petak, 29.04.2011.
Vivian Maier (2)
četvrtak, 28.04.2011.
Kako zaštititi fotografije od krađe na internetu?
Jedini 100% siguran način da se drugima onemogući krađa fotografija je da se fotografije ne stavljaju na Internet.
No, za one koji stavljaju svoje fotografije na internet, postoji nekoliko jednostavnih metoda, koje neće onemogućiti krađu, ali kojima se može u dobroj mjeri otežati posao potencijalnim kradljivcima:
1. Ne stavljajte na internet fotografiju sa EXIF podacima - Svaka fotografija snimljena digitalnim fotoaparatom u sebi sadrži EXIF podatke u kojima piše vrijeme i datum kada je fotografija snimljena, kojim fotoaparatom, koje su bile postavke ekspozicije i slično. U slučaju krađe, i u situaciji da autor ne koristi opciju snimanja datoteka u RAW formatu, EXIF podaci često jedini dokaz o autorstvu. Da bi se iz fotografije prije stavljanja na internet uklonilo exif podatke, u nekim programima za obradu fotografija postoji posebna opcija "save for web".
2. Ne stavljajte slike u punoj veličini - Što je fotografija manjih dimenzija i slabije kvalitete, to je tu fotografiju kasnije teže obrađivati i negdje drugdje koristiti. Za internet se ne preporučuju dimenzije veće od 800 pixela pixela po duljoj strani, a za sasvim normalan pregled dovoljno je čak i 600pixela, uz rezoluciju od 72 dpi.
3. Stavite watermark na sliku - Preko fotografije se u programima za obradu može postaviti watermark ("vodeni žig") koji u sebi može sadržavati ima autora, godinu nastanka, riječ/znak "copyright" ili neku od kombinacija. Ako se na fotografiji nalazi watermark, za bilo kakvo daljnje neovlašteno korištenje fotografije prvo je potrebno taj watermark ukloniti, a što (ovisno o kompleksnosti fotografije) može oduzeti mnogo vremena.
srijeda, 27.04.2011.
Zabranjeno snimanje!... ovaj... Ima li tko snimku?
Osobe koje iz entuzijazma i interesa fotografiraju razna prijevozna sredstva, nerjetko su prve nevine žrtve koje "iz sigurnosnih razloga" budu na udaru sigurnosnih službi.
Bilo da se radi o trainspotterima (ljudima koji snimaju vlakove), planespotterima (ljudima koji fotografiraju avione), shipspottrerima (ljudima koji fotografiraju brodove) i ostalim sličnim "spotterima", gotovo redovito se nad njima od strane sigurnosnih službi redovito provodi teror. Kao glavni razlog za opravdaanje tog teroriziranja je - borba protiv terorizma.
Tako dotični fotografi redovito, dok se bave svojim omiljenim hobijima, moraju trpiti izmišljanje nepostojećih zabrana, prijetnje uhićenjem ako po zapovjedi zaštitara ne izbrišu slike ili unište film, pa do bezrazložnih zadržavanja i uhićivanja pod često besmislenim i štoviše smješnim optužbama.
No vrlo je zanimljivo to da upravo oni koji svim silama nastoje spriječiti snimanje raznih vozila, i obavljaju bezrazložnu represiju i kriminalizaciju ljudi koji se samo bave svojim hobijima, u slučaju bilo kakve teže nesreće prvo (kojeg li apsurda!!) ispituju građane je li možda tko snimio nesreću, kako bi se pomoglo istražiteljima.
Samo kao mali podsjetnik:
** Prilikom pada leta Air France 4590 (Concorde), postoji fotografija uzlijetanja gdje se vidi motor u plamenu, a također postoji i video snimka koju je netko sasvim slučajno snimio.
** Nakon pada leta Japan Airlines 123, jedna amaterska fotografija (iako iz vrlo velike udaljenosti, ali dovoljno da se vidi) otkrila je da je uzrok pada lom repnog stabilizatora.
** Kod pada American Airlines 191, a koji se srušio odmah nakon polijetanja, jedan čovjek je snimio zrakoplov trenutak prije pada - na fotografiji se vidi da je avionu otpao jedan motor.
U svim ovim slučajevima fotografije i video snimke su u početnim stadijima istrage istražiteljima itekako olakšale posao.
Zaključak?
Aerodromskoj policiji, zaštitarima i svima ostalima koji brinu za sigurnost vlakova, aviona, brodova i sličnih prijevoznih sredstava bi svakako bilo puno korisnije vrijeme trošiti na pojačane kontrole onih koji ulaze u dotična prijevozna sredstva, umjesto da "iz sigurnosnih razloga" tlače ljude sa fotoaparatima u rukama koji stoje na vidikovcu, pred piste, na kolodvoru, pored pruge... Naime, u svim slučajevima otmica, podmetanja bombi i sličnoga, najčešće su odgovorni bili upravo oni koji su se ukrcali i sa sobom unijeli bombu ili neko oružje. A ne fotografi koji su stajali sa strane i pritiskali okidače na fotoaparatima.
Štoviše, upravo će fotografi i razni entuzijasti koji se motaju u okolini aerodroma i kolodvora biti prvi koji će sigurnosnim službama javiti ako vide bilo što sumnjivo.
utorak, 26.04.2011.
Koncertne nebuloze
Na koncertima i sličnim revijalnim događanjima, redovito se nad fotografima provodi diskriminacija. Radi se o čitavom nizu (dvostrukih) pravila kojima se ograničava ili zabranjuje fotografiranje. Ta ograničenja dolaze ili od strane organizatora, ili su pak želja izvođača (kojima organizatori podilaze). Kao razlog se najčešće navodi to da organizatori i izvođači "žele imati kontrolu nad snimljenimm materijalom".
Međutim, čini se da se sve zabrane i ograničenja odnose samo na ljude sa SLR aparatima (a što su najčešće redakcijski fotoreporteri), dok se na ljude sa kompaktnim aparatima i mobitelima ona uopće ne odnose.
Redakcijski fotoreporteri tako redovito prvo moraju tražiti posebne akreditacije, a nakon što ih dobiju, najčešće imaju neko ograničenje u vezi fotografiranja. To je najčešće mogućnost fotografiranja samo za vrijeme prve 3 pjesme ili pak vremensko ograničenje (koje u ekstremnim slučajevima može biti izuzetno kratko). Nakon toga redovito od strane redara bivaju doslovno izgurani iz dvorane.
Ponekad se ide čak toliko daleko da se redakcijske fotoreportere namjerno smješta na lokacije s kojih se ili teško vidi pozornica, ili pak u takvu poziciju da doslovno jedni drugima smetaju.
Istovremeno, fanovi i drugi gledatelji općenito nisu ni na koji način spriječeni na koncerte unositi svoje kompaktne fotoaparate i mobitele s kamerama, koji iako mali, po sposobnostima ponekad ne zaostaju puno za "profi" opremom, te mogu snimati do mile volje i bez ikakvih ograničenja.
Čisto primjera radi, na koncertu Beyonce službenim fotografima je fotgrafiranje bilo dozvoljeno čak 90 sekundi!
Štoviše, redakcijski fotoreporteri u situacijama kao što su koncerti, a gdje je blicanje u potpunosti nepoželjno, blic uopće ni ne koriste, te se ne može tvrditi da dotični na bilo koji način ometaju izvedbu, izvođače i/ili gledatelje. S druge strane, fanovi i publika oboružana kompaktnim aparatima redovito blica čitavo vrijeme trajanja koncerta. No njih se radi toga nikada ne miče iz dvorane.
ponedjeljak, 25.04.2011.
Neobične fotografske sprave
Jedna od neobičnijih fotografskih sprava svakako je Zenitov Fotosnajper.
Sam naziv "fotosnajper" dolazi iz razloga što se prilikom snimanja čitava naprava drži poput puške, uz jedinu razliku što se ispucava film a ne meci.
Ova naprava dolazi rastavljena u plastičnom ili metalnom kovčegu, a sastoji se od kundaka (sličnog puščanom), prilagođenog tijela aparata Zenit, objektiva Tair f4.5/300mm, objektiva Helios f2/58mm, te nekoliko filtera i ostalih sitnica.
nedjelja, 24.04.2011.
Interpretacija viđenoga
Sugestija je vrlo moćna stvar. Zahvaljujući njoj, ljudska percepcija viđenoga može biti do te mjere iskrivljena, da ne bude samo iskrivljena slika stvarnosti već da nečija krajnja interpretacija uopće ne odgovara realnosti. Tako zbog toga ljudi više često ne vide objektivno ono što jest, već subjektivno interpretiraju ono što bi moglo biti ili ono što oni misle da su vidjeli, bez da imaju potrebu uvjeriti se je li to doista tako. Osim toga, većina interpretacija najčešće teži tome da budu krajnje negativne, a što ultimativno vodi do paranoje.
Čisto primjera radi, policija redovito dobiva popriličan broj poziva od ljudi da su "vidjeli sumnjovog čovjeka kako u parku masturbira u grmlju (ili iza drveta)". No u najvećem broju takvih prijavljenih slučajeva na kraju se ispostavi da se radi tek o čovjeku koji je zbog više sile morao olakšati mokraćni mjehur. Naravno, situacija često zna biti krajnje neugodna, a uzrok je primarno interpretacija čitave situacije od strane promatrača. A što je pak rezultat medijske i dušebrižničke sugestije tipa "perverznjaci su svuda oko nas".
Što se pak fotografije tiče, takve (negativne) interpretacije mogu biti izuzetno gadna stvar koja nedužnog fotografa može dovesti u izuzetno neugodnu situaciju. Tu najčešće uopće nije problem u samom fotografu koji kamerom zabilježi neku golotinju, već u onome tko promatra i na takav način interpretira njegov rad.
Tako se jedan domaći fotograf našao pod policijskom istragom, jer je netko u jednoj njegovoj slici golog dječaka koji stoji nasred sobe i drži buket cvijeća, a koja je trebala biti izložena na izložbi "akt u hvatskoj fotografiji", vidio pornografiju i seksualno zlostavljanje.
Sličan slučaj se dogodio i u Francuskoj, gdje je pak oganizator jedne izložbe na temu nevinosti, gdje su neke slike prikazivale i (polu)golu djecu, također zbog sličnih interpretacija "dežurnih dušebrižnika" završio pod policijskom istragom.
U americi je pak čovjek, koji je dao svoje računalo na servis, završio u zatvoru, a djeca su mu oduzeta; serviser je na njegovom računalu (a koje je samo trebalo očistiti od virusa) među slikama pronašao 20ak slika na kojima su djeca bila gola. Čitava stvar je odmah interpretirana na najgori mogući način. Nakon 6 mjeseci se ustanovilo da se radi o "običnim" slikama kupanja iz obiteljskog albuma.
Općenito po pitanju bilo kakve golotinje, čini se da ljudi, uključujući i one u stručnim krugovima i državnim institucijama, više nisu sposobni razlikovati pornografiju od akta (prikaza golog ljudskog tijela)! Naime, osim ako slika baš prikazuje eksplicitne spolne aktivnosti ili same spolne organe, teško da se može raditi o bilo kakvoj pornografiji.
Štoviše, ako se uzme u obzir da je perverzan onaj tko svugdje vidi perverzije, onda se to se odnosi i na dušebrižnike koji u takvim slikama vide pornografiju, nemoral, seksualno zlostavljanje, opasnost po društvo i tome slično, kao i na one koji takve slike koriste kao inspirativni materijal za masturbaciju, dok sitovremeno slika sama po sebi, kao ni fotograf koji je sliku snimio, sa bilo kakvom perverzijom nemaju nikakve veze.
subota, 23.04.2011.
Malo smijeha
Što se može dogoditi kada vas netko zamoli da ga fotografirate...
petak, 22.04.2011.
Američka "sigurnost" iz prve ruke
Evo jednog zanimljivog članka u kojemu autor opisuje svoja vrlo neugodna iskustva iz SAD-a, kao i razloge zbog čega više tamo ne putuje; od problema sa službama sigurnosti prilikom ulaska u zemlju (kojima je bio sumnjiv zbog malo prtljage), nestanka i uništavanja opreme prilikom sigurnosnih provjera, pa do problema sa zaštitarima, policijom i slučajnim prolaznicima na ulici.
U zaključku teksta navodi da je daleko manje problema zbog fotografiranja imao prije u Rusiji za vrijeme komunizma i drugim zemljama sa sličnim (represivnim) režimima, nego u SAD-u danas.
Why I stopped travelling to the US and I largely stopped doing business in the US
četvrtak, 21.04.2011.
Fotografija i praznovjerje
Uz fotografiju je vezano nekoliko vrlo rasprostranjenih praznovjerja koja su se javila već pri samom izumu fotografije, a koja u većoj ili manjoj mjeri egzistiraju još i dan danas.
Praznovjerje općenito je neko uvjerenje koje se ne bazira na činjenicama, logici i znanju, već pukom vjerovanju da će se nešto nakon nečega dogoditi, i to bez pravog dokaza o postojanju bilo kakve uzročno-posljedične veze. Ono često rezultira strahom, a takav pretjeran i zapravo iracionalni strah od nečega uglavnom vodi u paranoju, a koja pak zna biti razlog agresivnih i histeričnih ispada..
Tako još od samog izuma fotografije, sposobnost da se na papiru zadrži slika istovjetna izgledu nekog predmeta ili osobe, često je bila, pogotovo u raznim vjerskim, crkvenim i religijskim krugovima, redovito proglašavana "vražjim djelima", a fotografe se nerjetko smatralo praktikantima crne magije.
Jedno vrlo rasprostranjeno paznovjerje je to da fotografiiranje čovjeku ukrade ili zarobi dušu, odnosno da slika neke osobe sadrži dušu te osobe. Zbog tog praznovjerja se vjerovalo da nečija slika može biti iskorištena za bacanje uroka i vradžbina, odnosno da će fotografiranje osobe kod te osobe neizbježno uzrokovati bolest i/ili smrt. S druge pak strane također se zbog tog vjerovanja (da slika sadrži dušu ososbe) događalo da su neke slike određenih ljudi postale predmetima religijskog obožavanja.
Ono što je najgore, ova praznovjerja su se u svojim mnogobrojnim varijacijama i tumačenjima kod dobrog djela ljudi (i to uglavnom ljudi koji su slabo obrazovanih i/ili dolaze iz primitivnih sredina) zadržala i dan danas.
srijeda, 20.04.2011.
Steve McCurry
Steve McCurry (r. 1950) je američki fotoreporter poznat po fotografiji afganistanske djevojčice koja je objavljena na naslovnici časopisa National Geographic.
utorak, 19.04.2011.
Foto-lobiranje
Na pojedinim on-line foto natječajima pobjednika određuje prvenstveno broj glasova publike (tj. posjetitelja dotičnih stranica). To i nebi bio neki problem da ne postoji subjektivnost onih koji su za vrijeme trajanja natječaja najbrojniji posjetitelji tih stranica.
Tu je lobiranje sasvim uobičajena pojava. Najčešće autor koji pošalje neki svoj rad na takav natječaj, kako bi si povećao šanse za pobjedu, angažira svu svoju rodbinu, poznanike i prijatelje da glasaju za njega. Ono što je najgore, mnogi to i čine. Neki čak idu i toliko daleko da svojem "favoritu" (koji ih je angažirao da glasuju za njega) daju najbolje ocijene, a istovremeno, ukoliko je moguće, svim ostalim sudionicima namjerno snižavaju ocjene. Čak i u slučajevima kada rad njihovog "favorita" i nije naročito kvalitetan, dok su radovi "konkurencije" puno bolji.
No kako to lobiranje radi? Jednostavno. Nakon što se raspiše neki takav natječaj i krene glasovanje, većini autorovih prijatelja i poznanika će početi stizati e-mailovi, SMS-ovi i poruke preko Facebooka sa sadržajem tipa "Hitno trebam vašu pomoć! Poslao sam sliku na taj-i-taj natječaj u kojem je glavna nagrada to-i-to, glasajte za moju sliku na tom-i-tom linku i pomognite mi da pobjedim!"
Ne samo da se to može smatrati varanjem, već se prema tome može i lako zaključiti da na takvim natječajima u većini slučajeva neće pobijediti kvalitetni radovi, već radovi onih autora koji imaju iza sebe dovoljan broj prijatelja i poznanika koji će glasovati za njih. Iako su možda njihovi radovi i ispodprosječni.
Drugim riječima, za svakog iole ozbiljnijeg fotografa, dobro bi bilo sve takve on-line natječaje zaobilaziti u širokom luku.
Daleko veću težinu svakako imaju natječaji u kojem sud o radovima donosi i pobjednika proglašava žiri u kojem sjede vrsni fotografi, akademski slikari, profesori i povjesničari umjetnosti i njima slični, koji ne poznaju sudionike koji su svoje radove poslali na natječaj.
nedjelja, 17.04.2011.
Foto-tečajevi
U zadnje vrijeme se praktički na svakom ćošku održavaju nekakvi foto tečajevi i foto-radionice.
Tih tečajeva i radionica ima raznih vrsta; od onih općih koji uče fotografe početnike o tome što je to fotografija, te im daje osnovne informacije o stvarima poput svijetla, blende, ekspozicije, vrsta i ačina opotrebe aparata i objektiva, do onih usko specijaliziranih na kojima se obrađuje neki određeni žanr fotografije, npr. radionica camere obscure, lomo radionica, predavanje o upotrebi studijske rasvijete isl.
No svi takvi tečajevi pružaju samo osnovna znanja. Radionica camere obscure može dati prvo isksutvo nekome tko nije nikada snimao camerom obscurom. Slično je i sa lomografijom. Tečaj modne fotografije može nekoga naučiti kako koristiti studijsku rasvijete.
Međutim, takve radionice ne mogu nadomjestiti fotografski talent (tj. manjak istoga) i povećati kreativnost, i ni u kojem slučaju ne znače da je osoba koja ih je završila ekspert za to područje.
No upravo jedan od najvećih problema koji se masovno javlja kod dobrog dijela polaznika takvih radionica i tečajeva jest da dotčni često nakon završetka tečaja umisle da su "bog i batina" fotografije, da im nitko nije ravan, te bilo kakvu kritiku na svoje radove nakon toga najčešće doživljavaju kao "ljubomoru" ili "vrijeđanje". A to je posebno izraženo ako na tim tečajevima postoji i određena selekcija kojom se određuje tko može, a tko ne može na tečaju sudjelovati pa ispada da se radi o nekakvom "elitnom" krugu odabranih fotografa.
No realno gledajući, u većini slučajeva nakon tih tečajeva polaznicima fotografije možda i budu tehnički bolje, te sami fotografi možda i nauče par novih fotografskih trikova kod snimanja i obrade, ali sami motivi na fotografijama najčešće ostanu isti i ponekad jednako nezanimljivi kao i prije.
subota, 16.04.2011.
Ansel Adams
Ansel Easton Adams (1902–1984) bio je američki fotograf, poznat po crno-bijelim fotogafijama američkog zapada, posebno Nacionalnog parka Yosemite.
četvrtak, 14.04.2011.
Antifotografska propaganda
Nedavno je američka TSA (Transport security administration - administracija za sigurnost prometa) pokrenula kampanju u kojoj između ostaloga na posterima direktno aludira na to da su fotografi teroristi!
TSA POSTER
srijeda, 13.04.2011.
Hrelić - opasna zona!
Hrelić je legendarni buvljak u Zagrebu gdje se vikendom prodaje sve - od igle do lokomotive. Iako kao takav nudi odlične kadrove za fotografiranje, pogotovo za ulične i dokumentarne fotografe, Hrelić je istovremeno i vrlo opasna zona za svakoga sa fotoaparatom u rukama.
Naime, između gomile ljudi koji tamo prodaju sitnice i starudiju koje im ne trebaju, nađe se nažalost i onih prodavača koji prodaju robu koja je "pala s kamiona" (čitaj: negdje ukradena). Ako se krene od pretpostavke da se od kamera najviše skrivaju oni koji se imaju potrebu skrivati, obično se upravo takvi na pojavu fotoaparata i najviše bune, te prijete fizičkim nasiljem. Tako su incidenti, koji su se događali na Hreliću između takvih "prodavača" i fotografa koji su se tamo zatekli, bili u rasponu od verbalnih uvreda i prijetnji, mahanja noževima, letvama i sjekirama, do gađanja kamenjem.
Kako postoje fotografi koji Hreliću ne mogu odoljeti, tako nije na odmet prilikom bilo kakvog foto-izleta na Hrelić po mogućnosti povesti sa sobom vrlo krupnog prijatelja da bude tjelohranitelj, ili se za svaki slučaj oboružati nekim dozvoljenim sredstvom za samoobranu (CS sprej ili elektrošoker), a također nije na odmet sa smješkom na licu pitati osobu prije snimanja, jer ipak ima onih koji će rado pristati i pozirati.
utorak, 12.04.2011.
Garry Winogrand
Garry Winogrand (1928–1984) bio je ulični fotograf, poznat po svom prikazu amerike sredinom 20. stoljeća. Većinom je snimao na ulicama New Yorka, brzo snimajući prizore pomoću 35mm aparata sa širokokutnim objektivom. Iza njega je ostalo preko 300.000 nepregledanih snimaka i više od 2500 nerazvijenih rola filma.
ponedjeljak, 11.04.2011.
Evolucija uličnog fotografa
1. maštate o fotografiranju na ulici, zamišljate kako bi to bilo i kakve bi sve fotografije radili
2. gledate kroz prozor odakle bi sve fotografirali, ali se ne usudite izaći
3. izađete na balkon držeći fotoaparat u ruci, ali se ne usuđujete fotografirati
4. fotografirate s balkona super-tele objektivom samo kad ste sigurni da vas nitko ne vidi
5. izlazite na ulicu i fotografirate tele objektivom iz sjene, gdje nema nikoga i gdje vas nitko neće vidjeti
6. fotografirate na ulici tele-objektivom, ali se više ne skrivate u sjeni, samo pazite da vas nitko ne vidi
7. fotografirate tele-objektivom ignorirajući ljude oko sebe, ionako fotografirate one koji su na više od 500m udaljenosti
8. počinjete fotografirate tele-objektivom ljude koji vas primjećuju, ali još uvijek sa sigurne udaljenosti
9. fotografirate objektivima standardnog raspona, ali pazite koga i gdje fotografirate, ne započinjete konverzaciju
10. fotografirate standardnim rasponom, tu-i-tamo započnete konverzaciju ako baš morate radi fotografije, više vas ne brine vidi li vas tko i primjećuju li ljudi da ih fotografirate
11. fotografirate širokokutnim i standardnim objektivima, razgovarate s ljudima, upoznajete događanja na ulici
12. nagovarate ljude po ulici da vam poziraju, već poznajete većinu prosjaka, uličara i policajaca u civilu
13. fotografirate ljude ne dozvoljavajući im da odu, vičete na njih ako vam pokvare kadar, urlate na prolaznike jer su vam zaklonili nešto u pozadini
14. fotografirate ljude na ulici namještajući ih megafonom, fotografirate s čim želite, kako želite i odakle želite
15. fotografirate ljude na ulici dok ih 6 zaštitara drži na okupu i po potrebi namješta prema vašim uputama
--------
izvor: Forum.hr
nedjelja, 10.04.2011.
Kad poznati napadaju fotografe
Proteklih godina zabilježeno je nekoliko slučajeva kada su medijski poznate osobe napale fotoreportere na zadatku.
* Goran Ivanišević - Ispred svog stana je golf palicom napao fotografa i razbio mu fotoaparat.
ivanisević golf palicom napao fotografa
* Janica Kostelić - Za vrijeme održavanja Snježne Kraljice, fizički je napala fotoreporterku koja je željela fotografirati nju i njenog novog dečka.
janica kostelić fizički nasrnula na fotoreporterku koja joj je slikala dečka
* Zvonimir Boban - Ispred Bolnice Merkur napao je fotografa pokušavajući mu razbiti aparat.
zvone boban fizički napao fotoreportera
* Fani Stipković - nakon komentara o izgledu koji joj se nije svidio, dotična je na Cro-a porteru ošamarila jednog fotografa. Naknadno je izjavila kako "prezire nasilje."
skandal na cro-a-porteru: fani-je-osamarila-fotografa
* Damir Polančec - Bivši ministar je na Zrinjevcu verbalno i fizički napao fotografa.
polančec uz psovke i uvrede udario fotografa u rame
subota, 09.04.2011.
Što točno kažu aktualni zakoni RH
[Važna napomena: 1.1.2013. na snagu je stupio novi kazneni zakon. Ovdje navedeni članci zakona više ne vrijede!]
Kako kod razgovora o fotografiji često dolazi do rapsrava o tome što se smije a što ne smije, uglavnom u ozračju zaštite djece, privatnosti, morala i borbe protiv terorizma, redovito se javljaju slobodna tumačenja i navođenja nepostojećih zabrana.
Malobrojni su oni koji su stvarno upućeni u aktualne zakone i zabrane propisanee tim zakonima. Među najglasnijim protivnicima fotografije takvih gotovo da i nema.
Prvo i osnovno što treba uzeti u obzir, a što se redovito zanemaruje, jest da ono što nije nekim zakonom propisano kao zabranjeno, dozvoljeno je, bez obzira na to koliko se to možda nekome u nekom trenutku iz ovog ili onog razloga ne sviđa. Bitno je samo ono što kažu trenutno važeći zakoni.
Što se sankcioniranja fotografije tiče, postoje 3 članka u zakonima koji se time bave. Dva članka su u kaznenom zakonu, te jedan u prekršajnom
(1) Tko neovlašteno i kriomice snimi drugoga filmski, televizijski, videokamerom ili fotoaparatom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
Bitno je obratiti činjenicu da se radi o neovlaštenom i kriomice. Nošenje fotoaparata na način da je vidljiv svima, nije kriomice. A na javnoj površini, nikakva dozvola (tj. ovlaštenje) za snimanje nije potrebna, ukoliko ne postoji znak zabrane.
(1) Tko dijete ili maloljetnu osobu snimi za izradbu fotografija, audiovizualnog materijala ili drugih predmeta pornografskog sadržaja, ili posjeduje ili uvozi ili prodaje, ili raspačava, ili prikazuje takav materijal, ili te osobe navede na sudjelovanje u pornografskoj predstavi, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
Vezano uz opvaj članak, moglo bi se postaviti pitanje što točno pornografskog ima u snimci djeteta kao u parku trči za golubovima ili kako se brćka u plićaku, no svakako da ga itekako ima u snimkama seksualnog zlostavljanja.
Prekršajni zakon pak sankcionira kršenje znakova zabrane fotografiranja
Tko krši naredbu o zabrani pristupa ili zadržavanja, fotografiranja ili skiciranja na određenom mjestu, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana.
Dakle, ako postoji istaknut znak zabrane, njegovo kršenje za sobom vuče određene posljedice.
Drugim riječima, iz ovoga se jasno vidi da je zakonima zabranjeno tajno neovlašteno snimanje (tj. špijuniranje i voajerizam), snimanje djece za proizvodnju pornografije, te kršenje znakova zabrane fotografiranja. Sve ostalo, što nije navedeno u zakonima kao zabranjeno, smatra se dozvoljenim.
Također, bilo bi dobro spomenuti za sve one koji su uvjereni u svoju važnost, te imaju potrebu (prema fotografima) izigravati dežurne dušebrižnike i smaomoprozvane redare, još neke članke kaznenog zakona. Naime, kako se dotični uglavnom služe tehnikama prijetnji i zastrašivanja, uništavanja foto opreme ili nanošenjem ozlijeda, treba svakako obratiti pažnju na članke koji sankcioniraju upravo to.
Prijetnja:
(1) Tko drugome ozbiljno prijeti kakvim zlom da bi ga ustrašio ili uznemirio, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
(2) Tko drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oteti ili oduzeti slobodu, ili joj nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem ili drugim opasnim sredstvom, ili joj uništiti društveni položaj ili materijalni opstanak, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
Nasilničko ponašanje:
(1) Tko radi iživljavanja nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem na javnom mjestu dovede drugoga u ponižavajući položaj, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
Uništenje i oštećenje tuđe stvari:
(1) Tko ošteti, izobliči, uništi ili učini neuporabljivom tuđu stvar, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
Teška tjelesna ozljeda
(1) Tko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu teško naruši zdravlje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.
(2) Tko drugoga tjelesno ozlijedi ili mu naruši zdravlje tako teško da je zbog toga doveden u opasnost život ozlijeđenog ili je uništen, ili trajno i u znatnoj mjeri oslabljen koji važan dio njegova tijela ili koji važan organ, ili je prouzročena trajna nesposobnost za rad ozlijeđenog, ili trajno i teško narušenje njegova zdravlja ili trajna iznakaženost, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(3) Ako je ozlijeđeni umro zbog teške tjelesne ozljede, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(4) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka počinitelj će se kazniti.
Iako je glavna isprika "samoprozvanih redara" nasilnika i uništavača fotografske opreme ta da su tim svojim postupanjem samo "štitili" sebe ili nekog drugog, fotografiranje kao takvo niti u jednom zakonu nije definirano kao napad, te se stoga ne mogu pozivati na nužnu obranu ili krajnju nuždu.
četvrtak, 07.04.2011.
Quis custodiet ipsos custodes?
Tko čuva čuvare?
Ovo pitanje se opravdano postavlja u svim situacijama kad oni koji bi trebali biti zaduženi za održavanje reda i mira (policija i zaštitari) svojim postupanjem čine upravo suprotno, tj. kada sami izazivaju i potenciraju napetost u nekoj situaciji u nadi da će izazvati nered, samo iz razloga kako bi imali nekog posla i kako bi samis sebe uvjeravali kako na taj način smanjuju kriminalitet i povećavaju sigurnost.
I dok bi se policajci i zaštitari trebali u svakom trenutku obnašanja službene dužnosti (a svakako i izvan službe) strogo pridržavati zakona koje štite, provode i koji im daju ovlasti, ponekad stvari baš i nisu sasvim onakve kakvima bi trebale biti.
Kako u svakom žitu neizbježno ima i kukolja, tako i u policiji i u zaštitarstvu ima pojedinaca koji samo na račun toga što nose unoformu smatraju da su njihove odluke iznad svakog postojećeg zakona, a sebe smatraju nedodirljivima. Upravo takvi pojedinci u uniformi često i sami izazivaju situacije u kojima, kako bi se laički u narodu prosto reklo, "j*** nekoga zato što to mogu, a ne zato jer je to stvarno potrebno."
U prekoračenje ovlasti službenih osoba spada sve od provokacija, verbalnih zastrašivanja i prijetnji nasiljem, preko bezrazložnog uhićenja (tj. uhićenja nasumce odabrane osobe samo da bi se nekoga uhitilo), upotrebe fizičke sile kada ona nije potrebna za samoobranu ili privođenje (tj. kada dolazi do prekoračenja nužne obrane), te čak do pojedinih slučajeva pravog premlaćivanja osoba koje uopće ne pružaju otpor.
Iako je posao policajaca i zaštitara na momente vrlo stresan, te neizbježno uključuje velike rizike i rad pod pritiskom, bilo kakvo "gubljenje živaca" nije niti po jednom zakonu opravdan razlog za primjenu bilo kakvih ovlasti. Štoviše, takvo stanje živčanosti najčešće upravo i rezultira prekoračenjem ovlasti. No ako netko malo prečesto pod pritiskom "gubi živce" (tj. dolazi u stanje afekta), tada bi se trebalo postaviti pitanje što takva osoba koja ima problema sa kontrolom impulsa uopće ima raditi u policijskoj ili zaštitarskoj službi. Jer takva osoba općenito predstavlja pasnost za okolinu.
Iako na prosvjedima i sličnim događajima visokog rizika (npr. nogometne utakmice) policija redovito snima vlastitim kamerama kako bi kasnije lakše identificirala izazivače nereda. Međutim čini se da čim krene akcija, snimanje se prekida. Isto tako na raznim mjestima gdje postoje nadzorne kamere, ako kojim slučajem dođe do prekoračenja ovlasti, nerjetko se kasnije u istrazi utvrdi da je baš tada ona ključna nadzorna kamera bila ili pokvarena ili isključena radi održavanja.
Tako je najčešće jedini način siguran način na koji se kršenje ovlasti može zabilježiti jest da sam čin bude snimljen fotoaparatom ili video kamerom od strane nekog prolaznika ili novinara. Štoviše, čini se da se bilo kakvi stegovni postupci za prekoračenje ovlasti događaju samo i isključivo onda kada postoji video snimka spornog događaja, te se oko dotične stvari podigne poprilična medijska buka.
To je pak dovelo do toga da se u svijetu (najviše u SAD-u i Velikoj Britaniji) javljaju inicijative od strane policije i sličnih službi koje nastoje progurati zakone kojima bi se bilo kakvo snimanje policijskog postupanja ili čak samih policijskih službenika smatralo kaznenim djelom. Kao službeni razlog najčešće se navodi "sigurnost policijskih službenika", no pravi razlog je taj da se nastoji onemogućiti ljudima da ih snime u eventualnom kršenju ovlasti i kako bi se kriminalizirao što veći broj ljudi.
Primjera radi, evo nekoliko slučajeva prekoračenja ovlasti koje su uhvaćene kamerama, a za koje teško da bi itko ikad i saznao da kamera nije bilo:
* U Velikoj Britaniji je jedna nadzorna kamera snimila policajace kako tuku čovjeka koji ih ni na koji način nije ugrožavao; iako je bio pod utjecajem alkohola, nije ih nit napao, niti se ponašao agresivno.
* Također je u Velikoj Britaniji snimljen incident gdje je čovjek za vrijeme jednog prosvjeda, prilikom prolaska ispred policijskog kordona na putu kući, bez ikakvog razloga bio od strane jednog policajca udaren s leđa i oboren na zemlju, te umro nekoliko minuta nakon toga.
Nažalost, takvih sličnih zabilježenih događaja je bilo i kod nas.
* Za vrijeme "Gay Pride" parade u Zagrebu 2010., zabilježen slučaj gdje je interventni policajac bez razloga udario nogom u glavu mladića koji je koji je već bio imobiliziran, a koji je opravdano uhićen zbog izazivanja nereda i bacanja pepeljara na povorku.
* Tu je također i slučaj uhićenja AFP-ovog reportera na prosvjedu u Radićevoj. I dok na video snimci drugog snimatelja policajac dotičnom reporteru govori da "smeta", a drugi policajac prijeti snimatelju uhićenjem ako se ne makne, kasnije je službeno objašnjenje iz policije bilo da je dotični uhićen "radi vlastite sigurnosti". Pa se postavlja pitanje tko ga je tamo ugrožavao i na temelju kojeg je to točno zakona dotični "sigurnosno uhićen"?
srijeda, 06.04.2011.
Formati filma
Ovo su najčešće korišteni formati filmova:
135 - film u zatvorenoj roli, širine 35mm, sa obostranom perforacijom. Format slike je najčešće 36x24mm, iako postoje (malobrojni) aparati koji snimaju u formatu 24x24mm ili 18x24mm. Ovaj film, poznat još kao "Leica format", danas je najmasovnije korišten fotografski film.
120 - film u roli, širine 60mm, bez perforacije, sa zaštitnom papirnom trakom. Format slike je najčešće 6x6cm, iako postoje kamere koje snimaju u formatima 4,5x6cm, 6x7cm i 6x9cm. Ovaj film, poznt još i kao "srednji format" je prvi put proizveden 1901. godine, a proizvodi se još i danas.
220 - film u roli, identičan filmu 120, ali dvostruko dulji. Noviji aparati za 120 film zahvaljujući odgovarajućoj konstrukciji mogu bez problema koristiti i 220.
127 - film u roli, širine 46mm, bez perforacije, sa zaštitnom papirnom trakom. Daje slike dimenzija 3x4 ili 4x4 ili 6x4 cm. Prvi put proizveden 1912., još uvijek se proizvodi, ali u vrlo malim količinama (Efke i Rollei).
110 - film u plastičnoj kazetici, širine 16mm sa jednostranom perforacijom. Veličina negativa je 13x17mm. Prvi put proizveden 1972. godine. Proizvodnja je prekinuta 2008. no još ga se povremeno može naći.
126 - film u plastičnoj kazetici, širine 35mm sa jednostranom perforacijom. Daje ekspozicije veličine 28x28mm. Prvi put proizveden 1963. godine, jedno vrijeme vrlo popularan film za jeftine aparate. Svojevrsna preteča filma 110. Proizvodnja je prekinuta 2007. no još uvjek ga se može povremeno naći, uglavnom na internetskim rasprodajama.
utorak, 05.04.2011.
Za dlaku!
Koliko posao fotoreportera može uistinu biti opasan po život, pokazuje snimka snimljena za vrijeme jedng relija....
(za filmić kliknite na sliku, ili na LINK)
subota, 02.04.2011.
Poštujte naše znakove
Fotografi danas gotovo svakodnevno doživljavaju neugodne situacije, i to uglavnom uglavnom kada ih negdje zaustave zaštitari ili slučajni prolaznici "samoprozvani redari" uz upozorenja kako je fotografiranje zabranjeno. Iako nema nikakvog vidljivog istaknutog znaka zabrane.
1. Ono što nije znakom zabranjeno, dozvoljeno je!
2. Ljudi nemaju telepatske sposobnosti da bi pomoću njih znali je li vlasnik nekog prostora odredio da je fotografiranje dozvoljeno ili zabranjeno, ako nema jasno istaknutog znaka.
3. Ako je nešto zabranjeno, onda zabrana vrijedi za sve bez iznimke, a ne samo za neke! (tj. za one sa SLR aparatima)
petak, 01.04.2011.
Kada ljudi ne znaju što žele
Oni koji po prvi puta kupuju fotoaparat, najčešće ne znaju što žele i kakav im fotoaparat zapravo treba. Tako da se ponekad dogodi da netko nabavi izuzetno skup fotoaparat koji će većinu vremena skupljati prašinu, zbog toga što služi za slikanje rođendana nekoliko puta godišnje, ili zbog toga što jer je velik i težak pa ga je nezgodno nositi sa sobom.
Za one kojima treba aparat za fotografiranje izleta i rođendana, dovoljan je i kakav jeftini kompaktni fotoaparat.
Za malo ozbiljniju (umjetničku ili reportažnu) fotografiju se već isplati uložiti u SLR. Međutim, nabavka SLR-a može biti dvosjekli mač - ako osoba nema iskustva i ne zna što želi, može se dogoditi da nagomila gomilu opreme, a kasnije shvati da je dobar dio opreme uopće ne koristi.
Dvije glavne stvari na koje treba obratiti pažnju su:
1. Svaki fotoaparat može napraviti dobru fotografiju samo što je u određenim uvjetima boljim (i skupljim) fotoaparatima lakše fotografirati
2. Dobar i skup fotoaparat ne znači nužno i dobrog fotografa; dobre fotografije ne nastaju zbog skupe opreme već zbog sposobnosti fotografa (poznavanje estetike, kompozicije, zapažanje detalja itd).
Također, prilikom kupovanja fotoaparata, nije neobičo da ljudi, pogotovo oni neupućeni, obraćaju pažnju na pogrešne ili potpuno nevažne stvari....:
NEBITNO
* Megapixeli
Uobičajeno je pogrešno mišljenje da veći broj megapixela znači i bolju kvalitetu fotogrfije. Broj megapixela samo označava kolika je veličina fotografije, tj. koliko se fotografija može povećati bez gubitka kvalitete. Kao neka orijentacija, za fotografije dimenzija 10x15cm, sasvim je dovoljno 4-5 megapixela, dok je 8 megapixela dovoljno za format A4. Više od toga prosječnom korisniku nije potrebno.
* Stabilizacija slike
U zadnje vrijeme se dotična stvar sve češće ugrađuje u fotoaparate radi dobivanja oštrijih fotografija. Iako može biti korisna, i bez stabilizacije će vješt fotograf sa izvježbanom i mirnom rukom moći dobiti zadovoljavajuće oštre fotografije u istim uvjetima u kojima nevješt fotograf neće moći dobiti oštru niti uz pomoć ugrađene ne-znam-kakve stabilizacije. No za duge ekspozicije je ipak bolje koristiti stativ.
* Live-view
Ovo je novotarija u dSLR svijetu preuzeta sa kompaktnih fotoaparata koji ponekad čak ni nemaju optičko tražilo, a koja na zaslonu aparata prikazuje sliku koja se vidi kroz objektiv. Iako dotična stvar može ponekad biti korisna kod fotografiranja iz nezgodnih kuteva, ipak ostaje činjenica da će ljudi koji su naviknuti na SLR aparate radije većinu vremena gledati kroz optičko tražilo.
* Video mod
U zadnje vrijeme i dSLR aparati imaju mogućnost snimanja videa, što ponekad može biti korisno. No onaj kome je primarni cilj snimanje videa, prava video-kamera je puno bolja opcija.
BITNO
* Ergonomija
Jedna od bitnijih stvari za fotoaparat je da fotografu ugodno leži u ruci, te da su tipke, poluge i kotačići tako raspoređeni da se mogu lako dohvatiti i podešavati (po mogućnosti bez potrebe za promjenom hvata aparata).
* Kvaliteta optike / objektiva
Optika je zapravo najvažniji dio svakog fotoaparata jer o njoj najviše ovisi sama kvaliteta fotografije. Kako DSLR aparati imaju izmjenjive objektive, uvijek se u slučaju potrebe može nabaviti optički bolji (ali i skuplji objektiv).
* Tehničke karakteristike
Stvari kao što su ISO osjetljvost, te mogućnost okidanja više fotografija u sekundi mogu biti korisne stvari u određenim situacijama. Bitno je i kako fotoaparat određuje ekspoziciju (koje vrste mjerenja svijetla ima). Isto tako dobro dođe mogućnost spajanja fotoaparata s kompjuterom ili printerom...
* Dodatna oprema
Raspoloživost dodatne opreme je bitna stvar kod SLR aparata. Nije ugodno živjeti u spoznaji da za vaš aparat ne postoji veliki izbor dostupnih objektiva, bljeskalica i druge opreme...
* Cijena, garancija, servis
Uvijek treba tražiti onaj aparat koji daje najviše za uložen novac, ima dobru garanciju, te brz i dostupan servis. Kupovati aparat zbog "marke" a ne zbog tehničkih karakteristika je bacanje novca, a nedostupnost servisa u slučaju nekog kvara može biti itekako frustrirajuće.
