utorak, 11.07.2006.

Pop-up...

Zašto neki ljudi ne mogu podnijeti da nije sve po njihovome? Zašto neki ne žele razgovarati s drugima, a znaju da bi trebali? I zašto neki, kvragu, moraju ići u inozemstvo, a drugima su potrebni?

Casey je očajnički pokušavala navući neke mamine premale cipele na nogu, da ne bi baš išla u tenisicama. Bilo je podne i spremala se za Tomovo natjecanje koje je počinjalo u 1. Cijeli njihov bivši razred ga je išao podržati, praćeni brojnim roditeljima uključujući Tomovog i Caseyinog starog, razlog zbog kojeg mama nije htjela ići.
"Poželi Tomu sreću u moje ime", pozdravila ju je na odlasku. S društvom se srela na starom mjestu te su krenuli prema gradu. Natjecanje se održavalo u velikoj kazališnoj dvorani; bar su ju tako zvali dok nisu ondje došli. Naime, u cijeloj dvorani nije bilo slobodnog mjesta, te su neki gosti, uključujući Casey, bili prisiljeni stajati.
Voditelj ("u ružnom odijelu", došapne Sara Casey") je izašao na pozornicu i počeo najavljivati:
"Prvi plakat je djelo Kristine Covannik i predstavlja zagađenost Zemlje raznim otpadnim tvarima!"
Začuje se glasno pljeskanje s kraja dvorane. Casey zaplješće tek dovoljno dugo da bi ispala pristojna.
"Drugi je plakat", reče voditelj, "izradio Edward Langlois i predstavlja urbano okruženje!" Svi burno zaplješću.
"Dobar je rad", prizna Casey, "no Tomov će vjerojatno biti bolji."
"Treći rad...", nastavi on i tako do trideset i prvog rada, koji je bio posljednji. Tom je bio sedamnaesti i Casey je sa smješkom primjetila da ljude na njemu nije obukao.
Nakon predstavljanja svih radova, očito je bio red za proglašenje tri najbolja koji će proći u sljedeći krug.
"A", započne voditelj, "u sljedeći krug prolaze radove pod rednim brojevima 2, 14 i 17."
Začuje se pljesak.
"Što? Što se dogodilo?" zbunjeno upita Gilligan koji je pridrijemao na svom mjestu.
"Tom je prošao u drugi krug", uzbuđeno odvrati Casey.
"Aha..."
"A sad ćemo se odmoriti uz mali domjenak pa kasnije krećemo dalje", najavi voditelj.
"Super, baš sam gladan", reče Gilligan i odmah krene prema švedskom stolu.
Casey i Sara se pogledaju i prasnu u smijeh.

"Hey, Cass!" Tom uhvati Casey baš kad se iza stola s kupolom od ananasa pokušavala sakriti od starog koji ju je cijelo vrijeme ispitivao o mami.
"Hej, Tom."
"Što tu radiš?"
"Skrivam se od starog."
Tom je izgledao zbunjeno.
"Nije važno. Nešto si me trebao?"
"Ovaj, da. Treba mi savjet."
"U vezi čega?"
"Pa dobio sam sad ponudu, od ovih ljudi koje poznaje moj profesor. Kažu da im se jako sviđa moj rad, a i moji prijašnji, pa su me pozvali da idem kod njih u školu."
"Pa super, Tom. Ne vidim u čemu je problem. Gdje je škola?"
"U Belgiji."
"A tako..."
"Ma ne bih ja išao za stalno u Belgiju; nego bih putovao, onako, dva tjedna svako tromjesečje."
"Pa ne znam, Tom, to ti sam moraš odlučiti. Pričaj sa starom, pa... Ne znam..."
"A dobro onda... Evo počine drugi krug; vidimo se na izlazu."
"Hej, Tom", pozove ga.
"Da?" reče okrenuvši se.
"Sretno."
Nasmješiše se.

Voditelj se opet uspeo na pozornicu.
"Imam malu obavijest za vas." Djelovao je ozbiljno. "Mislim da ćemo morati diskvalificirati rad pod brojem 17.
Svi se uzbuđeno okretaše.
"Zašto?" vikne Sara glasno.
"Pa škola je uložila primjedbu kako je rad kreiran bez pristanka škole, što je uvjet za sudjelovanje na ovom natječaju."
"Ali dobio sam pristanak za sudjelovanje", reče Tom.
"Nama je ravnatelj rekao drugačije", odvrati voditelj.
Tom pogleda prema drugom redu u sredini. Ravnatelj ga je gledao neobično se smješkajući.

"I to sve zbog golih ljudi."
"Ma kakvih golih ljudi, Cass." Išli su doma nakon natjecanja, a Tom je iskoristio svaki komadić smeća ili, još gore, kante za smeće, kako bi ga nogom udario u bijesu.
"Ne smetaju njemu više goli ljudi, nego to što sam mu se suprostavio. Joj, kako ga mrzim!"
"A ti bi sigurno pobijedio... No, ipak, imaš svoj put u Belgiju", pokuša ga utješiti Casey.
"Da, da..."
"Kad ćeš ići prvi put?"
"U subotu."
"Već u subotu?", bila je iznenađena, "joj, pa to je brzo."
"Znam da jest, no želim ići. Nadam se da će se starci uspjeti nekako dogovoriti."
Ušli su u kuću. Tom je otišao u sobu i zalupio vratima prije no što ga je mama uopće uspjela pozdraviti.
"Što je bilo?" upita ona Casey.
"Diskvalificiran. Sve ću ti poslije ispričati. I da, tata je rekao da ga nazoveš."
"Dobro..." reče ona I casey također odjuri u svoju sobu...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.