Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Poneki pogodak u moru promašaja

Prvi, programatski, tekst.
Ideju su autori, dabome, izdali.
Kao i štošta drugo.

Predivan tekst.
Empatični Hreno objašnjava kako i zašto je počeo pisati na jedinom nam blogu.

Hrenin vikend svakidašnji.
Priča o prijateljstvu, mamurluku i majčinskoj brizi. Dirljivo.

Kritički osvrt brata Hileta.

Hure govori o sebi i svojim putovanjima.
Jedan skromni osvrt na vlastiti doživljaj stranoga svijeta. Neprocjenjivo.

Hmudek izjavljuje ljubav jednoj ženi.
Samo na tisuć-blogu!

Hija je žedan.
Žeđ je gora i od gladi - uvjerite se.

Hure se oprašta, ali i ne.
Vrlo karakteristična priča.

Hiletova priča o ljubavi koja se u punini realizira tek s prostitukom.
Veselo, poučno i nipošto simbolično.

Birtija naše prošle mladosti.

Obljetnički tekst, tu imade još linkovlja.
To je to za sada.
Nemamo vremena.
Free Web Counter
Free Hit CounterFree Web Counter
Free Hit Counter

Što nudimo, to i tražimo.

hitna.pomoc@gmail.com

Tisuću zašto - tisuću ne znam

16.06.2009., utorak

Mudrost&co

Kvantitet ne samo da rađa kvalitet, nego je i sam po sebi kvalitet.

- 14:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

16.09.2008., utorak

Vrata spoznaje

U zadnje se vrijeme nakotilo raznoraznih propovjednika po ovim našim glupošću inficiranim krajevima. Propovijedaju svoju bliskost s bogom i ljudima. Hoće da mi otvore vrata spoznaje.

Ima jedan kojemu se pojavljuju stigme. Bože me sačuvaj. Nije Isus krvario na križu da bi poslije njega neki diletant krvario bez križa. Za ime božje – Isusu su trebali čavle zabiti u ruke i noge da bi prokrvario, ali našem lokalnom dušobrižniku je dovoljno suosjećati – samo čekam da vidim kako će uskrsnuti, ali nakon svega dva dana – majstor je to. Tu su i raznorazni istočnjački mudomrsci, prodavači magle i naukovanja o «šest tisuća oblika božanskog tijela». Koliko znam postoji svega nekoliko bazičnih kopulacijskih poza i nikakvim permutacijama do brojke od šest iljada se ne može doći!

Tu su i kompilatori filozofije za prizemne i kapitalizma za pohlepne – propovjednici brzog bogatstva. Oni održavaju kongrese, na plakatima im svijetli čelo kao da se ispod krije treće oko, a obećavaju da ćete i vi, koliko sutra, biti dio bogatog svijeta i lješkariti se na zasluženoj jahtici – čim uvežete još stotinjak nesretnika u piramidalnu strukturu samoodrživosti i blagostanja.

O teoretičarima zavjere neću puno. Nisu problem oni, nego oni koji im vjeruju. Nije mi jasno koliko moraš biti neupućen da ti netko treba objasniti kako svijetom vladaju umreženi moćnici. To je Marx objasnio još prije dva stoljeća u knjizi znakovitog naziva – Das Kapital. Pogotovo su mi zanimljivi oni koji otkrivaju kako se ratovi vode zbog profita, strateških pozicija, resursa. "Zamisli", kažu mi, "njihovo objašnjenje za rat je bila laž". Jebote!!! Stvarno, zamisli – ti si mislio da postoji pravedan osvajački rat. Bravo. Dabome, ljudi koji misle da se nekad, u neko iluzorno bolje i poštenije vrijeme, ratovalo zbog načela – takvi vrlo lako povjeruju da je izvor problema u gmazolikim vanzemaljcima koji su preuzeli ljudski oblik i sad šire zlo. A stvar je puno jednostavnija – koliko nas više voli platiti cugu, a koliko voli više da im drugi plate cugu? Ovi koji više voli da im se plaća – vladaju, ovi koji više vole plaćati – uživaju. Pa ti biraj.

Posebice opasan trend, ipak, je trend otvorenog zaglupljivanja. Eto i Papa, švapski svadljivac, je malo rogoborio protiv znanja i općenite ljudske potrebe da zna, da razotkriva i sumnja. Kao da je išao na visoke vehabijske škole, braće mu ekstremnih muslimana. «Što manje dijete znaš to si manje nesretan», rekao bi Nele Karajlić, prije no što je spoznao da je četnik.

A sve je počelo davno, davno, kad smo se još plašili vatre i nemali pismo. Nekakav vrač je obećao da će - ako malo jače povuče strunom po kravljoj koži – pasti toliko kiše i natopiti suhu zemlju pa će, uz malo sreće, i više od polovice djece imati dovoljno hrane i vode.

A i dan-danas je među ljudima želja da im «netko pošalje kišu» prisutna u velikoj mjeri. I svi ti «zazivači kiše» vrlo dobro znaju da će kiša kad-tad pasti. I da će većina ljudi na ovom svijetu imati dobrih i loših dana. Ali, jebiga, bilo bi jako lijepo i nadasve profitabilno kad bi ljudi dobre dane pripisali djelovanju svog duhovnika, zazivača kiše, da ne kažem mesije. To što, ako ima boga, ti propovjednici idu direkt u pakao – njih previše ne dira. I propovjednici su, budimo realni, mahom ograničeni. (Ideja da samo pametni uspijevaju je, naravno, budalaština. Uspijevaju svakakvi, kao što svakakvi spavaju s lijepim ženama.)

Osobno, odbijam njihove usluge. Ne dozvoljavam da mi otvore čakru spoznaje i da mi čine dobro. Neka čine dobro dječici u Caritasu i ljudima na socijalnoj pomoći. Meni je, hvala na pitanju, sasvim dobro, što će reći podnošljivo loše, i bez njihovih spoznaja o mojoj samospoznaji. Nisam nikad bio dalje od njihovih bogova i bliže sebi. Fućka mi se za crkve općenito i crkvu katoličku napose. Što se tiče spoznaje – spoznao sam da se može sasvim pristojno živjeti ako imate pristojna primanja – ova vrst spoznaje možda nije božanstvena, ali je građanska, a biti građanin je jedino što se od čovjeka koji živi u gradu treba očekivati.

Jednostavno rečeno - zatvorio sam vrata spoznaje na vratima moga stana. Unutra mogu ući samo pozvani.

Hure

- 13:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.03.2008., četvrtak

Rad

Teško se uhvatiti nekog posla, a možda i svakog.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

- 12:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.02.2008., četvrtak

Vibrantno vino

Kako smo Hreno i ja rođeni unutar 24 sata, dosta smo se rano i upoznali. Ja sam oduvijek bio stariji i mudriji, a on mlađi i poželjniji. U skladu s poslovicom o starosti koja zna i mladosti koja može, često zajedno i izlazimo van. Moj je zadatak da s djevojkama vodim navodeću konverzaciju, a Hreno je zadužen za penetraciju. Svak' ima svoje. Djevojke koje s nama provedu večer znaju da su doživjele nešto neponovljivo. U konverzaciju stupaju sa mnom, a iz Hreninog kreveta istupaju, i jesu i nisu. Što se nas tiče – jesu.

Hreno i ja, prijatelja dva, se ne družimo samo zbog ugađanja našim površnim, hedonističkim porivima. Ponekad odemo zajedno i na ispovijed. Zadnji put se to dogodilo kad je Hile, pokoj mu duši, išao krstiti sina. Svećenik je bio prilično ljut na mene i pitao me kako se kanim ponašati u budućnosti. Rekao sam mu da to samo dragi bog može znati. «Tako je!», uzviknuo je svećenik, oduševljen mojim ponovnim otkrivanjem boga te sam dobio samo dvije Zdravo Marije. Poslije smo, na krštenju, još dugo nazdravljali (kakva jeftina fora – Zdravo Marijo – nazdravljati, ovo je loše čak i za moje niske kriterije, ali nek' ostane da se vidi kakav sam).

Nedavno smo i rođendan slavili zajedno. Ja sam dao novce, a Hreno je otišao kupiti cugu. Pred odlazak sam mu jasno napomenuo da kupi isključivo vibrantna vina. «A kakva su to vina?», upitao me je, neuk kakav već je. Nisam htio ulaziti u objašnjavanja neobrazovanom paoru o naravi tih vina, pa sam rekao samo: «skupa!»

Pojavio se nekih pet minuta prije nego što su ljudi počeli dolaziti s dvije demižonke od pet litara, jedna je bila crna, a druga gotovo prozirna.

- «Šta je to?», zahtijevao sam odgovor.
- Pa skupo vino.
- Kako skupo?
- Pa ovo košta 110, a drugo 125 kuna.
- Pa toliko butelje trebaju koštati da bi bile iole vibrantne!
- Treb'o si mi objasniti, i ovo je skupo, a i ima ga dosta.


Shvatio sam da daljnja objašnjavanja s ovom bambuseljačinom neće pomoći. Uskoro su počeli stizati i gosti i ja sam se svakom ispričavao zbog vina koje nudim. Prijatelji su nam to pa su nam oprostili, a i bio nam je rođendan. Uskoro se počelo i brže točiti, a rinfuzno vino je nakon par čaša počelo dobivati na kvaliteti. Hreno, pa ti si poput Isusa, vino je sve bolje i bolje, skoro sam mu rekao, ali nisam jer kad si pijan trebaš paziti šta pričaš.

Nakon par sati počela se osjećati neka vibra u zraku. Bilo je vrijeme za polazak u grad. Grad treba shvatiti uvjetno. Nama je grad odlazak u birtiju, od milja zvanu Hram ugostiteljstva. Nakon hrama otišli smo u jedno drugo mjesto u istoj ulici. Svi smo već počeli vibrirati od cuge. «Jesam li rekao da je vibrantno?», upitao me Hreno, a ja se nisam mogao ne složiti.

Lijepi Hreno je u tren oka podveo nekoliko djevojaka na upoznavanje. Dok sam majstorski održavao konverzaciju na obećavajućem nivou, Hreno je započeo mating-dance, što bi rekli poznavatelji engleskog koji štuju pogane običaje (očito je da se ovo odnosi na mene koji se volim preseravati).
«Šta je to?», iznenadila se Hrenina plesačica osjetivši nešto.
«To mi je od vina»
«Kakvog vina?»
«Vibrantnog, jebote!»
«Jebi me, jebi me!»,
logično je uskliknula.

I tako to…
Dragi čitatelju i lažno osupnuta čitateljice, mogao bih vam ostaviti na volju da sami izvučete zaključke iz ove priče, ali nisam baš siguran da ste to u stanju pa ću jasno reći o čemu se radi – rinfuzno vino je vaistinu bilo vibrantno, a samim tim ova priča dobiva i socijalnu-penetrativnu dimenziju, nezapamćenu još od Drugog vatikanskog koncila. Vibrantnost je, naime, u libidu.

Dobre vibracije vam svima želim!

Hure

- 13:31 - Komentari (19) - Isprintaj - #

04.02.2008., ponedjeljak

Smrt

Svakom dođe smrtna vura

Pisat ću o smrti kao da je prvi put. A prvi put je, kažu, najbolje. No meni se čini da je u slučaju smrti prvi put najgore, a drugog puta ni nema.

Dakle – smrt. Zahvalna tema. O njoj je svatko pozvan nešto reći, mudrovati, ili barem sjetno uzdahnuti. Neki su na smrti izgradili čitave karijere – od doktora do masovnih ubojica. Smrt se često promatra s aspekta fenomena. Naime, ljude fascinira kako razne kulture različito pristupaju smrti. I dok je neki slave, drugi intenzivno tuguju. Neki je ne priznaju. U biti – većina ju ne priznaje. Smrt je za kršćane, muslimane, Židove, hinduiste, a i mnoge druge tek prelazak u drugo agregatno stanje. Ne, nisi mrtav – poručuje nam ove religije. To je, zapravo, prekrasno. I ja bih volio da sam takav.

No kako nisam takav – nisam ni neki pobornik te smrti koja će nas sve ujediniti gore na nebu gdje će, recimo, dječačić iz Auschwitza i njegov krvnik, koji se pokajao – bogu hvala, zajedno prebacivati loptu preko nebeske mreže odbojkaške. «Odlično primanje» reći će narednik Schweiner svom kolegi iz tima, malom Izaku (kojem je dobri bog oprostio što je Židov), nakon što ukroti skok-servis precednika Miloševića, koji je pojačao protivnički tim izravno iz čistilišta.

Nisam siguran da niti u smrti moramo biti osuđeni na toliku količinu gnjusnog kiča.

Smrt je smrt. Poslije smrti nema ništa. A ako i ima – nema za nas ovakve kakvi jesmo. A ovakvi kakvi jesmo jedino i postojimo, stoga ako nekakvi drugačiji mi imamo i život poslije smrti – to opet nismo ovi mi i baš zato nas se to, u krajnjoj liniji, niti ne tiče.

Razmislimo samo na trenutak o tom konceptu odvajanja duše od tijela. Kakva neopisiva glupost. Pa moja duša je rasla i srasla s mojim tijelom. Nikada moja duša ne bi dosegla ovu razinu da se nije razvijala u ovakvom tijelu. Profinjenost moje duše se ne ogleda u profinjenosti mojih ruku, kako bi površan netko zaključio, profinjenost moje duše upravo jest profinjenost mojih ruku. A onih par karakternih mana – to je upravo grba na nosu. Bez tijela i moja duša gubi oblik i može biti bilo šta – čak i duša neke velike žabe. A poljupci ne pomažu – bajci usprkos.

Nakon što sam nepobitno dokazao da duša upravo i jest tijelo – idemo dalje.

Kad umre naše tijelo – umiremo i mi. Iza nas možda mogu ostati neke pjesme, slike, djeca, možda čak i profitabilna firma – ali najbolje je izgubljeno.

Svi ćemo umrijeti i tu nema zbora. Kukavičku nadu da će biti bolje kada umremo treba ostaviti katolicima i sličnima. Mi, djeca Domovinskog rata i stranog kapitala, sebi to ne možemo dopustiti.

I zato prijatelji i prijateljice – jednom godišnje na opći pregled. Paziti na razinu kolesterola u krvi, jesti voća i povrća, paziti na tlak, baviti se dva puta tjedno sportom i smanjiti s pušenjem – neka nam one puše! Pa će i smrt doći kad je budemo očekivali, a ne desetljeće ili pet prerano.

Jer NITKO od nas nema pravo lišiti nas svoga društva. Odakle nekome pravo da ode prije vremena i ostavi nas - sve usamljenije i usamljenije u ovom i tako ne pretjerano veselom svijetu? Prijatelji i prijateljice – očekujem od vas da živite do kraja. Barem do mog kraja, a ja namjeravam dugo živjeti!

Živjeli.

Hure

U spomen na Hileta Hičku, neka mu je laka purgerska zemlja

- 09:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #

10.01.2008., četvrtak

Tajne naših uspjeha

Kako nam je blog propao od kada smo uspjeli u životu, odlučio sam zauzvrat s vama podijeliti tajne naših uspjeha, kao i dileme o naravi istih te opisati posljedice koje je uspjeh imao na naše živote, kako biste nam se mogli pridružiti u sreći i veselju, a i lijepo je biti okružen uspješnima.

Krenut ćemo redom – od najvećeg uspjeha, do najveličanstvenijeg neuspjeha, kako i dolikuje.

1. Hmudekovo transcendiranje i još više od toga

Hmudekov uspjeh je epskih proporcija i o njemu je gotovo bolje ne govoriti. Ipak, dobio sam odobrenje od najviših instanci. Ukoliko smatrate da je Hmudek postao multimilijarder i intergalaktički ševac – varate se. Njegov je uspjeh na čisto duhovnoj razini. Hmudek je, naime, transcendirao. Tijelo tu više niti ne postoji, tek velika ezoterična energija koja kruži svijetom u obliku oštroumnog odsjaja lica s blagim smiješkom. Obratio sam mu se putem misli, a blagi osmijeh je postao još blaži:

Ja: Kako si?
Hmudek: Preuzeo sam na sebe probleme svijeta i namjeravam ih riješiti u najskorije moguće vrijeme, nekako je skromno izustio.
Ja: Što radiš konkretno?
Hmudek (nježno): Gledam svijet s nježnim neodobravanjem.
Ja: I kako će to dovesti do promjene?
Hmudek: Snagom misli prodrijet ću i do zadnjeg crnca u Africi te ću vas sve prevesti na stranu dobra.
Ja: Hoćeš reći da ćeš pobijediti zloću u nama snagom svoje ljubavi.
Hmudek: Ljubavi i mudrosti, prijatelju moj.
Ja: A smijem li imati drugih bogova?
Hmudek (obzirno): Ako si hinduist naravno – jer svaka vjera vodi k ljubavi i mudrosti ako se ispravno interpretira.
Ja: Znači ti si ishodište svake vjere.
Hmudek (božanstveno): U mene stupate i ne stupate, i jeste i niste.
Ja: Pa jesmo li, ili nismo?
Hmudek (razljućeno): Neki jesu, a ti nisi.
Ja: A šta sam ja?
Hmudek: Agent provokator ateističko-agnostičke koalicije zla i nereda.
Ja (plaćajući rundu u hramu ugostiteljstva): Zašto me onda ne plaćaju?
Hmudek (indulgencijski): Jer si volonter i zato te volim. Ti misliš da si dobar i nemaš zle namjere.
Ja: Hvala.
Hmudek: U redu je prijatelju, a sad idem biti.
Ja: Piti!?
Hmudek: Ne, samo biti!
Ja: Budi Bog s tobom, prijatelju.
Hmudek: S tobom sam, prijatelju.

Tu je razgovor s Njim prestao. Duhovno pročišćen i tek ovlaš umno smućen prelazim na drugi najveći uspjeh.

2. Hrenin multinacionalni san

Dok sam osjećao Hmudekov sveobuhvati pogled, počeo sam polako shvaćati kako je Njegov blagotvorni utjecaj već dao rezultata. Hreno je promijenjen čovjek. Kao direktor multinacionalne korporacije koja promiče dijalog, seks bez granica i oglašavanje skupih pića – ostvario je snove generacija. U svijetu u kojem nema veze koje ste vjere dokle god ste zgodno žensko, Hreno je našao sebe, svoj mir i dostojanstvo. Uostalom, čujmo i samog Hrenu.

Ja: Hreno, prijatelju i direktore, kako si?
Hreno: (skromno pogledavši na 6 milja eura vrijedan Cartier na ruci): Nemam puno vremena, sastanci i tako to, ali, prijatelju, za tebe uvijek mogu odvojiti 5 minuta.
Ja: To je lijepo od tebe i pokazuje veličinu tvoje duše.
Hreno (objektivno): Je, velik sam čovjek.
Ja: Daj neki primjer.
Hreno: Uzdržavam nekoliko mladih mama, i to vrlo diskretno.
Ja (gotovo mudro): Pravi dobrotvori i jesu anonimni.
Hreno: Naravno, a i ne želim da im supruzi saznaju.
Ja: Mogli bi steći pogrešnu impresiju o vlastitim ženama.
Hreno: Ma ne, nego ispravnu, a ja volim da moje žene, a njihove supruge, rade samo sa mnom neke stvari.
Ja: Ma jasno, ti si stari romantik.
Hreno (odsutno): Šta kažeš, nisam te slušao?
Ja: Ma nema veze, glavno da je tebi dobro.
Hreno (izravno, ali prijateljski): Nego, da prekinemo ovo, šta – jel' ti treba novaca ili šta?
Ja: Ma nije prijatelju, samo sam te htio vidjeti…
Hreno (neumoljivo): Koliko ti treba? Iljadu? Dvije?
Ja: Pa u biti tri.
Hreno: Nema beda, a sad stvarno moram ići.
Ja: Moj najveći prijatelju…
Hreno (muški): Ajde, nemoj sad tu sliniti. Konobar, račun!
Ja (ženski): Kad ću te opet vidjeti?
Hreno: Znaš da sam rasprodan. Ubacit ću te u raspored tamo oko ožujka. Nego, kako nam je Hile, ne čujemo se. Nisam mu ja kriv što mi status ne dozvoljava da me vide s njim po Zagrebu, ipak je on tek viša srednja klasa…
Ja: A sa mnom si se našao?
Hreno: Ma objasnit ću mojim novim pravim prijateljima da si neki molitelj…
Ja: Ma daj molim te.
Hreno: Eto vidiš. A sad bok.

Dok je sjedao u svoj novi Audi A6 osjetio sam onu sreću koja me uvijek prožima kad vidim da mi je prijatelj uspio. I u uspjehu ostao onaj dobri, stari Hreno. Ljudina! Empatik! Hreno – jednom riječju.

Ipak, neke ljude uspjeh i promijeni, a to se dogodilo Hiletu. Dok sam nazivao mog i Hreninog zajedničkog kuma, sjetio sam se kako je uvijek mrzovoljan i promiskuitetan moj dragi prijatelj bio. A sad – netragom je nestao Hile kojeg smo svi voljeli. Hmudekovski produhovljen, sreću nalazi u igri sa svojim sinčićem dok ni krajičkom oka ne pogledava na druge žene osim svoje. I u uspjehu ljudi znaju propasti.

3. Hiletov samonegirajući uspjeh

Ja: Hile, ljudino, šta ima?
Hile (pun sebe): Šta ti Hreno nije htio posuditi novce pa mene zoveš?
Ja: Ma pederčina, skroz se izmijenio…
Hile: Pa što nisi odmah nazvao svog pravog kuma?
Ja: Oprosti.
Hile: Koliko?
Ja: Ma samo pet iljada da preživim do prvoga.
Hile: Smanjio si troškove na pet iljada tjedno!?? Stvarno si se promijenio.
Ja: Skromno živim prijatelju. Gotovo u skladu s primanjima.
Hile: Ma evo ti sedam kad si takav.
Ja: Hvala prijatelju, hvala. No, ovdje sam zbog nečeg drugog. Reci mi, kako si?
Hile: Sjajno, baš sam promijenio pelenu tvojem kumčetu, a sad sam si otvorio pivce.
Ja (sa suzama u očima): Postao si pravi obiteljski čovjek.
Hile (pun sebe): Nego šta! A i tebi ne bi škodilo.
Ja: Ma moja hoće dijamantni prsten, a znaš da sam iz skromne obitelji…
Hile (pun sebe): Kupit ću ja, kume!
Ja: A šta tražiš zauzvrat?
Hile: Pa, ovaj, ništa. Mislim - samo kumsko, običajno pravo.
Ja: Crnogorsko, slutim?
Hile: Prijatelju, čitaš me k'o knjigu - ovo više nisam ja, možda prije godinu i pol, dvije...:)
Ja: Hvala, ali ne mislim se još ženiti.
Hile (pun sebe): Prijatelju, kad se odlučiš samo javi…

Raznježen nježnim razgovorom s izmijenjenim Hiletom, sjetio sam se četvrtog uspjeha. Uspjeha u zadnji čas brata Hije. Taman kad su ga svi otpisali, zasjao je inženjerskim sjajom čovjeka koji fluentno govori tri-četri svjetska jezika. Uspjeh u zadnji čas je kao sedmica na lotu, dok u ruci držite obavijest o javnoj dražbi vaše imovine. No, vidjet ćemo, i taj uspjeh ima svoju cijenu. Hiju nisam ni morao nazvati – zvao je on tek da bi čuo svoga kuma.

4. Hijin pozni uspjeh

Ja: Halo.
Hija (obveseljeno): Kumašine!
Ja: Baš sam te htio nazvati. Kako si?
Hija: A onako – znalo je biti i gore.
Ja: Pa šta je sad? I pazi šta govoriš – ovo je priča o uspjehu.
Hija: Ma sve u redu, putujem po svijetu, pijem k'o Rus, radim k'o Japanac, a plaćen sam k'o Hrvat.
Ja: Pa to nije loše?
Hija: Bilo bi da nam plaće ne kasne, kaže generalni direktor Hreno da trebamo zategnuti kaiš.
Ja: Direktora treba slušati.
Hija: Ma malo me muči to što nisam primijetio da on sam štedi.
Ja: Pa ne možeš štediti na sebi!
Hija (stidljivo): Ma i to što kažeš, nego imaš li možda pet stoja da mi posudiš do prvoga?
Ja: Ma kume, dat će ti kum i iljadu, nije problem.
Hija (oduševljeno): Kume moj!
Ja: Ajde, ajde, nemoj da te vide da plačeš…
Hija: Teška su vremena kume moj jedini…
Ja: Ma nisu, dobro je. Čujem da ševiš.
Hija (nezadovoljno): Uvijek istu.
Ja: Sranje!
Hija: Teško.
Ja: Glavno da si ti meni dobro.
Hija: Tko? Ja?
Ja: Slušaj, moram ići, javi se.
Hija: Ako budem u mogućnosti…

Razgovor s Hijom me je opet naveo na razmišljanje o tome u čemu se očituje osobni uspjeh. Da li možda u Hiletovoj novopronađenoj bogobojaznosti, seksualnom odricanju i očinskim osjećajima? Ili u Hreninoj duševnoj postojanosti i dobroti? Možda u Hmudekovoj metamorfozi iz Nadčovjeka u Nadboga? Ili pak u Hijinom suosjećanju s nadređenim Hrenom? Sve su to, dabome, sastavnice osobnog uspjeha, koji nije ništa drugo do duševne nadgradnje i pomirenja sa svijetom, kroz uklapanje u sustav bez kompromitirajuće predaje. No potpuno spoznavanje naravi osobnog uspjeha se može dosegnuti, čini mi se, tek apsolutnim društvenim neuspjehom. A to nas dovodi do pete priče o uspjehu u kojoj ću morati govoriti o meni inače ne baš dragoj temi - dakle o sebi.

5. Hurino prosvjetljenje na dnu kace

Sve je počelo kad sam prije nekog vremena osjetio nezadrživi poriv da svijetu obznanim kako mi se povećala plaća te da sam sad poželjan ženik. Ova nepotrebna samohvala, s obzirom da sam imao curu, me je koštala na malo drugačiji način. Naime, okolina je shvatila da sam postao i poželjan jamac, jamac-platac, te čak i sudužnik. More mojih prijatelja mi je učas stalo objašnjavati kako im baš treba netko poput mene, samo da potpišem 8 ovjerenih ugovora kod javnog bilježnika, a dobit ću cugu i prijatelja na 30 godina. Kako sam navikao prijatelje kupovati novcem, potpisivao sam i znanim i neznanim. Uskoro su počele stizati opomene zbog tuđih propusta. Nisam se obazirao. Poslije su došli neki ljudi s ovlastima, popisali imovinu, a zatim je uslijedila i dražba. Ostao sam na ulici. Roditelji su mi nešto govorili o «preuzimanju odgovornosti za vlastite postupke», što sam ja ispravno shvatio kao «dosta smo trpili tvoje gluposti». Život na ulici me istinski promijenio. Počeo sam suosjećati s propalicama svih fela. Osjetio sam toplinu jutarnje rakije. Shvatio sam ljepotu žicanja za pivo pred trgov'nom. Malo me je tek pogodilo kad bi mi rekli da smrdim, ali ne previše jer je to i istina. Cura me je ostavila i našla nekog liječnika, ali i to je u redu jer ću tako imati jednu štelu više u bolnici, a liječenje mi doista treba. Samo mi je malo hladno, no ponekad me puste u birtiju u koju sam nekad izlazio, a dobri Hale mi smućka čaj s rumom. Uzmem novine u ruke i sve je kao nekad. Tek me sažaljivi pogledi podsjete da nije baš tako. Ali nema veze. Shvatio sam tajnu uspjeha. Dovoljno je samo spustiti kriterije i svaka situacija se može smatrati podnošljivom. U mom konkretnom slučaju – još mi srce kuca. A dok sam živ, ima nade. Uspjeh je, dragi moji, nadati se. Jer kad se čovjek prestane nadati, onda prestaje i živjeti. Živjeli!

Hure


- 09:46 - Komentari (13) - Isprintaj - #

20.11.2007., utorak

E baš zato

Drage čitateljice, a i čitatelji,
U ovom teškom času, kada se sudbina poigrava s jedinom nam domovinom i prijeti da ju prepusti crvenoj nemani zvanoj SDP, dužan sam vam priopćiti kako su petorica veličanstvenih odlučni ne popustiti pred najezdom loše prikrivenih Srba.

Pod vodstvom hrabrog dragovoljnog pukovnika u egzilu, jer teško je ovo više i Hrvatskom zvati, kolege i komandanta Hmudeka upravo pripremamo tajne operacije koje za cilj imaju dovesti hrvatski narod pameti. Kako narod općenito slabo stoji s pameću, pa čak i naš najpametniji narod, koristit ćemo suptilne i nesuptilne metode, uvjeravanje i zastrašivanje, propagandu i podmetanja, jer, ne zaboravimo, svaki poraz je nečastan, a svaka pobjeda časna!

Pod akcijom «Razmisli, sjeti se» s tajnih brojeva telefona slat ćemo poruke sadržaja «Razmisli, sjeti se» svima koji imaju mobitel. Ovom porukom ćemo navesti svakoga Hrvata da razmisli i onda se sjeti. A kad sjećanja krenu, onda se i lik Franje vraća u svijest i budi nacionalnu svijest te sve sumnje nestaju i zna se za koga se glasa…

Osim toga imat ćemo i plakate koji će jasno dati do znanja o čemu se radi i tko je prvi. Svaki plakat će imati sliku jaja i kokoši, da naglasi dvojbu svih dvojbi o tome što je bilo prvo, no poruka «Zna se!» na istom plakatu će ukloniti sve dvojbe. Zna se, naime, tko je sad prvi. Prvi odabir svakog Hrvata koji drži do sebe. HDZ, naravno!

Ovo je samo mali dio kampanje «Slušaj dobro što ti kažem, slušaj dobro opet reći ću!».

No, kampanja kao kampanja ne bi bila cjelovita da se ne bavimo i vrbovanjem ljudi i otvaranjem radnih mjesta. Hmudek se zarekao da će svakome tko donese više od četiri puža dati mjesto «Umjereno samostalnog skupljača puževa» u vlastitoj multinacionalnoj korporaciji zvanoj «Puž, snail, pa opet puž», čiji naziv najbolje oslikava nadmoć hrvatskog jezika, a i hrvatskog naroda uopće nad engleskim i ostalim nehrvatskim narodima.

Osim toga u našu kampanju ćemo ubaciti i elemente iznenađenja. U reklami koja izgleda kao klasična reklama za deterdžent odjedanput će iskočiti mrlja u obliku đavolja simbola «666» na inače savršeno bijeloj košulji. No, dok drhtava kamera bude zumirala mrlju «666» će se transformirati u postmoderni đavolji znak: «SDP». «Prljavi igraju prljavo», zaključit će unesrećeni vlasnik košulje, dok s gumicom u obliku križa bude uklanjao ovo djelo antikrista s vlastite košulje.

No to nije sve. Upravo završavamo post-produkciju filma «Čuvaj se lijeve ruke» s obratom na kraju. Iako savršeno koncipiran, po tekstu našeg visprenog scenariste i Hrvata Hrvoja Hitreca, a u režiji Jakova, a ne Ezava, Sedlara, tek obrat koji smo smislili na kraju opravdava svrstavanje ovoga filma u red, da ne kažemo četverored, filmskih remek-djela. Cijelo vrijeme filma tupavi detektiv, zaostao iz osamdesetih naravno, traži serijsku ubojicu lijepih žena i visokih arijevskih Hrvata među dešnjacima. Sve dok forenzičarka, liepa plavka, ne otkrije da je ubojstva počinio kriptodešnjak, u stvari ljevak i ljevičar. Film završava antologijskom rečenicom preobraćenog detektiva, a sada čistokrvnog hrvatskog isljednika «Desnicom nije počinjen niti jedan zločin.» Poslije bude i janjetine na ražnju i mladoga luka te jednonacionalnog seksa, koji je, zna se, najbolji od svakog seksa.

I za kraj – napisali smo i proglas. Proglas je, uvjereni smo, onaj jezičac na vagi koji će usmjeriti hrvatskog glasača na izborima ka pravoj odluci. A prava odluka is always right. Tekst čitajte tronuto, na trenutke zanosno, pritom uvijek imajte na pameti kako je lijep i zgodan naš Ivo Sanader.

"Hrvatice i Hrvati, a i ostali,
Neki vas ljevičarski mislioci i novinari uvjeravaju da su izbori dan kada građani biraju tko će upravljati državom i da to trebaju činiti potpuno neovisno. Ovo je, dabome, notorna glupost. Zar vi doista mislite da ste sposobni odlučiti tko će voditi državu? Pa narode, 800 i nešto tisuća vas su alkoholičari, a preko 90% vas je sa srednjom, nižom i nikakvom stručnom spremom, vi ste neispavani, nedojebani i nadrkani i zato ste nezadovoljni, jalni i mahom ograničeni. Oštećeni ste ratom, a bogme i mirom. Ne shvaćate nesrazmjer između velike ideje i malog naroda. Zar ste vi sposobni odlučiti tko će voditi zemlju? Ne, nipošto. U nekoj drugoj zemlji, narode, ne bi vam dali ni da ovce čuvate.
E baš zato HDZ
i dr. Ivo Sanader"

H5DZ1

- 09:57 - Komentari (14) - Isprintaj - #

11.10.2007., četvrtak

Upute za zavođenje

Iako nisam potpuno nevin daleko je to od entuzijazma, uspjeha i, u krajnjoj liniji, profesionalizma do kojeg je zavođenje sa zadnjim namjerama doveo jedan naš zajednički prijatelj, veliki neimar ljubavnog zanata, kodnog imena Gramzes III. Pristao je s nama podijeliti svoje nemalo iskustvo, a zauzvrat nije tražio ništa. On uzima, naime, samo od slabijeg spola.

Da ne duljim, poslušajte Onoga koji zna i može:

Hure: Dragi Gramzesu, kako se postaje ševac?

Gramzes III: Malo si neprilično, da ne kažem sirovo, okarakterizirao moju nježnu potrebu da me voli više djevojaka.

Hure: Kad kažeš više, koliko misliš?

Gramzes III: Koliko treba.

Hure: ???

Gramzes III: U ljubavi si nikada nisam postavljao ograničenja.

Hure: A njima?

Gramzes III: Čuj, meni ne smeta ako je djevojka zauzeta dokle god voli mene. Ljubav je bit.

Hure: Sad si otvorio jednu škakljivu temu, naime priča se da tebi nije dovoljno da cure spavaju s tobom – ti ih uvijek nekako natjeraš da se i zaljube u tebe.

Gramzes III: Moj Hure, vidi se da pojma nemaš. Cure se ne može ni na šta natjerati. Ja njima dopustim, lagano otvarajući svoju nježnu dušu, da me upoznaju. "Poznati te – znači voljeti te", kako bi rekla jedna od njih.

Hure: Dosta sranja. Daj neki savjet za šire pučanstvo. Kako ševiti više riba odjednom, kako imati ljubavnice ili barem jednu, kako im dati do znanja da nisu niti na drugom mjestu itd?

Gramzes III: Kao prvo – treba biti zgodan i lijep. Moja duša se ne bi nikada ovako razvila da je morala provoditi vrijeme u nekom mediokritetskom tijelu. Zatim, treba biti zanimljiv i treba se smješkati. Pa mene bake mojih prijatelja ljube kad me vide u gradu. Da su mlađe...no, ne bih sad o tome. Uglavnom – kad sve to imaš – onda ih treba gledati u oči s porukom: "Znam što ti treba i ja to mogu, ali samo ako ti to želiš." Ja im uvijek ostavljam dojam da su one mene uhvatile.

Hure: Pa ti si običan hohštapler.

Gramzes III: Nipošto brutić, ja sam vrhunski!

Hure: Čestitam.

Gramzes III: Hvala, hvala.

Hure: No, dobro. Vratimo se na temu. Ako bi htio podijeliti neke pikanterije, društvo bi ti bilo zahvalno.

Gramzes III: Imena neću spominjati, znaš da to nikada ne radim, ali mogu situacije. Recimo, najgore mi je kad jedna od ljubavnica postaje ljubomorna. Iako sam im jasno dao do znanja da neću prekinuti s curom. To rješavam najčešće nedjeljom. Nakon što sam dan prije proveo s nekom drugom, da ne kažem trećom, i ubio se od alkohola – postajem upravo bezdušno ravnodušan. To je idealno stanje za prekidanje. Bude tu i suza, ali šta se može. Ipak – u moru djevojaka koje me nisu upoznale, one su me barem na kratko vrijeme imale. Nastojim im to objasniti.

Hure: Shvaćaju li svoju sreću?

Gramzes III: Da. Mahom dugo, dugo nakon mene ne mogu naći prikladnog dečka. Postavljam standarde.

Hure: A možda su depresivne?

Gramzes III: Čuj, imaju zbog koga i biti.

Hure: Ne bih komentirao. Nego, je li istina da si ovo III dodao jer si otkrio tri G točke?

Gramzes III: Ma ne. Iz skromnosti. Ne želim da neko pomisli kako sebe smatram najboljim. No, što se tiče G točaka otkrit ću ti tajnu.

Hure: Reci mi, reci!

Gramzes III: Osim obične G točke – svaka žena ih ima još nekoliko. Jedna je recimo svršavala svaki put kad bih joj poslao poruku. No tada baš nisam imao novaca na mobitelu.

Hure: Pa što ti nije kupila bon, krava škrta?

Gramzes III: Ma baš krava.

Hure: Najgore su krave zar ne, ili što bi rekao Galeb stariji – najgori su bodeži.

Gramzes III: Što se tiče bodeža – njih prepuštam Galebu i sličnima – ja sam fokusiran na fine cure.

Hure: Zašto?

Gramzes III. Zato što se fine cure potpunije podaju. Kod finih dobiješ i emocije.

Hure: A čujem da znaju platiti i ručak, voditi na izlete, počastiti jednom riječju?

Gramzes III: Hure – gluposti. Zar misliš da je meni do jela pored mlade, eruptivne pice?

Hure: Pa mora čovjek i jesti?

Gramzes III: Ti si u godinama kad libido lagano slabi – meni pored pice ne trebaju pizze.

Hure: Zato si tako mršav, rekao bih čak i zgodan, ali ne primjećujem to kod muškaraca…

Gramzes III: Hehe. Hvala.

Hure: No, dobro, u životu svakog muškarca postoji ta promiskuitetna faza – kažu – osjećaš li da će to trajati vječno ili imaš viziju smiraja?

Gramzes III: Ona, ja i njena jahta.

Hure: A što ako bude imala mlađu sestru?

Gramzes III: A onda jebiga.

Hure: Hvala na razgovoru Vaše Veličanstvo.

Gramzes III: U redu je.
.

- 08:58 - Komentari (13) - Isprintaj - #

16.09.2007., nedjelja

Jednom davno

Noćas se moje čelo žari
Noćas se moje vjeđe toće
A moje misli tišina kvari
Umrijet ću noćas od samoće

Dobro, nije baš tako strašno, al je dosadno u pičku materinu… Pregledo sam svu zalihu pornografije na kompu, spremljenu za crne dane, pročito dvije stranice Coelha umjesto jedne, odslušo čitav dnevnik na mađarskom i…ništa. Opet dosadno. Hile bi mi sad reko da si otvorim butelju, a ja njemu da su blaženi siromašni duhom…
Španjolci preko puta još nisu pogasili svjetla, valjda se ni njima ne ide spavat, tako da otpada pušenje gol na prozoru i dobacivanje komadima da se popnu gore na izlet, što inače volim radit kad završim s peglanjem košulje za sutra. Obično se ni jedna ne udostoji doći, al tek sam počeo. I jebe me ono oko rukava, uvijek ostane zgužvano.
Tini je iscurio bon na mobitelu, što znači da smsex otpada radi gramzljivog telekoma. A taman smo došli do «A ŠTA TI SAD RADIŠ S RUKOM:)»
Otpada još i lišće po Škodi, kosa po posteljini, prijevremena mirovina i dijeta. To ću od sutra, kad dođem s posla.
Sekretarica mi je bolesna, nazebla je malo. Obećo sam joj izvantjelesno orgazmičko iskustvo ako se vrati na poso do ponedjeljka. Prošli put je upalilo, al se bojim da ovaj put neće. Posjetit ću je sutra i odnijet malo voća, ako ne budem imo pametnijeg posla. Open menadžment ruls!!! Eh, da, jučer sam opet dao jedan otkaz, tako da nas je sad pet. Ako nastavim ovim tempom, bit ću gotov s poslom do jeseni, što je dosta prije planiranog. Nadam se da će past kakva povišica za predani rad.
Broj pljuga i sklekova za danas izjednačen. Kutija. Očekujem da se to već sutra blagotvorno odrazi na fizički izgled i kondiciju. Jedva čekam da se probudim. Još samo jednom spavam i …tararara..vikend. Ludilo.Zajebancija. Luda kuća. Šega. Jesam reko zajebancija? Dva i pol dana mediterana, u srcu Evrope. Obući ću najbolju majicu- tzv. skorericu, pa pravac u disko- nalaktit se na šank i trusit žestoko. Nekakav mi je ćeif na žestoko ovih dana, valjda od stresa. Onda ću zamolit kakvu preplanulu ljepoticu u bijelim čizmicama da me otprati doma, jer sam malo popio. Ova će past na majicu i šanerski nalaktit torzo i sutra će cijela kasaba pričat da su Mađarice kurve. A nisu. Sve je do obleke, odijelo čini čovjeka i piše mu recke. Eh, da, još samo jednom spavam.. a možda i nijednom…

- 22:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.09.2007., subota

Malo malodušja u sitne sate

«Kupio sam si garažu», izvijestio me je tipični gradski hohštapler, lagano metroseksualan, na rubu četrdesetih godina. «Hmmm» – uspio sam procijediti. Zašto me ljudi imaju potrebu informirati o svojim akvizicijama? Koja se namjera tu krije? Jamac mu ne bih bio čak niti da sam solventan. Nek si kupi grobno mjesto!

Malograđani vječito pričaju o svojim najnovijim akvizicijama, dionicima i burzovnim trendovima iako im je znanje o istima niže čak i od moga. Komentiraju tuđe poslovne poteze i govore o milijunima. Poslije toga odu i kupe garažu ili auto na kredit. Malograđanske egzistencije su, naravno, tužne, no svejedno mi se gade.

Ima tu svašta – jedan moj poznanik je ženidbom za kćerku nekakve osječke akademske veličine, što će reći formalizirane osrednjosti, shvatio da treba i sebe više cijeniti. Sad misli da je pozvan komentirati svakodnevicu u jedinoj nam birtiji. Bolje mu je da bude kuš.

Neki su se počeli zanimati za vina i skupe restorane. Kako nemaju pristup serioznom vinskom podrumu, punom vibrantnih vina i raskalašenih djevica – pošto se ne druže sa mnom, zahvaljujući tome što imam kriterije – ostaje im iščitavanje Butkovićevih obermalograđanskih budalaština. Iako se kuže u vina kao ja u rakije ne smeta im da sa mnom podijele pokoju impresiju. Neka jedu govna.

Zatim su tu najjadniji u moru jada – tipovi koji vole koristiti engleske izraze. Slabo poznavanje engleskog ih ne sprječava da redovno koriste engleske izraze, iako za iste postoje sasvim prikladne hrvatske riječi. Ova žalosna posljedica kmetskog mentaliteta je najprisutnija u bankovnom i nevladinom miljeu. Dabogda crkli i oni i kamata na nenamjenske kredite!

Uostalom, bit će i gore.

Hrvat i katolik

- 00:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2009  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke.

Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi.
U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek),
brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje.