Tisuću zašto - tisuću ne znam
12.06.2007., utorak
Budalaština
|
Pičku mater'nu…- prenula me ružna psovka iz popodnevnog sna koji je bio tek nešto bolji od mog života – što će reći apsolutno fantastičan. Probudio sam se s poslovičnim osmijehom na licu, spoznavajući po k'o zna koji put – nije tebi loše, moj Hiliću, nije tebi uopće loše. Spustio sam se u doljnji dio moje nastambe i otvorio frižider. Njegova punina, raznovrsnost te nenametljivi sklad su me ozarili. Ne zbog nekih materijalističkih pobuda, dabome, nego zato što je frižider ogledalo duše. Jebote, kakvu ja dušu imam!, došlo mi je da uskliknem, no nisam - ne volim se hvaliti, a i nisam sklon prostačenju. Zeleni silvanac ili kutjevačka graševina – otvaranje večeri je od krucijalne važnosti. Otvaranje usmjerava daljnji tok, a loše otvaranje neumitno dovodi do žrtvovanja topa i gubitka dame. Pričekat ću, mudro sam odlučio, s bilo kakvim otvaranjem. Umjesto toga odlučih malo gleduckati kroz prozor, s obzirom da imam dobar pogled, a i vidim sasma dobro s najnovijim tipom naočala. Pogled kroz prozor mi je otkrio autora psovke. Odeblji direktor koji popodne igra tenis u mom parku, a nakon sporta popije dva-tri velika piva, je baš ono što ne volim vidjeti. Dobar dan gosn Pavo, pozdravio sam obiteljskog prijatelja. Dobar dan Hurice, pa ti tu živiš?, nemalo se iznenadio vidjevši me na prozoru. A gdje drugdje netko poput mene može živjeti?, nevino sam mu spustio i pozvao ga na piće – uštedjet ću mu koju kunu, pomislio sam. Pristojno je odbio – hvala bogu. Hmmm, još je rano, zaključio sam i stao listati imenik u mobitelu. Koliko nepotrebnih kontakata, koliko bivših prijatelja, koliko beskorisnih prijateljica…Prosto mi se smučilo. Taman sam počeo brisati mrske mi kontakte kad je telefon zazvonio. Ohoho prijatelju moj najdraži, jedva sam procijedio, baš mislim na tebe. U tren oka sam se obveselio jer me je pozvao da pijemo. Dabome da sam odbio – uvijek nudi neku rinfuznu vinčinu – ali lijepa gesta mu je osigurala opstojnost u mom imeniku. Makar na neko vrijeme. Šta sad da radim, jadan? – pitanje se nametalo samo po sebi. Da sam nesretnika pozvao navukao bih ga na fino vino, a tada bi se i njegovo materijalno stanje pogoršalo. Nipošto mi ne trebaju takvi vjerovnici. Bolje ću zvati nekoga od koga nikada niti ne mogu posuditi novce, prilično mudro sam zaključio, što mi i nije teško, ako ćemo iskreno. Ma neću nikoga zvati – dosta je bilo pozivanja, ugošćavanja i ostalih sranja. Mogu malo biti sam sa sobom. A iz predostrožnosti ću isključiti mobitel – da ne bih poruke slao na adrese onih kojima nije stalo. Upalit ću kompjuter i malo piskarati. Možda se nešto i izrodi. Mogao bih malo i surfnuti – čisto da vidim jel' mi 'ko piše i zašto ne. «Dobadan Hurice! Šta radiš?», nepotreban neko (NN) me je dočekao na gmail chatu. Ja: «Evo piskaram.» NN: «Tekstovi su ti dosadni, a i neoprostivo se ponavljaš.» Ja: «Kakva okolina, takvi i tekstovi.» NN: «Ja sam baš inspirativna. Inspirejšnal!» Ja: «Moram ići.» NN: «Ostani još malo, evo sad ću prdnut.» Ja: «Muka mi je.» NN: «Ej kako sam se najela danas.» Ja: «Povraća mi se.» NN: «Punjena puretina – mmmmm.» Ja: «Jebote džankfud!» NN: «Daj, šta psuješ!?» Ja: «Oprosti.» NN: «Ej, prdi mi se, a nisam sama.» Ja: «Idem povraćati.» NN: «A Hurice……….» I tako to. Bilo bi bolje da nemam Internet, da živim sam, na nekom otoku s magarcima. Ako vas zanima zašto s magarcima – zato što magarci njaču, a ne pričaju. To je, u uvjetima kojima sam okružen, nepatvorena mudrost. A di je pobjednički osjećaj s početka teksta – u pički mater'noj, eto gdje! Hure |
- 22:23 - Komentari (45) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||