nedjelja, 16.07.2006.

Far from home...

Putovanje je prošlo relativno dobro. Vlak je bio veoma spor i često se drndao, no Tom se prestao žaliti kad mu je starac s kojim je sjedio u kupeu počeo nabrajati sve vrste vlakova koji su postojali u njegovo vrijeme i kako su tek oni bili drndavi. Srećom, starac je otišao već u drugom većem gradu, kad se u Tomov kupe preselila neka žena s dvoje male djece. Ljubazno su se pozdravili, nakon čega je Tom počeo prtljati po svom mobitelu kako bi izbjegao njena neprestana izlaganja o dječjoj hrani i pitanja vezana uz školu, profesore, ocjene...
Nakon 5 se sati vožnje odlučio osvježiti u restoranu, koji je bio straga. Pijući sok (bljutavog okusa, primjetio je), prišla mu je djevojka duge plave kose i krupnih tamnih očiju.
"Vidjela sam da na ruksaku imaš znak akademije. Jennifer", predstavila se.
"Tom", reče on i rukovaše se.
Pričali su još kratko i Tom je saznao da djevojka živi u gradu 50 kilometara udaljenim od njegovog, da u školu u Belgiji ide u istom programu kao i on, te da putuje s roditeljima, kojima se, kako je rekla, mora ubrzo vratiti, inače će pomisliti da je oteta. Pozdravili su se i otišla je.
Tom se vratio u kupe, i začudio se kad je vidio da je žena s djecom otišla te da ju je zamijenio neki mladi poslovni čovjek. On je s Tomom sjedio do večeri, kad su konačno stigli.
U internatu je ponovno sreo Jennifer, koja ga je baš stigla obavijestiti da pomalo vježba nizozemski kako bi sve bolje razumjela, kad su je roditelji odveli u sobu koju je dijelila s njima.
Tom je, pak, u svojoj sobi zatekao veliki nered zbog čega je prvotno mislio da je zalutao. No uskoro je vidio Tom Cunningham ispisano malim slovima na stoliću pokraj kreveta. Ubrzo je iz hrpe odjeće koja je ležala razbacana na podu izronila rasčupna glava dečka s kojim je sigurno djelio sobu.
"Ti si sigurno Tom", reče.
"Da", potvrdi Tom i priži mu ruku.
"Oswald. Oswald Harisson. Drago mi je."
Još su kratko pričali, a zatim se presvukli i krenuli u krevet. Sutra ih čeka naporan dan...

Tom se probudio u 8. Odmah je pogledao prema krevetu svog cimera, no kako ga nije bilo, pretpostavio je da je ovaj već otišao na doručak. Obukao se, i nakon dvadeset minuta besciljnog lutanja ("mogli su u hotel staviti i kartu", pobunio se u sebi) konačno pronašao blagovaonicu. Vidio je Oswalda i Jennifer kako sjede za istim stolom. Krenuo je prema njima.
"Dobro jutro."
Odzdravili su.
"Vas dvoje se poznajete?" upita ih.
"Odsada da. Upoznali smo se jutros. Jen je pokušavala ući u našu sobu kako bi te pozdravila; nije htjela odustati čak ni kad sam joj rekao da još uvijek spavaš."
"Aha... super... E, danas imamo prvo predavanje već u 10, pa bolje da požurimo." Tomov apetit svejedno nije bio baš nešto. Pričekao je da njih dvoje završe, a zatim su zajedno krenuli na travnjak gdje du upoznali ostale učenike i profesora Wormsa, koji se činio simpatičan i blag, iako se čulo par poruga na račun njegova imena. To je bio samo uvodni sat, u kojem im je profesor (na engleskom) objašnjavao što sve trebaju za nastavu i podijelio im raspored.
Nakon ručka su imali slobodnog vremena i Tom i Jen su odlučili bolje istražiti zemljište škole, dok se Oswald zaputio u TV dvoranu (da ne bi propustio nogometnu utakmicu). Cijelo zemljište je više izgledalo kao srednjovjekovni gradić, nego kao škola. Ovdje je, osim učionica i soba za privremene, dnevne i polaznike internata, bilo i trgovina, slastičarnica, hotela i mnogih drugih sadržaja.
Danas nije bilo novih sati, na što je Oswald uz večeru prokomentirao da ovdje samo jedu i spavaju, te da je puno bolje od obične škole. Raspored koji im je Worms dao je ipak govorio drugačije. Sutra su imali 6, u utorak 7, a u srijedu čak 10 sati. Bit će to naporan tjedan.
Tom se još prije spavanja čuo s Casey i starom (koja joj je, kako mu je Casey kasnije rekla, na silu oduzela telefon), nakon čega je krenuo u krevet. Oswald je na drugoj strani sobe već glasno hrkao. Tom se nasmijao, zatvorio oči i ubrzo zaspao...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.