Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Poneki pogodak u moru promašaja

Prvi, programatski, tekst.
Ideju su autori, dabome, izdali.
Kao i štošta drugo.

Predivan tekst.
Empatični Hreno objašnjava kako i zašto je počeo pisati na jedinom nam blogu.

Hrenin vikend svakidašnji.
Priča o prijateljstvu, mamurluku i majčinskoj brizi. Dirljivo.

Kritički osvrt brata Hileta.

Hure govori o sebi i svojim putovanjima.
Jedan skromni osvrt na vlastiti doživljaj stranoga svijeta. Neprocjenjivo.

Hmudek izjavljuje ljubav jednoj ženi.
Samo na tisuć-blogu!

Hija je žedan.
Žeđ je gora i od gladi - uvjerite se.

Hure se oprašta, ali i ne.
Vrlo karakteristična priča.

Hiletova priča o ljubavi koja se u punini realizira tek s prostitukom.
Veselo, poučno i nipošto simbolično.

Birtija naše prošle mladosti.

Obljetnički tekst, tu imade još linkovlja.
To je to za sada.
Nemamo vremena.
Free Web Counter
Free Hit CounterFree Web Counter
Free Hit Counter

Što nudimo, to i tražimo.

hitna.pomoc@gmail.com

Tisuću zašto - tisuću ne znam

04.02.2008., ponedjeljak

Smrt

Svakom dođe smrtna vura

Pisat ću o smrti kao da je prvi put. A prvi put je, kažu, najbolje. No meni se čini da je u slučaju smrti prvi put najgore, a drugog puta ni nema.

Dakle – smrt. Zahvalna tema. O njoj je svatko pozvan nešto reći, mudrovati, ili barem sjetno uzdahnuti. Neki su na smrti izgradili čitave karijere – od doktora do masovnih ubojica. Smrt se često promatra s aspekta fenomena. Naime, ljude fascinira kako razne kulture različito pristupaju smrti. I dok je neki slave, drugi intenzivno tuguju. Neki je ne priznaju. U biti – većina ju ne priznaje. Smrt je za kršćane, muslimane, Židove, hinduiste, a i mnoge druge tek prelazak u drugo agregatno stanje. Ne, nisi mrtav – poručuje nam ove religije. To je, zapravo, prekrasno. I ja bih volio da sam takav.

No kako nisam takav – nisam ni neki pobornik te smrti koja će nas sve ujediniti gore na nebu gdje će, recimo, dječačić iz Auschwitza i njegov krvnik, koji se pokajao – bogu hvala, zajedno prebacivati loptu preko nebeske mreže odbojkaške. «Odlično primanje» reći će narednik Schweiner svom kolegi iz tima, malom Izaku (kojem je dobri bog oprostio što je Židov), nakon što ukroti skok-servis precednika Miloševića, koji je pojačao protivnički tim izravno iz čistilišta.

Nisam siguran da niti u smrti moramo biti osuđeni na toliku količinu gnjusnog kiča.

Smrt je smrt. Poslije smrti nema ništa. A ako i ima – nema za nas ovakve kakvi jesmo. A ovakvi kakvi jesmo jedino i postojimo, stoga ako nekakvi drugačiji mi imamo i život poslije smrti – to opet nismo ovi mi i baš zato nas se to, u krajnjoj liniji, niti ne tiče.

Razmislimo samo na trenutak o tom konceptu odvajanja duše od tijela. Kakva neopisiva glupost. Pa moja duša je rasla i srasla s mojim tijelom. Nikada moja duša ne bi dosegla ovu razinu da se nije razvijala u ovakvom tijelu. Profinjenost moje duše se ne ogleda u profinjenosti mojih ruku, kako bi površan netko zaključio, profinjenost moje duše upravo jest profinjenost mojih ruku. A onih par karakternih mana – to je upravo grba na nosu. Bez tijela i moja duša gubi oblik i može biti bilo šta – čak i duša neke velike žabe. A poljupci ne pomažu – bajci usprkos.

Nakon što sam nepobitno dokazao da duša upravo i jest tijelo – idemo dalje.

Kad umre naše tijelo – umiremo i mi. Iza nas možda mogu ostati neke pjesme, slike, djeca, možda čak i profitabilna firma – ali najbolje je izgubljeno.

Svi ćemo umrijeti i tu nema zbora. Kukavičku nadu da će biti bolje kada umremo treba ostaviti katolicima i sličnima. Mi, djeca Domovinskog rata i stranog kapitala, sebi to ne možemo dopustiti.

I zato prijatelji i prijateljice – jednom godišnje na opći pregled. Paziti na razinu kolesterola u krvi, jesti voća i povrća, paziti na tlak, baviti se dva puta tjedno sportom i smanjiti s pušenjem – neka nam one puše! Pa će i smrt doći kad je budemo očekivali, a ne desetljeće ili pet prerano.

Jer NITKO od nas nema pravo lišiti nas svoga društva. Odakle nekome pravo da ode prije vremena i ostavi nas - sve usamljenije i usamljenije u ovom i tako ne pretjerano veselom svijetu? Prijatelji i prijateljice – očekujem od vas da živite do kraja. Barem do mog kraja, a ja namjeravam dugo živjeti!

Živjeli.

Hure

U spomen na Hileta Hičku, neka mu je laka purgerska zemlja

- 09:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke.

Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi.
U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek),
brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se