TKO JE NAČELNIK U POLICIJI
16.07.2009., četvrtak
HAMDIJINE UBOJICE
|
HAMDIJA ( MUHAREM ) MAŠINOVIĆ - SP PU Bjelovar "Omega", zapovjednik Hamdija Mašinović Neslužbeni pregled iz Narodnih novina: PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE Na temelju članka 98. Ustava Republike Hrvatske i članka 2. stavak 1. Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 20/95.), a na prijedlog Državnog povjereništva za vojna odlikovanja, u prigodi Dana državnosti i 5. obljetnice samostalne i suverene države Hrvatske, donosim 7. HAMDIJA (Muharem) MAŠINOVIĆ - zapovjednik SJP bjelovarsko-bilogorske policijske uprave Urbroj: 01 -051-95-9- 1/ 1 Zagreb, 26. svibnja 1995. PREDSJEDNIK REPUBLIKE I VRHOVNI ZAPOVJEDNIK ORUŽANIH SNAGA REPUBLIKE HRVATSKE, VRHOVNIK dr. Franjo Tuđman, v. r. Prikaz postupka Županijski sud u Varaždinu Predmet K-11/07-154; ratni zločin protiv civilnog stanovništva - čl. 120. st. 1 OKZ-a RH i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika - čl. 122. OKZ-a RH. Optuženici: Luka Markešić Zdenko Radić Zoran Maras Ivan Orlović Žrtve: Ubijeni: Radovan Barberić, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljić, Ivan Hojsak, Boško Radonjić i jedna osoba neutvrđenog identiteta Ranjeni civil: Savo Kovač Zastupnik optužnice: Darko Galić, Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu Branitelji: Gordana Grubeša, Mirko Ramušćak, Zorislav Krivačić i Rajko Rudnički Vijeće za ratne zločine: Sudac Zdravko Pintarić, Predsjednik Vijeća Sutkinja Stanka Vuk-Pintarić, članica Vijeća Sutkinja Nevenka Bogdanović, članica Vijeća Sažetak optužnice Okrivljenike se tereti da su “nakon što je dana 29. 9. 1991. u jutarnjim satima iz kasarne bivše JNA v.p. 4848 ,,Božidar Adžija” u Bjelovaru ispaljivanjem granata iz teškog naoružanja izvršen napad na Bjelovar, a istog dana oko 19.00 sati od pripadnika hrvatskih oružanih snaga kasarna zauzeta, kojom prilikom su zarobljeni pripadnici JNA: Radovan Barberić, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljić, Ivan Hojsak, Boško Radonjić i jedna osoba neutvrđenog identiteta, te odvedeni u prostorije za zadržavanje u podrumu zgrade Policijske uprave Bjelovar, I-okr. Luka Markešić kao pomoćnik načelnika odjela operativnih poslova PU Bjelovar i dežurni rukovoditelj, II-okr. Zdenko Radić, III-okr. Zoran Maras i IV-okr.Ivan Orlović kao pripadnici specijalne policije MUP-a, prema prethodnom dogovoru, u cilju da svojim postupanjem omoguće počiniteljima ubijanje ratnih zarobljenika i civila Save Kovača, koji je dana 2. 10. 1991. po djelatnicima PU Bjelovar iz svog stana u Bjelovaru odveden u prostorije za zadržavanje policijske uprave, dana 3. 10. 1991. oko 19.00 sati I-okr. Luka Markešić rekao voditelju smjene operativnog dežurstva PU Bjelovar Tihomiru Wagneru da će tijekom večeri doći pripadnici specijalne policije i odvesti ratne zarobljenike, a zatim mu naredio da pripadnicima specijalne policije dade ključ od podrumskih prostorija kako bi se ratni zarobljenici mogli odvesti, pa su II-okr. Zdenko Radić, III-okr. Zoran Maras i IV-okr. Orlović Ivan u noći 3./4. 10. 1991. došli u zgradu policijske uprave i od voditelja smjene operativnog dežurstva Tihomira Wagnera uzeli ključeve, svi okrivljenici znajući da će ratni zarobljenici i civil Savo Kovač biti izvedeni iz zgrade i odvezeni na pogodno mjesto da ih se ubije, tako da su ratni zarobljenici i civil Savo Kovač od strane nepoznatih osoba izvedeni iz zgrade i smješteni u dostavno vozilo marke “Citroen" i u pratnji osobnog vozila marke “Golf” odvezeni u šumu Česma kod Malog Korenova gdje je u njihova tijela ispaljeno više projektila pojedinačnom i rafalnom paljbom iz automatskih pušaka cal. 7,62 mm i vojničkih pušaka cal. 7,9 mm, uslijed kojih su Radovan Barberić, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljević, Ivan Hojsak, Boško Radonjić i jedna osoba neutvrđenog identiteta zadobili brojne strijelne rane glave, trupa i udova, koje su dovele do njihove trenutne smrti, dok je civil Savo Kovač preživio zadobivši teške tjelesne ozljede u vidu prostrijelne rane lijeve strane lica i desne natkoljenice, što je sve bilo protivno odredbama čl. 3. st. 1 i st. 2 Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. 8. 1949., odredbama Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, kao i čl. 4. st. 2. t. A i čl. 13. iz. VI Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. 8. 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, tzv. Protokola II donesenog 8. 6. 1977., dakle, s umišljajem pomogli drugima da kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijaju ratne zarobljenike i da izvrše napad na civilnu osobu kojega je posljedica bila teška tjelesna ozljeda“. Državno odvjetništvo u Varaždinu u dva je navrata mijenjalo optužnicu. Drugom izmjenom optuženici su od supočinitelja postali pomagači u zločinu. Ovakva izmjena, u prilog optuženika, je uvjetovana nemogućnošću Odvjetništva da nesporno dokaže kauzalni niz događaja, tj. direktnu vezu optuženika sa odvođenjem ratnih zarobljenika, i civila Save Kovača, iz prostorija za zadržavanje PU Bjelovarsko-bilogorske, i njihovog smaknuća u šumi “Česma” ( zbog svojevrsne zavjere šutnje, posebno unutar lokalnoga policijskoga aparata, zbog problema s dokaznim materijalom, o čemu je bilo već govora u mišljenju ovog tima povodom drugog ponovljenog postupka na ŽS u Varaždinu - propusti tijekom istrage, nestanak spisa formiranog nakon uviđaja, prekid policijskih izvida zbog prijetnji policijskim djelatnicima, ne zna se gdje su ubijeni pokopani ). Ovakvom mišljenju u prilog ide i ukidbeno rješenje Vrhovnog suda RH kojim je predmet vraćen na ponovno suđenje zbog nepravilno utvrđenih činjenica koje se odnose na kaznenopravnu odgovornost optuženika. Tako VS RH u svom rješenju nalaže prvostupanjskom sudu da nakon izvođenja svih već provedenih dokaza, te njihove analize i ocjene, utvrdi jesu li optuženi supočinitelji kaznenih djela, ili su svojim “nesporno” utvrđenim radnjama počinili kaznena djela pomaganjem u počinjenju kaznenih djela ratnog zločina. Ovakvim obrazloženjem ukidbenog rješenja VS RH je sugerirao u kojem bi se smjeru trebao kretati sud prvog stupnja pri utvrđivanju kaznenopravne odgovornosti optuženika. Ovome mišljenju VS priklonilo se i državno odvjetništvo te je izmjenilo činjenični, ali, što je važnije, i zakonski opis optužnice tako da su optuženici u ovom, trećem, drugi puta ponovljenom, postupku terećeni da su počinili kazneno djelo pomaganjem u počinjenju zločina. Ovakav “taktički manevar” pokazao se, u konačnici, dobrim rješenjem jer je po prvi puta u prvostupanjskom postupku (trećem) donesena osuđujuća (nepravomoćna) presuda. Ako ovakva presuda postane pravomoćna državnom aparatu, prije svega Državnom odvjetništvu, ostati će težak zadatak pronaći i procesuirati izravne počinitelje ovog teškog zločina, a što se nakon ovog postupka i dokaza izvedenih tijekom glavne rasprave čini nemogućom misijom. ( ukoliko se ne pojavi nekakav POKAJNIK, ili se nekome od ispitanih svjedoka iznenada ne “osvježi”pamćenje ). Obrana optuženika o krivnji Svi optuženici izjavili su da se ne smatraju krivima za kaznena djela za koja ih se tereti javnom optužbom. Također, svi su odlučili iznijeti svoje obrane na kraju dokaznog postupka. Tijek postupka Glavna rasprava započla je 5. rujna 2007. godine i trajala do 17. prosinca 2007. godine. Održano je 5 ročišta. Optuženici su se tijekom postupka branili sa slobode. Presuda je objavljena 21. prosinca 2007. godine. Vijeće za ratne zločine je bilo sastavljeno od troje profesionalnih sudaca Županijskog suda u Varaždinu. Nije bilo prigovora na sastav Vijeća. Tijekom glavne rasprave nisu povrijeđene odredbe ZKP-a o javnosti glavne rasprave. Postupak su pratili predstavnici OSCE-a, monitor Centa za mir, nenasilje i ljudska prava -Osijek, obitelji optuženika, novinari. Atmosfera u sudnici je bila mirna. Postupak je formalnoprocesno proveden korektno. Predsjednik Vijeća je upozorio optuženike na sva njihova zakonska prava i obveze, profesionalno i koncentrirano upravljao glavnom raspravom, brinuo da se predmet postupka svestrano raspravi, ali vodeći računa i o načelu ekonomičnosti postupka. Dokazni postupak Ispitani su svjedoci: Ivan Gatarić, Branko Gregurević, Darko Devčić, Milan Lončarić, Neven Oulovski, Ivan Dolanjski, Ivan Grabar, Tihomir Wagner, oštećeni Savo Kovač, Pere Sučić, Anđelko Seleš, Stjepan Kupsjak, vještak dr. Nenad Horvat i Ana Franjić. Pročitani su iskazi svjedoka: Markešića, Penića, Novakovića, Prpića, Pandura, Daića, Pintera, Radojčića, Mašinovića, Trogrlića, Hruške, Kalinića, Prekodravca, Musića, Šćukovića, Bušića, Štajduhara, Vukovića, Prigla, Rudeca, Gala, Šimića, Ćuka, Ostojića, Cindrića, Cikoje, Dukića, Roviščaneca, Mihalineca i Hajdinjaka. Materijalni dokazi U dokaznom postupku uz suglasnost stranaka pročitani su: - zapisnik o uviđaju od 4. listopada 1991. godine - zapisnici o obdukcijskim nalazima i mišljenjima - zapisnik o vještačenju otisaka papilarnih linija u svrhu identifikacije leševa od 6. listopada i 11. listopada 1991. godine - izvješće PU Bjelovarsko-bilogorske od 27.11.2000.g. o vlasništvu vozila “citroen” i vozila “golf” - zapisnik o balističkom vještačenju od 3. veljače 1992. godine; - zapisnici o pregledu stana i drugih prostorija optuženika; - zapisnik o vještačenju tragova tekstilnih vlakana i tragova zemlje od 28. 10.1991. g. - dopis Srpske demokratske stranke, Općinski odbor SDS-a Bjelovar, Mjesne zajednice «Grga Jankes» Bjelovar; izvršen je uvid u otpusno pismo za Kovač Savu - rješenja o rasporedu na radna mjesta za svjedoka Josipa Hajdinjaka i I. - optuženika - dopis Policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske Bjelovar od 19. rujna 2001. godine u svezi zatraženih podataka o zaduženju naoružanja za optuženike - dopis Policijske uprave Varaždinske od 27. listopada 2004. godine u svezi osobnih podataka za Radovana Barbarića, Zdravka Dokmana, Zdravka Gudeljevića, Ivana Hojsaka, Boška Radonjića i Milenka Ostojića (streljane osobe u noći s 3. na 4. listopada 1991. godine), te je izvršen uvid u : - foto-dokumentaciju obdukcije - povijest bolesti i medicinsku dokumentaciju za Savu Kovača - potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od optuženika - popis dobrovoljaca koji su došli u V.O. 4848 Bjelovar (bivšu vojarnu «Božidar Adžija» u Bjelovaru) - kopiju knjige dojava; pročitan je izvod iz Pravilnika o unutarnjoj organizaciji i načinu rada RSUP-a, te Pravilnik o izmjenama i dopunama tog Pravilnika - imovinske podatke za optuženike - rješenje o raspoređivanju na radno mjesto za trećeoptuženog Zorana Marasa - peticiju specijalne jedinice policije; - izvršen je uvid u medicinsku dokumentaciju za četvrtooptuženog Ivana Orlovića - nacrt zgrade Policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske Dokazni prijedlozi Zamjenik ŽDO-a predložio je da se tijekom dokaznog postupka pročita informacija operativnog tima od 8. listopada 1991. godine. Branitelji optuženika protivili su se dokaznom prijedlogu optužbe jer smatraju da se radi o nedopuštenom dokazu. Braniteljica opt. Markešića predložila je da se službenim putem pribavi izvornik pročitane informacije. Odluke Vijeća Vijeće je usvojilo prijedlog zamjenika ŽDO-a te je pročitalo informaciju operativnog tima od 8. 10. 1991. g. uzimajući u obzir pravno stajalište Vrhovnog suda RH u ukidbenoj odluci. Branitelji optuženika stavili su primjedbu da se radi o pravno nevaljanom dokumentu obzirom da isti nije niti potpisan, niti ovjerovljen od tijela koje ga je izdalo. Vijeće je odbilo prijedlog braniteljice, s obrazloženjem da se radi o neprikladnom dokaznom prijedlogu, jer je očito, prema podacima iz spisa, da se izvornik navedenog dokaza ne može pribaviti. Personalni dokazi Predsjednik vijeća korektno je unosio izjave svjedoka u zapisnik, nije dozvoljavao sugestivna i zabranjena pitanja. Svjedok Ivan Gatarić izjavljivao je sukladno svojim prijašnjim iskazima danim tijekom istrage i prvostupanjskih postupaka. Rekao je da je došao u Bjelovar u svojstvu koordinatora operativnog tima sa zadatkom da MUP-u RH dostavi pisano izvješće o događajima u Bjelovaru, a u svrhu internih potreba ministarstva. Kaznenu prijavu napisali su članovi operativnog tima Branko Gregurović i Musić te su istu predali načelniku PU Bjelovarske Josipu Hajdinjaku. Prijavi su priloženi svi skupljeni materijali, ali ne i izvješće koje je on napisao za ministarstvo, a koje je sačinio na temelju izjave Tihomira Wagnera. Nije bio siguran je li osobno bio prisutan, kad su Hajdinjaku davali kaznenu prijavu, ili su mu to rekli Gregurović i Musić. Svjedok Branko Gregurović rekao je da ostaje kod iskaza koje je davao ranije, tijekom prijašnjih iskazivanja. Tada je izjavio da je pisano izvješće dostavljeno u MUP na zahtjev gospodina Benka, ali isto nije sačinjavalo kompletirani spis kojeg je on osobno predao načelniku Hajdinjaku, a u kojem se nalazio materijal do kojeg su došli tijekom kriminalističke obrade. Rekao je da nisu sačinili kaznenu prijavu u svezi ovoga događaja, i to iz razloga jer je, nakon telefonskih prijetnji upućenih njemu, a o kojima je izvijestio nadređene, obustavljen rad operativnog tima. I nakon što mu je predočen dio iskaza svjedoka Gatarića, a vezano za sačinjavanje kaznene prijave, ponovio je da sigurno nisu sačinili nikakvu prijavu. Hajdinjak mu je rakao da Wagner o ovome događaju ima određena saznanja. Svjedok Darko Devčić rekao je da ostaje kod iskaza koje je ranije davao. Na današnjoj glavnoj raspravi ničega se nije sjećao sa sigurnošću zbog velikog vremenskog odmaka, a nakon što su mu predočeni dijelovi njegovih ranijih iskaza vezano za dolazak ranjenog Kovača na punkt, i prolazak vozila s maskiranim osobama, rekao je da je moguće da je to tako bilo. Svjedok Milan Lončarić rekao je da u cijelosti ostaje kod iskaza kojeg je dao na glavnoj raspravi u prvom prvostupanjskom postupku. Nije prilazio zaustavljenim vozilima na policijskom punktu, već je bio udaljen 15-ak metara od njih, a nije ni pažljivo gledao tko se nalazi u njihovim kabinama. Misli da je maskirana osoba izišla iz tzv. “Caddy” vozila i rekla im da će uskoro čuti pucnjavu, ali da se ni na što ne obaziru. Osim njega na punktu su se nalazili Devčić i Rovišćanec i još neki pripadnici pričuvnog sastava HV. Njihov zadatak bio je kontrola vozila i osoba koje bi zatekli u prometu, ali ne zna zašto su poslušali maskiranu osobu kad im je rekla da ne prilaze zaustavljenim vozilima i da se ne obaziru na pucnjeve koje će uskoro čuti. Nisu izvršili ni kontrolu tih vozila, a ni osoba koje su bile u njima. Maskirana osoba bila je dosta visoka, a osobu koja je ranjena došla na punkt tada je prvi put vidio. Svjedok Neven Oulovski rekao je da ostaje kod svojih prijašnjih iskaza. Sjeća se da je nestanak određenog broja osoba iz prve prostorije za zadržavanje primjetio kada je ujutro došao na posao, a to je bilo oko 7 ili 8 sati. On nije bio zadužen za te osobe, a radio je na operativnim poslovima zajedno sa Perom Sučićem. Odmah po saznanju da neke osobe nedostaju o tome je izvijestio načelnika PU Hajdinjaka, a ovaj mu je rekao da o tome nikome ništa ne govori, što je i poslušao. Smatra da je o tim osobama brigu vodio Anđelko Selaš, bez obzira što Selaš to opovrgava, ali nije u potpunosti siguran. Nikada nije vidio da je netko izvodio uhapšene osobe iz zgrade policijske uprave. Nikakav popis zadržanih osoba nije vidio, pa ga nije mogao niti dati Gregureviću kako je ovaj tvrdio. On je imao samo popis osoba za koje je on bio zadužen, a to su bile zadržane aktivne vojne osobe. Ispred vrata kroz koja se ulazilo u prostorije za zadržavanje uhićenika stražarili su različiti djelatnici policije, vrata se uvijek zaključavalo, a ključ se nalazio u operativnom dežurstvu. Nije imao svoj primjerak ključa. Svjedok Ivan Dolanjski izjavljivao je sukladno svojim prijašnjim iskazima danim tijekom istrage i prvostupanjskih postupaka. Rekao je da je vozilo “caddy” bilo limenom pregradom podijeljeno na tovarni dio i kabinu.Pregrada je sezala do sredine sjedala, pa bi zbog toga osoba koja bi se nalazila u tovarnom dijelu mogla vidjeti vozača, ali i suvozača. Vozilo je bilo bijele boje sa djelomično ostakljenom zadnjom stranom. Ne sjeća se jesu li i bočne strane bile ostakljene, ali zna da se to vozilo još nalazi u PU Bjelovarsko-bilogorskoj, pa se to može provjeriti. Kada mu je predočen Wagnerov iskaz, u dijelu u kojem govori da je to vozilo služilo za prijevoz vojnih zarobljenika, rekao je da on o tome nema nikakvih spoznaja. Za inkriminirani događaj čuo je tek nakon nekoliko tjedana Svjedok Ivan Grabar rekao da ostaje kod iskaza koje je davao ranije, tijekom prijašnjih iskazivanja. Rekao je da su se svi ključevi, pa tako i ključevi službenih vozila, uobičajeno ostavljali u prostoriji gdje je radio treći dežurni, a bio je zadužen za davanje informacija.Vojni zarobljenici nisu odvođeni izvan zgrade PU, već su samo vođeni na prvi kat na ispitivanje, ali moguće je da su neki ipak vođeni i izvan zgrade jer on to nije morao znati. Višekratno su mu prijetili telefonom, i to uvijek dok je bio na poslu, a o tome je upoznao svoje šefove i općinsku državnu odvjetnicu, ali nikada se ništa konkretno u vezi pronalaska osoba koje su mu prijetile nije poduzelo. Prijetnje je primio nakon 29.9.1991.g, ali ne zna točno kada.Umirovljen je 1995.g. Svjedok Tihomir Wagner rekao je da ostaje kod iskaza koji je dao na glavnoj raspravi u prvom prvostupanjskom postupku. Pri PU osnovan je krizni stožer policije, a jednu od rukovodećih funkcija u tom stožeru imao je i Luka Markešić koji je bio zamjenik načelnika krim policije, a na taj položaj došao je po političkoj liniji kao HDZ-ov kadar. Između ostalog, u nadležnosti stožera bili su i vojni zarobljenici koji su zarobljeni nakon pada bjelovarske vojarne. Radio je kao operativni dežurni i sa zarobljenicima nije imao ikakve veze, osim što su se u njegovoj sobi nalazili ključevi metalnih vrata kroz koja se ulazilo u prostorije za zadržavanje uhićenika. Osim njega svoje primjerke tog ključa imali su djelatnici krim policije i SZUP-a. Misli da su zarobljenici i prije inkriminirane noći izvođeni, ali i dovođeni u prostorije za zadržavanje. Kada mu je predočen dio Grabarevog iskaza u kojem govori da zarobljenici nisu izvođeni izvan zgrade, rekao je da Grabar sa svog radnog mjesta nije mogao vidjeti što se događa na ulazu u zgradu. Danas se nije mogao sjetiti tko je u noći s 3. na 4. listopad 1991.g. bio dežurni rukovoditelj PU, ali nakon što mu je predjednik Vijeća predočio njegove ranije iskaze, rekao je da je to bio Markešić. Nakon što je svjedok preuzeo smjenu u 19.00 sati Markešić mu je rekao da će i dalje biti odvođenja i dovođenja, a moguće da je spominjao i specijalce. Nije obraćao posebnu pozornost na to, jer su to bile uobičajene stvari tih dana.Te noći u smjeni su bili samo Hrvati, dok je sastav jutarnje smjene bio etnički mješovit, tj. u njoj je bilo i Srba i Hrvata. Rekao je da su te noći po zarobljenike dolazile tri patrole koje su bile sastavljene od po dva - tri člana. Na upit predsjednika Vijeća zašto to do sada nije spominjao, rekao je da ga to do sada nitko nije ni pitao. Ne zna što su djelatnici tih patrola radili sa zarobljenicima i kamo su ih vodili, jer nije bio njegov posao da zna.Više se ne sjeća tko su bili ti djelatnici, a opet je pojasnio da je tijekom istrage teretio 2.-opt., 3-opt. i 4.-. optuženog jer mu je jedna nepoznata osoba, za koju je mislio da je tajni agent, u lokalu u Žabnom prijetila, a nakon par sati ispred kuće je našao plinsku bocu o čemu ga je telefonom izvijestila također nepoznata osoba.U nekoliko navrata dobivao je i prijeteća pisma koja je predao policiji, ali da danas nisu otkriveni počinitelji.Iskaz je promijenio na glavnoj raspravi u prvom prvostupanjskom postupku, jer ga je bilo manje strah, iz razloga što je sve mogao reći u prisutnosti medija i javnosti.Napomenuo je da bi ključeve dao tim policajcima i da mu to nije rekao Markešić, jer je to bila uobičajena praksa tih dana. Svjedok Savo Kovač izjavljivao je sukladno svom iskazu danom na glavnoj raspravi u drugom prvostupanjskom postupku. Rekao je da se u ćeliji u koju je doveden uz njega nalazilo još pet osoba, a ne kako je prije rekao, da ih je bilo sedam. Kritične noći iz ćelije je izvedeno njih pet, a ostao je jedino Đorđević kojeg je poznavao od prije. Siguran je da je na strijeljanju bilo njih šestoro, a nije mogao pojasniti kako to da je pronađeno šest leševa na mjestu gdje se dogodilo strijeljanje.Iz zgrade policije izvodila ih je jedna osoba, a druga ih je čekala vani i uguravala ih u kombi, tj. volkswagen „CADDY“. Misli da su na njih u šumi ispaljena dva rafala, a kad je došao do policajaca na punktu rekao im je da je ranjen i da je upravo preživio streljanje. Dok su ih vozili u šumu nije mogao vidjeti vozača, jer je pregrada koja je razdvajala tovarni dio kombija od kabine bila dosta visoka. Nije siguran da su bila dva vozila, ali to je pretpostavio, jer je cijelim putem mogao vidjeti svjetla farova nekog vozila koje je išlo za njima.Misli da se tijekom puta od zgrade policije do šume, gdje su streljani, nisu nigdje zaustavili, a razliku u odnosu na prijašnje iskaze, gdje je iskazivao da su se zaustavili, objasnio je protokom vremena i stanjem šoka u kojem se nalazio kada se to desilo.Nije mogao prepoznati nijednog od optuženika kao osobu koja ga je odvela ili pucala u njega. Svjedok Pere Sučič rekao da ostaje kod iskaza koje je davao ranije, tijekom prijašnjih svjedočenja. Rekao je da su ratni zarobljenici bili smješteni na više lokacija u gradu Bjelovaru pa tako i u prostorijama za zadržavanje PU Bjelovarsko-bilogorske. Po nalogu načelnika nad svim zarobljenicima vršena je krim obrada radi njihove identifikacije, ali i dobivanja operativnih obavijesti. On je bio zadužen za prostorije u podrumu u kojima su se nalazile djelatne vojne osobe koje su tamo bile smještene dok se nad njima ne bi provelo kriminalističku obradu. Dvije, od tih podrumskih prostorija bile su rezervirane za potrebe krim policije. Kriminalističke obrade vršene su i po noći zbog velikog broja zarobljenika. Vrata koja su vodila u prostorije za zadržavanje u početku se uopće nisu zaključavala, a kasnije se ključ nalazio kod operativnog dežurnog. Svjedok Anđelko Selaš rekao je da u cijelosti ostaje kod iskaza kojeg je dao na glavnoj raspravi u prvom prvostupanjskom postupku. Misli da je na poslovima krim obrade radilo oko 30-ak djelatnika, a neki od njih su bili i umirovljeni policajci koji su angažirani jer im je nedostajalo osoblja, a imali su veliki broj zarobljenika koje je trebalo ispitati. Zarobljenici su se nalazili na različitim lokacijama u gradu, a na ispitivanja su dovođeni u zgradu PU, pa je moguće da su privremeno bili smješteni u prostorije za zadržavanje zarobljenika, ukoliko nisu mogli biti odmah ispitani. Svjedok Stjepan Kupsjak rekao je da ostaje kod svojih prijašnjih iskaza. Aktivne vojne osobe, oficiri i podoficiri, nakon osvajanja vojarne bile su privedene i smještene u zgradi PU i to u podrumu, u prostorijama za zadržavanje. Obični vojnici, tj. ročnici, bili su smješteni na više lokacija u gradu. Većinu ispitivanja obavljalo se u prostorijama PU tako da je svakoga dana bilo dovođenja, ali i odvođenja zarobljenika. Ne sjeća se gdje je završio eventualno formirani spis o krim obradi inkriminiranog događaja s obzirom da nije bio uključen u njegovu obradu. Na poslovima krim obrade radilo je 10-ak osoba, a on je osobno angažirao jednog kolegu koji je već bio u mirovini. U veljači 1991.g. jedinice specijalne policije dobile su prvi puta maskirne uniforme, ali u listopadu iste godine maskirne uniforme već su imali i pripadnici ZNG-a. Vještak dr. Nenad Horvat izvršio je uvid u medicinsku dokumentaciju Josipa Hajdinjaka te konstatirao da ovaj boluje od teškog PTSP-ja i Parkinsonove bolesti. Rekao je da ovakvo zdravstveno stanje nije razlog da imenovani(Hajdinjak) ne svjedoči, ali da postoji velika mogućnost da bi iskazivanje o spornim događajima kod njega dovelo do intezivirivanja psihičke simptomatologije, a kroz nju posredno i do neurološke simptomatologije. Ne zna zbog kojih katastrofičnih događaja je obolio od PTSP-ja, jer se ti događaji svojim sadržajem, u pravilu, ne opisuju u medicinskoj dokumentaciji kako iz diskrecijskih razloga, tako i zbog preveniranja retraumatizacije pacijenta. Svjedokinja Ana Franjić upozorena je da ne mora svjedočiti, s obzirom da joj je opt. Luka Markešić brat. Nakon što je otklonila blagodat nesvjedočenja, rekla je da je Markešić 3. listopada 1991. slavio rođendan, te da se nije nikamo udaljavao iz kuće. To tvrdi, jer je i sama bila nazočna na proslavi. Obrana Optuženici i njihovi branitelji su bili prisutni tijekom cijele rasprave. Optuženici su obranu iznijeli na glavnoj raspravi održanoj 27. studenoga 2007. godine. I. - opt. Luka Markešić u svojoj obrani rekao je da s inkriminiranim događajem nema nikakve veze, da u njemu nije sudjelovao, te da kritičnog dana uopće nije bio dežurni rukovoditelj, već se nalazio kod kuće na proslavi svog rođendana, a o čemu je posvjedočila i njegova sestra. Ne zna tko je zarobljenike odveo iz zgrade PU, niti tko ih je ubio. II. - opt. Zdenko Radić rekao je da nema nikakve veze s inkriminiranim događajem. III. - opt. Zoran Maras rekao je da u cijelosti ostaje kod ranije iznijetih obrana te ponovio da se ne smatra krivim. IV. - opt. Ivan Orlović rekao je da poriče da je počinio kazneno djelo za koje ga se tereti. Sa događajem koji je predmet optužnice nema nikakve veze, niti je u istom na bilo koji način sudjelovao. Završni govori Završni govor zastupnika optužbe Zastupnik optužbe u završnom govoru rekao je da u cijelosti ostaje kod izmijenjene optužnice, jer smatra da je tijekom dokaznog postupka dokazano da su optuženici počinili kaznena djela za koja ih se tereti. Smatra da u odnosu na prošlo suđenje nije došlo do ikakvih promjena u pogledu dokaznog materijala, tj. dokazni materijal je sadržajno ostao isti, pa se slijedom toga može izvesti zaključak da su sve činjenice, koje su tijekom prošlog suđenja utvrđene na temelju takvog dokaznog materijala, utvrđene i sada u ponovljenom postupku. Od početka suđenja nije sporno da su počinjeni ratni zločini, ali pitanje je, jesu li optuženici sudjelovali u počinjenju tih zločina, nakon izmijenjene optužnice, kao pomagači. Na prošlom suđenju za optužbu je, od strane Suda, dana prihvatljiva ocjena vjerodostojnosti proturječnih dokaza, posebno onih bitnih, pa tako i iskaza svjedoka Tihomora Wagnera. Iz te ocjene proturječnih dokaza, za optužbu proizlazi činjenično utvrđeno da je opt. Luka Markešić došao u zgradu PU, dežurnog Wagnera izveo iz službenih prostorija operativnog dežurstva, te mu nasamo rekao da će tijekom noći po neke zarobljenike doći pripadnici specijalne policije i da im da ključeve od prostorija za zadržavanje. Po zastupniku optužbe takav postupak Markešića jasno govori u prilog zaključku da se nije radilo o uobičajenom ispitivanju zarobljenika, a na to ukazuje i dio iskaza Tihomira Wagnera, u dijelu u kojem je rekao da mu je Markešić kazao da djelatnicima specijalne policije koji će doći po zarobljenike osigura i jednog policajca Hrvata, ako im zatreba pomoć. Osim toga, valja imati u vidu i iskaz Save Kovača koji je rekao da, tijekom njegova boravka u prostoriji za zadržavanje, nitko od oštećenika nije izvođen iz te prostorije. Nakon toga su u zgradu PU došli II., III., i IV. - optuženik, i nakon što su od Wagnera dobili ključeve od prostorija za zadržavanje, odvezli su zarobljenike, te ih predali nepoznatim osobama koje su ih strijeljale.Iz navedenih činjenica optužba smatra da je dokazano da su optuženici, radnjama za koje se terete izmijenjenom optužnicom, sudjelovali u počinjenju kaznenih djela ratnog zločina u ulogama pomagača, tj. njihove su radnje bile usmjerene da omoguće počiniteljima da počine kazneno djelo, pri čemu su optuženici, poduzimajući te radnje, postupali svjesno i planski, s ciljem da nepoznatim počiniteljima omoguće da počine kazneno djelo ratnog zločina. Predložio je da Sud optuženike proglasi krivima i osudi ih po zakonu. Završni govori branitelja i okrivljenika Branitelji svih optuženika predali su u spis pisane završne govore i zatražili da se njihovi branjenici oslobode optužbi da su počinili kazneno djelo za koje ih se tereti. Ukratko su usmeno iznijeli razloge zašto smatraju da Sud treba u odnosu na sve optuženike donijeti oslobađajuće presude. Naime, smatraju da tijekom dokaznog postupka nije dokazano da su njihovi branjenici počinili kaznena djela za koja ih se tereti. Nadalje, smatraju da optužba tijekom postupka ničim nije dokazala ni postojanje namjere za učin kaznenog djela pomaganja u ratnom zločinu, posebice voljnog elementa u radnjama optuženika. Optuženici su se pridružili završnim govorima svojih branitelja i ponovili da nisu počinili kaznena djela za koja ih se tereti. Presuda Nakon vijećanja Vijeće je 21. prosinca 2007. godine objavilo presudu kojom se svi optuženici proglašavaju krivima za kaznena djela kojim ih je teretila javna optužba. Luka Markešić osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine ( za kazneno djelo iz čl. 122. OKZ - a RH na 3 godine, a za kazneno djelo iz čl. 120. st.1. OKZ-a RH na jednu godinu i 6 mjeseci ), ostali optuženici na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 3 godine (za kazneno djelo iz čl. 122. OKZ-a RH po 2 godine, a za kazneno djelo djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ-a RH po 1 godinu). Na temelju provedenog dokaznog postupka, analizirajući i ocjenjujući svaki dokaz zasebno, i u njihovoj međusobnoj vezi, kao i obrane optuženika, po ocjeni Suda dokazano je da su optuženici počinili kaznena djela koja im se stavlja na teret u izmijenjenoj optužnici. Sud smatra da su optuženici svojim radnjama, s umišljajem, pomogli drugima da, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijema oružanog sukoba, ubijaju ratne zarobljenike i izvrše napad na civilnu osobu čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganjem u ratnom zločinu protiv ratnih zarobljenika, i kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganjem u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva. Obrazloženje presude Na temelju izvedenih dokaza Sud smatra nedvojbeno utvrđenim da su 29. rujna 1991. godine pripadnici hrvatskih oružanih snaga nakon zauzimanja vojarne ”Božidar Adžija”, zarobili veći broj civilnih osoba na radu u vojnim ustanovama, koje su, među ostalima, odveli i u prostorije za zadržavanje PU Bjelovar. Također, Vijeću je nesporna i činjenica da se u tim prostorijama nalazio i civil Savo Kovač koji je priveden 2. listopada 1991. zbog sumnje da je snajperist, kao i činjenica da je u šumi Česma 4. listopada 1991. pronađeno šest leševa od kojih je, na temelju vještačenja papilarnih linija, identificirano njih pet i to: Radovan Barberić, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljević, Ivan Hojsak i Boško Radonjić, dok identitet šestog leša nije utvrđen. U smislu Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o postupanju s ratnim zarobljenicima Sud smatra da su ove osobe imale status ratnih zarobljenika (bili su pripadnici JNA). Sud je kao uvjerljiv usvojio iskaz Save Kovača u dijelu u kojem kaže da je, nakon privođenja i smještaja u prostoriju za zadržavanje PU, tamo zatekao druge osobe, od kojih je osobno poznavao Ivicu Hojsaka, Radovana Gredeljevića i Milorada Đorđevića, te da su inkrimirane noći iz prostorije izvedeni svi, osim Đorđevića. Uzimajući u obzir ove činjenice, Sud smatra da ubijanje ratnih zarobljenika i napad na civila Kovača predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava, te da su optuženici s umišljajem pomogli nepoznatim počiniteljima da ubiju ratne zarobljenike i izvrše napad na civila Savu Kovača. Da su optuženici počinili inkriminirane radnje Sud je prvenstveno utvrdio na temelju iskaza svjedoka Tihomira Wagnera, u inkriminirano vrijeme voditelja smjene operativnog dežurstva. Wagner je davao iskaze nekoliko puta, a Sud je usvojio kao istinit njegov iskaz dan u okviru hitnih istražnih radnji od 20. srpnja 2001. godine, zato što su neuvjerljivi razlozi zbog kojih svjedok nije u kasnijim iskazima bio siguran u identitet tri muške osobe kojima je predao ključeve, i jer su neki od kasnijih razloga u suprotnosti s provedenim dokazima. To prije svega proizlazi iz iskaza svjedoka Hamdije Mašinovića i Josipa Trogrlića, tada zapovjednika specijalne policije, koji su rekli da su djelatnici specijalne policije vrlo rijetko napuštali bazu, osim kada su bili na ratištima. Tome u prilog govori i iskaz svjedoka Stipana Cikoje, u to vrijeme policijskog službenika, koji je također rekao da su djelatnici specijalne policije rijetko dolazili u zgradu PU, pa su neuvjerljivi navodi svjedoka Wagnera da nije siguran u identitet tri osobe, i da su u djelatnici specijalne policije svakodnevno bili u zgradi policije. U jednom od svojih iskaza Wagner je rekao da je jedna nepoznata osoba (po njegovu mišljenju agent hrvatskih tajnih službi) tražila od njega da tereti spomenutu trojicu pripadnika specijalne policije i Markešića. Sud ne vidi motive, a niti ih sam Wagner obrazlaže, zašto bi navodni pripadnik državnog aparata tražio od Wagnera da dade lažan iskaz, tj. da optuži djelatnike policije za ovaj zločin. U prilog takvog zaključka govore i iskazi svjedoka Hajdinjaka i Branka Gregurevića kojima se prijetilo, a sadržaj prijetnji je bio zahtjev da ne otkriju počinitelje inkriminiranih radnji. Sud je u činjeničnom opisu kaznenih djela, u izreci presude, izvršio izmjenu, na način da u izreci stoji da je I. - opt. Markešić rekao Wagneru da će tijekom noći doći pripadnici specijalne policije i odvesti ratne zarobljenike, što je podrazumijevalo da će im dati ključ od podrumskih prostorija. Po mišljenju Suda ovom intervencijom optužba nije prekoračana. Na temelju provedenih dokaza, po mišljenju Suda, sa sigurnošću je utvrđeno da su optuženici inkriminirane radnje počinili dogovorno i s izravnom namjerom. Iz provedenih dokaza ne proizlazi nikakva razumna sumnja da su optuženici inkriminirane radnje počinili s nekim drugim ciljem (iz iskaza više svjedoka utvrđeno je da se zarobljenike ispitivalo u zgradi PU, tako da nije bilo nikakve potrebe da se ove zarobljenike vodi nekamo dalje na obavijesne razgovore, a niti su, po izjavama svjedoka, bilo kada ispitivanja obavljali pripadnici specijalne policije, niti su njihovi zapovjednici imali ikakvih saznanja o tome). Da su optuženici htjeli u inkriminiraono, ratno, vrijeme poduzeti neku radnju s dopuštenim ciljem, logično bi i životno bilo da su njihovi zapovjednici to znali. Suprotno toj pretpostavci govori i činjenica da su zarobljenici izvedeni iz zgrade PU pod okriljem noći i samo na osnovi usmenog naloga opt. Markešića, kojeg je izrekao Wagneru nasamo, izvan prostorije operativnog dežurstva. Sud smatra da su optuženici imali motiv da pomognu zasad nepoznatim počiniteljima da počine kazneno djelo, s obzirom da su svi ubijeni zarobljenici, osim Kovača, bili dragovoljci koji su se priključili JNA, a upravo je JNA svojim borbenim djelovanjima uzrokovala tih dana pogibiju većeg broja pripadnika hrvatskih oružanih snaga, ali i pripadnika specijalne policije. Svojim radnjama optuženici su stvorili povoljne pretpostavke kako bi zasad nepoznati počinitelji učinili kaznena djela ratnih zločina. Uzimajući okrivljenicima u obzir brojne olakotne okolnosti (nekažnjavanost, veliki doprinos u obrani domovine, maloljetna djeca) te otegotnu okolnost da je prilikom počinjenja kaznenog djela ubijeno 6 osoba i činjenicu da se pomagač zločina može blaže kazniti, Sud je primjenio institut zakonskog ublaživanja kazne te je optuženicima odredio pojedinačne kazne zatvora ispod propisanog zakonskog minimuma. Žalbeni postupak Branitelji su podnijeli žalbe protiv ovakve presude. Na području Vrtlinske opasni otpad? Rezultati ispitivanja tla zasad nisu alarmantni BJELOVAR - Policijska uprava bjelovarsko-bilogorska u srijedu je oko 15 sati dobila dojavu o navodnom onečišćenju okoliša odlaganjem i zakapanjem zasad neutvrđene količine opasnog otpada, ali prva mjerenja ne upućuju na zagađenje. Kako policija navodi u kaznenoj prijavi, nepoznati počinitelji su unatrag tri ili četiri godine odlagali opasni otpad na području eksploatacijskog polja kremenog pijeska »Vrtlinska« nedaleko od Vrtlinske. U srijedu navečer su stručnjaci Državnog zavoda za zaštitu od zračenja i poduzeća Ekoteh dozimetrija obavili mjerenja da bi se utvrdila razina zračenja na zemljištu. »Dosadašnja površinska ispitivanja nisu pokazala ništa zbog čega bi trebalo poduzimati hitne mjere zaštite ljudi i okoliša«, izvijestio je Hamdija Mašinović iz PU bjelovarsko-bilogorske. Posebni uzorci uzeti su, međutim, s eksploatacijskog polja za koje prijavitelj drži da bi moglo biti mjesto odlaganja opasnog otpada, te je taj uzorak zemlje poslan na analizu u Institut »Ruđer Bošković« u Zagreb. O navodnom onečišćenju u srijedu je u Skupštinu Bjelovarsko-bilogorske županije govorio vijećnik Damir Donđivić, pa je u četvrtak hitno sazvan županijski stožer za zaštitu i spašavanje. Načelnik stožera i zamjenik župana Krešo Jelavić kazao je da nitko od njih nije znao za onečišćenje. Stožer će tonski zapis sa sjednice županijske skupštine s izjavom vijećnika Donđivića hitno poslati Državnom odvjetništvu. [M. Bojić/ S. Budimir] |
