Fotografi svih zemalja naoružajte se...

ponedjeljak, 24.02.2014.

Modna vs. ulična fotografija

Modna fotografija i ulična fotografija predstavljaju dva ekstrema. Iako je uspoređivanje jedne i druge vrste fotografije je kao miješanje krušaka i jabuka, svejedno se znaju događati prepucavanja oko toga koja vrsta fotografije je zahtjevnija po pitanju fotografskih znanja i vještina.

U modnoj fotografiji, pogotovo onoj koja se uglavnom snima u studiju, fotograf ima (gotvo) potpunu kontrolu nad svim faktorima snimanja, počevši od osvijetljenja, namještanja scene i postavljanja modela.

U uličnoj fotografiji, jedina dostupna kontrola koju fotograf ima je - okidač fotoaparata. Nema namještanja scene i "modela" (rijetke su situacije u kojima je netko na ulici voljan pozirati).

Modna snimanja nekog prizora znaju trajati i po nekoliko sati, što uključuje opsežne pripreme, namještanje itd.

Ulično fotografiranje nekog prizora najčešće traje nekoliko sekundi, čak ni toliko, od uočavanja kadra, do pritiska na okidač.

U modnoj fotografiji, snimanje mnogo fotografija jednog prizora je sasvim uobičajena pojava i ništa neobično. Nakon toga je lako između gomile slika odabrati one dobre.

U uličnoj fotografiji, većina snimanja se svodi na jedan, eventualno dva okidanja jednog prizora, i to je sve. Ili je slika dobra ili nije.

Modni fotografi koriste gomilu opreme, od fotoaparata i raznih objektiva, preko stativa, bljeksalica, reflektora i gomile drugih dodataka.

Ulični fotografi najčešće od opreme koriste jedan fotoaparat i jedan objektiv.

Modna fotografija je "sigurna stvar", jer se zna što će, kada i kako snimati.

Ulična fotografija je "lutrija", jer se nikad ne zna što će se na ulici naići... ili neće.

24.02.2014. u 12:01 • 0 KomentaraPrint#

subota, 22.02.2014.

Poznate fotografije - Guns'n'roses

Jedna od vrlo poznatih fotografija, nastalih za vrijeme domovinskog rata, svakako je fotografija Željka Gašparovića, nastala 1991. godine.

FOTOGRAFIJA

Fotografija prikazuje mladog hrvatskog vojnika na mitraljezu, a na zidu u pozadini se nazire natpis "guns'n'roses".

22.02.2014. u 00:32 • 1 KomentaraPrint#

petak, 21.02.2014.

Još jedan neugodan događaj iz inboxa

Prije nekog vremena objavio sam poziv svim čitateljima ovog bloga, da opišu svoja neugodna iskustva koja su im se dogodila zbog toga što su fotografirali.

Prije nekoliko dana u inbox je stigao mail u kojem je jedan čitatelj opisao što je doživio:

U Zagrebu su bili u jeku prosvjedi zbog ustupanja dijela Varšavske ulice za ulaz u garažu šoping centra Cvjetni trg. Kolona pješaka se kretala “Zelenim valom” iz smjera HNK prema zapadu. U velikoj koloni među masom odraslih ljudi je bio i jedan obiteljski trio, djed, kći i mala unučica od nekih 3-4 godine. Obučena u haljinicu s cvjetnim uzorkom, “rajfom” na glavi i kosom svezanom u rep. U ruci je imala dvije zvečke kojima je mahala i iz svega glasa vikala “Dolje Bandić!”. U svoj masi odraslih ljudi, kojima je jedva dosezala do pasa, bila mi je neodoljiv motiv za fotkanje.

Prišao sam njenoj majci i pitao da li bi je smio fotkati kako u toj koloni mlatara zvečkama, i ako smijem, da li smijem negdje objaviti te fotke. Majka je rekla da nema problema, samo me molila da joj prosljedim fotke njene kćeri.

Probio sam se u koloni nekih petnaestak metara ispred tog zanimljivog tria, oca, kćeri i unuke te čučnuo s fotićem “na gotovs” i čekao da mi mala uleti u kadar. Tada je iz gomile dopro muški glas: “Mater ti jebem pedofilsku, šta ovdje usred prosvjeda snimaš malu djecu?!”. Nije uopće bilo dvojbe kome je to bilo upućeno. Nisam stigao ni usta otvoriti da odgovorim, već se čuo drugi glas, pa treći, pa četvrti… Krenula rulja prema meni s prijetećim stavom. I tko zna kako bi sve skupa završilo da to sve skupa nije čula i vidjela majka te curice. Vidjela je da je vrag pobrao šalu pa je skupa s malom došla do mene i iz svega glasa slagala: “Ljudi, pa što vam je, jeste li poludjeli, to mi je kućni prijatelj i fotka mi kćer!”.

Osramoćena rulja se šutke razišla pokunjenih glava. No badave meni njihova sramota, jer oni bi vjerojatno ubili boga u meni da niije bilo te žene i njene kćeri koje sam tada prvi i zadnji puta vidio u životu.

Ukoliko gospođa kojim slučajem naleti na ovaj blog, siguran sam da će se prepoznati, te joj stoga želim još jednom zahvaliti što me spasila sigurnog boravka u traumatološkoj bolnici, ako ne i čega gorega.

Stoga ljudi, pamet u glavu, ne donositi odluke na prečac.

[sic]

(prethodni slučaj)
(blogerska iskustva)

21.02.2014. u 03:51 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 20.02.2014.

Fotografiranje zaglupljuje?

Prije nekoliko mjeseci, u domaćim je medijima osvanuo tekst vrlo senzacionalističkog naslova, o tome kako "fotografiranje zaglupljuje ljude", a da je to "dokazala jedna studija". Da li je razlog takvog medijskog senzacionalizma na neki način demonizirati fotografiju i fotografe, prikazati fotografe općenito kao "glupane", ili širiti nekakav strah ili averziju po pitanju fotografije i fotografiranja, nije poznato. Ali kako god bilo, već samim naslovom se to neizbježno nameće...

ZASTRAŠUJUĆA ISTINA: FOTOGRAFIRANJE NAS ZAGLUPLJUJE Što više slikamo, manje pamtimo

Međutim, originalni tekst o dotičnom istraživanju, a koji je dosta opširniji od domaćih medijskih senzacija, objavljen je na stranici www.psychologicalscience.org:

No Pictures, Please: Taking Photos May Impede Memory of Museum Tour

Ako se pročita originalni tekst i usporedi sa senzacionalistički naslovljenim člankom koji je objavljen u domaćim medijima, može se lako primjetiti da su u domaćem izostavljene ili pogrešno interpretirane neke stvari koje pišu u izvornom tekstu, a važne su za kompletnost i točnost čitave informacije.

No i po pitanju samog eksperimenta opisanog u originalnom članku, moglo bi se diskutirati o dosta stvari, pogotovo po pitanju metodologije samog eksperimenta, te objektivnosti i vjerodostojnosti rezultata. Naime u pojedinim slučajevima već i sam izvođač eksperimenta (svjesno ili nesvjesno) može utjecati na rezultate eksperimenta, pa samo iz tog razloga na kraju ispadne da njegov "eksperiment potvrđuje njegova očekvanja". Naravno tu su i mnoge druge varijable, poput činjenice da nemaju svi ljudi jednaku moć zapažanja i pamćenja. Još ako se stvari obrađuju statistički, onda je mogućnost manipulacije i pogrešnog/proizvoljnog interpretiranja rezultat još veća (statistika je točan zbroj netočnih podataka.)

Bez obzira na to, naravno da pretjerano oslanjanje na (pametnu) tehnologiju može dovesti do opadanja nečijih mentalnih spsosbnosti (i dominacije ljudske gluposti). Međutim, ne kaže se uzalud da pametan zapisuje, a budala pamti. A fotografija je također zapis...

20.02.2014. u 00:01 • 6 KomentaraPrint#

srijeda, 19.02.2014.

Lothar-Gunther Buchheim

Lothar-Gunther Buchheim (6.2.1918. - 22.2.2007.) bio je za vrijeme drugog svjestkog rata ratni reporter u službi njemačke propagande. Uglavnom je izvještavao o uspjesima njemačke ratne mornarice.

Poznat je po tome što se jednom prilikom pridružio posadi njemačke podmornice U-96. O svojim doživljajima napisao je knjigu koja je kasnije dramatizirana (uz ponešto umjetničke slobode) i pretočena u film "Das Boot" (kod nas prevedeno kao "Podmornica").

Dotični je, naravno, kao reporter, snimio mnogo fotografija....

Kolekcija skeniranih fotografija iz njegovih knjiga pronađenih na Flickru (iako ih zasigurno po internetu ima još.... op.a.):



19.02.2014. u 04:47 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 18.02.2014.

Nulta tolerancija = nulta inteligencija?

Danas se svako malo može čuti pojam "nulta tolerancija". Tim pojmom, koji jako gordo zvuči, uglavnom se rado razbacuju razni funkcioneri i njihovi sljedbenici kada god žele ostaviti dojam strogoće, važnosti i učinkovitosti u vezi funkcije koju obavljaju i stvari na koju bi se ta "nulta tolerancija" trebala odnositi. Smatraju kako je "nulta tolerancija" i njene metode, univerzalni i zajamčeno uspješni recept prevencije za sve (neuniverzalne) probleme.

Međutim, "nulta tolerancija" je sve drugo samo ne ono što se njome propagira, i najčešće ne rješava probleme nego ih samo dodatno stvara. Iako na prvi pogled mnogim (naivnim) ljudima "nulta tolerancija" djeluje obećavajuće i "zaštitnički", zapravo, kada se malo bolje promotri, dotična više nalikuje na represiju u nekoj totalitarnoj policijskoj državi.

Što je zapravo "nulta tolerancija"? Metoda pomoću koje se na potpuno jednak način, bez iznimke, tretira sve nepoželjne stvari i pojave, kao i stvari i pojave koje iole nalikuju na nepoželjne, bez obzira na njihov stvarni značaj, intenzitet, opasnost i sve ostale okolnosti koje ih prate. Drugim riječima, ne sagledava se svaka situacija zasebno, već se na sve primjenjuje jedan "univerzalni recept", a koji svijet doslovno dijeli na crno-bijeli ekstrem, bez gradacije između.

Naravno, da bi se svaka situacija sagledala zasebno, potreban je određeni intelektualni rad. No "nultom tolerancijom" se taj "vrlo naporni" intelektualni dio posla efikasno izbjegava. Štoviše, sa "nultom tolerancijom" gotovo su redovite vrlo pretjerane reakcije na zapravo potpuno minorne i beznačajne stvari, a kojima se zapravo tlače nedužni ljudi. Štoviše, sama reakcija "nulte tolerancije" često bude veći problem od same akcije na koju se odnosi.

Evo samo nekoliko primjera "nulte tolerancije" na djelu (iako bi se takvih primjera moglo navesti masu):

NULTA TOLERANCIJA NA ORUŽJE

U Amerci, zemlji u kojoj svaki drugi odrasli građanin posjeduje neko oružje, pa čak i više od nekoliko komada, postoje mjesta koja su proglašena "zonama bez oružja" (tzv. "gun free zones"). Zbog vjerovanja kako će to osigurati da na tim mjestima nema nasilja ni ubojstava. Naravno, te gun free zone su uglavnom vrtići i škole (osnovne i srednje). Često na tim mjestima, na ulazu stoji i znak koji o tome obavještava sve prolaznike da ju unošenje bilo kavog oružja u zgradu zabranjeno (no zapravo služi indirektno i kao poziv kriminalcima "dođite slobodno i upucajte koga god želite jer ne postoji šansa da netko uzvrati vatrom u samoobrani.")

No u ime te "nulte tolerancije na oružje", događalo se da su djeca vrtićima i školama bivala kažnjavana supenzijama i izbacivanjem zbog sitnica, kao npr. jer su donjeli sa sobom igračke ili privjeske koji su svojim oblikom izgledali poput oružja, iako se radilo o potpuno bezopasnim komadima plastike, ili zato što su samo oponašali zvukove pucanja iz vatrenog oružja. Bilo je i slučajeva da su školarci kažneni jer su se igrali imitacijama oružja (koje ne ispaljuje prave metke već plastične kuglice), i to ne u školi, već u svome vlastitom dvorištu!

School Suspends 7 Year-Old Boy For Simulating Gunfire With Pencil

Tiny toy gun key chain cause of student’s suspension

A Lego Gun the Size Of a Quarter Almost Landed a Kindergartener in Detention

School suspends 7-year-old for shaping breakfast pastry into 'shape of a gun'

School Expels Student For Playing With Toy Gun in His Own Yard

No je li ta praksa stvarno spriječila luđake da u škole unesu pravo oružje i načine pokolj? Nije. Samo je u većini slučajeva rezultiralo maltretiranjem normalnih učenika "u ime sigurnosti". Zbog beznačajnih stvari.

Štoviše, svaki slučaj pucnjave u nekoj školi najčešće postane cause celebre za razno razne anti-gun dušebrižnike (koji, usput rečeno o oružju uglavnom nemaju pojma) i njihove pokušaje da demagogijom proguraju retsriktivne zakone o oružju, te na taj način naprave represiju svih onih ljudi koji legalno posjeduju oružje zbog samoobrane, lova ili sporta, i nikad nisu prekršili zakone. Tu su svakako i medijski cirkusi; mediji, u svrhu demonizacije oružja, revno javljaju o takvimpucnjavama u školama, no rjetko, ako uopće, spominju slučajeve gdje netko tko legalno posjeduje oružje u samoobrani upuca opasnog kriminalca. Čak kada se to dogodi, novinari često postave pitanje da li je stvarno trebalo pucati u kriminalca.

NULTA TOLERANCIJA NA NASILJE

Slično poput "nulte tolerancije" na oružje, u školama se provodi i "nulta tolerancija" na nasilje. Kad god se dogodi nekakvo "natezanje" među učenicima, makar i sasvim beznačajno, bez ikakvih ozlijeda, odmah se alarmiraju ravnatelji, pedagozi, roditelji, socijalne službe, policija, a učenika se najčešće suspendira sa nastave.

Uz to, kad se tako dogodi da se dvojica zbog nečega potuku, upravo zbog "nulte tolerancije na nasilje" događa se da ne biva kažnjen samo napadač/izazivač, nego i onaj koji se odlučio braniti. Izjednačavaju se napadač i žrtva. Sve zbog naivnog vjerovanja da je provocirani/napadnuti trebao to "ignorirati". Lakše reći nego učiniti, jer nemaju svi jednaku razinu tolerancije na frustraciju. Iako se kaže da pametniji popušta, ne može pametni popuštati onoliko koliko su budale u stanju zategnuti. Samo to "mjerodavnima" očito nije jasno.

Pogotovo u slučajevima bullyinga, tako često ispadne više kriv onaj tko, nakon što više nemože trpiti maltretiranje, odvali šamar tlačitelju, a ne sam tlačitelj. Iako svi "mjerodavni" redovito rješenje vide u tome da bi maltretirani trebao svako maltretiranje prijaviti učiteljima, to često rezultira samo time da se "tužibabu" još više maltretira.

Kid Fights Back Against Bully, Gets Suspended

Bullying Victim Suspended For Fighting Back

Štoviše, kod nas se zadnjih godina žestoko provodi kampanja "škola bez nasilja", a što između ostaloga uključuje i dekoriranje škola pločicama "ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje". No je li to spriječilo prave slučajeve nasilja? Nije. Je li rezultiralo time da se u relativno beznačajnim slučajevima djeca i roditeji imaju posla sa socijalnim službama? Itekako.

Štoviše, došlo se do toga da se danas napadnuti uopće ne smije fizički braniti, bez obzira što mu se događalo, jer u suprotnom on automatski postaje "nasilnik".

NULTA TOLERANCIJA NA ZLOSTAVLJANJE DJECE

Svim "velikim zaštitnicima djece" opasnost za djecu predstavlja sve živo i neživo što bi po nekim njihovim shvaćanjima dijete na neki način moglo ugroziti, čak i kada je vjerojatnost za to nikakva; dotični zbog paranoje i prebujne mašte, u svakom dodiru, pogledu, fotografiranju, bez razlike vide nekakvo "(seksualno) zlostavljanje".

Tako je čovjeku koji zaustavlja promet pored škole odjednom bilo zabranjeno davati "high five" učenicima u prolazu, jer su se neki pobunili da je "nedopustivo da im netko dira djecu" - maltene čovjeka koji se brine da im djecu ne zgazi auto počeli gledati kao nekakvog "zlostavljača". Jedna je učenica dobila kaznu zbog toga što je - zagrlila kolegu. Nekoj staroj ženi su zaštitari zbog "prevencije" zabranili snimati prazan bazen. A vrhunac svega su škole koje su čak zabranile roditeljima fotografiranje školskih događaja u kojima sudjeluju učenici (njihova djeca), i na taj način efikasno onemogućili djeci da imaju uspomene iz djetinjstva.

Necessary protection or overkill? The lollipop man banned from high-fiving

Girl, 12, gets detention for hing classmate at WA school

6-year-old suspended for kissing girl, accused of sexual harassment

Elderly woman prohibited from photographing empty swimming pool "to prevent paedophilia"

Italian tourist faces jail in Brazil for kissing his daughter on a public beach

Why do schools really stop parents taking photographs of their children?

No da li sve to spriječava da se razni bolesnici i dalje na ovaj ili onaj način (fizički ili seksualno) iživljavaju na djeci? Ne.
Da li su zahvaljujući tome, zbog beznačajnih stvari maltretirani i kriminalizirani zapravo potpuno bezopasni ljudi? Itekako.

ZAKLJUČAK

"Nultom tolerancijom" se uglavnom vole razbacivati nesposobnjakovići. Njome se koriste kako bi skrenuli pažnju ljudi sa njihove nesposobnosti da rješavaju prave probleme, na način da se revno bave nebitnima, jer nebitnih ima puno više, a one prave ne samo da nisu u stanju riješiti, nego se često ni ne trude. Uz to, time sami sebi zapravo izmišljaju posao, što kod naivnih širokih narodnih masa to ostavljaju dojam da "rade nešto što povećava sigurnost svih".

Zanimljivo je da se još nitko nije sjetio uvesti "nultu toleranciju" na idiotizam... Možda iz jedinog razloga što je "nulta tolerancija" čini se upravo njegov produkt.

18.02.2014. u 04:54 • 3 KomentaraPrint#

Protunapad

P: "E, jel ti misliš tu neš' slikat?"
T: "Da."
P: (važnim tonom) "Mene ne smiješ slikat!"
T: "Jesi ti jedan od onih koji vole srat svakom tko ima fotoaparat, ili se jednostavno ne voliš slikat?"
P: "Ne volim se slikat."
T: "E onda tak reci, i dok slikam nemoj mi ulazit u kadar."

18.02.2014. u 00:00 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 17.02.2014.

Skrivena kamera



(Prethodni slučaj: Flasher")

17.02.2014. u 00:01 • 2 KomentaraPrint#

subota, 15.02.2014.

Kako snimati djecu

Puno ljudi koji postanu roditelji imaju potrebu fotografski bilježiti sve značajnije trenutke u djetetovom životu, kako bi imali slike za uspomenu, i kako bi ih, ponosni na svoje potomstvo, pokazivali drugima. No da bi se dobilo fotografije vrijedne spomena, a ne tek gomilu nekakvih bezveznih "snapshota", nije dovoljno samo pritiskati okidač na mobitelu ili fotoaparatu, već je potrebno barem neko minimalno znanje o fotografiranju.

To naravno ne znači da bi svaki novopečeni roditelj morao nužno proći fotografsku školu; čak i potpune neznalice u fotografiji mogu svojim mobitelima napraviti sasvim solidne fotografije za obiteljski album, ako se pridržavaju nekoliko vrlo jednostavnih naputaka....

1.Biti što bliže. Fotografska maksima kaže da ako slika nije dovoljno dobra, fotograf nije dovoljno blizu. I to fizički, a ne zoomom. Zoom treba koristiti samo onda ako se fizički ne može približiti.

2. Napuniti kadar. Uhvatiti u kadar (samo) ono što je bitno, tj. ono što se želi zabilježiti. Npr. ako je to osmijeh, onda da djetetovo lice zauzima većinu kadra, a ne da slika prikazuje čitavo dijete i uz to npr. čitavu sobu ili dvorište. Ako je u pitanju igra, da samo djete ili djeca koja se igraju popune kadar. Nema previše smisla (ali što neki rade kada snimaju djecu) snimati široke kadrove koji uključuju i puno stvari koje su su za totalno nebitne.

3. Snimati djecu iz visine njihovih očiju. Većina roditelja radi klasičnu grešku da snimaju djecu stojećki, iz visine svojih očiju. Ono što time dobiju su uglavnom fotografije dječjih tjemena iz gornjeg rakursa, a koje često nemaju baš previše smisla. Ako se već ide snimati djecu, onda će fotografije biti puno bolje ako snimatelj čučne, sjedne na zemlju, ili barem nisko spusti mobitel/aparat.

4. Voditi računa o orjentaciji fotoaparata. Dobar dio ljudi koji nisu vični u fotografiji sve fotografije snimaju ili u vertikalnoj (portrait), ili u horizontalnoj orjentaciji (landscape); prva je uglavnom ako snimaju mobitelom, druga ako koriste fotoaparat. Umjesto da vode računa u tome što snimaju i čime žele popuniti kadar, pa shodno tome u odgovarajući položaj okrenu mobitel ili aparat...Uz to, ako se kojim slučajem mobitelom misli snimati video, vrlo je uputno mobitel okrenuti horizontalno! (objašnjenje zašto)

5. Predviđati trenutak. Naime djeca su s jedne strane jako zahvalan objekt snimanja jer pružaju puno mogućnosti za snimanje (igra, veselje i drugi slični trenuci), no s druge strane su i jako nepredvidiva. Poanta svakog snimanj je da se zabilježi neki zanimljivi trenutak, bio to neki izraz lica, il trenutak u igri (npr. napucavanje lopte ili slčino), no za to nekad treba dosta strpljenja. Često samo djelovi sekunde i sposobnost snimatelja da reagira odlučuju hoće li slika biti dobra ili bezvezna.

Uz to, još nekoliko bitnih napomena:

** U prvih 6 mjeseci djetetovog života obavezno izbjegavati bljeskalicu! Novorođenčad nema razvijene očne reflekse, te za njih svaki bljesak predstavlja šok, ponekad do mjere da izazove grčenje nalik na epileptični napad.

** Prije objavljivanja (npr na facebook ili nekom drugom servisu za objavu slika) treba obevezno napraviti selekciju slika. Izbrisati neuspješne fotke. U album staviti samo one koje se čine najboljima. Neki rade klasičnu grešku da snime gomilu gotovo identičnih fotografija (od kojih su možda realno samo jedna-dvije zanimljive), i onda ih bez ikakve selekcije sve potrpaju u album.

** I na kraju najbitnije - ne stavljati na internet fotografije koje se inače ne bi pokazivalo potpuno nepoznatim ljudima!

15.02.2014. u 00:01 • 4 KomentaraPrint#

petak, 14.02.2014.

Masters of Photography - Julia Margaret Cameron

Julia Margaret Cameron

14.02.2014. u 02:08 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.02.2014.

Ako nemaš što lijepoga za reći...

"The phrase 'if you don't have anything nice to say, then don't say anything at all' is for kindergarteners, communists, and politically correct pussies. The lies everyone has told you your whole life about how good you are have done nothing but turn you into a mediocre self-righteous leech on your mama's teet. No one challenged you by telling you the truth. If you don't have anything honest to say, then get the fuck out of my class!" ~ Anonymous

(izvor)

13.02.2014. u 00:04 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 12.02.2014.

Poznate fotografije - vješanje slona

Jedna nesvakidašnja fotografija snimljena je 13. 9. 1916. u Americi, u saveznoj državi Tennessee.


(public domain)

Slon na slici je zapravo azijska slonica iz jednog cirkusa, koja je "osuđena na smrt" od strane publike i pogubljena vješanjem. Razlog je taj što je dan ranije napala i ubila timaritelja. Naknadno se ustanovilo da se sve dogodilo samo zato jer je slonica imala trul i upaljen zub točno na mjestu gdje ju je udario neposredno prije napada...

Kompletna priča na Wikipediji

U svrhu senzacionalizma, tom prilikom su novine pisale i totalne idiotarije, kao npr. da je ova nabila čovjeka na kljove (vidi se na fotografiji da ih nema; naime ženke azijskih slonova nemaju kljove, imaju ih samo mužjaci, za razliku od afričkih slonova gdje kljove imaju i mužjaci i ženke.)

12.02.2014. u 11:15 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 11.02.2014.

Smješne slike

Slike mokrih mačaka (kojima samo nedostaju "lolcat" natpisi)
22 Hilarious Pictures Of Wet Cats

Kineski znakovi vrlo loše prevedeni na engleski.
22 Chinese Signs That Got Seriously Lost In Translation

"Lica" koja ljudi vide zahvaljujući pareidoliji
26 Faces in Everyday Objects

Kada životinje naprave "foto-bombu".
35 Greatest Animal Photobombers

11.02.2014. u 12:25 • 0 KomentaraPrint#

Olimpijski krugovi

Na otvaranju Olimpijade u Sočiju, dogodila se jedna blamaža. Naime, dogodilo se da je na ceremoniji otvaranja jedna od pet "pahuljica" zaštekala - nije se, kako je bilo predviđeno, rastvorila u olimpijski krug. Fotografija dotične situacije se par dana povlačila po domaćim (a zasigurno i svjetskim) medijima.

Zbog ovoga su se Rusi osramotili na otvaranju Igara

No dok su od nas svi toliko "fascinirani" tom "pahuljicom" koja se nije otvorila, istodobno je svima promaknula jedna daleko veća blamaža koja se dogodila prije 30 godina, na ceremoniji otvaranja Olimpijade u Sarajevu 1984. godine.

Tamo se dogodilo da je olimpijska zastava podignuta na jarbol naopako.

(VIDEO: obratiti pozornost na orijentaciju zastave i koji kraj zastave se prvi podiže na jarbol)

11.02.2014. u 12:17 • 0 KomentaraPrint#

Nadzor policije od strane građana?

Nedavno je u medijima osvanula vijest da kako je predložena izmjena Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, što bi trebalo građanima omogućiti veći nadzor nad radom policije, odnosno nekih njenih ovlasti.

Zakonske izmjene: Građani će nadzirati rad policije

Konkretno, spominje se nadzor od strane građana i građanskih udruga nad radnjama prikrivenih mjera praćenja i ispisa poziva. Međutim, ne spominje se ništa u vezi svakodnevnog nadzora rada policije prilikom njihovog obavljanja svakodnevnih dužnosti (počevši već od trivijalnih stvari kao što su legitimiranja ili zaustavljanja u prometu, pa nadalje...) - konkretno, o snimanju policije i policijskog postupanja od strane samih građana.

Naime, poznato je da policija često snima građane; počevši od korištenja snimaka sa raznih nadzornih kamera, pa do toga da policijski kamermani snimaju razna javna okupljanja i slične događaje, kako bi se eventualno utvrdilo je li tko, tko, i kako prekršio neki zakon. No kada građani pokušaju snimati policiju iz istih razloga, ponekad se javljaju problemi sa pojedinim policijskim službenicima.

Naime, iako niti u jednom domaćem zakonu ne piše da je zabranjeno snimanje policijskih službenika prilikom obavljanja dužnosti (a isto vrijedi i u većini normalnih slobodnih država), kao i to da snimanje na javnim mjestima općenito nije zabranjeno, svejedno postoje policijski službenici koji su prilično "alergični" na snimanje i osobe koje ih snimaju, pa pokušavaju na razne načine dotičnima zabranjivati snimanje.

Uglavnom takvi pokušaji zabrane često se pokušavaju opravdati time da je to "zabranjeno zakonom", da je to "kazneno djelo" (zabranjeno je samo snimanje u privatnim prostorijama), "ometanje službenih osoba u radu" (o čemu nema govora ako snimatelj snima sa pristojne udaljenosti i fizički ne ometa službene radnje) i slične nebuloze... Nerjetko se čak služe i metodama zastrašivanja, prijeteći privođenjem, oduzimanjem opreme... Štoviše, neki u pokušaju diskreditiranja snimatelja i njihovih prava da snimaju, čak tvrde i to da oni koji snimaju policiju na taj način dotične "provociraju".

Često se zanemaruje da fotografija ili video snimka može biti jedini objektivni i ključni dokaz za rasvjetljavanje neke situacije. Štoviše, bilo je slučajeva gdje se samo zahvaljujući snimkama pokazalo tko je bio pravi krivac u situacijama kada je došlo do upotrebe sile, te da li je i koliko je ta sila bila (ne)opravdana; pogotovo kada se izjave svjedoka, policije i okrivljenih ne podudaraju (tzv. "Rashomon efekt" - zna se ishod događaja, ali se ne zna kada, kako i zašto se dogodilo, jer svatko priča svoju verziju događaja.)

Kao primjer važnosti snimanja policije od strane građana, pogotovo u situacijama kada je više nego očigledno da policajci zloupotrebljavaju ovlasti i krše zakone, dovoljno govori jedan video iz Amerike, u kojoj su takvi slučajevi vrlo česta pojava:



Iako su ekstremni slučajevi zloupotrebljavanja policijskih ovlasti i policijske brutalnosti kod nas rijetki (ali ih ima), evo samo nekoliko primjera iz Hrvatske i susjednih zemalja, pronađenih na YouTube-u, koji prikazuju kako su pojedini policijski službenici reagirali kada su vidjeli da ih netko snima:

** Jedna policijska službenica koja je legitimirala skupinu građana (vjerojatno na nekom javnom okupljanju), a što je jedan od legitimiranih snimao, pokušala je ovome zabraniti snimanje. Čak je spominjala i oduzimanje aparata.
Legitimiranje na Hrvatski nacin

** Jedan čovjek je snimao kako dva policajca legitimiraju uličnu muzičarku. Jednom policajcu se to nije svidjelo, pa je pokušao spriječiti snimanje.
Policija legitimira saksofonisticu i želi meni onemogućiti snimanje

** Policajcima koji su po dojavi došli pred kuću jednog čovjeka (inače branitelja i aktivista), isto je jako smetala kamera, a što je bio povod za primjenu sile.
Ponovna Brutalna represija na Branitelja Sinišu Krčmareka

(duža verzija, 30min)

** U susjednoj Bosni, policija je ušla u kuću jednog čovjeka bez ikakvog sudskog naloga ili navođenja razloga dolaska. Prilikom legitimiranja, dotični je jedan dio interakcije s policijom snimio mobitelom, na što su policajci tvrdili kako je snimanje "protuzakonito" i kako je to "ometanje službenih osoba". Kasnije je ovaj zbog snimanja i uhićen.
Policijska brutalnost, upad u stan bez sudskog naloga, nezakonito lišavanje slobode, Prijedor, Bosna

Bilo je i drugih slučajeva o kojima su javljali mediji, gdje su policajci loše reagirali na pojavu snimatelja, ali koji nažalost nisu snimljeni kamerama, pa ne postoji video zapis...:

** Policajci su jednom pilikom presreli ženu koja je mobitelom snimala kako policajci uklanjaju neki transparent, tražili da ova izbriše snimke. Kasnije se ustanovilo da je žena zapravo novinarka.
Slobodna zemlja bahate policije

** Jednom novinaru su policajci prijetili privođenjem zbog fotografiranja mjesta prometne nesreće; zanimljivo da su "problem" bili samo novinari, a ne i okolni ljudi koji su sve snimali mobitelima.
Novinar VL-a: Bolje me tretirala Saddamova od policije u Zagrebu

S druge strane, svakako da ima policijskih službenika koji uopće ni ne obraćaju pažnju na to da li ih netko snima ili ne, dok su na dužnosti. No u takvim situacijama najčešće ni nemaju razlog (u vidu nezakonitog postupanja ili nečeg drugog) zbog kojeg bi im smetale kamere.

Inače, svaku situaciju u kojima građani smatraju da su policijski službenici prilikom svojeg djelovanja prekršili zakon, ugozili njihova zakonska ili ljudska prava, zloupotrijebilli službene ovlasti ili slično, mogu dojaviti unutarnjoj kontroli MUP-a.

UNUTARNJA KONTROLA MUP-a RH
Kako se žaliti na rad službenika?

11.02.2014. u 00:01 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 09.02.2014.

Vrste fotografa amatera

Amater je općenito svaka osoba koja se nečime bavi iz ljubavi prema tome čime se bavi. Nažalost, u narodu se usadio stereotip da osoba koja je "amater" i koja nešto radi "amaterski" znači da automatski i neizbježno to radi loše, aljkavo i substandardno, dok se istovremeno smatra da samo "profesionalci" uvijek i neizostavno sve rade vrhunski.

Općenito su amateri ljudi koji nemaju formalno obrazovanje u onome čime se "amaterski" bave; štoviše većina su po tom pitanju u većoj ili manjoj mjeri samouki. Zapravo je amatere moguće u grubo podjeliti na nekoliko kategorija:

** AMATER-TOTALNA NEZNALICA
Razina znanja totalne neznalice je na tome da eventualno zna prepoznati fotoaparat (ili mobitel s fotoaparataom), uhvatiti nešto u kadar, te pritisnuti okidač. Nema gotovo nikakva znanja o fotografiji što se tiče pravila kompozicije, estetike, ekspozicije i sličnog, no uglavnom nema ni želju za učenjem (otprilike po sistemu "ne znam i ne zanima me"). Krajnji dometi su uglavnom snimke mačaka, cvijeća, golubova, self-shotova i eventualno obiteljskih okupljanja (rođendani, proslave...) koje su i kompozicijski i tehnički uglavnom jako loše izvedene. Smatra kako su mu sve fotogarfije "dobre", bez obzira koliko objektivno loše zapravo bile, te gotovo uopće ne radi selekciju fotografija prije objavljivanja.

** AMATER-POČETNIK
Za razliku od totalne nenznalice, početniku nedostaje nekih elementarnih fotografskih znanja, ali ima želju za učenjem. Počevši od prikupljanja teoretskih znanja o fotografiji (pravila kompozicije, estetike, ekspozicije,...), bilo pomoću literature, bilo da nekog "vuče za rukav", pa do primjene te teorije u praksi i temeljitog ovladavanja svojim fotoaparatom. Povremeno uspjeva snimiti i vrlo dobre fotografije, no takve fotografije su zapravo više iznimka, i rezultat puke sreće i slučajnosti, nego pravilo. Upravo zbog neznanja i neiskustva ima problema prilikom selekcije vlastitih fotografija, po pitanju razlikovanja dobre od loše fotografije.

** PROSJEČNI AMATER
Čovjek koji ima toliko znanja o fotografiji koliko mu je potrebno da da bi mogao snimati sasvim solidne fotografije. U stanju je većinu vremena raditi sasvim korektne (kako kompozicijski tako i tehnički izvedene) fotografije, u kojima gotovo da i nema uobičajenih početničkih grešaka (npr. loša kompozicija, nakrivljen horizont, loša linija reza..). Većina prosječnih amatera čak teži tome da se specijalizira za jednu vrstu fotografije (npr. ulična, dokumentarna, biljke, životinje...). Isto tako, u stanju je prilično dobro razlikovati dobru i uspješnu fotografiju od loše.

** NAPREDNI AMATER
U napredne amatere spada onaj tko o fotografiji zna gotovo sve, tj. praktički je znanjem i vještinom fotografiranja na razini onih koji su završili fotografske škole, uz jedinu razliku da nema "papir o stručnoj spremi". Najčešće je usko specijaliziran za jednu ili dvije vrste fotografije, te ima razvijen vlastiti stil fotografiranja. Drugima pokazuje samo one fotografije koje smatra dobrima nakon što napravi temeljitu selekciju.

** (AMATER) POLUPROFESIONALAC
Povremeno uspjeva na neki način unovčiti svoje fotogafije, kako bi "spojio ugodno s korisnim". Najčešće kao vanjski suradnik nekih izdavačkih kuća ili novinskih agencija, ili pak agencija koje prodaju "stock" fotografije. Po svemu ostalome je uglavnom na razini naprednog amatera, iako se ponekad u ovoj kategoriji može naći i onih prosječnih...

Vrlo slična podjela prema količini znanja, sposobnosti i ozbiljnosti se može napraviti i među profesionalcima. Naime i među profesionalcima ima raznih, od onih koji su, bez ikakvog talenta i "preko neke stvari" završili fotografske škole, pa do onih koji stvarno rade fotografski posao kao treba...

09.02.2014. u 00:01 • 6 KomentaraPrint#

subota, 08.02.2014.

Baka vs. Unuka.

Kako su fotoalbumi izgledali nekada, a kako izgledaju danas...

Bakin fotoalbum:
1931. godina - rođenje (1 fotografija)
1945. godina - završava osnovnu školu (1 fotografija)
1955. godina - završava fakultet (1 fotografija)
1962. godina - svadba (1 fotografija)

Unukin fotoalbum na Facebooku:
19:38 četvrtak. - izlazak na kavu (29 fotografija)
19:43 četvrtak. - pečenje palačinki (13 fotografija)
19:59 četvrtak. - pijenje kave (41 fotografija)
20:01 četvrtak. - odlazak do toaleta (1126 fotografija)
20:09 četvrtak. - izlazak iz toaleta i susret prijateljice (56GB fotografija)

08.02.2014. u 00:02 • 1 KomentaraPrint#

petak, 07.02.2014.

"Snowflake" Bentley

Wilson Alwyn "Snowflake" Bentley (1865-1931), bio je prvi čovjek koji je uspio fotografirati pahulje snijega...

07.02.2014. u 00:02 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 05.02.2014.

Paparazzi

"A paparazzi is merely an extremely nosy nobody with a camera - and bills to pay." - Mokokoma Mokhonoana

TKO SU PAPARAZZI?

Paparazzi su fotografi kojima je jedini cilj nekim novinama, uglavnom "žutom tisku" i tabloidima, i gotovo isključivo radi zarade, ponuditi svoje fotografije poznatih osoba u njihovim svakodnevnim situacijama, kakve god one bile. Naime, gotovo sve novinske kuće su spremne isplatiti honorar za fotografije. Međutim, ako se radi o ekskluzivnim fotografijama, (tj. ako netko snimi nešto što nitko drugi nije snimio) taj honorar može biti znatno veći - u pravilu, što ekskluzivnija fotografija, to veći honorar.

ODAKLE NAZIV "PAPARAZZI"

Prema legendi, naziv "paparazzi" (jednina: paparazzo, ženski rod: paparazza) dolazi od imena lika jednog dosadnog novinskog fotografa iz Fellinijevog filma "La Dolce Vita". Navodno je Fellini čitajući neku knjigu vidio naziv "Paparazzi" te ga je taj naziv fascinirao. Druga verzija priče kaže da taj naziv ujedno i jako podjeća na talijanski naziv za jako nasrtljivg i dosadnog komarca (papataci). Kasnije je to postao prvo šaljivi, ali s vremenom sve više pogrdni naziv za sve dosadne i nasrtljive novinske fotografe.

MODUS OPERANDI

Po pitanju fotografiranja na javnim mjestima mnogi mrzitelji paparazza (ali i fotografa općenito) rado potežu pitanje privatnosti. Štoviše, to im je omiljen anti-fotografski "argument", no zaboravljaju kako privatnosti na javnom prostoru nema.

Naime, pravi problem po pitanju paparazza nije to što dotični nekoga snimaju, jer snimanje na javnim mjestima nije zabranjeno, već način na koji dotični snimaju. Upravo ono po čemu su paparazzi poznati, i omraženi, jest da često vrlo napasno progone "objekt" snimanja, do te mjere da se takvo djelovanje može komotno svrstati u kategoriju maltretiranja i uhođenja (tj. onoga što se na engleskom zove "stalking" i "harassment"). To uglavnom varira od dugotrajnog kampiranja ispred kuće u kojoj živi neka poznata osoba i čekanja da ta osoba izađe na ulicu, te zatim praćenje te osobe kud god ona išla, bilo pješke ili u nekom vozilu, uz manje-više konstantno fotografiranje, sa male udaljenosti.

Osim toga, kako među paparazzima postoji rivalstvo, jer svatko želi nabolje fotografije za sebe, nerjetko takve radnje praćenja poznatih osoba istovremeno radi više paparazza; nije rijetkost da za jednom poznatom osobom ponekad ide i čitav "čopor".

SMRT PRINCEZE DIANE, TE DRUGI SLIČNI SLUČAJEVI

Paparazzi su postali posebno omraženi nakon smrti princeze Diane, s obzirom da su u znatnoj mjeri pridonjeli nesreći u kojoj je dotična poginula. Naime, iako je prema službeoj verziji policije za nesreću kriv vozač, a raspredale su se i razne druge nebulozne teorije urota, ne može ne upasti u nekoliko detalja - da je vozač vozio brzo kako bi im pokuaš umaknuti, te da su bljeskovi fotografskih bljeskalica zasigurno ometali vozača. (Tko ne vjeruje nek pokuša voziti noću, da mu netko pri tome konstantno bljeska u oči jačom fotografskom bljeskalicom - neka nakon svakog bljeska izmjeri vrijeme koje je potrebno da bi opet jasno vidio cestu, i preračuna prijeđeni put s obzirom na brzinu vožnje).

Osim ovoga, bilo je i drugih slučajeva gdje su paparazzi "izvodili krivine", bilo ugrožavajući svoju i tuđu sigurnost, bilo svojom pojavom i djelovanjem uznemiravali ljude u psihički labilnom stanju (kao npr. u slučaju Britney Spears).

PAPARAZZI vs. OSTALI FOTOGRAFI

Paparazzi su glavni razlog zbog kojeg mnogi drugi fotografi danas imaju problema. Naime, upravo zbog paparazza, i negativnih stvari vezanih uz paparazze, ljudi nazivaju paparazzima sve fotografe sa malo većim (DSLR) aparatima, iako to nisu. Štoviše, ima fotografa (reportera, turista, umjetnika...) koji bi takvima, nakon što ih nazovu "paparazzom", vrlo rado lansirali nešto u glavu. (i ja osobno, op.a.)

Kao i uvijek robuje se stereotipima na temelju vanjskog izgleda (DSLR aparat), a zanemaruju se sve one bitne razlike, koje nisu vidljive na prvi pogled... konkretno, kako snimaju, te koga ili što snimaju.

Prvo i osnovno, glavna karakteristika paparazza je da poput priljepaka progone poznate osobe.

Fotoreporteri, za razliku od paparazza, ne slijede poznate oosobe u stopu, već poznate osobe snimaju uglavnom na raznim društvenim i kulturnim događajima. Iako i među fotoreporterima ima onih koji su zaduženi da snimanje poznatih osoba, oni ih (za razliku od paparazza) ne progone, več se najčešće motaju na mjestima gdje se motaju i sve poznate osobe koje žele biti viđene (npr. na Zagrebačkoj "špici").

Uz to, dok su paparazzi uglavnom slobodnjaci (nude svoje slike najboljem ponuđaču) ili eventualno rade kao vanjski suradnici nekakvih tabloida, fotoreporteri su vezani za neku novinsku agenciju.

Tu su, osim njih, naravno još i ulični fotografi, no dotične je najlakše prepoznati po tome što, iako znaju biti oboružani DSLR-ovima, gotovo uopće ne snimaju poznate osobe, već obične ljude. I to na način da ili čekaju da im netko (bilo tko) ušeta u kadar, ili pak na brzinu okinu sliku-dvije i produže dalje.

ZAKONSKE REGULATIVE I "ANTI-PAPARAZZI" ZAKONI

Zbog načina na koji rade, bilo je pokušaja da se nekim zakonskim regulativama stane na kraj paparazzima, no većina takvih pokušaja je propala jer su predloženi zakoni znatno zadirali u medijske slobode i pravo na prikupljanje informacija (što je u Americi, ali i u dosta drugih država širom svijeta ustavno pravo).

Bilo je i slučajeva da su pojedine poznate osobe, zbog toga što su ih paparazzi stalno pratili, uspjele ishoditi od sudova da paparazzima zabrane približavanje na određenu udaljenost. To naravno nije sprečavalo paparazze da ih i dalje snimaju, no znatno je smanjilo faktor uznemiravnja.

When the paparazzi go too far (...) celebrities with paparazzi injunctions!

No nedavno se u Americi dogodio pomak po tom pitanju. U Američkoj saveznoj državi Kaliforniji, na inicijativu nekih poznatih osoba, uglavnom glumica (Halle Berry, Jennifer Garner...) proguran je tzv. "anti-papparazo zakon". Zakon je usmjeren prvenstveno na zaštitu djece od uznemiravanja. Konkretno, njime se zabranjuje fotografiranje djece poznatih osoba bez dozvole roditelja i na način koji ih uznemirava i traumatizira.

California Anti Paparazzi Law

Naime svakako da nije nimalo ugodno da čitav čopor fotografa koji mahnito blicaju nekoga uznemiravaju (bez obzira bilo to dijete ili odrasla osoba), no kod takvih zakona se (opet) može dogoditi i kontraefekt - prevnstveno u vidu mogućnosti preopširnog tumačenja dotičnog zakona; npr. da ljudi počnu vjerovati kako je snimanje djece u potpunosti zabranjeno, da svako snimanje uznemirava djecu ili tome slično...

HRVATSKI ZAKONI

Po pitanju domaćih zakona kojima bi se moglo sankcionirati paparazze, dovoljno je baciti pogled na kazneni zakon. Točnije na članke 140. i 144. domaćeg kaznenog zakona.

Prvi članak (Čl. 140.) sankcionira nametljivo ponašanje. U nametljivo ponašane, prema dotičnom članku, spada bilo kakvo dugotrajno praćenje, uhođenje i slično uznemiravanje, te pokušaji supostavljaja neželjenog kontakta, a koji kod osobe izazovu uznemironost ili strah za vlastitu sigurnost.

Drugi članak (Čl. 144.) zabranjuje snimanje ljudi bez njihovog pristanka u njihovim privatnim prostorijama (npr. stanovima) ili prostorima koji su posebno zaštićeni od pogleda (javni WC-i, kabine za presvlačenje, dvorišta ograđena visokom neprozirnom zidom... isl).

Usprkos popularnom vjerovanju, za snimanje djece na javnim mjestima ne treba nikakva posebna dozvola (niti jedan članak niti jednog zakona to ne zabranjuje), jedino što se ponekad, uglavnom zbog dušebrižničkih "zaštitničkih" inicijativa djeci za potrebe objavljivanja cenzuriraju lica (što je u nekim slučajevima zapravo potpuno besmisleno; ako je slika snimljena na javnom mjestu, onda je jasnod a su svi mogli vidjeti kak dotično dijete izgleda.)

No problem opet ponekad zna predstavljati sam mentalitet ljudi koji svojim preširokim i preslobodnim tumačenjem zakona, paušalnim (i lažnim) optužbama na račun onih koji zapravo uopće ne krše zakon (ali "njima smetaju"), sebi pokušavaju osigurati komociju na koju misle da imaju pravo.

ZAKLJUČAK?

Iako su paparazzi davež, zbog načina na koji djeluju, zbog čega ih mnogi ne vole, ne može se poreći činjenica da je dobar dio "celebritija" postalo slavno i poznato samo zbog paparazza. Ponekad baš i zbog svojih obračuna sa njima.

05.02.2014. u 00:01 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 04.02.2014.

Još malo anti-foto nebuloza

(Sa raznih strana, u kategoriji "racionalizacijskog hrčka".)

"Ne smetaju mi fotografi nego paparazzi"
-- smatra paparazzom svakoga tko ima DSLR aparat

"Nisu fotografi problem, već budale s fotoaparatima"
-- a to su svi koji snimaju ono što se "ne bi trebalo snimati" (DSLR-om)

"Paparazze treba zakonom zabraniti"

-- redovito prati i komentira vijesti o "celebrityjima"

"Nisam paranoična, nego sam nefotogenična"
-- bježi od DSLR-a, naslikava se mobitelom.

"Ne volim se slikat!"
-- slika se u ogledalu WC-a mobitelom.

"Ja sam vrlo liberalna osoba!"
-- pokušava zabraniti ili kontrolirati sve oko sebe.

"Volim se slikati, ali sad nisam raspoložena"
-- nema na sebi kilu šminke, sređenu frizuru...

"Najbolje ispadnem spontano, kad ne znam da me se snima"
-- tvrdi da je snimanje bez pitanja nepristojno i protuzakonito

"Ne dozvoljavam da me se snima!"
-- uočava svaki veći fotoaparat, ignorira mobitele i nadzorne kamere.

"Svatko tko se mota po plaži s fotoaparatom je sumnjiv"
-- za razliku od svakoga na plaži što stalno nešto tipka po mobitelu

"Fotografi narušavaju privatnost"
-- stavlja na internet golišave self-shotove iz kupaonice

"Nije svaka fotografija umjetnost"
-- mobitel+instagram filter=umjetnost

"Fotografi su dosadnjakovići"
-- ljudi koji se bune i tlače druge zbog svake sitnice nisu

04.02.2014. u 14:46 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.02.2014.

Masters of Photography - Alfred Eisenstaedt

03.02.2014. u 00:01 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.02.2014.

10 isprika za krađu

Mnogo ljudi je uvjereno kako sve fotografije koje nađu na internetu mogu slobodno kopirati i postavljati na vlastite web stranice, blogove, profile na društvenim mrežama, ili pak korsititi u publikacijama, katalozima, plakatima i općenito gdje god požele. Čak je bilo i onih koji su tuđe fotografije pod svojim imenom slali na fotografske natječaje.

Takvi ili uopće nisu svijesni da time vrlo vjerojatno krše autorska prava, ili se pak nadaju da to nitko neće primjetiti.

Iako je malo vjerojatno da će netko ići dizati sudske tužbe za povredu autorskih prava ako je u pitanju nekakva "viralna" slika (tipa "lolcat" i slično), s druge strane to je vrlo lako moguće ako se radi o fotografiji skinutoj iz nečijeg on-line foto-albuma, portfolia, ili sa stranica neke kompanije. Iako domaći zakon o autorskim i srodnim pravima čak i dozvoljava upotrebu autorskih djela i bez dozvole autora u nekim iznimnim i točno određenim situacijama, u većini slučajeva ipak je autor taj koji određuje gdje će se i kako njegovo dijelo (tj. fotografija) koristiti.

Ovo je 10 najčešćih (i besmislenih) isprika kojima se pokušavaju opravdati ljudi koji koriste tuđe fotografije sa interneta:

1. "Nigdje na slici ne piše 'copyright' niti išta drugo..."

Ne mora pisati "copyright" ili "sva prava pridržana". Svaka fotografija smatra se da je zaštićena copyrightom (tj. autorskim pravima) već od trenutka njenog nastajanja, a vlasnik copyrighta je osoba koja je stvorila sliku pritiskom na okidač aparata. Drugim riječima, ako ništa ne piše, može se pretpostaviti samo da su sva prava pridržana.

2. "Slika je na internetu, znači da je svatko može koristiti"

Da li je fotografiju lako kopirati kad je na internetu? Da. Da li na fotografiju prestaju vrijediti autorska prava čim je uploadana na internet? Ne.

Autorska prava na fotografiju ne prestaju vrijediti samo zato jer je ona uploadana na internet, niti slika time ulazi u javnu domenu. Autorska prava i dalje pripadaju autoru (fotografu), i tek nakon zakonski predviđenog roka nakon njegove smrti slika ulazi u javnu domenu.

3. "Našao sam ju na Google-u, znači da se smije koristiti"

Google je internet tražilica, a ne agencija koja se bavi distribucijom besplatnih stock fotografija, i nije vlasnik fotografija koje prikaže prilikom pretraživanja. Štoviše, uz svaku sliku koju Google izbaci prilikom pretraživanja piše napomena da je moguće da je slika zaštićena autorskim pravima.

4. "Na Facebooku je, a sve na Facebooku je javna domena"

Nije. I slike na Facebooku podlježu autorskim pravima.

5. "Ne namjeravam zarađivati na slici, to je samo za moj blog/web stranicu/facebook profil"

Nema veze je li u pitanju komercijalna upotreba ili nekomercijalan upotreba, ako se slika koristi bez odobrenja autora, svejedno predstavlja kršenje autorskih prava.

6. "Na slici je fotografov potpis/logo/e-mail, zato da ga se može reklamirati..."

Ne. Većina onih koji stave logo na sliku čine to upravo zato da spriječe takvu upotrebu fotografija, da se vidi odakle je uzeta fotografija.

7. "Slika nije dovoljno kvalitetna, pa ne može bit zaštićena"

Je li slika kvalitetna ili ne, u pogledu zaštite autorskih prava je potpuno nebitno. Fotografija bijelog papira na bijelom stolu za vrijeme snježne oluje koju snimi neki anonimus iPhone-om biti će potpuno jednako zakonski zaštićena autorskim pravima kao i fotografija neke poznate osobe koju snimi poznati fotograf opremom vrijednom 200.000 dolara.

8. "Ja sam na slici, znači da je mogu koristiti!"

Iako ovo zvuči logično, nije tako. Zakonski, autorska prava na fotografiju ima fotograf koji ju je snimio. Fotografija neke osobe je samo fotografova interpretacija te osobe.

Ako je slika snimljena na nekom javnom skupu, i na njoj ima mnogo ljudi, svejedno je fotograf taj koji odlučuje gdje i kako će se ta slika korsititi.

Naravno, ako je netko baš unajmio fotografa da nešto snimi (npr. formalni portret ili neki događaj), vrlo vjerojatno će autor prepustiti pravo na korištenje fotografije naručiocu. No svejedno autor i dalje im neka autorska prava.

9. "Potpisao sam autora ispod fotografije. To mu je reklama..."

Samo vlasnik autorskih prava odlučuje gdje i kako će se fotografija krosititi. Takvo "reklamiranje" nije nikakvo zakonsko opravdanje za korištenje fotografije bez dozvole. Štoviše, čak je zakonski obvezujuće navesti autora ispod fotografije, čak i u slučajevima gdje se plaća za korištenje fotografija.

10. "Svi ljudi to rade."

Tipični (i invalidni) argument većine. To što mnogo ljudi čini nešto što je ilegalno, ne znači da je samo zbog toga to automatski postalo legalno.


--------------------------------------------------
(prevedeno, prilagođeno i objavljeno uz dozvolu autora:
Francis Vachon: 10 bogus excuses that people use when they steal a photo from the Internet )

02.02.2014. u 05:05 • 8 KomentaraPrint#

subota, 01.02.2014.

Ludi američki zakoni

Sjedinjene Američke Države su poznate po tome što praktički svaka savezna država ima svoje vlastite zakone. Tako ono što je u jednoj saveznoj državi sasvim legalno, u drugoj može biti kažnjivo kao prekršaj, a u trećoj čak i kazneno djelo. No među svom silom tih zakona, ima i onih pomalo apsurdnih, pa čak i smiješnih...

Tako je npr. u saveznoj državi Aljasci zabranjeno buditi medvjede iz sna kako bi ih se fotografiralo.

U Arizoni je zabranjeno snimati golišave fotografije nedjeljom prije podne.

U gradu Oxfordu, u saveznoj državi Ohio, protuzakonito je da se žena svlači ispred fotografije muškarca.
(Nije poznato je li protuzakonit i obratan slučaj).

A u državi Wyoming je pak zabranjeno fotografirati zečeve bez službene dozvole u određeno doba godine...

Popisi takvih zakona:
DumbLaws.com

01.02.2014. u 00:01 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti

Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada na WTC u New Yorku (2001.) i podzemnu željeznicu u Londonu (2005.), te nakon pojave interneta i digitalne fotografije, fotografi i fotoreporteri su demagogijom raznih "velikih moralista", dušebrižnika i drugih lažnih autoriteta, od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".

Mole se svi koji imaju potrebu komentirati postove da se drže teme koju obrađuje post, da se pridržavaju bon-tona, da ni ne pokušavaju provocirati, patronizirati ili trolati, već da koriste logički ispravne argumente. U suprotnom, kao i u slučaju bilo kakvog spama, komentari će biti izbrisani bez pardona.

Linkovi

Važniji članci na blogu
Hrvatski zakoni
131. vs 144.
Za domaće pilote dronova
Zašto je dobro imati auto-kameru
Murphijevi zakoni fotografije
Zašto takav naziv bloga?

Fotografski blogovi
Alexxl
Bablfotograf
Bergaz naopačke
Fotografske priče
Klik-Po Europama
Kojekakve
Nachtfresser
Nepoznati Zagreb
Splitkarenje u po bota
VladKrvoglad

Ostali blogovi
Bitke kroz povijest
Euro smijeh
Plastično je fantastično
Saddako's apprentice

Ostali linkovi
Blog.hr
Google

Kontakt
toco1980blog(at)net.hr

Copyright

Copyright © Toco1980
Sva prava pridržana.

Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora, osim onih dijelova koji su zasebno označeni kao (cc) creative commons ili public domain.

Arhiva

Prosinac 2017 (20)
Studeni 2017 (29)
Listopad 2017 (31)
Rujan 2017 (25)
Kolovoz 2017 (19)
Srpanj 2017 (31)
Lipanj 2017 (30)
Svibanj 2017 (31)
Travanj 2017 (32)
Ožujak 2017 (28)
Veljača 2017 (26)
Siječanj 2017 (32)
Prosinac 2016 (16)
Studeni 2016 (22)
Listopad 2016 (15)
Rujan 2016 (14)
Kolovoz 2016 (15)
Srpanj 2016 (15)
Lipanj 2016 (14)
Svibanj 2016 (7)
Travanj 2016 (7)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (19)
Siječanj 2016 (25)
Prosinac 2015 (18)
Studeni 2015 (16)
Listopad 2015 (18)
Rujan 2015 (21)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (19)
Lipanj 2015 (16)
Svibanj 2015 (18)
Travanj 2015 (11)
Ožujak 2015 (14)
Veljača 2015 (13)
Siječanj 2015 (24)
Prosinac 2014 (25)
Studeni 2014 (10)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (8)
Kolovoz 2014 (14)
Srpanj 2014 (14)
Lipanj 2014 (15)
Svibanj 2014 (20)
Travanj 2014 (24)
Ožujak 2014 (13)
Veljača 2014 (23)
Siječanj 2014 (19)

Početak

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se