subota, 26.08.2006.

Sezona 2: Jesen 2006.

UPOZORENJE: Iznimno glup post je ispred vas. Ne čitati ako ne želite otupjeti.
Mda, a treba mi malo vremena da se ponovno ufuram, valjda će sljedeći opet biti bolji. Ovime službeno počinje sezona 2
I da, još jedno pitanje: recite mi koji vam se likovi najviše sviđaju, koji najmanje, koje su vaše zamjerke, čime biste željeli da se pozabavim u priči... te stvari... pozdrav...


Protekli tjedni su bili isti kao i oni prije njih, sparni i dosadni. Nikad nije mislila da će to reći, no Casey je jedva čekala školu.
Jedan se dan, otprilike tjedan dana prije početka škole dogovorila s Tamarom otići u grad kupiti sav pribor. Čudno, zapravo, jer još nije ni popamtila sve predmete koje će imati, a kamoli sav pribor.
Ovih tjedana nije puno izlazila, tako da joj je Tamara sad morala prepričavati sve što se s društvom događalo.
Tom i Sara su još uvijek bili zajedno, što je bilo nadasve čudno poznajući Saru, no što ćeš, pomislila je Casey, možda se promijenila. Nise se više previše družile.
Matt i Mellandra su opet prekinuli, pa opet bili zajedno pa prekinuli, sad Tamara ne zna što je s njima, no rekla je da je Matt opet nekoliko puta pričao o njoj, na što je ova pocrvenila.
S Gilliganom ništa novo, vjerojatno je odustao od one ideje benda s Tomom, jer nisu uspjeli naći nijednog novog člana.
Liam kao Liam, Tamara je bila jučer kod njega, jer ju je pozvao zbog "hitnih problema"; jurila je na biciklu cijelim putem, da bi skužila da se ti "hitni problemi" zapravo tiču njegove sobe, koja je kao "odjednom" postala turbo razbacana, a njemu se nije dalo pospremati ju.
Laru nije dugo vidjela, valjda je cijelo ljeto bila na moru.
"A ti?" upita ju Casey.
"A ni kod mene nema novosti. Jedva čekam školu..."
"I ja".
Nasmiju se i krenuše dalje...

petak, 11.08.2006.

Post...

Sorry, ljudi što nisam dugo pisao, no eto, ljeto je i nema baš događaja koji bi me mogli inspirirati. Stoga sam na maloj stanci što se tiče pisanja, no svejedno sam radio na blogu, pa možete vidjeti novi dizajn (sam sam ga napravio ) i nove boxeve.

Nadam se da se još čitamo.
Pozdrav...

srijeda, 02.08.2006.

Play on...

Nakon što se gospođa Gullwing, starica iz prizemlja, treći put u petnaest minuta došla žaliti na buku, Tom i Gilligan su odlučili prestati. Vježbali su gitare u podrumu Gilliganove zgrade. Pokazalo se kako su oni planovi za bend ipak bili malo preoptimistični; unatoč svim naporima, nisu uspjeli naći nikoga trećeg.
Bila su već dva sata i po Toma je došla Sara, praćena Gilliganovim čudnim pogledom. Tom je znao što je mislio. Znao je što su svi mislili. Govorili su mu da sa Sarom nitko nije bio dulje od dva tjedna, no njega jednostavno nije bilo briga za to. Nije sad da ju je ne znam kako volio, bilo im je lijepo, i ako ima samo dva tjedna, iskoristit će ih. Sara ga je zamolila da nikome ne govori o njenoj bolesti, te Tom nije, iako je ponekad bio u iskušenju. Mogao je reći svojoj staroj, ona je liječnica, sigurno poznaje mnoge, pa možda i nekog tko bi ju mogao operirati. Predložio joj je to, no nije htjela.
Tom se pozdravio s Gilliganom, dogovorili su se da će nastaviti tražiti članove, te je on krenuo sa Sarom. Šetali su kroz park, u kojem je lišće već nekako izgledalo blijeđe. Počeo je kolovoz, dakle više od pola praznika je prošlo. Tom se radovao školi, ići će u novi razred, sigurno upoznati i neke nove ljude; valjda će biti zanimljivo. Sara mu se nasmiješila. Nasmijao se i on njoj. Nastavili su hodati...

Matt, meni je žao, no ja jednostavno ne osjećam ništa prema tebi. Sorry.
Tako je glasio tekst poruke koji mu je ujutro poslala Casey. Ni sama nije znala zašto mu je to poslala, jer jest nešto osjećala za njega. Ono što je rekao u subotu, ju je nekako odbilo od njega. Nije to mogla objasniti.
Njega to očito nije previše pogodilo; Lara joj je kasnije rekla da je opet s Mellandrom. Ma idiot. Nije se sad htjela zabrinjavati tim.
Navečer, kad se i Tom vratio, mama ih je pozvala u blagovaonicu na svečanu obavijest. Cijelu je sobu uredila, svečano postavila stol, a kad su oni ušli u sobu začuđeno gledajući, rekla im je da su im oca oslobodili optužbe.
"A mogli su ga i malo dulje zadržati", u šali je rekla Casey. Još se nije znalo kad se vraća kući, no uskoro hoće. Raspoloženje je malo pokvarilo Tomovo pitanje znači li to da će ponovno biti zajedno, no svejedno su svi bili sretni, a majka je bila u toliko dobrom raspoloženju da im je čak i povisila džeparac.
"Mogli bi starog malo češće optuživati", rekao je Tom kad su kasnije sjedili u njegovoj sobi razgovarajući. Gledali su neki film na TV-u, no nije bio pretjerano zanimljiv.
"E, Tom, daj mi reci malo šta je to između tebe i Sare; mi baš ne kužimo", rekla mu je Casey.
"Mi smo samo frendovi", odvratio je znakovito se smiješeći, "malo bolji frendovi."
"Da, da", reče ona, isto se tako smiješeći.
"A kad smo već kod takvih pitanja, što je bilo s tobom i Mattom?"
"Neću razgovarati o tome", odsječno je rekla i istog trena napustila sobu.
Ah, šta ćeš, mislio je, ludo pa živi...

subota, 29.07.2006.

Dance through the night...

Jeste li ikad bili na plesu? Mogu zamisliti kako je to vama bilo ugodno iskustvo, bez suvišnih ljubnavnih izjava, neželjenih poljubaca i zapanjujućih saznanja...

Tom se, ulazeći u dvoranu, i sam začudio. Njihovu su gradsku sportsku dvoranu, u kojoj su svaki dan imali tjelesni, pretvorili u čudnu mješavinu bal-dvorane iz prošlog stoljeća, modernog lounge bara i disko-kluba osamdesetih. Došao je sam, budući da je tek prije nekoliko sati sišao s vlaka, a Casey je već otišla s Gilliganom. Odmah pri ulasku dočekao ga je ravnatelj bivše škole.
"Pa, kako si, Tome?" vedro ga je upitao, odjeven u crno odijelo s leptir-mašnom.
"Odlično, odlično."
"Nemaš pratilju danas?"
"Ne, nemam."
"Dobro, pustit ću te da nađeš neku", izjavi uz smijeh i da mu karticu s imenom. Thomas Cunningham, pisalo je. Mrzio je kad ga zovu Thomas.
U dvorani je konačno pronašao Casey i Gilligana za jednim stolom. Ispijali su sok, a Gilligan je očito bio zaposlen nagovarajući Casey na ples, no ona ga je ignorirala te je samo buljila u lijevi kut dvorane, gdje su plesali Matt i Mellandra.
"Hej, ljudi", pozdravi ih Tom kad je došao do njih.
"Bok, Tom, kako si?" nasmiješio mu se Gilligan. Casey je na pozdrav odvratila samo jednostavnim "bok".
"Malo je uzrujana", odvrati Gilligan. Tom se nasmije.
"Idem po piće", dobaci im on, a Tom se smjesti na njegovo mjesto. Ni dalje nije htjela razgovarati s njime. U dvorani je počeo primjećivati i ostale iz njihovog društva: Laru, koja je bila praćena nepoznatim dečkom plave kose; Tamaru, koja se zabavljala s nekim prijateljima; Saru, koju je ugledao u društvu nekih profesora iz njihove buduće škole, mnoge ljude koje je poznavao iz drugih razreda i škola i Liama, koji je sjedio na kauču nekoliko desetaka metara udaljenim od Tomovog i, primjetio je, čudnim pogledom gledao u Toma. Odjednom ga je vidio kako se diže i počinje kretati prema Tomu. Došao mu je skroz blizu i pozvao ga da mu priđe u središtu prostorije.
"Tom, moram razgovarati s tobom", brzo je rekao.
"Reci", bio je pristojan, iako mu je bilo čudno da ga Liam, s kojim Tom nikad nije bio u predobrim odnosima, sada ovdje ozbiljno poziva na razgovor.
"Tom, ja mislim da... Ovaj..." Djelovao je zbunjeno.
"Što želiš reći?" Nije mu bilo jasno.
No uskoro mu je postalo jasno. Liam nije ništa rekao, samo se nagnuo i poljubio ga.
Tom je zasigurno izgledao zabezeknuto. Svi su se ljudi oko njih počeli začuđeno okretati i čudno ih gledati. Liam je još jednom pogledao Toma (koji ga je sada gledao otvorenih usta), brzo se okrenuo i pobjegao.
Tom se, još uvijek začuđen i praćen brojnim pogledima, spustio na fotelju do koje je stajao. Uh... Ovo nije očekivao...

Casey je već dosadilo sjediti i čekati, te je odlučila otići do Matta i Mellandre te im sve što je osjećala lijepo reći u lice. Prešavši dvoranu, vidjela je da Matt ide prema njoj.
"Casey, moramo razgovarati", reče.
To joj je bilo čudno. Kako joj se uopće usuđuje obratiti?
"Idemo ovdje. Bar ćemo biti sami", govorio je vukavši je u obližnji muški wc. WC je bio prljav, očito ga nisu čistili dobrih mjesec dana. Jedan je profesor stajao kod pisoara, no ubrzo je, vidjevši Caseyin podrugljivi smiješak, napustio wc. Mattu nije bilo do smijeha.
"Casey, ja znam da se ti sad ljutiš..."
"Ma nemoj?"
"...zbog ovog s Mellandrom", nije se dao smesti, "no eto, tako se dogodilo i ja želim da znaš da to nije ozbiljno jer ja... ja..."
"Da?"
"Volim te."
"Molim?" Bila je zbunjena.
"Da, da, tako je... Volim te. Jako."
"E, ti nisi normalan... nikako...", reče napuštajući wc. Pri izlasku se sudarila s Liamom, koji je očito bio jednako smeten kao i ona. Nije se potrudila pitati što mu je. Imala je dovoljno svojih problema...

Tomu je zatrebao predah. Odlučio je otići na terasu iznad južnog ulaza. Ondje je već zatekao Saru kako sjedi na ogradi pušeći. Bili su sami.
"Kako si?" upita ju.
"Ne baš dobro", odgovorila je, "ples i nije baš bogzna što. Ti?"
"Odlično, ako zanemarimo činjenicu da sam se probudio u 4 ujutro, a već je 11, da mi je stari u zatvoru, da sestra neće pričati sa mnom i da mi prvi pravi poljubac nije bio baš ono čemu sam se nadao."
Nasmijala se. "Vidjela sam to zadnje."
Sjedili su još nekoliko minuta.
"Možeš to ugasit', molim te?" reče on gledajući u cigaretu.
"Zašto bih?"
"Pušenje ubija."
"K'o da mi je to neka razlika."
Šta to ona priča? "Molim?" upita Tom.
"Kažem; kao da mi je neka razlika umrem li od pušenja ili od srca, ovako ću bar uživati u životu."
"Ne kužim", reče, iako je polako shvaćao.
Odjednom je briznula u plač. Cigareta je pala preko ograde, ostavljajući tek blagi trag dima za sobom. "Imam šum na srcu, Tom. I to veliki, smrtonosni..."
"Sara..."
Nastavila je plakati. Zagrlio ju je i utješno počeo: "Ma bit će sve u redu, to se može operirati, bit ćeš ti dobro..."
"Stvarno to misliš?"
"Ma 100%"
Blago se nasmiješila, još uvijek ne izlazeći iz njegovih ruku. Obrisao joj je suze i nasmiješio se.
"Hej, Sara, jesi za ples?" upita ju.
"U tvojim snovima", nasmijala se. "Naravno da jesam."
I zaplesali su na terasi, ne obazirući se na zvuk metala koji je dolazio iz dvorane...

Opet ljubavni post... Ubijte me... :D

utorak, 25.07.2006.

In purple...

Casey je sjedila na klupi u parkiću i čekala Tamaru. Čudno, no u zadnje je vrijeme ona bila jedina osoba s kojom je mogla normalno razgovarati, iako su Casey i Sara još od drugog razreda svima govorile kako su one "najbolje prijateljice".
Svašta se dogodilo u zadnjih nekoliko dana. Prije tri dana Tom ju je nazvao i javio kako su starog odveli pod optužbom za ubojstvo jednog poslovnog partnera s kojim je radio u Gentu. Stara je brzo otišla ondje, ostavljajući Casey samu s bakom i djedom. Od tad se nisu javljali ni ona, ni stari, ni Tom. Tamara joj je jučer javila kako je Matt na subotnji ples pozvao Mellandru. Kreten, mislila je, prvo ju poljubi, a onda ju ne bi čak ni na ples pozvao. Na kraju je prihvatila Gilliganov poziv. A šta ćeš, bar će se moći družiti s Tamarom, koja još nije imala nikoga.
Ugladala ju je kako hoda prema parku.
"Jesi li u redu?" upita ona Casey kad je stigla.
"Znaš da nisam."
"Žao mi je zbog svega. Ma bit će sve u redu..."
"Da, da...", promumlja Casey, iako je i sama znala da neće.

Popodne joj se napokon javio Tom, baš kad je izlazila iz tuša.
"Kako si?"
Casey se nasmijala. Toliko ju je podsjetio na Tamaru.
"Bila sam i bolje. Kako je stari?"
"Ma dobro je, stara je stigla prekjučer, sad nešto sređuju s njegovim odvjetnikom. Ako dođe do suđenja, navjerojatnije će biti tu u Gentu."
"A jesi li razgovarao s njim? Vjeruješ li mu?"
"Ma, naravno... Cass, pa ipak nam je on otac."
"Meni nije."
"Ah, da. Ma zaboravi, nevin je. I da; imam dobre vijesti: u subotu se vraćam oko dva, tako da ću moći doći na ples."
"Ah, super", hinila je zadovoljstvo, "baš se radujem plesu."
"Super onda. Hajde, moram ići, čujemo se još."
"Da, čujemo se; bok!"
"Bok!" reče i poklopi.
Jedva je čekala da prođe ta subota.

Ovo pišem s mora; s kompjutera na recepciji hotela. Još ću napisati jedan prije nego dođem doma. Pozdraav, ljudi... :)

petak, 21.07.2006.

Uuup... and down...

Da li vam se ikad dogodilo da vam se cijeli život zakomplicira samo zbog jedne male stvari? Jeste li kad razmišljali o pravoj istini i mogućnosti da vam osobe koje vas vole lažu? Nikad?

Prvi je tjedan u školi Tomu brzo prošao. Od 8 ujutro do 2-3 sata popodne su imali nastavu, a ostatak dana slobodno. Tada su se njih troje obično otputili do centra naselja ili do malog gradića, udaljenog tek par kilometara. Jen se neprestano hvalila kako zna pričati nizozemski, iako je naučila samo dvije fraze koje je stalno ponavljala prolaznicima. Nije ni čudo što joj se većina smijala, jer je zapravo govorila kako ona nije predsjednik i zapitkivala gdje joj je kišobran, iako kišnih kapi nisu vidjeli već dobra dva mjeseca. Tom i Oswald su se tada neprimjetno odmakivali od nje, što, srećom, nije skužila.
Predavanja su im se obično sastojala od vježbi slikanja i crtanja, a ponekad i od teorije. Imali su dvanaest profesora, od kojih se Tomu ipak najviše svidio Worms. Oswald je često znao navečer u sobi prigovarati kako mu je to previše posla, no Tomu se tako sviđalo; bar nije besposleno sjedio kod kuće. No, koliko god je ovdje bilo zanimljivo, ipak mu je nedostajalo društvo. Casey ga je nazivala svaki drugi dan, no, začudo, nije htjela pričati o Mattu, nego samo o Tomovoj školi. Primio je i nekoliko poruka od Matta, Gilligana i Tamare te jednu, što je bilo zaista čudno, od Liama, koji je valjda mislio da je netko drugi jer mu je poslao poruku "Onda se vidimo sutra, srce?" Tom mu nije odgovorio.
No dobro, još samo tjedan dana.

U petak se Tom probudio malo kasnije, kao i obično, te vidio da je Oswaldov krevet prazan, kao i obično. Kao i obično je vidio njega i Jen zajedno za stolom, a Jen je, kao i obično, jela parizer i marmeladu.
"Zašto je ovdje sve tako obično?" upita ih.
"Čovječe, ovdje smo tek tjedan dana", počne Oswald, "što bi tek bilo da tu idemo za stalno u školu?"
"Pa znam, ali... Ma nema veze", odvrati.
"Kako su ti frendovi doma, Tom?" upita ga Jen.
"Dobro, dobro, super su."
"No", reče Oswald gledajući raspored, "čini se da prvi sat imamo Portrete; bolje da požurimo."
Portreti su se održavali u učionici na drugom katu glavne zgrade. Smjestili su se i još je jedan dosadan sat počeo. Negdje nakon dvadesetak minuta, Tom osjeti vibraciju u džepu. Dobio je poruku.
Tom, gdje si?; od starog.
Imam nastavu, ne mogu sad; poslao mu je natrag.
Ispričaj se i dođi tu ispred glavne zgrade.
Zašto?
Čekam te.
Ha? Stari mu je došao tu u Belgiju? Samo kako bi ga pozdravio?
Podigavši ruku upita smije li na wc. Nastavnik ga je pustio, a Tom je brzo odjurio u predvorje te izađe ispred zgrade. Stari je doista stajao ondje.
"Tom..."
"Tata. Što ti radiš ovdje?"
"Bio sam u Gentu, Tom, i nemam vremena za čavrljanja. Samo te molim, reci majci i sestri da se ne brinu, da nisam kriv."
"Što, tata? Za što nisi kriv?"
"Ne mogu, Tome, moram ići."
Vidio je kako ga policajac opasnog izgleda odvlači i gura u automobil.
"Tata, reci mi...", vikao je Tom. No prekasno. Vrata policijskog automobila su se već zatvorila ostavljajući Toma koji je mogao samo nijemo zuriti u očev prestrašeni izraz lica iza stakla.

Sljedeći tjedan idem na more, pa me nema do nedjelje. No, ne brinite; kad se vratim napisat ću onaj post za sljedeću subotu (ples) i malo razjasniti ovu situaciju. Do tada, čitajte me, i hvala na svim vašim pohvalama... Pozdrav...

utorak, 18.07.2006.

All you need is love... yeah, right...

Dok neki naporno rade, drugi naporno... razmišljaju... Pa čujte, nije zaljubljenost baš tako jednostavna...

Casey je još jedan dan provela samo sjedeći doma. Protekla četiri su bila ista. Željela je da joj se javi Tom jer je htjela čuti kako je, željela je da joj se jave Sara, Lara i Tamara da ne mora cijeli dan samo sjediti doma i, što je najvažnije, željela je da joj se javi Matt, kako bi ga čula, no prvenstveno zbog razjašnjavanja onog od petka. Koji je to idiot. Poljubi ju, a onda se ne javlja cijela četiri dana. Nije čak bila ni raspoložena za mamin poznati čokoladni puding, ni za svoju najdražu seriju.
Najednom zazvoni telefon. Casey se uzbuđeno javi.
„Halo?“
„Hej, Casey, ja sam“, začuje se Tamarin glas.
„Ah… ti…“
„Što je? Očekuješ nekog drugog?“
„Ma ne, ne, reci što trebaš.“
„Znaš ono što smo se već prije dogovarale za gledanje filmova kod tebe?“
„Da…“
„E, pa možemo to danas? Imam baš zakon DVD-a doma.“
„Super, može.“
„E Casey, mogu pozvati još nekog?“
„Da, naravno…“

Casey je ipak požalila taj svoj odgovor pola sata kasnije kad joj se na vratima pojavila Tamara zajedno s dvije osobe koje je u tom trenutku najmanje željela vidjeti. Gilliganom i Mattom.
„Hej! Uđite“, pozove ih, nervozno tražeći mjesto na kojem bi mogla izbjeći Mattove poglede. Nije željela pričati s njim, ne nakon petka. Tamara je ipak bila malo bolje raspoložena, te se sama poslužila grickalicama iz kuhinje te sama namjestila filmove dok se Casey još nije uspjela ni snaći.
Ispostavilo se da ti Tamarini „zakon“ filmovi i nisu baš toliko zakon. Sve je bilo još gore time što se Tamara zavalila u fotelju sa strane, a Casey je morala sjediti na krevetu između njih dvojice.
Prvi film je bio neki tinejdžerski ljubavni. Cura i dečko su išli na maturalnu, što je Casey podsjetilo na ples sljedeće subote i kako još nema partnera te kako još ne zna plesati. Kasnije su se nizale sve najotrcanije romantične scene, do završne, u kojoj je dečko poljubio curu u mračnom naselju. Gilligan se tijekom te scene stalno smješkao i značajno pogledavao Casey, no trenutno joj je od njega bilo važnije izbjegavanje Mattova pogleda. Njeno crvenilo nije prestalo sljedećih dvadeset minuta, pa čak ni kad je počeo drugi film.
Ovaj je bio neki mračni triler. Činio se dobar, sve dok se i u njemu neki nisu počeli ljubiti na sličan način kao u prošlom. To Tamara radi namjerno?, pomisli Casey. Gilliganovo smješkanje je sad postalo nepodnošljivo, no Casey se i dalje veoma uspješno sudržavala od gledanja u neželjenom smjeru.
Treći film je bio slasher koji, na svu sreću, nije imao scena ljubljenja, no bio je poprilično strašan te se Casey u jednom trenutku uhvatila kako sjedi neobično blizu Matta, te se ubrzo odmaknula. Kraj filma, ubojstvo glavne junakinje, popraćen je Tamarinim pljeskanjem.
Na svu sreću, dečki su odlučili otići doma (bilo je već 3), a Tamara je rekla da će prespavati kod Casey. Šalile su se, igrale društvene igre, zvale Toma (u 5 ujutro), a zatim legle u krevete i zaspale…


(Evo mene opet s postom o ljubavi, sorry ljudi, neće ih više biti ovako puno; ovaj tjedan ću još imati jedan o tomu i jedan o casey; sljedeći tjedan isto tako; a onda u subotu veliki o zabavi... Čitamo se...
I, da, ako vam se sviđa, reklamirajte me malo, mislim... :p :))

nedjelja, 16.07.2006.

Far from home...

Putovanje je prošlo relativno dobro. Vlak je bio veoma spor i često se drndao, no Tom se prestao žaliti kad mu je starac s kojim je sjedio u kupeu počeo nabrajati sve vrste vlakova koji su postojali u njegovo vrijeme i kako su tek oni bili drndavi. Srećom, starac je otišao već u drugom većem gradu, kad se u Tomov kupe preselila neka žena s dvoje male djece. Ljubazno su se pozdravili, nakon čega je Tom počeo prtljati po svom mobitelu kako bi izbjegao njena neprestana izlaganja o dječjoj hrani i pitanja vezana uz školu, profesore, ocjene...
Nakon 5 se sati vožnje odlučio osvježiti u restoranu, koji je bio straga. Pijući sok (bljutavog okusa, primjetio je), prišla mu je djevojka duge plave kose i krupnih tamnih očiju.
"Vidjela sam da na ruksaku imaš znak akademije. Jennifer", predstavila se.
"Tom", reče on i rukovaše se.
Pričali su još kratko i Tom je saznao da djevojka živi u gradu 50 kilometara udaljenim od njegovog, da u školu u Belgiji ide u istom programu kao i on, te da putuje s roditeljima, kojima se, kako je rekla, mora ubrzo vratiti, inače će pomisliti da je oteta. Pozdravili su se i otišla je.
Tom se vratio u kupe, i začudio se kad je vidio da je žena s djecom otišla te da ju je zamijenio neki mladi poslovni čovjek. On je s Tomom sjedio do večeri, kad su konačno stigli.
U internatu je ponovno sreo Jennifer, koja ga je baš stigla obavijestiti da pomalo vježba nizozemski kako bi sve bolje razumjela, kad su je roditelji odveli u sobu koju je dijelila s njima.
Tom je, pak, u svojoj sobi zatekao veliki nered zbog čega je prvotno mislio da je zalutao. No uskoro je vidio Tom Cunningham ispisano malim slovima na stoliću pokraj kreveta. Ubrzo je iz hrpe odjeće koja je ležala razbacana na podu izronila rasčupna glava dečka s kojim je sigurno djelio sobu.
"Ti si sigurno Tom", reče.
"Da", potvrdi Tom i priži mu ruku.
"Oswald. Oswald Harisson. Drago mi je."
Još su kratko pričali, a zatim se presvukli i krenuli u krevet. Sutra ih čeka naporan dan...

Tom se probudio u 8. Odmah je pogledao prema krevetu svog cimera, no kako ga nije bilo, pretpostavio je da je ovaj već otišao na doručak. Obukao se, i nakon dvadeset minuta besciljnog lutanja ("mogli su u hotel staviti i kartu", pobunio se u sebi) konačno pronašao blagovaonicu. Vidio je Oswalda i Jennifer kako sjede za istim stolom. Krenuo je prema njima.
"Dobro jutro."
Odzdravili su.
"Vas dvoje se poznajete?" upita ih.
"Odsada da. Upoznali smo se jutros. Jen je pokušavala ući u našu sobu kako bi te pozdravila; nije htjela odustati čak ni kad sam joj rekao da još uvijek spavaš."
"Aha... super... E, danas imamo prvo predavanje već u 10, pa bolje da požurimo." Tomov apetit svejedno nije bio baš nešto. Pričekao je da njih dvoje završe, a zatim su zajedno krenuli na travnjak gdje du upoznali ostale učenike i profesora Wormsa, koji se činio simpatičan i blag, iako se čulo par poruga na račun njegova imena. To je bio samo uvodni sat, u kojem im je profesor (na engleskom) objašnjavao što sve trebaju za nastavu i podijelio im raspored.
Nakon ručka su imali slobodnog vremena i Tom i Jen su odlučili bolje istražiti zemljište škole, dok se Oswald zaputio u TV dvoranu (da ne bi propustio nogometnu utakmicu). Cijelo zemljište je više izgledalo kao srednjovjekovni gradić, nego kao škola. Ovdje je, osim učionica i soba za privremene, dnevne i polaznike internata, bilo i trgovina, slastičarnica, hotela i mnogih drugih sadržaja.
Danas nije bilo novih sati, na što je Oswald uz večeru prokomentirao da ovdje samo jedu i spavaju, te da je puno bolje od obične škole. Raspored koji im je Worms dao je ipak govorio drugačije. Sutra su imali 6, u utorak 7, a u srijedu čak 10 sati. Bit će to naporan tjedan.
Tom se još prije spavanja čuo s Casey i starom (koja joj je, kako mu je Casey kasnije rekla, na silu oduzela telefon), nakon čega je krenuo u krevet. Oswald je na drugoj strani sobe već glasno hrkao. Tom se nasmijao, zatvorio oči i ubrzo zaspao...

petak, 14.07.2006.

Say you miss me...

Kažu da recept za dobar život uključuje brigu o samom sebi, prijatelje i ljubav u jednakom omjeru. Često se, pak, dogodi da neki pretjeraju u jednom od toga. Ili kako bi naši stari rekli: Što će ti, kvragu, ljubav sa 14?

Bila je večer. Tom se pakirao jer je sutra imao vlak već u 7 ujutro.
"Ne želim ići", požalio se Casey, "dva tjedna... Znaš ti koliko je to?"
"Da, da, znam Tom, i ti ćeš nama nedostajati", odgovori mu.

Tomu je kasnije u posjet došao Matt, a Casey Tamara.
"Hej, čula sam da je prekinuo s Mellandrom", šapnula je Tamara Casey dok su gledale njih dvojicu.
"I? Što bi to meni trebalo značiti?" rekla je Casey, iako nije mogla zatomiti osmijeh i crvenilo.
Tamara se poče smijati, a Casey zajedno s njom.
"Hej, cure, mi idemo van na pizzu, idete s nama?" upita ih Matt.
"Da, da", reče Casey i još više pocrveni, što je samo natjeralo Tamaru da se počne valjati po podu od smijeha.

Casey se nastavila crveniti i samo buljiti u Matta cijelu večer, te je Tom istovremeno morao zabavljati i njega i Tamaru. Nakon što su završili (Casey gotovo da i nije taknula svoj komad), platili su (na Tamarino negodovanje, jer je ona predlagala da samo odu) i krenuli doma. Došavši do Tamarinog naselja, Tom izjavi da mora nešto srediti kod profesora i krene s njom na lijevo, ostavivši Matta i Casey da sami hodaju do kuće. Casey Tomu nije stigla ni uputiti mrki pogled, a već je otišao.
Matt je počeo nešto pričati, nije ni shvatila o čemu, bila je prezaokupljena buljenjem u njega.
"Matt, zaljubljena sam u tebe", provali odjednom i odmah zažali taj postupak.
"Ups."
"Casey, ja..."
"Ma, ne, ja, nisam tako mislila, Matt; ma zapravo jesam, no..."
On se odjednom samo nasmiješi, nagne se i poljubi ju.
Mogla ga je samo začuđeno gledati.
Nakon nekoliko dugih minuta samo se okrenuo i otišao. Ona je i dalje otvorenih usta gledala za njim.

Došavši doma, Tom je našao Casey kako sjedi na hodniku zamišljno gledajući pred sebe.
"Bok, Cass."
"Hej, Tom."
"Što radiš na podu?"
Nije odgovorila.
"Dobro je, Cass. Inače, ja sutra idemo, pa, idemo se pozdraviti."
Samo mu je blago mahnula i nastavila buljiti pred sebe.
Ma nema veze, mislio je, ludo pa živi. On je imao drugih briga. Još je morao spakirati pola stvari, a sutra se budio u 6. Belgijo, here I come...

utorak, 11.07.2006.

Pop-up...

Zašto neki ljudi ne mogu podnijeti da nije sve po njihovome? Zašto neki ne žele razgovarati s drugima, a znaju da bi trebali? I zašto neki, kvragu, moraju ići u inozemstvo, a drugima su potrebni?

Casey je očajnički pokušavala navući neke mamine premale cipele na nogu, da ne bi baš išla u tenisicama. Bilo je podne i spremala se za Tomovo natjecanje koje je počinjalo u 1. Cijeli njihov bivši razred ga je išao podržati, praćeni brojnim roditeljima uključujući Tomovog i Caseyinog starog, razlog zbog kojeg mama nije htjela ići.
"Poželi Tomu sreću u moje ime", pozdravila ju je na odlasku. S društvom se srela na starom mjestu te su krenuli prema gradu. Natjecanje se održavalo u velikoj kazališnoj dvorani; bar su ju tako zvali dok nisu ondje došli. Naime, u cijeloj dvorani nije bilo slobodnog mjesta, te su neki gosti, uključujući Casey, bili prisiljeni stajati.
Voditelj ("u ružnom odijelu", došapne Sara Casey") je izašao na pozornicu i počeo najavljivati:
"Prvi plakat je djelo Kristine Covannik i predstavlja zagađenost Zemlje raznim otpadnim tvarima!"
Začuje se glasno pljeskanje s kraja dvorane. Casey zaplješće tek dovoljno dugo da bi ispala pristojna.
"Drugi je plakat", reče voditelj, "izradio Edward Langlois i predstavlja urbano okruženje!" Svi burno zaplješću.
"Dobar je rad", prizna Casey, "no Tomov će vjerojatno biti bolji."
"Treći rad...", nastavi on i tako do trideset i prvog rada, koji je bio posljednji. Tom je bio sedamnaesti i Casey je sa smješkom primjetila da ljude na njemu nije obukao.
Nakon predstavljanja svih radova, očito je bio red za proglašenje tri najbolja koji će proći u sljedeći krug.
"A", započne voditelj, "u sljedeći krug prolaze radove pod rednim brojevima 2, 14 i 17."
Začuje se pljesak.
"Što? Što se dogodilo?" zbunjeno upita Gilligan koji je pridrijemao na svom mjestu.
"Tom je prošao u drugi krug", uzbuđeno odvrati Casey.
"Aha..."
"A sad ćemo se odmoriti uz mali domjenak pa kasnije krećemo dalje", najavi voditelj.
"Super, baš sam gladan", reče Gilligan i odmah krene prema švedskom stolu.
Casey i Sara se pogledaju i prasnu u smijeh.

"Hey, Cass!" Tom uhvati Casey baš kad se iza stola s kupolom od ananasa pokušavala sakriti od starog koji ju je cijelo vrijeme ispitivao o mami.
"Hej, Tom."
"Što tu radiš?"
"Skrivam se od starog."
Tom je izgledao zbunjeno.
"Nije važno. Nešto si me trebao?"
"Ovaj, da. Treba mi savjet."
"U vezi čega?"
"Pa dobio sam sad ponudu, od ovih ljudi koje poznaje moj profesor. Kažu da im se jako sviđa moj rad, a i moji prijašnji, pa su me pozvali da idem kod njih u školu."
"Pa super, Tom. Ne vidim u čemu je problem. Gdje je škola?"
"U Belgiji."
"A tako..."
"Ma ne bih ja išao za stalno u Belgiju; nego bih putovao, onako, dva tjedna svako tromjesečje."
"Pa ne znam, Tom, to ti sam moraš odlučiti. Pričaj sa starom, pa... Ne znam..."
"A dobro onda... Evo počine drugi krug; vidimo se na izlazu."
"Hej, Tom", pozove ga.
"Da?" reče okrenuvši se.
"Sretno."
Nasmješiše se.

Voditelj se opet uspeo na pozornicu.
"Imam malu obavijest za vas." Djelovao je ozbiljno. "Mislim da ćemo morati diskvalificirati rad pod brojem 17.
Svi se uzbuđeno okretaše.
"Zašto?" vikne Sara glasno.
"Pa škola je uložila primjedbu kako je rad kreiran bez pristanka škole, što je uvjet za sudjelovanje na ovom natječaju."
"Ali dobio sam pristanak za sudjelovanje", reče Tom.
"Nama je ravnatelj rekao drugačije", odvrati voditelj.
Tom pogleda prema drugom redu u sredini. Ravnatelj ga je gledao neobično se smješkajući.

"I to sve zbog golih ljudi."
"Ma kakvih golih ljudi, Cass." Išli su doma nakon natjecanja, a Tom je iskoristio svaki komadić smeća ili, još gore, kante za smeće, kako bi ga nogom udario u bijesu.
"Ne smetaju njemu više goli ljudi, nego to što sam mu se suprostavio. Joj, kako ga mrzim!"
"A ti bi sigurno pobijedio... No, ipak, imaš svoj put u Belgiju", pokuša ga utješiti Casey.
"Da, da..."
"Kad ćeš ići prvi put?"
"U subotu."
"Već u subotu?", bila je iznenađena, "joj, pa to je brzo."
"Znam da jest, no želim ići. Nadam se da će se starci uspjeti nekako dogovoriti."
Ušli su u kuću. Tom je otišao u sobu i zalupio vratima prije no što ga je mama uopće uspjela pozdraviti.
"Što je bilo?" upita ona Casey.
"Diskvalificiran. Sve ću ti poslije ispričati. I da, tata je rekao da ga nazoveš."
"Dobro..." reče ona I casey također odjuri u svoju sobu...

nedjelja, 09.07.2006.

Natural disaster...

Otići na ples možda i jest najgora stvar na svijetu, no sukobiti se s ravnateljem nove škole par dana nakon upisa u nju je također pri vrhu. A biti potpuno mokar prije no što se ponovo potpuno smočiš? Hmm...

Sara je banula u kuću Cunninghamovih prije 8, gdje se nastavila smijati prizoru još pospanog i nepotpuno odjevenog Toma kako se šopa zobenim pahuljicama.
"Casey, moram pričati s tobom."
"Da?" odvrati ona ne odvajajući se od stola.
"Službeno te pozivam na srpanjski bal u školsku plesnu dvoranu. Za tri tjedna", pompozno najavi.
Casey ju je gledala otvorenih usta. Tom prasne u smijeh.
"Sara, ali ja ne znam plesati. I nemam partnera."
"Naći ćemo ti nekog. A za ples, pa zato sam ja tu. Danas te vodim na tečaj."
"Tečaj? Kad?"
"Sad. Imamo dogovoreno u 9, zato se požuri."
"Ma šta? Pa ne mogu sad..."
"Naravno da možeš. Ups", reče gledajući na sat, "već je 8 i 15; moramo krenuti" reče i počne ju vući ne dopuštajući joj ni da završi doručak. Zalupiše vrata za sobom.
"A što ćeš ti danas raditi, Tom?" upita ga majka.
"Idem u školu, ravnatelj mi je pripremio slobodnu učionici da radim na muralu za onaj natječaj", zatekne se Tom kako joj ljubazno odgovara, što nije htio nakon onog jučer.

Tom je već bio upoznat s budućom školom, te došavši u nju, sam produži do učionice koja mu je bila predviđena. Papir ga je ondje već čekao. Bio je ogroman. Tom je znao da će biti velik, no ipak ovolikog nije očekivao. Ni sam znao kako će ga ispuniti.
No eto, došao je tu, donio je pribor te je počeo crtati.
Nakon nekog vremena začuje korake na hodniku. Mislio je da je sam, no izašavši iz učionice, shvati da je to ravnatelj. Pozdraviše se.
"Jesi vrijedan, Tom?"
"Naravno. Želite vidjeti?"
"Svakako", reče i uđe u učionici. No za nekoliko trenutaka izađe začuđen.
"Nešto nije u redu?" upita ga Tom, ne shvaćajući što bi sad moglo biti.
"Pa tvoji ljudi... na plakatu... grle se i goli su... što znači da..."
Tomu nije bilo jasno.
"Grle Zemlju. I nisu goli, samo nemaju odjeće."
Sad je bio ravnateljev red da mu ne bude jasno.
"Ako žele biti u skladu s prirodom, što ovaj mural poručuje, ne mogu biti obučeni. Uostalom ne vide im se nikakvi intimni dijelovi."
"Samo ih ti obuci, Tom", odvrati ravnatelj.
"Neću."
"Molim?"
"Zašto bih? To je moj mural i ako ja želim da tako izgledaju, tako će i izgledati."
"A ovo je moja škola i ako me netko ne sluša, to bi za njega moglo nesretno završiti."
Tom ostane gledati u njega otvorenih usta.
"Tako je, Tom, idem sad, reci čistačici da zaključa kad odeš."
"Dobro, ti svinjo koja ne razumije umjetnost", promumlja.
"Što si to rekao?"
"Doviđenja. Rekao sam doviđenja."
"Da, doviđenja Tom."
"Idi k vragu."
"Molim?"
"Ništa..."

Za to vrijeme, ni Casey nije bila previše sretna. Na tečaju plesa su srele Laru, te su se ona i Sara neprestano prijeteći pogledavale, pa je mogućnost za brze poduke od Sare propala. Na kraju je Casey morala vježbati s nekim četrdesetogodišnjakom. I nije bila previše dobra. Ma koga zavarava? Bila je grozna.
Na izlasku joj je stari ponudio da ju podučava i sljedeći tjedan. Sara je morala progovoriti baš u pogrešnom trenutku te je pristala u Caseyino ime.
"Ma, joj, Sara, grozna sam", reče joj kad su izašle iz studia te hodale parkom.
"Bar si bolja od nekih ovdje", odgovori joj Sara pogledavajući prema Lari, koja je hodala sa strane.
"Neke od nas bar imaju bolju boju kose", reče joj ova.
"Molim?"
"Da, dušo, plava molim te... Izrast ti se vidi na pet metara. A silni dečki s kojima si hodala... Pa to neću komentirat..."
Sara se činila bijesna.
Odjednom samo zgrabi Laru za ramena i gurne ju u obližnje jezerce.
"Ti ćeš meni da sam kurva?"
"Da, hoću!" Lara će, gurajući Saru u jezero, pored sebe.
I za par trenutaka, one su se već tukle urlajući na sav glas, dok se oko njih skupila poprilična skupina ljudi, neki ih bodreći, neki negodujući, no svi sa zanimanjem gledajući. Casey je odustala od rastavljanja nakon desetak bezuspješnih pokušaja. I da sve bude gore, odjednom iz vedra neba počne pljusak.
Ove dvije ni to očito nije moglo zaustaviti.
"Produbljuju prijateljstvo, ne?" Casey začuje glas iza sebe. Okrene se i ugleda Toma.
"A-ha. Hej, kako je bilo u školi? Jesi završio mural? upita ga.
"Imam još malo. A ravnatelj želi da ih obučem. Ne pitaj."
Lara i Sara očito nisu planirale prestati. Kao ni kiša.
"Što kažeš da odemo na toplu čokoladu dok se one malo srede?" predloži Tom.
"Kažem da je to super ideja", nasmiješi se Casey i oni, potpuno promočeni, krenuše u obližnju slastičarnicu...


Evo, sad sam malo češće pisao pa je možda bilo teško pratiti. Odsad krećem s malo rjeđim postovima.
I da, htio sam vas pitati mislite li da trebam umjesto nekih i za dopunjavanje drugih izjava i osjećaja koristiti smajliće ili ne? Cijenim vaše mišljenje.

subota, 08.07.2006.

The rest of us...

Tom nije imao prevelikih ambicija. Jedni su mu govorili da treba postati pisac, drugi da bi trebao biti glazbenik; on je samo htio završiti školu i zaposliti se na nekom normalnom radnom mjestu. No imao je i jednu želju: primiti pravu, električnu gitaru (ne ono sranje koje su mu starci kupili), odsvirati par stvari pred publikom; samo osjetiti ono što je gledao na bezbrojnim koncertima. A ostvarenje te želje moglo bi promijeniti čak i ono iz prve rečenice...

"Casey, osnovat ću bend", uzbuđeno je rekao jedan dan za doručkom.
Ostala je bez riječi.
"Zvuči dobro, dušo, no za bend treba mnogo truda", reče mu mama, "i, uostalom, još nisi našao ni članove."
"Pa, znam Gilligana tu iz susjedstva. On zna svirati gitaru."
"Gilligana?" Casey koja je do sad bila u polusnu, naglo se probudi na spomen tipa o kojem joj je Tamara jučer pričala.
"Da, da, Evan. Živi tu dvije ulice od nas", odgovori joj Tom.
"A, tako", reče ona zamišljeno...

Oko podneva Casey stigne poruka od Tamare.
"Nađete se s nama u parkiću?"
Parkić je zapravo bio veoma loš naziv za to igralište koje je više nalikovalo odlagalištu otpada nego parku. No, to je bilo njihovo stalno mjesto za sastanak, pa "Evo pozvat ću Toma; može oko 7?" Pričekala je par trenutaka, i "oko 7 bi bilo super. Vidimo se...".

U pola 7, krenuli su od kuće, praćeni Gilliganom, kojeg je, unatoč Caseyinom negodovanju, Tom pozvao da im se pridruži. Tip je u sljedećih trideset minuta pričao samo o tome kako on susjedima dosađuje svojom gitarom. To i jest bilo zanimljivo prve dvije minute, no prestalo je nakon što je to ponovio deset puta. Došavši u parkić, vidjeli su Matta i Mellandru na klupi, te je Casey brzo okrenula put kako ih ne bi morali pozdravljati. Došli su do Sare i Tamare koje su bile u društvu nepoznate djevojke.
"Ovo je Lara, Lara Shinoda. Lara, ovo su Evan, Tom i Casey", upoznala ih je Tamara.
"Drago mi je", promumljali su svi u isti glas.
Cura se činila simpatična, no Casey je primjetila Saru kako ju čudno gleda. Morat će još porazgovarati s njom o tome.
"Shinoda kao Mike Shinoda?" upita Gilligan. "Jeste li nešto u rodu?"
"Pa, zapravo i jesmo nešto u nekom koljenu. Ne znam točno što; nikad ga nisam upoznala, ali moja mama jest."
"Ozbiljno", nastavi on, "znaš ja sam velik fan Linkin Parka..."
Tamara povuče Casey na stranu.
"I?"
"Što i?"
"Pa što misliš?"
"Šta što mislim?"
"Pa o Gilliganu, budalo. Osjećam neke iskre između vas dvoje."
Casey ju pogleda podignute obrve.
"Jesi ti normalna? Ja i taj... taj..."
"Pa što mu fali?" upita Tamara. "Što ti očekuješ od tipa? Zašto odbijaš sve oko sebe? Iskreno, što mu nedostaje? Lijep je, pametan, svira gitaru..."
"Nije Matt", izlane se Casey. Oops... No već je bilo prekasno.
"Ah, tako, znači..."
"Tam, please nemoj nikom reći."
"Ma neću, znaš da ja ne bi", odvrati Tamara.
"E, najbolja si", reče Casey.
Vratiše se do ovih, koji su u međuvremenu s Linkin Parka općenito prešli na svakog člana pojedinačno. Odjednom Lara pogleda preko Gilliganovog ramena i ostane zabezeknuto zuriti.
"Tko je on? Presladak je!"
Casey pogleda i pukne se smijati čim shvati da Lara gleda u Liama.
"To ti je Liam", reče joj kad se malo smirila, " i vjeruj mi, on je zadnja osoba za koju bih mogla reći da je slatka."
Lara je svejedno nastavila zuriti. Kad je došlo vrijeme da krenu doma, Tamara ju je doslovce morala vući.

Tom i Evan su cijeli put do doma raspravljali o bendu. Pa gdje će vježbati, pa gdje će naći pjevača i bubnjara, pa kako će si nabaviti profesionalnu opremu, itd, itd.
Casey je sve to bilo čudno; kako oni već planiraju uspjeh, a još nisu ni počeli, no tek je dolaskom pred kuću shvatila što je zaista čudno. Naime, ondje je stajao uparkiran očev auto.
"To! Pomirili su se!" usklikne Tom.
Casey se nasmiješi, iako nije bila baš sigurna da je u pravu. Ulaskom u kuću u to se i uvjerila.
"Tom, Casey, vaša majka i ja smo se odlučili razvesti", bile su prve riječi koje su ih dočekale. I eto kako se sreća lako rasprši. Povukli su se u sobe, bez pogleda, ne razgovarajući.

petak, 07.07.2006.

Still dead...

Tom se ponovno probudio oko podneva. Obukao se i otišao u kupaonici. Pljuskajući vodu na lice, konačno se sjetio prošle večeri. Sišao je dolje, gdje je čuo kako mam i Casey potiho razgovaraju. Takve mu stvari nikada nisu išle te je samo prošao u kuhinju, nešto brzo pojeo i povukao se u svoju sobu.
Oko dva sata čuo je Caseyin glas kako ga poziva dolje na ručak. Ručali su dimljene paprike i svinjetinu. Tomu to nije bilo najdraže jelo, no nije se želio žaliti; ne u ovakvoj situaciji. Mama je u nekoliko navrata pokušavala započeti razgovor, no očito bezuspješno. Primjetio je kako Casey stalno pogledava prema stolici na kojoj je tata običavao sjediti.
"Gotov sam", reče Tom nakon jedva pojedene polovice porcije, ostavi tanjur i izađe. Casey je došla za nekoliko trenutaka.
"I?" upita ju.
"A ništa; otišao je i sad ne znam šta će biti."
"Nije otišao nego ga je istjerala!" bio je ljut.
"Prevario ju je, Tom!" izdere se Casey. "Znaš onu Katju s njegovog posla? E da, s njom."
"A, tako..."
"Da, tako, Tom! I drugi put nemoj suditi osobe ako ne znaš ništa o njima", ljuto je odgovorila, otišla u sobu i zalupila vratima.

Casey se pokušavala smiriti cijelo poslijepodne. Prvo dugom kupkom, što nije pomoglo, jer nije mogla prestati misliti o starcima; zatim razgovorom s Tamarom, koji također nije pomogao jer ju je ova stalno zapitkivala o nekom tipu Gilliganu i kako se on Casey sviđa, dok sama Casey nikad nije čula za njega; na kraju izlaskom sa Sarom u grad gdje je ponovno vidjela Matta s onom svojom, što joj je pomoglo da zaboravi situaciju sa starcima, no i donijelo joj milijun drugih briga.
Na kraju se na večer potišteno povukla u svoju sobu s nadom da će sutra biti bolje.
Ubrzo začuje kucanje i u sobu uđe Tom.
"Hej, Casey, imam problem."
"Reci."
"U ponedjeljak imam ono natjecanje iz čela", počeo je, "i trebao bih pozvati starce. A ja ne znam kako jer da ih pozovem oboje, bilo bi neugodno, a da izaberem nekoga, ovaj drugi bi se naljutio."
"Joj, Tom, stvarno ne znam. Hajde, smislit ćemo još nešto."
"Ajde ok", reče on i ode.
Joooj... Zašto baš njezin život mora biti toliko kompliciran?

četvrtak, 06.07.2006.

Tough stuff...

Casey se iznenada probudila. Bila je noć.
Pogledala je na sat pored kreveta i vidjela da su tek 3 sata. Pa što ju je onda probudilo?
I ta je nedoumica riješena za nekoliko trenutaka. Čula je glasnu buku iz prizemlja. Casey je polako, na prstima i još u pidžami izašla na hodnik. Ondje je zatekla Toma u majici i boksericama kako stoji iznad ograde od stepeništa. Buka iz prizemlja se pojačavala.
"Što je bilo?" upita ga.
"Čini se da se opet svađaju", odgovori on.
Buku je pojačala njihova majka očito tražeći od oca da napusti kuću. On je užurbano projurio niz hodnik. Casey je pojurila u svoju sobu koja je gledala na cestu.
Tatin automobil se užurbano udaljavao cestom...
Casey se vratila u hodnik. "Misliš da bih trebala sići, vidjeti što joj je?" upita Casey slušajući majku kako plače.
"Ne, ostavi ju na kratko, smirit će se...", reče Tom, "idemo u krevete..."
Casey se već htjela usprotiviti, no shvati da je tako ipak najbolje. Vidjet će što će biti ujutro. Zatvorila je oči i uronila u san...

When it crashes...

Casey nikada nije bila ničiji pravi fan, a nije voljela ni sajmove. Bolje rečeno, mrzila je sajmove, još zbog nekih neugodnih iskustava iz prethodnih godina.
No, na ovogodišnji sajam dolazio je njen najdraži bend, spiederman mind explosion, čiji fan jest bila, te je odlučila poći. Pozvala je Toma, Matta i Sara te su tog četvrtka krenuli.
Jutro je bilo maglovito i tmurno, čudno za sam početak ljeta, no njih to nije obeshrabrilo. Do sajma su imali gotovo 70 minuta pješačenja (bio je lociran na drugom kraju grada), no to su prešli relativno brzo.
Dolaskom na sajam, vidjeli su da će koncert uskoro početi, te su Matt i Casey krenuli prema pozornici, a Tom i Sara, kojima se taj bend nije nimalo sviđao, u istraživanje sajma.
Sljedeća dva sata, Tom je proveo sa Sarom igrajući igre, vozeći se na vrtuljcima, jedući šećernu vatu; sve ono što oni malo mlađi od njih rade na sajmovima. Saru očito nije zabrinjavalo tko bi ju mogao uhvatiti da se ponaša kao petogodišnjakinja te je Tom odlučio prihvatiti igru.
Oko 19 su vidjeli kako se publika oko pozornice polako razilazi te su krenuli tamo kako bi dočekali ovo dvoje. Ondje njih, naravno, nigdje nije bilo. Pažljivijom pretragom prostora oko pozornice došli su do zaključka da Casey nema nigdje, a da je Matt prezaposlen da bi im se javio. On je, naime, stajao na ulazu u wc, u tijesnom zagrljaju s nekom curom, koju Tom nikad nije vidio.
"Misliš da ih smijemo prekinuti?" šapne Tomu Sara i, ne čekajući odgovor, glasno se nakašlje.
Matt ju pogleda, no to ga očito nije smelo, jer se ubrzo vratio curi.
Tom osjeti nekog kako ga prima za leđa, okrene se te ugleda Casey.
"A gdje si ti bila?" upita.
"Nije važno", odsutno odgovori ona, očito smetena prizorom ispred nje.
"A da se mi maknemo? Možda se činimo nepristojni?" upita Sara, očito jedini znak zdravog razuma u ovoj situaciji.
Oni se brže-bolje pokupiše te krenuše dalje u sajam.
"I što ćemo sad?" upita ih Tom.
Planirali su poslije koncerta ići doma, no nisu mogli Matta samog ostaviti.
"A zašto ne bi mogli?" reče Casey, "sam si je našao žensku što znači da se sam usosio i da sam treba ići doma."
"A tko je uopće ona?" upita Tom.
"Ma neka koja je stajala ispred nas na koncertu. Zadnja kurva nekakva, bar tako izgleda."
"Ah, da", reče Sara, "ma dajte, idemo još malo prošvrljati sajmom, pa ćemo doma kad oni... ovaj... završe s poslom."
I tako su oni još sat vremena istraživali sajam, Tom je Casey čak zaradio i medvjedića. Matt ih je pronašao kad su sjedili na klupi pored čekića, jedući kokice i sladoled.
"Bok", reče, široko se smješeći.
"A šta si ti tako sretan?" upita ga Casey, "ugurao si jezik kurvi u usta i sad si sretan? Znaš, njih plaćaju za to!?"
"Ej, koji je tebi?" odgovori Matt, "I zašto Mellandru zoveš kurvom?"
"Ooo, Mellandru? Već si znate i imena?"
"Hej, prestanite oboje!" izdere se na njih Sara, "idemo sad doma. I bez svađe!"
Svađe zaista nije bilo, no Casey je Mattu upućivala prijeteće poglede cijelim putem do kuće. Ulazeći u kuću čak je bila toliko ljuta da nije pozdravila starce te je zalupila vratima svoje sobe, ostavljaću začuđenog Toma pred njima.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.