Velike Gorice jako je dobro znao lokalne ceste do Karlovca kojima nas je vodio.
Puno im hvala.
Vozimo malo dužim ali puno sigurnijim rutama gdje nema puno prometa, prolazimo kroz Vukomerić, Pisarovinu, Donju Kupčinu, tik uz rijeku Kupu... Neposredno prije Pisarovine, prolazimo kroz selo Jamnica Pisarovinska uz koje se u veoma neposrednoj blizini nalaze i mjesta Podgorje Jamničko, Velika Jamnička, Gorica Jamnička... Da, dobro ste shvatili! Našli smo se u predjelu odakle je prije više od 300godina carica Marija Terezija dala prve uzorke vode na kemijsku analizu. Mjesto odakle potječe naša najpoznatija prirodna izvorska voda – Jamnica.



Slabo vidljiva špaga na ne dovršenoj obilaznici i pad

U Velikoj Gorici

15:00h
Stižemo u grad na četiri rijeke – Karlovac! Iza nas je sada već 400km. Karlovac, grad na granici između nizinskog i primorskog djela hrvatske koji leži na cak četiri rijeke Korani, Kupi, Dobri i Mrežnici. Grad je koji ima specifičnu povijest. Znamo točan datum nastanka grada – 13. srpnja 1579. godine, ime je dobio po osnivaču, austrijskom nadvojvodi Karlu. Građen je po zamisli idealnog renesansnog grada u obliku šesterokrake zvijezde sa središnjim trgom i ulicama koje se sijeku pod pravim kutom. Pravimo kratki predah i okrijepu. Prvi objed u danu, pojeli smo sendviče. Karlo i dva Damira nas napuštaju i vraćaju se prema Zagrebu. Danko i ja nastavljamo put Duge Rese. Ondje tankiramo svoje motore do punog tanka, ja sam dosipao cca 3litre.
U Dugoj Resi promašujemo izlaz iz grada! Počinjemo se kretati prema Rijeci niti neznajući za to. Nakon 10km imena mjesta nam postaju sumnjiva, stajemo u obližnjem restoranu pitati za put. I dalje nam nije bilo jasno gdje se nalazimo, ali smo znali da nismo na pravom putu. Nakon uključivanja navigacije, promatranja karte shvaćamo da smo krenuli prema Rijeci umjesto prema Ogulinu gdje su nas očekivali, točnije, naš prijatelj Tomislav. Vraćamo se u Dugu Resu i nastavljamo put Ogulina kada, zahvaljujući slušanju motora, čujem zvonjavu na stražnjem kraju. Stajem. Pregledavam motor i primjetim registarsku pločicu kako čudno stoji. Par dodira i ona otpada s nosaca. Stavljam pločicu u košaricu i nastavljamo put. Nosač registarske oznake je uslijed vibracija pukao, ništa strašno.




Ulazak u Karlovac


18.00h
Vozimo do Skradnika, mjesta u kojemu živi nas prijatelj Tomislav. Tomislav je restaurator i mehaničar. Posjeduje obiteljski Tomos Sport 2 VXL iz 1962. godine te nedavno kupljen Tomos T15 SLC kojeg se priprema restaurirati. Čekalo nas je jos puno kilometara do Krka, a jako malo vremena do mraka i zadržavamo se u Skradniku samo 20 min. Tomislav nam nudi prenoćište, tmurno vrijeme nas prati cijeli dan, sunca nema na vidiku. Zahvalili smo se i odbili ponudu. Tomislav Pribanić, citat s jednog foruma „...baš sam ih više puta pitao jesu li sigurni da mogu nastaviti dalje ipak se bližio kraj dana, ali nema tu pardona znaju svoje mogućnosti i žele doći do zadanog cilja.“ Prolazimo kroz Ogulin, počelo je kišiti, ne prejako da pokisnemo ali dovoljno da cesta bude masna i skliska. Ulazimo i prolazimo kroz grad, kada odjednom nailazimo na hrpe motocikala – moto susreti. Vozimo polako kroz grad, kroz gužvu, a iza leđa čujem glasove poput „Vidi ih, vidi ove odakle su“ i smijeh. Ali to nisu bili smjehovi izrugivanja, nego zavidni i ponosni smjehovi. Prolazimo i pored mjesta gdje se održavaju sami susreti, motociklisti s ulaza nam mašu, a mi radi nedostatka vremena, ili bolje rečeno zacrtanog plana nismo bili u mogućnosti zadržavati se. Još jedan copy-paste s jednog foruma: „…prošli pored našeg mjesta susreta zaustavljao ih, al oni samo svirnuli i gas u brdo.. svaka čast!“ Nakon ovoga slijedili su sati i sati vožnje uzbrdo. Radi se o staroj cesti Rudolfina. Penjali smo se na Kapelu, kiše nije bilo za vrijeme naše vožnje na svu sreću no padala je ranije i cesta je bila veoma skliska. Tempo putovanja pao je na 30km/h iz razloga velikog uspona i nedostatka konjskih snaga u našim motorima. Motor nisam vozio punim gasom jer je to jako veliko opterećenje za njega. Stil vožnje je bio vožnja u četvrtoj brzini pri 30km/h, dakle poprilično mali broj okretaja motora. I da sam ga htio voziti pod punim opterećenjem i u visokim okretajima, opet se ne bi kretali brže od 35 do 40km/h s puno većim rizikom. No moja osobna procjena iz iskustva je da bi moped bez ikakvih problema izdržao i forsiranje bez ikakvog pregrijavanja, jer, ipak se ovdje radi o prisilnom zračno hlađenom agregatu. Put nas je vodio ravno prema izlazu na more, sam jug kvarnera. Jedna od anegdota je da je vožnja bila toliko spora i monotona da sam u vožnji skinuo kacigu i kontaktirao mobitelom prijatelja javljajući poziciju. Satima nismo vidjeli nikoga na putu. Okruženje nam je bila veoma gusta šuma u kojoj nam je bilo izrazito hladno voziti. Imao sam svu opremu na sebi koji se sastojala od zimskih motociklističkih rukavica, ljetne motorističke jakne, tople trenirke ispod toga ... Najhladniji dio puta. Odjednom, nailazimo na nizbrdicu, znao sam da smo blizu. Ispred nas se pojavljuje veoma zavojita cesta s velikim postotkom nizbrdice. Vozili smo kilometrima ugašene motore. Danko je izvadio fotoaparat i snimao predivnu vožnju, ili bolje reći slalom do samog izlaska na more – Novi Vinodolski. Stajemo nakratko na magistrali iznad Novog Vinodolskog, javljamo svima da smo stigli Tomosima na more. Javljamo se i Anti i krećemo na Krk. Dan još traje, no sunce je zašlo, čekalo nas je pola sata vožnje po magistrali u smjeru sjevera do Krčkog mosta. Subota navečer, magistrala je krcata prometom i mi s Tomosima na njoj. Mrkli mrak. Danko, pošto ima puno jača svjetla vozi prvi. Tomosi koje vozimo su izuzetno stari te danas više ne zadovoljavaju uvjete za normalnu i sigurnu vožnju. Svjetlosna signalizacija nam je bila slaba. Bili smo umorni, pad koncentracije se osjetio na Krčkom mostu kada sam veoma lijepoj i mladoj djevojci koja me vjerovatno i šarmirala ne namjerno ostavio ostatak novca. Gospođica nam je bila zavidna i čestitala govoreći da prođemo jedan po jedan kroz rampu. Nisam ju razumio zašto, možda se i ne sjećam toga dijela, jednostavno sam bio preumoran. Učinili smo kako je rekla i nastavili put prema Omišalju, mjesto na otoku odakle je Ante. Stižemo u centar Omišlja u 22,00h gdje nas čeka Ante sa svojim Tomosom APN6. On nas vodi do njegove kuće, skidamo stvari s motora. Mama Ante nam je već ranije priredila savršenu večeru koja nam je jako dobro sjela. Cijelim putem si govorimo kako ćemo samo past u krevet i otići se naspavati nakon puta. Naravno, nama vrag neda mira tako da smo nakon cijelog dana vožnje i preko 500 napravljenih kilometara Tomosima otišli na „jedno“ pivo na obližnji turnir u odbojci na pijesku… Mora se priznati, na našem otoku Krku ima jako lijepih cura.
Iza mene je do sada od kuće bilo preko 515, a iza Danka oko 400 kilometara. U trenutku kada smo došli na Krk, moj rezervoar je bio napola pun.


Ulazak u Skradnik

U Tomislavovoj garaži

Pozdravljamo Tomislava i krećemo na Krk


Izlazak na more

Dolazak na Krk

Baranjac, bodul i međimurac u izlasku


Dan 3

12.8.2012. Nedjelja

10:00h
Noć je bila burna, i prvo što smo napravili otvorivši oči je bio pogled na motore. Izvukli smo ih iz garaže. Moj improvizirani nosač tablice je za smeće. Bivši vlasnik mog motora je odrezao rep koji je ujedno i rama vjerojatno iz razloga što je bio truo od starosti, karakteristična mana modela APN4. Iz tog razloga izradio sam novi nosač tablice od 1mm debelog lima koji je pukao uslijed vibracija. To mi je dalo do znanja za ubuće da je to pretanak lim za ovakve stvari ili moram smanjiti vibracije na njemu. Plastičnim vezicama sam pričvrstio tablicu koja se nalazi u prokromskom obruču s vanjske strane košarice da bude na vidljivom mjestu. Možda je tako i bolje jer se slabije vidjela od košarice kada je bila na svom prvobitnom mjestu. Tomos kao Tomos, mora označiti svoj teritorij i tako su i naši. Dankova „četrnajstica“ je pljunula ulje na pod Antine garaže iz mjesta gdje se spaja grana auspuha i sam ispuh na cilindru. Razlog tome je loša, istrošena i ne poravnata prirubnica grane auspuha kojoj nije pomagala niti debela nova brtva. Razlog: starost. Moj je pak bio na bočnom nogaru, a pošto na Tomosovom mjenjaču iznad vratila kick startera postoji rupica za ozračivanje i podmazivanje lanca, naravno da se ocijedilo par kapi ulja. No ulja u agregatima ne nedostaje. Niti na jednom motoru čak nije bilo potrebno niti sajle ili bilo sto drugo podesiti, a pričamo o Tomosima starim 30godina u prosjeku koji su nas dovezli na more.

11:00h
U posjetu nam dolazi prijatelj Zvone iz Rijeke. Čovjek ili bolje reći mladić kako ga svi zovu od svojih 57 godina još uvijek vozi motore. Dolazi na svom, naravno, Tomosu ATX iz 1988. godine. Gore je agregat preuzet s Tomosa T14 te prerađen na 60ccm i Del“orto-vim karburatorom. Nakon cijelog života vozanja na motociklima, prodaje potpuno nove Aprilije od 650ccm nakon doživljena dva srčana infarkta Zvone se neda i svakodnevno vozi i restaurira Tomose. Ponosni je vlasnik modela Automatika, T12, T15 SL i još mnogih veoma rijetkih primjeraka. Zvone nas je upitao za daljnji plan kojeg nismo imali baš preciznog. Cilj nam je bio Split gdje smo imali sigurno prenoćiste. Nisam niti slutio da je njegova želja nastaviti put s nama.
Palo je slikanje na rivi u Omišlju nas trojice. Usput smo stali ponovno tankirati naše pile do vrha. Poslije ručka smo krenuli upoznati Omišalj. Bez Tomosa niti na WC pa smo tako popodne proveli vozajući se većinom po plažama izmjenjujući se motorima. Ante je bio fasciniran snagom Dankovog CTX agregata.
Za večeru nas je čekalo dobro bijelo vino te meso i povrće s gradela tj. roštilja. Nakon večere trebalo je pronaći sigurnu rutu do Splita. Nakon puno obavljenih poziva, puno kalkuliranja ruta, odlučujemo se za magistralu do neposredno prije Zadra, a nakon toga Zadarskim zaleđem do Splita. Danko je rekao da se previše brinem što je imao i pravo. Magistrala je dosta opasna dionica puta za nas na Tomosima jer je bila sezona stranih turista koji baš i ne paze u prometu. Predivna zavojita cesta koja s jedne strane pruža divan pogled na našu prelijepu i jako razvedenu obalu i čisto more, a s druge strane predivan pogled na planine što vozačima skreće pažnju i tako mi postajemo ugroženi. Igrao sam na kartu toga da je ponedjeljak i nadao sam se slabom prometu na toj relaciji što je bila jako dobra procjena. Noćni život nije trpio pa smo se tako opet našli vani, točnije na noćnom kupanju uz previše alkohola što je bila velika greška koju ću tek sutra shvatiti. Oko ponoći stiže mi SMS od Zvoneta u kojem piše da je konzultiran sekretar kod kuće kako on zove svoju bolju polovicu koja ga ipak pušta na put te pita kada se kreće ujutro. Ja mu odgovorim te mi odmah stiže drugi SMS: „Bit će nas trojica. Nađemo se na magistrali gdje se spaja cesta koja vodi sa mosta, tko prvi stigne čeka“. Čovjek od svojih 57 godina. Što reći?


Zvone i njegov Tomos ATX 50

Slikanje u Omišlju na Krku na rivi





Dan 4

13.8.2012. Ponedjeljak

6:00h
Nismo se naspavali. Stvari su bile spakirane. Motori pred garažom natovareni i spremni. Rezervoari puni. Nakon doručka, još jednom veliko hvala ovim putem gospođi Antončić koja nam je pripremila i hranu za put, krenuli smo prema spoju magistrale i krčkog mosta.




7:00h
Dolazimo na spoj magistrale i krčkog mosta kada mi stiže SMS od Zvoneta koji javlja da malo kasni, pričekati ćemo ga.




7:45h
Ovo što slijedi postaje spoj mladosti i iskustva, Spoj ludosti samo neznam s koje strane – Dankove i moje ili Zvonetove. Dolazi Zvone, Danko i ja palimo motore i krećemo put Splita svi zajedno. Dan je bio lijep no malo je ipak bilo hladno. Vozili s punom opremom na sebi i toplom odjećom. Dogovorili smo se prethodno stati u Senj popiti jutarnju kavu, potrebe za žurbom nije bilo. Nakon ulaska u Senj gubim u retrovizoru Danka i Zvonu. Stajem pored ceste i čekam i čekam ih no nema ih. Vraćam se natrag imam što i vidjeti. Zvone je u kvaru. Kako on kaže, ne daju mu veće sile niti iz županije izaći. Senj je ravno na granici Primorsko-goranske županije iz koje smo izlazili te Ličko-senjske u koju smo ulazili. Zvonetov ATX ne reagira na mjenjač. Ponaša se kao da je u leru. Sumnjamo na kajlu u samom mjenjaču da nije pukla što je bio poprilično velik posao za popraviti. Nema odustajanja i naručivanja Zvonetu prijevoza do kuće, skidamo lijevo deklo s ATX-a. Na svu sreću samo se otpustio prednji lančanik. Skidamo sve dolje, čistimo i peremo dijelove i navoj, sav alat je u punom pogonu od cijele naše male karavane. Stavljamo novi lančanik, odgovarajuću podlošku, ljepilo na navoj, pritežemo natrag sve nove djelove. Sklapamo ostatak dijelova, Danko pali ATX i pravi mali krug po parkingu. Kvar otklonjen, Zvoni se osmjeh ne skida s lica i nastavljamo put. Radi izgubljenog vremena ne zadržavamo se u Senju nego nastavljamo put do Karlobaga. Vožnja do Karlobaga je bila veoma ugodna. Jako slab promet, predivan pogled, cesta je vrlo, vrlo blizu mora. Onaj osjećaj vožnje tom zavojitom dionicom, svjež morski zrak koji se mješa uz onaj planinski uz sunce i prelijepu obalu je nemoguće riječima opisati u ovome putposiu. To treba doživjeti. Ponosan sam što sam Hrvat, što živim u ovako predivnoj zemlji.
U Karlobagu smo bili nešto prije podneva stoga smo stali „okinuti“ još par slika i naravno javiti se prijateljima koji nas prate. Na Zvonetu se nije vidio nikakav umor, vozio je kao i Danko i ja – kao jedan dvadesetogodišnjak. Pitali smo ga dali mu je put i tempo naporan, na što je on odgovorio da mu sasvim odgovara i da mu je odlično i stvarno nije pokazivao umor ili napor.



15:00h
Put nas vodi dalje prema Posedarju gdje tankiramo motore. Moj motor ima rezervoar zapremine 5l. Ja sam uspio tenkirati 5l. Bilo je gusto. Vozimo zadarskim zaleđem prema Benkovcu, cesta je izrazito loša, udario sam par dubokih rupa no na svu sreću, dobri stari Tomos kao da je od čelika i ništa ne osjeti, no nažalost osjeti moja kralježnica. Ovdje nastupaju daljnji problemi. Ne ispavanost i umor hvataju mene i Danka što je rezultiralo jedno pogrešno skretanje mojom krivicom. Oči su mi se zaklapale i skidao sam kacigu u vožnji ne bili me vjetar razbudio što mi je na svu sreću uspjelo. Morali smo stati i odmoriti malo, prošetati, popiti sok. Danku se popustio vijak nosača auspuha kojeg smo usput zategnuli te primijetili da kod mene isti fali. Otpao je od vibracija, također zanemariva stavka jer služi samo kao osigurač. Imao sam uz sebe i rezervni vijak i ljepilo i alat no jednostavno sam bio preumoran bilo što popravljati. Odlučio sam to popraviti kada dođemo u Split. U nastavku vožnje vozio sam tako da sam samo desnu ruku imao na upravljaču dok mi je lijeva bila laktom oslonjena na stvari u košarici, dakle bio sam okrenut okomito na smjer kretanja. Morao sam se nekako razbuditi. Jedna dionica puta me jako fascinirala. To je bila cesta u dalmaciji između Plana i Prgometa, veoma zavojita cesta s velikom nizbrdicom gdje smo se poprilično brzo spuštali ugašenim motorima.





17:00h
Imali smo poziv na kavu u Kaštel Sućurac. Naručujem si kavu koja me razbudila, sva sreća jer takav predah mi je trebao. Alkohol i ne spavanje prošle noći je ostavilo previše traga na meni. Rovi nam nudi roštilj, no odbili smo. Nažalost, preumorni smo bili i samo smo htjeli što prije se dobro naspavati. Jedan rezime, iza mene je bilo 851km i utrošeno 23 litre goriva. Prosječna potrošnja iz nekog razloga mi se veoma povećala s 2 litre na 2,7 litara na 100 kilometara što nije mala razlika.



22:00h
Zajedno s Rovijem odlazimo do Solina, mjesta pored Splita na večeru kod obitelji Čorić. Sve je već bilo dogovoreno, odlazimo se odmoriti u apartman obitelji Čorić na otoku Čiovu kod Trogira kada u tom trenu zove s otoka Korčule iz Vele luke prijatelj Marjan: „Ne, nikako. Pa nećete sada valjda tako umorni voziti čak do Trogira. Prespavati ćete u mom stanu u Splitu, a ja cu vas dočekati ujutro.“ Tako je i bilo.
Iza mene i mojega Tomosa 851 pređeni kilometar.




Dan 5

14.8.2012. Utorak

10:00h
Sljedeća dva dana su nam se uglavnom sastojali od vozanja po Splitu i upoznavanja grada, ljudi te razmjenom iskustava i odmora s prijateljima.
Stoga su nas prvi dan prijepodne Marjan i Igor odveli kod gospodina Blaža. Velik čovjek koji je svoj život posvetio motociklima. Sasvim drukčiji pogled na svijet od nas običnih smrtnika, posjeduje neku mirnoću, veoma jak karakterno. Također, ima impresivno znanje o motociklima i može komunicirati i na razini običnoga tokara ili alatničara ili pak akademskog umjetnika ili inženjera. Impresionirao me i bilo mi je jako drago upoznati ga. Barba Blaž – hvala vam. Ima svoj servis i trgovinu i čovjek je u godinama koji iza sebe ima velike projekte koji hvale širom svijeta. Čim nas je ugledao, ostavio je posao i htio nas upoznati. Bio je jako ponosan na poduhvat dva mlada čovjeka s starim Tomosima te isto tako divio se Zvonetu što radi isto to pod stare dane. Blaž posjeduje rijetku kolekciju motocikala, pravi skupi muzejski primjerci među kojima se nalazi Kawasaki Z1000, Honda 750 Four iz 1972, Nico Bakker Kawasaki i dr. Isto tako povjerio nam se da bi volio imati jednu repliku trkaćeg Tomosa. Stoga, evo jedno priče kako Barba Blaž restaurira motocikle….
Priča o rezervoaru. Ovu priču neću moći ispričati vam onako kako sam ju ja čuo. Onako kako sam ju ja čuo ju može ispričati samo čovjek poput gosp. Dragana Blaževića. Priča ide ovako. Mornar, koji je cijeli svoj život proveo ploveći morima, odlučuje se na kupnju novog motocikla. Bila je to Honda. Honda 750 Four. Baš onakva kakvu barba Blaž restaurira posljednjih 15tak godina. Barba Blažov motocikl ima veoma veliku vrijednost izraženu u novcima, koju, ja neću otkriti, jer, ona jednostavno nije bitna naspram one vrijednosti uloženog rada i truda tražeći dijelove, restaurajući ih i naposlijetku slagajući jedan motocikl kao što je Honda 750 Four. Sjedalo presvučeno gamošem, svakom detalju na motociklu je pristupljeno s puno pažnje. Da se vratimo na mornara. Kupio je motocikl potpuno nov, 70tih godina prošlog stoljeća. Često je putovao morima, motocikl nije puno vožen. Mornar je imao djevojku. Slikaricu. Jednom prilikom, uspio ju je nagovoriti oslikati mu rezervoar svog motocikla. Nakon toga, slikarica obolijeva i umire. On prodaje motocikl. Razlog sam bio čuo, ali ga se jednostavno ne mogu sjetiti. Prilikom prodaje motora, naručio je potpuno novi rezervoar za svoju Hondu, a rezervoar oslikan od strane njegove djevojke slikarice ostavlja sebi kao uspomenu na nju. Barba Blaž pronalazi rezervoar prije par godina, on se pojavljuje na jednoj aukciji. Iz Amerike stiže u Split kod Barbe Blaža kao rezervoar koji će se nalaziti na njegovoj Hondi. Rezervoar bila prilikom transporta oštećen. Udubljen je no barba Blaž ga uspijeva i popraviti. Nakon toga, rezervoar je naravno obojan, no Blaž nije zadovoljan. Rezervoar ide ponovno na bojanje. Barba Blaž ponovno nije bio zadovoljan. I tako 11 puta za redom. Rezervoar i danas vrlo rijetko vidi zrake sunca, čuva se u posebnoj tkanini za dan kada bude vrijeme da se montira na motocikl. Nakon višesatne posjete Blažu slijedi slikanje na Poljudu u Splitu, defiliranje gradom, navečer opet opuštanje na Splitskoj rivi uz Dioklecianovu palaču. Uz nas su cijeli put bili i veći motori poput Yamahe XT 125, Kawasakija KLV 1000, Kawasaki KLE 500 i dr.





Dan 6

15.8.2012. Srijeda

8.00h
Marjan se vraća na Korčulu. Danko i ja se nastavljamo slikati po Splitu i ne prestajemo silaziti s motora. U jednom trenutku pored nas na semaforu staje sivi Suzuki V-storm. Na semaforu stoji crveno, čovjek skida kacigu i pruža nam ruku. Govori kako je čuo za nas i čestita nam. U Solinu nas je čekao ručak u restoranu „kod Sandre“. Gospođo Čorić, ručak je bio fenomenalan. Hvala vam. Nakon popodnevnog kupanja, doživjeli smo i jedno ne ugodno iskustvo kojem smo se tek poslije itekako smijali. Taman u vrijeme našeg povratka s plaže i malo slikanja na Marjanu, upali smo u gužvu na cesti kada je u tom trenutku izbila veća tuča navijača u obližnjem caffe baru. Odigravala se utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije u Splitu na Poljudu taman u to vrijeme, stoga ništa čudno. Prava je drama bila što smo se taman u tom trenutku spuštali s Marjana, svima osim Igoru, motori su bili ugašeni. U skupini smo bili Danko, Zvone, Rovi, Igor i ja. Oko nas letjeli su stolovi, stolice, boce... Mene u tom trenutku izda moj Tomos koji me odveo bez kašlja gotovo 800km od kuće! Naime, mojoj krivicom ipak. Počeo sam ga paliti, no bez uspješno, nisam napumpao gorivo u karburator. Drugi su se već maknuli i do tada na svu sreću već je i policija intervenirala. Netom prije večere smo posjetili i još jednog prijatelja koji dušu odmara popravljajući uglavnom Tomose – Sinišu.





20:00h
Ja još uvijek nisam popravio vijak na nosaču auspuha kojeg sam izgubio putem do Splita, te sam tokom vozanja po Splitu osjetio pad snage i onu živahnost na gasu. U jednom trenutku mi se čak i zaštopao dovod goriva i ugasio motor. Danku su tokom dana pukle dvije sajle, sajla gasa i kvačila, upravo one koje se najviše i koriste. Motori su nam dali jasan znak da je vrijeme za servis i detaljan pregled.
Nakon večere u „restoranu Sandra“ obavili smo servis naših motora i ponovo ih dobro pregledali te pripremili za put kući. Servis je obavljen kod obitelji Čorić koja nam je ustupila svoju garažu i alat. Dankove dvije puknute sajle su gotovo zanemarivi kvarovi. Uz sebe smo imali i rezervne sajle i potreban alat za zamijeniti ih stoga nam ništa nije predstavljalo problem. Danku smo skidali auspuh, izradili novu brtvu ispuha, pričvrstili auspuh, meni pak rastavili cijeli dovod goriva, skinuli rezervoar, očistili karburator veoma detaljno. Igor i ja smo ga oprali u benzinu, osušili zrakom pomoću kompresora, sve montirali natrag. Pregledao struju, podesio kvačilo i stavio vijak na nosač auspuha skupa s ljepilom za navoje. Bio je to jedan oblik odmora i za nas same. Tomosu su bili spremni. Na Zvonetovom ATX-u nije bilo potrebno ništa raditi.



Dan 7

16.8.2012. Četvrtak

7.00h
Pošto je prvi posjet Tomislavu trajao samo 20tak minuta, odlučili smo prespavati kod njega na povratku kući. Domaćin iz Solina, Veno, dao nam je odličnu rutu do Skradnika (Ogulin). Polazak je bio planiram u 7:00h. Veno i Igor su također odlučili osjetiti malo čari našeg putovanja stoga kreću s nama čak do Knina. Istovremeno, izuzetno nam pomažu izvesti nas na pravu rutu. Veno sa svojim Kawasakijem KLE 500 vozi prvi, nakon njega ja, Danko, Zvone i posljednji Igor sa svojim Tomosom T15 SLC koji nas lagano prati. Najsporije i najslabije motore vozimo ja i Zvone i lagano se „vučemo“ 50km/h pa čak i sporije u određenim situacijama ili na uzbrdicama gdje naši motori jednostavno nemaju snage. Put je bio spor, Vjeko staje ispred nas par puta i slika nas u vožnji. Također stajemo u mjestu Otavice u Šibenskom zaleđu posjetiti grobnicu obitelji Meštrović i Crkvu presvetog Otkupitelja. Vjeko je rekao da ne možete ovdje proći a ne zaustaviti se. Sama građevina i vrlo lijepo uređena okolica me dojmila. Građvina se nalazi na vrhu brdašca odakle seže pogled na grad Drniš (per. „vrata u polje“) te Petrovo polje okruženo planinom Moseč, Svilajom i Prominom gdje u blizini i kroz sam grad Drniš teče rijeka Čikola. Zvonetova bolja polovica je rodom iz Drniša, stoga smo napravili manji photosession njega s Drnišom u pozadini. Pogled s brdašca gdje se nalazi grobnica i mauzolej na Drniš i Petrovo polje je bio spektakularan.





10.00h
Put nas vodi dalje, ulazimo u Knin koji je cijeli raskopan, u gradu je kaos. Zadnji puta sam tankirao jučer u Splitu i nakon toga smo se dosta vozali, bilo je vrijeme za napuniti rezervoare. Uz kavu se opraštamo od naših domaćina, Igora i Vene iz Solina koji su nas jako lijepo ugostili gotovo 3 dana. Relacija Knin – Solin ima gotovo 100km koliko su nas radi nas njih dvojica potegnuli puževim tempom kako naš tempo zove Damir iz Velike Gorice. Vozimo kroz Pađene, Gračac, Medak u kojemu s lijeve strane ugledavši pored ceste ostavljen tenk kao spomenik na Domovinski rat pomalo ledi krv u žilama. Vozeći kroz polje oko Medaka, daleko s lijeve strane vidi se naše gorje Velebit. Velik prostor, velika čistina a zatim iza toga svega, jos veća planina.
Iza mene i mojega Tomosa – 955 pređenih kilometara.

Ulazimo u Gospić i stajemo tankirati u trenutku kada mi Danko ne govori sjajne vijesti. Motor mu trokira. Ne utiče previše na naš tempo, ali Danko to osjeti i smeta mu. Prije puta nije stavio nove komponente paljenja poput kondenzatora i platina, a svi simptomi ponašanja motora pokazivali su da upravo te komponente ne rade dobro. Predlažem mu zamjenu svjećice sto smo i uradili, ubacili smo novu, naravno odgovarajuću svjećicu. No znali smo obojica da ona vjerojatno nije uzrok trokiranja i trzanja motora. Jednostavno nam se nije dalo u tom trenu mijenjati komponente ili kompletan sustav paljenja na Dankovom motoru. Ne uspijevamo se od prve snaći u Gospiću i izlazimo iz grada na krivom mjestu. No, možda i nije bio krivi izlaz...
Ugledavši putokaze za mjesto Smiljan i spomen dom Nikoli Tesli, odlučimo se uputiti tamo. Posjetili smo kuću u kojoj se rodio Nikola Tesla, znanstvenik i inovator svjetskog glasa, naravno Hrvat, koji je živio i radio u SAD-u. Neki od njegovih izuma ili otkrića su izmjenična struja, rasvjeta, radijacija, radio uređaj, daljinsko upravljanje, električni motor, laser, bežična komunikacija i dr. Vraćamo se u Gospić i pronalazimo pravi put. To je bio onaj put prema Perušiću i Otočcu kada Danko odjednom staje. Govori da mu se motor ne ponaša dobro. Previše trokira.

15:00h
Radimo kratki predah u Otočcu, odlučili smo pojesti sendviče. No Danko za to vrijeme uzima alat u ruke, vadi iz prtljage kompletno drugo paljenje i ugrađuje ga na motor. Imali smo čak i novo paljenje te posebno nove komponente uz sebe no njih nismo koristili. Naše prognoze su bile jako dobre. Staro paljenje je poprilično loše. Platinska dugmad je pobijelila i ne troši se jednoliko. Podešavamo paljenje i motor pali od prve, trokiranja više nema. Sve je to Danko napravio za period dok smo Zvone i ja pojeli sendvič.
Akcija se odvijala usred trga u gradu Otočcu i malo je reći da se tko nije okrenuo od prolaznika za nama. Javljamo lokaciju i situaciju prijateljima.


17:00h
Sunce nas je pratilo cijeli dan, no pred sam Ogulin, iznad nas se stvorio oblak i ispadao kao da nas je gađao. Nailazimo na dio lokalne ceste koji se nalazi odmah ispod same autoceste, točnije vijadukta. Vijadukt je poprilično širok i ovdje smo se sakrili od kiše. Proveli smo ispod njega otprilike oko pola sata dok nije prestalo kišiti. S nama je još jedan motociklist iz Zagreba stao skriti se od kiše. Svuda oko nas je lilo kao iz kabla dok smo mi bili na sasvim suhom djelu. Nakon što je stala kiša čekala nas je vožnja po veoma mokroj, skliskoj i zavojitoj cesti malo za razbuđivanje. I temperatura je opala.




18:00h
Stižemo u Skradnik. Tomislav nas ugodno dočekuje. Kiša nas nije omela niti malo, dapače vozili smo kao da je vrijeme stvoreno za nas. Tomislav već priprema vatru za roštilj. Zvone, koji je vozio s nama od Rijeke do Splita i od Splita do Ogulina nas sada napušta, nije čak ostao niti na večeri. Radi kao kućni majstor u jednom Opatijskom hotelu i njegovi slobodni dani su pri kraju. To je i razlog našeg povratka prema sjevernoj Hrvatskoj. Nismo htjeli pustit Zvonu da sam vozi tako daleko, jednostavno nije kolegijalno. Zvone ostaje s nama kod Tomislava na piću nakon čega se upućuje kući. Sutra ujutro mora na posao. Nažalost, njegov put do kuće nije glatko prošao. Danko i ja dobijamo pristup internetu i računalu, Tomislave hvala, javljamo se opet prijateljima. Roštiljanje kreće, meso se već vrti uz razno povrće poput luka, krumpira, papričica... Večer je pretekla veoma mirno i opuštajuće, bili smo shrvani od vožnji koje traju već 7 dana. No ujedno i ponosni, puni doživljaja, života, uzbuđena i naravno osmjeha na licu. Naspram dalmatinske klime, mirisa mora, soli, laganog zraka, toplog povjetarca, puno sunca i toplog kamenitog reljefa ovdje je sasvim drukčija priča. Mjesto Skradnik u općini Josipdol na 320 metara nadmorske visine prepuno je šuma, guste borovine, svježeg zraka i velike vlage u zraku. Veoma mirno mjesto što nam je itekako odgovaralo. Svidjela mi se Tomislavova obiteljska kuća i za večerom kreće priča o njoj. Tomislav nam priča kako je gradnja započela 1950. Godine. Sagradio ju je njegov pradjed stolar i kovač. Radi se karakterističnoj kući za to podneblje, potpuno je izrađena od drveta iz vlastite šume. Klasičnog je goranskog dizajna. Ulaz se nalazi na sredini kuće gdje se odmah nalazite u kuhinji. Lijevo i desno od kuhinje su sobe i na svakom zidu vrata, stoga je prilično teško adekvatno iskoristiti prostor u kuhinji, jer čak i na stropu se nalaze vrata i to ona za tavan, kaže Tomislav. Zidovi su izrađeni od jelovine dok su nosive grede i rogovi od hrastovine. Izvana je obložena drvenim oblicama. Zanima me kako je živjeti u takvoj kući, no Tomislav nam priča da je identično kao u klasičnoj kući. Zimi im nikada nije hladno, a ljeti nije toliko vruće.
Garaža mu je prepuna raznih auto moto dijelova. Police na zidovima prepune su dijelova staroga Opela Comodorea, Tomosa iz 60tih godina pa čak i pokojeg bicikla. Pored toga svega, u garaži mu se nalazi Tomos T15 SLC kojeg je nedavno kupio i planira restaurirati, naravno njegov Tomos Sport 2 VXL, Gilera Runner dr. Veoma uredna garaža u kojoj se moglo doslovno jesti s poda koliko je čista. Kada je moj Tomos „zapišao“ pod, meni je bilo neugodno, priznajem, rekao sam mu da ću pokupiti to, no Tomislav odbija. Kaže kako garaža koja je uvijek čista, jednostavno nije garaža. To je garaža bez duha u kojoj se ništa ne događa. Nisam mogao vjerovati kada nam je Tomislav pokazao slike tokom restauracija ponekih mopeda te kako u tom trenutku izgleda garaža koja je trenutno uredna i čista kao nekakav stan, a ne prostor gdje se nalazi hrpa starih motora i dijelova. Igrom slučajnosti, prespavljujemo u garaži ni vise ni manje nego pored svih tih motora koje sam prethodno nabrojao što mi je bilo veoma drago. Spavali smo na krevetima na napuhavanje, prekriveni dekama. Netko bi pomislio – vrlo ne udobno, no vjerujte da nije bilo.
Iza mene i mojega malog Tomosa – 1186km.







Dan 8

17.8.2012. Petak

8.00h
Odlično smo se naspavali, vani je veoma svježe bilo, no opet, vrlo sunčano i ne prehladno. Kiše nije bilo na vidiku. Sada, već nama rutinski pregled motora, i dalje je sve na svome mjestu. Tomislavova mama nam priprema doručak, nakon ukusnog čaja, palimo Tomose. Oni lagano dižu temperaturu na onu radnu, za to vrijeme oblačimo jakne, stavljamo kacige zakopčavamo ih (već rutinska procedura), rukujemo se s Tomislavom i ubacujemo u prvu brzinu.
One slatke brige i moj najveći problem toga dana je bio – prespavati u Virovitici ili voziti bržim tempom i do kraja dana doći kući u Osijek? Dan ranije kontaktirao sam još jednog prijatelja iz Virovitice – Dražena. Ispred mene bilo je gotovo 500km puta na Tomosu nakon 7 dana vožnje po Hrvatskoj. I duša i tijelo i motor su mi bili spremni i odmorni za taj put, no ipak, nazvao sam Dražena i rekao da ću možda prespavati ako to bude nužno. No, niste valjda zaboravili da iza svojih leđa na motoru nosim šator i vreću za spavanje? Stoga, razloga za brigu nije bilo. Danko je imao do kuće malo manje od 400km, za njega to nije predstavljao problem. Moj glavni problem je bila vožnja u noćnim uvjetima jer po ravnim i brzim obilaznicama po slavoniji vikendom ste veoma ugroženi noću ako imate svjetlosnu signalizaciju kao Tomos, o brzini kretanja da ne pričam.
U 8.35h napuštamo Tomino dvorište i upućujemo se prema Bjelovaru. Ondje imamo dogovorenu kavu u poslijepodnevnim satima. Nakon 50km, u Karlovcu, stajemo. Malo nas je iznervirao Karlovac jer se nismo snalazili po njemu. Tražili smo izlaz iz grada prema Pisarovini. Nakon kruga oko grada pronalazimo Orlovac, predgrađe Karlovca, i krećemo prema Pisarovini. Prije toga, u samom gradu Karlovcu tankiramo pile ponovno. Protežemo noge, izmjenjujemo riječi s lijepo, veoma mladom djevojkom koja pere vjetrobranska stakla. Razbuđujemo se i sada tek počinjemo davati sve od sebe za put i nastavljamo putovati.
Ovaj puta smo se odlučili prema Bjelovaru ići preko Siska. Sljedećih par rečenica, vi koji volite eksperimentirati putovima prema moru, pozorno čitajte i ne pokušavajte raditi ono što smo mi učinili. Vozimo lokalnim cestamod Pisarovine prema Sisku, kada u jednom trenutku nailazimo na sve lošiju i užu cestu. Cijelim našim putovanjem putovali smo na način da sam ranije zapisao popis mjesta kroz koje trebamo proći i imao sliku karte u glavi. Kako su kilometri odmicali, samo sam bacao pogled na svoj popis. I tako, pogledam svoj popis, i idalje smo na pravoj ruti. Razne karte na internetu i karta u Dankovoj tank torbi pokazivala je sasvim običan put, tj lokalnu cestu. Stajemo u obližnjem restoranu pitati za smjer. To je pravi put, nismo promašili.
U jednom trenutku, dolazimo na kraj puta! Asfalta više nema, dalje se nastavlja veoma loš put, iskreno znam za neke šumske putove koji su puno bolji. Drugi puta na našem putovanju, uključujemo navigaciju. Idemo pravim smjerom. Nije nam ništa drugo preostalo nego nastaviti voziti. Digli smo veliku prašinu, brzina kretanja nam je teško kada prelazila 40km/h. Danko počinje s provokacijama, nije mogao vjerovati gdje sam nas doveo. U jednom trenu smo samo stali i smijali se desetke minuta kao ludi. Radi se o relaciji Pisarovina – Pokupsko – Sisak.
Neposredno prije Siska naša se agonija završava.. Nakon Siska, vozimo u Ivanić Grad nasipima uz Savu.
U Ivanić Gradu stajemo nakratko kod Karla. Kreće zezancija na račun mene i moje vožnje, mog pada, moje brige oko motora....


17:00h
Ulaskom u Bjelovar tankiramo na Tifonu, još malo fotografiramo motore i javljamo Bjelovarskoj ekipi da smo ovdje koji dolaze po nas. Uslijedila je kava u centru grada. Na parkingu su se pored Dankove T14-ice i moga APN4 našli još i dva Tomosa BT 50, Tomos Elektronik 90, jedna Honda MBX 80…. Brzo ispijam kavu, do kuće me čeka još 200km. Još uvijek je bilo volje i nabrijanosti u meni. Opraštam se s čovjekom, ljudinom, s kojim sam obišao Hrvatsku na Tomosu i koji je vozio rame uz rame samnom punih 8 dana. Opraštam se i s Marinom, Dinom, Vinkom, Ivanom i Filipom. Pun rezervoar, još puno vise volje i energije u meni vozimo prema Osijeku. Tih posljednjih kilometara vozio sam djedov stari Tomos APN4 koliko god je agresivno to bilo moguće. Od 5500 okretaja u minuti koliko maksimalno radi taj maleni moped, ja sam ga samo u par situacija vozio ispod 5000 okretaja. Kod kuće su me čekali prijatelji i obitelj, znao sam da ako nešto i bude, doći će po mene, stoga sam forsirao motor koliko god sam mogao. Vraćam se istim putem kojim sam i dolazio u Bjelovar kada sam kretao od kuće. Đurđevac, Virovitica, Donji Miholjac, Valpovo, Osijek. Prije Donjeg Miholjca vjerovali ili ne nakon pređenih 1800km po Hrvatskoj, zaustavlja me policajac na motoru 70km od kuće, i to samo iz razloga jer sam vozio samo s jednom rukom na upravljaču radi udobnosti. Dobar dan, molim vas vašu prometnu i vozačku dozvolu, upitao je. Dao sam mu dokumente te me upitao: „Jesi li uhvatio štogod?“ Razmišljam u sebi dali mu odgovoriti da sam uhvatio nekoliko hobotnica i koju dagnju, ali prešućujem i odgovaram da nisam, nego se vraćam s mora. Policajac ostaje šokiran. Pogledao je malo bolje i mene i motor i primijetio da nisu stvari za ribičiji nego da sam stvarno dolazio s mora. Ponudio sam da pogleda moje račune za gorivo iz Karlovca, Duge Rese, Krka, Splita ...
„Ja jedva izdržim 8h na ovome BMW-u, a ti do Splita Tomosom. Svaka čast!“ Vraćajući mi dokumente postavljam pitanje dali je sve u redu. Na što policajac odgovara da naravno da je, samo nastavi!
Vozeći punim gasom do kuće, vozim obilaznicom oko Valpova i nailazim na kružni tok u kojem skoro ponovno padam. Naime, kružni tok je napravljen s poprečnim nagibom, a pošto je moja koncentracija bila veoma niska, previše sam nagnuo motor na lijevu stranu i stražnji kotač počinje plesati no uspijevam zadržati motor uspravno. Već je debelo bio pao velik mrak, vrijeme radnje bilo je oko 21h. Ta situacija navela me da se smirim, više se skoncentriram na vožnju. Preostalo mi je do kuće niti 30km. Forsiram motor osječkom obilaznicom, imam još samo 2km od kuće kada mi automobili počinju „blicati“ i trubiti. Primjećujem da mi je žarulja od stražnje pozicije pregorila, ne vjerojatno.
Osijek. Rodni grad. Napokon. Znači li to da sam uspio? Ušavši u kuću, točnije pokušavajući ući u kuću, nakon pređenih 500km toga dana na Tomosu uz samo par kraćih stajanja nemam niti malo osjećaja u tijelu. Počinjem se polako privikavati na tlo, na hodanje. Nisam bio u stanju držati čašu u rukama od ukočenosti i vibracija na motoru.
Sjedam odmoriti u garažu gdje su me prijatelji već čekali. Nakon par sati što se motor ohladio, ponovno sam ga probao upaliti. Radi kao kada sam krenuo na put.
















- 20:47 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Detalji našeg putovanja te kako je sve započelo:

Kontakt

  • biro.dejan@yahoo.com
    Zadržana su prava na izmjene i nadopune. ®




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se