| < | kolovoz, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Jer mi se jednostavno pisalo. I to je tako. :D
Svaka sličnost sa stvarnošću je namjerna i nipošto slučajna.
~1991. godina [ne ide baš uvijek kronološki :P]
~ovo je za moj užitak, ukoliko vam se ne sviđa - znate proceduru :D
"Imperfection is beauty, madness is genius, and it's better to be absolutely ridiculous than absolutely boring."
"Dance like no one is watching. Sing like no one is listening. Love like you've never been hurt and live like it's heaven on Earth."
"Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music."
"The question isn't who is going to let me; it's who is going to stop me."
"We are all in the gutter, but some of us are looking at the stars."
"I became insane, with long intervals of horrible sanity."
"A day without sunshine is like, you know, night."
— Steve Martin
♥ Bee ♥ Marko ♥ Valentina ♥ Iva; ♥ Mia
*da, stvari su drukčije. zadnja obavijest za to. ^^
Dani su prolazili brzo; možda čak i prebrzo. Profesori su, po običaju, zadavali gomile zadaća iako nam je to bio prvi tjedan. S potpunom sigurnošću se moglo zaključiti da su svi, pa čak i najmarljiviji i najstrastveniji u pisanju zadaća, jedva dočekali vikend. Subota navečer prvog vikenda (a i bilo kojeg drugog, kad smo već kod toga) je bila rezervirana za tulum u Sobi Potrebe. Svi domovi, sa iznimkom od Slytherina koji su bili 'isuviše čistokrvni za ovaj tulum mješanaca', su bili na tom tulumu i zabavljali se bez obzira je li netko Hufflepuff ili Ravenclaw. Bilo bi i podosta pića poput plamenviskija ili obične bezjačke pive zbog čega je bilo očito da ih se dosta napilo te pozaspalo po kaučima. Na kraju krajeva, nije bilo niti bitno - sljedeći dan je bila nedjelja. Spavanje do podneva i onda ručak, dok su svi bili mamurni. A oni koji su ostali trijezni se također nisu bitno razlikovali zbog kroničnog nedostatka sna. I tako tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom. Sve do lipnja, kad bi svi 'zagrijali stolice' da uspijemo proći na završnim ispitima.
Društvena prostorija je u subotu ujutro bila ispunjena učenicima, iako je vani bio sunčan dan - pogodan za metloboj. Dakako, kvalifikacije nisu mogle biti već prvog tjedna. Po onome što nam je Oliver Wood, sadašnji kapetan metlobojske ekipe Gryffindora, rekao - bile su zakazane za sljedeći petak popodne. Sva mjesta su bila zauzeta ali su se kvalifikacije svejedno morale održati. Naravno, svi smo kolutali očima zbog toga (čak i ja, koja nisam imala veze s metlobojem - osim toga što sam bodrila Gryffindore i svoje prijatelje s tribina) ali je Wood čvrsto odlučio da će biti tako. Nitko nije imao pojma zašto je on, kao netko mlađi od nas, mogao biti kapetan. Ipak - Dumbledore je rekao kako su ostali igrači prelijeni za to ("Istina, istina", javio se Harper) te je najbolje da Woodu pripadne ta 'čast'. Svi su vrlo brzo odustali od želje za kapetanstvom te se posvetili eksplozivnom puc-pucu ili hrakometu, što su smatrali mnogo zabavnijim. Treninzi su, baš kao i uvijek, bili često (možda i prečesto; Wood je doista bio revan u obavljanju svoje kapetanske zadaće) te nije bila rijetkost da su Edith, Harper i Lianne došli potpuno smoždeni te se svalili u fotelje, zaspavši isti tren. A mi drugi, "sretnici", bismo se posvetili pisanju zadaća predmeta koje smo izabrali na trećoj godini.
"Kad je prvi posjet Hogsmeadeu?" Edith nam je dobacila, motajući se oko oglasne ploče. "Hrakometni tim prima članove", "Metlobojske kvalifikacije" i "Prodaja Nimbusa 1500" su bili samo neki od mnogobrojnih oglasa, svih odreda beskorisnih.
"Ne znam. Za tri tjedna?" ponudila sam joj mrmljajući - još sam jela kroasan ukraden iz kuhinje. Nikome se nije dalo ustajati tako rano za doručak preko vikenda, a vilenjaci su stvarno bili uslužni. Činilo se kao da im je drago što mogu toliko raditi. A u Hogwartsu je, vjerujte, bilo i previše posla.
"Pff!" prezrivo je otpuhnula i onda se svalila na kauč pored moje fotelje. "A kako bih ja trebala u Medičarnicu i sve to? I u Zonkov dućan psina? Mdaj, pa nisu normalni!"
Nasmiješila sam se te progutala i zadnji komadić, ispunjen čokoladom.
"Postoje tajni prolazi, Ed."
Podignula je pogled te me zainteresirano promotrila. Kimnula sam glavom i ustala iz fotelje, otresajući mrvice na crvenkasti tepih. Tek mi je tada palo na pamet kako trebamo pića za večeras, za tulum na koji me Lianne upozorila danima prije, a na koji sam ja u potpunosti zaboravila.
"Da, pa... Onda idemo."
Pružila sam joj ruku kako bi se lakše digla s kauča te potrčala prema portretu Debele Dame. Snažno sam ga odgurnula, time se osvećujući za svaki put kad me nije htjela pustiti jer sam došla u tri ujutro.
Iskradanje u Hogsmeade je bilo riskantno. Dakako, s Filchom se već moglo nekako izaći na kraj, skriti se od njega, ali njegova mačka s kojom je imao suludo bolesni odnos je bila nešto gora. Obdarena osjetilom njuha (pa čak i ako je imala trideset godina, što je bilo previše za mačke) - bila je veliki problem za sve koji su markirali, iskradali se ili u bilo čemu kršili školske propise. Dakle, nije bilo potrebno za zaključiti da smo se Edith i ja svako malo ogledavale iza sebe, u nadi da nas ne čeka Filch sa svojim jezivim osmijehom i gospom Norris pod naramkom. Odahnule smo tek kad smo stupile u Hogsmeade, gdje se također moralo paziti na učitelje. McGonagallica i Flitwick su često bili na kavi u Tri metle, što je bilo potpuno nebitno za nas. I ovako nismo kanile na kavu, samo po najnužnije stvari poput plamenviskija, smrdobombica i slatkiša svih vrsta iz Medičarnice. Ipak, postojala je velika mogućnost da nas vide i oduzmu našem domu pedesetak bodova. Možda bi nas čak isključili iz škole, u najgorem slučaju.
"Onda, gdje ćemo prvo?" upitala sam ju, zaustavljajući se ispred putokaza koji je pokazivao gdje je koji dućan. "Medičarnica, možda?"
Kimnula je glavom te se uputila lijevo, zastajkujući samo kako bi me pričekala. Nisam imala kondicije, i hodanje do Hogsmeada je bilo naporno za mene. Naravno, ona se na to samo nasmijala - bila je u savršenoj formi zbog metloboja.
Kad smo napokon došle do Medičarnice, uzdahnula sam te provjerila koliko imam novaca. Za sada je to bilo zadnjih dvadeset galeona; još nisam dobila odgovor na pismo koje sam poslala u ponedjeljak. Nisam se živcirala, vjerojatno nisu imali vremena. Odgovor bi uglavnom došao za vikend, dakle - bilo je samo pitanje vremena hoće li stići u subotu ili nedjelju. A po svemu sudeći, bilo je vjerojatnije da će stići u nedjelju.
"Ah, ostani ovdje", zakolutala je očima i uzela pet galeona. "Odmah se vraćam."
"Od svega po jedno!" doviknula sam za njom i onda se svalila na klupicu, izdišući. Bilo je prohladno, ali ne i za jaknu. Zadovoljila sam se s zelenom majicom dugih rukava, trapericama i starkama. Stalno sam navlačila rukave u nadi da će me to zgrijati, ali nije bilo šanse. Jednostavno sam se pomirila time da ću morati obući nešto deblje - jaknu sam odgađala što sam više mogla.
"Hej."
Trznula sam se i okrenula iza sebe, znajući da Edith nije mogla već biti gotova. Moje razmišljanje se pokazalo točnim kad sam ispred sebe vidjela Michaela, sa onim tipičnim samodopadnim (slytherinskim) smiješkom.
"Oh, bok."
Nasmijao se i zaobišao stup te sjeo na klupu pored mene. Iz džepa je izvadio cigarete i zeleni Zippo. Dakako, pušio je, a to ga je učinilo još malo savršenijim.
"Što pušiš? Oh, Black Devil. Daj mi jednu", ispružila sam dlan na što se samo nasmijao i zatvorio kutiju cigareta, vraćajući ju u džep. Zbunjeno sam ga gledala, povlačeći dlan u džep. Obraze mi je oblivalo rumenilo - nisam bila naviknuta na bilo kakvo odbijanje.
"To nije zdravo, mala."
"Hvala, pametni. Misliš da to ne znam?"
Zapalio je cigaretu i uvukao dim, spremajući Zippo u džep. Okrenuo se prema meni, naslanjajući ruku s cigaretom na naslon klupe. Uvukao je još jedan dim, cijelo vrijeme ne skidajući pogled s mene. Uzvraćala sam mu pogled.
"Onda, jesi li večeras na tulumu?" upitao je nakon dvije minute zurenja. Mogla sam se kladiti da sam bila potpuno crvena, što je bilo još očitije s obzirom da moju bijelu put.
"Da", kratko sam odgovorila nakon čega je Edith izašla iz Medičarnice i stala ukopana, naizmjence gledajući u mene pa onda u Michaela. Nasmijala sam se i onda ustala, pridružujući joj se. Kratko sam mu mahnula te se uputila s Edith u suprotnom smjeru - glava joj je već bila nagnuta prema mojoj, bila je spremna čuti svaki detalj našeg razgovora.
*
Bilo je deset sati kad je Desiree napokon rekla da je spremna. Dakako, za nju nije bilo dostatno da se obuče normalno, s možda malo šminke. Ne. Ona je apsolutno morala zabljesnuti i biti u svojem najsavršenijem izdanju. Ove godine je bila savršenija nego prije, za što sam krivila Flinta s kojim je večeras očito planirala nešto više od razgovora. Nisam ju mogla kriviti, iako je bio Slytherin. I sama sam pala na šarm jednog arogantnog, netipičnog (istina je bila da je bio najtipičniji Slytherin ali sam se, ne bi li mi bilo lakše, uvjeravala u suprotno) Slytherina. Nipošto ju nisam krivila, već sam joj udijelila kompliment, najednom se osjećajući tako malenom u svojoj odjeći koja sada nije bila niti 's' od seksi. Osmijehnula sam joj se te otvorila vrata spavaonice, izlazeći prva. Ona je, dakako, izašla zadnja, još se jednom ogledavajući u ogledalu.
"Osjećam se ništavno pored tebe", nasmiješila sam joj se. Lianne i Edith su prošle ispred nas, njih dvije su bile puno opuštenije.
"Beatrice, ljubavi, govoriš apsolutne gluposti. Pa prelijepa si! Dakako, možda da si obukla minicu..." stala me proučavati, s duboko zamišljenim izrazom lica. Odmahnula sam rukom, govoreći joj da se pusti toga. Nespretno sam zakoračila na prvu stepenicu - umalo iskrivivši gležanj. Zastala sam, iznenađena Johnsonicinim izgledom. Dakako, ona je bila treća godina ali se nije moglo poreći da je netipično lijepa, barem večeras. Da... Svi (pa, gotovo svi) smo bili u najboljem izdanju. Svaka djevojka se ogledavala kad bismo prošli pored nečega što je imalo odsjaj. Da, svi smo išli kao velika grupica. Prvaši i drugaši uglavnom nisu išli - bili su premladi za takve stvari. Neki su pokazivali želju, a neki su tvrdili kako će im biti puno bolje ako sami ostanu u Društvenoj i naprave tulum za sebe. Redovno sam se smijala na to, nerijetko zaboravljajući kako je meni bilo.
"Ooo! Gryffindori su donijeli pića!" Hufflepuff kraj ulaza se nacerio i privio Georgea u onaj tipični muški zagrljaj. Fred mu je predao plamenviskije koje smo Edith i ja kupile nekoliko sati ranije, te prošao unutra. Činilo se kao da je zabava samo za odabrane, iako su svi mogli doći.
"Ej, Mark..." Dee mu se nasmiješila i okrznula se o njega. Nastavio ju je slijediti pogledom, čak i kad smo krenule tražiti mjesta. Ostavila me kod kauča jer joj je Flint prišao. Ja sam čekala Michaela kojem do sada nije bilo ni traga ni glasa, što je bilo čudno s obzirom da je cijela njegova ekipa bila ovdje. Svako malo bi mi se učinilo da ga vidim u gomili, ali je to bio samo neki Ravenclaw sa sedme godine ili Hufflepuff sa pete. Nakon nekog vremena sam potpuno izgubila nadu te prihvatila Harperov poziv za ples. Desiree i Flint su se očito negdje povukli; nije ih bilo na improviziranom podiju - a nisu bili ni na kaučima. Ubrzo sam odagnala misli o njoj i Flintu, baš kao i Michaelu te se posvetila plesu na glazbu sa snažnim beatovima koji su skoro potresali cijelu sobu. Činilo se da Harper uživa, osim što je cijelo vrijeme promatrao Hufflepufficu s pete godine - njegovu tihu patnju. Stotinu puta bismo ga uvjeravali da ima šanse, da djevojke vole starije dečke, ali niti jednom nije poslušao. Čudo.
"Ah, daj, odi više do nje", zakolutala sam očima i onda ga zaustavila. Još sam se jednom proderala kad je promrmljao nešto što je ličilo na ispriku. Okrenula sam se te pošla prema kaučima i sjedalima koja su sad bila skroz popunjena parovima koji se ljube. Neki su već bili pijani, iako je prošlo tek nekoliko sati (dva ili tri, tek je prošla ponoć). Lianne je stajala u kutu i pričala s Aidanom, nije slutilo na dobro. U prolazu se samo nasmijala i zaželjela mi sreću, iako se činilo da će njoj i Aidanu - obojima mrtvima pijanima - više trebati.
"Nema mjesta?" začula sam glas iza sebe. Isti tren sam shvatila, možda s malo previše oduševljenja, da je to Michael. Kimnula sam glavom na što me povukao u svoje krilo. Ruke su mi automatski našle njegov vrat te se obavile oko istog. Približio je svoju glavu.
"Kako bi bilo da se napijemo?" šapnuo je. Vragolasto sam se nasmiješila.
"Odemo odavde i-"
Nisam mu dopustila da završi. Ustala sam iz njegova krila, povlačeći ga za ruku. Prizvao je punu bocu plamenviskija i pošao za mnom dok su mu koraci polako prerastali u trk. Odškrinula sam vrata, provjeravajući ima li profesora koji patroliraju hodnicima. Umjesto njih sam samo vidjela Lianne i Aidana u nezgodnoj pozi, baš kao i par četvrtaša iz Ravenclawa koji su se, čini se, ugledali na Lianne i Aidana. Začula sam kako se Michael smije iza mene, ali nisam ništa rekla. Zaglavinjala sam prema najbližoj klupici koja je bila zaklonjena stupom, te sjela ondje. Michael je sjeo kraj mene, ubrzo se premještajući u takvu pozu da sam ja sad potpuno bila na njemu. Privukao me k sebi, pritišćući me čvrsto uz svoje mišićavo tijelo. Ruke su mi prešle preko njegovog trbuha, sve do njegovih hlača koje sam voljno otkopčala. Učinio je isto s mojim trapericama. Možda sam ipak trebala obući minicu, Dee je imala pravo. Nismo imali vremena za nešto duže, za nešto u čemu ćemo obadvoje puno više uživati. Okrenuo se, sad sam ja bila ispod njega. Zarila sam nokte u njegovu majicu, uzdišući, privijajući ga bliže uz sebe. Bilo mi je teško podignuti svoje nokte od njegova mesa, bila sam sigurna da ga je užasno boljelo - čak i ako je bio zaokupljen drugim stvarima. Kao da je to bilo jedino što me dijelilo od savršenstva, kao da će mi promaknuti osjećaj koji slijedi ako samo na tren ispustim dah ili njega. I na kraju je sve bilo isto - savršenstvo se nije dogodilo. Ne, osjećaj za kojim sam tako prokleto žudila - orgazam - se nije pojavio. Ispustila sam uzdah i nevoljko navukla hlače.
"Cigaretu?" ponudio mi je, istovremeno paleći svoju.
"Da, daj mi", uzela sam Marlboro iz njegove ruke te zapalila vlastitim Zippoom. Nagnula sam se unatrag, leđa su mi pronašla naslon klupice, istovremeno podižući noge na sam rub. Jebiga. Smučilo mi se od pomisli da je ovo razočaranje bilo nešto što sam čekala danima.
*pazite naslov. *roflmao* nda. palo mi je na pamet i onda sam to tu zakeljila. ne volim tvajlajt, baj d vej. :P
*Len - valjda će ti ovo biti dosta dijaloga. xD
*i... treća obavijest. :D ne slijedi baš puno kronološki knjigu. dakle, da. 'rihtam' si kako mi paše. :D
"Dobro jutro, Slytherini i Gryffindori", Snape je ušao u učionicu, štapićem razmještajući stvar koje mu nisu odgovarale. Neki su promrmljali u znak pozdrava; većina nije imala volje za takvo nešto. Ja sam bila među većinom; glave naslonjene na klupu, bilo je očito da sam umorna. Aidan me naglo lupio po leđima što me natjeralo da poskočim te se ispravim. Zlobno se nacerio na moj pogled pun mržnje i gnušanja - on se već navikao na to.
"Danas ćemo početi s nečim laganim", izvio je usne u smiješak koji je više sličio poruzi nego veselju. Naravno - na njegovim usnama nikad niste mogli vidjeti veseli smiješak. Samo taj izvijeni, zlobni. "Napitak živuće smrti. Sastojci su na petnaestoj strani vaše knjige."
Šuštanje stranica. Uzdasi.
"Radit ćete u paru. Slytherini s Gryffindorima. Livermore i Flint, Thomas i Huntington, Bell i Servyn", činilo se kao da sam ja jedina zastala na svoje prezime. Svi drugi su se već počeli razmještati, vadeći štapiće. Bilo je divno što ovo nije blok sat - samo četrdeset i pet minuta do sljedećeg zvona. Sada je već bilo četrdeset.
"Ej. Ja sam Michael."
Trznula sam se na zvuk njegovog glasa i raskolačila oči. Kad je uopće došao? Nisam ga čula niti osjetila. Odmahnula sam glavom, gotovo neprimjetno, i onda mu pružila ruku koju je prihvatio u čvrst stisak.
"Beatrice."
"Znam. Nisi bila neprimjetna", nacerio se te sam zamolila Boga da se ne izbelji i ne prasne u smijeh. Činilo se kao da to istinski želi, ali se suzdržava. Hah! Netipični Slytherin. To je zasigurno bilo nešto novo u čemu sam uživala. Bacila sam pogled prema Lianne koja je bila s Michaelovim prijateljom - činilo se da ga želi ošamarati iz ovih stopa. Ipak, duboko je uzdahnula i posvetila se listanju knjige. Michael se nasmijao iza mene.
"Prijateljica ti je, pretpostavljam, prenijela sve što sam rekao."
Odmahnula sam glavom, lažući. Željela sam to čuti iz njegovih usta, što god to bilo. Lianne je vrlo lako mogla pretjerati s 'istinom' te ju prilagoditi. Često je to radila - kako sam onda trebala biti sigurna u išta što kaže?
"Ne?" podignuo je obrvu te se nasmiješio. Izvijeni osmijeh mu je bolje stajao nego Snapeu. "Rekao sam da si zgodna. I ne bih imao ništa protiv toga da te vidim golu."
"Također", nasmiješila sam se te onda ubacila sastojak koji je bezbojnu tekućinu pretvorio u ružičastu. Na kraju je trebala biti plava, prema knjizi i onome tko ju je napisao. Nisam obraćala pažnju na autore - znala sam da mi to neće pretjerano koristiti.
Dodao je drugi sastojak, lagano dotičući moju ruku. Podignula sam pogled, ne reagirajući. Još sam suzdržavala histeriju koja se morala kad-tad pojaviti zbog njegove izjave kako bi me htio vidjeti golu. Možda i jesam navikla na takve stvari, ali je svakog puta bilo drukčije. Željela sam se naceriti od uha do uha, makar time i ispala smiješna, i početi hihotati.
"Oho. Servyn, Bell. Izgleda da dobro funkcionirate zajedno", nagnuo se nad napitak koji je polako poprimao plavičastu nijansu. "Da. Ovo će biti u redu."
Nastavio je šetati hodnikom, tu i tamo nekog opominjući za razgovor. Vidjela sam kako Desiree čavrlja s Flintom, pomalo i flertajući. Ah, Desiree. Oduvijek je bila takva da je to jednostavno postalo normalno.
Zvono se oglasilo, označavajući kraj još jednog sata. Snape je nevoljko dodijelio bodove Gryffindorima [50 za nas, 30 za Slytherine] i poslao nas van iz učionice. Hrpa prvašića je ujurila u učionicu, brzo zauzimajući mjesta. Neke su djevojke još ostale čavrljati vani prije nego što ih je Snape upozorio oduzimanjem bodova. Iskreno sam žalila tu djecu. No, valjda je i ovo bilo bolje nego ostanak kod kuće cijele Božje godine.
Bila je tradicija markirati Povijest magije. Nepisano pravilo koje su svi slijedili, bez iznimke. Redovito bismo se okupili u perivoju ili u ženskom WC-u te pričali, žalili se i smijali. Naravno - ukoliko je netko bio pušač, to je bila dobra prilika da poveća dnevnu dozu nikotina u krvi. U našem slučaju - svi su bili pušači.
"Onda, što je bilo sa Servynom?" Aidan je napokon upitao, gaseći cigaretu mlazom vode iz umivaonika. Slegnula sam ramenima; ne bi se moglo reći da smo se nešto uopće i dogovorili. "Mdaj. Doista ništa?"
"Rekao je kako bi me htio vidjeti golu", prasnula sam u smijeh. Uskoro su mi se pridružili o ostali - smijeh se zaorio ženskim WC-om, glasnije nego ikada. Ipak, Harper mi je prišao i muški me udario u rame, govoreći mi "To, frajerice" iz nekog nepoznatog mi razloga. Zbunjeno sam ga pogledala.
"Pa, poševit ćete se. To je barem jednostavno", Lianne je zakolutala očima. Poprilično poznata po shvaćanju svega veoma jednostavnim. "U subotu je tulum. I bit će tamo."
"Tulum? Meni nitko ništa ne govori", konstatirala sam, iznoseći poražavajuću činjenicu. "Zar sam ja osoba koju se ignorira ovdje ili koji kurac?"
Smijeh, ponovno. I školsko zvono.
Nabola sam komadić pite od bundeve na vilicu te ga počela promatrati kao da je najzanimljivija stvar na planeti Zemlji. Nitko se nije obazirao na mene; svi su imali prepuna usta te su se još trudili pričati. Nerijetko bi se počeli gušiti, a u tim slučajevima čarolija Anapneo je bila bogomdana.
"Ti ćeš to pojesti?" Aidan se nagnuo nad moj tanjur s pitom. Odmahnula sam glavom te mu dopustila da pitu prebaci u svoj tanjur. Odgrizla sam svoj komad s vilice i onda ga nevoljko prožvakala. Nisam imala volje za ničim; bila sam tako umorna. A i bilo mi je mučno od same pomisli da su nam već prvi dan zadali hrpu zadaća koje ćemo, tradicionalno, odgoditi za vikend.
"Hvala Bogu da je nastava gotova", izustila sam, odlažući vilicu na stol. Ispustila sam uzdah i izvadila mobitel iz torbe. Nije bilo signala, naravno. Ništa od bezjačkih stvari, osim radija, nije radilo u Hogwartsu. Postojale su čarolije kojima bih redovno osposobila mobitel i iPod. Bilo je praktičnije javljati se mobitelom doma, nego pismima. Iako su pisma bila tradicionalnija.
"Jebemu. Moram napisati pismo", promrmljala sam pod glas i onda vratila mobitel, istovremeno vadeći bilježnicu. Otrgnula sam komad papira te ga postavila ispred sebe, tražeći kemijsku po džepovima. Našvrljala sam kako je sve super, profesori su u redu, nitko me ne gnjavi te da bi bilo poželjno da mi pošalju pedeset galeona po sovi. Strpala sam pismo u torbu, i ovako ga nisam kanila poslati u skorije vrijeme. Tek navečer, kad bih svratila u sovinjak te našla slobodnu ušaru.
"Koliko ove godine tražiš?" Desiree je dobacila.
"Pedesetak galeona", slegnula sam ramenima i onda dohvatila preostali muffin sa tanjura. Aidan me prostrijelio pogledom i onda buntovno prekrižio ruke na prsima. Slegnula sam ramenima i odgrizla komad, ostavljajući muffin ispred sebe. Iz torbe sam izvadila Dnevni Prorok koji je, baš kao i uvijek, bio ispunjen kojekakvim tračevima i najnovijim saznanjem da je netko provalio u Gringotts.
"Merlinovih mu hlača!" Harper je prošaptao vidjevši naslov. Okrenula sam treću stranicu na kojoj je bio podrobniji članak te počela čitati, mrmljajući u bradu. Nisam niti primjetila kad su se svi okupili oko mene, kao da sam jedina koja prima Dnevni Prorok.
"Provalili su u sef 713. Kažu da je bio prazan", objavila sam, spuštajući novine na stol. Aidan ih je brzo zgrabio što gotovo i nisam primjetila. Gledala sam u oblake koji su se nazirali kroz prozor. Gotovo da je bilo besprijekorno sunčano, što je bilo čudno kad bismo u obzir uzeli da je prošlu noć padala kiša. Ipak, nisam promatrala oblake, gledala sam kroz njih, zadubljena u razmišljanje. Bilo je očito da su se ovo ljeto počele događati čudne stvari, a ovo je bila samo još jedna karika u nizu. Prekrižila sam ruke na prsima te zagrizla donju usnu tako jako da je počela krvariti.
"Ispričajte me, moram nešto obaviti. Vidimo se za pola sata kraj Crnog jezera", ustala sam te, zgrabivši torbu, otrčala od stola. Morala sam prepraviti pismo.
*
Stube prema, odnosno - iz, sovinjaka su uvijek bile prekrivene sovljim izmetom. Odbijala sam hodati po tome, te bih svaki put bacala čaroliju koja bi sve to izribala. Svi su, dakako, kolutali očima na moj perfekcionizam. Pošto mi to nije igralo nikakvu važnu ulogu u životu, samo bih to preskočila - također kolutajući očima.
"Jesi li, po običaju, izribala stepenice?" Harper mi je dobacio, igrajući se sa svojom čokoladnom žabom. Bio je naslonjen na bukvu koja je ovdje bila već stoljećima, pretpostavila sam.
"Ha-ha. Znaš, ponekad bih doista eskivirala od toga da Filch barem malo radi svoj posao. Hrkančina glupa", zadnje sam promrmljala u bradu te sjela pored Harpera. Automatski je legao i naslonio svoju glavu u moje krilo, nastavljajući s igrom. Čokoladna žaba je imala još nekoliko minuta, ta magija je bila kratkog vijeka.
"Zašto si onako nestala?" Edith me upitala, približavajući se. Napokon se smjestila u turski sjed te prstima zagladila vječno nemirni pramen.
"Morala sam prepraviti pismo mami i tati. Mislim da bi tata mogao znati nešto više o... o provali u Gringotts i sličnim događajima."
"Dakle, još se nešto događalo? Nešto za što mi ne znamo?" ozbiljno me pogledala. S lica joj je nestao smiješak koji je imala kad je došla. Nikad nisam tajila nešto od prijatelja, a sada sam očito trebala. Tata je izričito zabranio bilo kakvo spominjanje onoga što nam je ispričao u najstrožem povjerenju. A ja sam upravo kanila prekršiti obećanje dano tog dana.
"Da. Mislim... Postoje naznake da se Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti vratio."
Ispustila je uzdah, a Harper je podignuo glavu iz mojeg krila. Obadvoje su zaprepašteno gledali u mene, kao da ja imam neke veze s time. Edith je podignula ruku na usta, oči su joj se još više raširile. Pogled joj je bio pun straha, dok je Harperov bio ispunjen zaprepaštenjem i nevjericom. Nisam to trebala reći, ali nisam ih mogla držati u neznanju. Bilo je očito da se vraća, gotovo da se osjetilo. Smrtonoše su napali bezjake u centru Londona, a to nije bilo bez vraga. Bila su tu i govorkanja da će ponovno napasti Harryja. A začudilo bi me da to ne napravi.
"Šališ se", napokon je izustio. Osmijeh mu je zatitrao na licu, iako je bilo očito da niti sam ne vjeruje u to da se šalim. I poželjela sam kimnuti glavom, umjesto odmahnuti, samo da bi njemu i Edith bilo lakše. No, nije bilo smisla u životu u nevjerici, vlastitom sretnom staklenom zvonu u koje nitko ne bi mogao probiti sa strahom i nesrećom.
"Željeli ste istinu, evo vam je. No, mislim da smo sigurni u Hogwartsu."
"Eat! A naše obitelji? Što će biti s njima?" nije se više bojala, sad je bila ljutita. I potpuno sam ju razumjela. Da, mi smo tu - živi, zdravi i sretni. A naše obitelji su u surovom svijetu gdje ih Voldemort može ubiti svakog trenutka.
"Misliš da ja znam?" upitala sam ju, s koliko god sam mogla hladnijim tonom. "Moji će stradati prvi, ako itko strada. Tata je auror."
"Oh, da."
Skrenula je pogled prema svojim starkama. Kimnula sam glavom i naslonila se na bukvu, zatvarajući oči. Željela sam istjerati sve te nesretne misli što je bilo jednako moguće kao i to da se Voldemort preobrati na stranu dobra. Umjesto toga sam samo ispustila uzdah te, na Edithino čuđenje, počela pričati o tome kako Gryffindori trebaju novog tragača.
"Aha, laku noć", promrmljala sam i uvukla se pod pokrivač. Druge cure su već učinile isto, s iznimkom od Desiree koja je bila vani s Slytherinom kojeg je upoznala na Napitcima. Uživala sam u pomisli da ću ja sutra nju požurivati kako ne bismo zakasnile na prvi sat. Možda i neću, tko bi znao? I ovako me ignorirala nakon 'svađe' na doručku, što mi je savršeno odgovaralo iz nepoznatog mi razloga.
"Eat, spavaš?" začula sam Edith nekoliko minuta nakon što je Lianne zahrkala. Odmaknula sam pokrivač i ustala iz kreveta, odmahujući glavom.
"Oh, u redu. Htjela bih razgovarati s tobom."
"Reci", povukla sam pokrivač do koljena. Bilo je prohladno.
"Ja... Doista misliš da se Voldemort vratio?" upitala je. U glasu se osjetila nada, želja za time da kažem 'Ne. Glupost, eto što je to'. Umjesto toga sam slegnula ramenima, shvaćajući koliko sam beskorisna i koliko se Edith može ljutiti na mene zbog toga.
"Ne znam, Ed. Ne želim to misliti, ali to ne znači da se nije vratio", odgovorila sam. "Ali pretpostavljam da moramo vjerovati kako će sve biti u redu. Think pink i sve."
Nasmijala se. Kimnula sam glavom, ponovno navlačeći pokrivač preko glave.
Najnoviji CD Čudnovatih Sestara je već svirao u Lianneinom playeru, tako glasno da smo ga i mi ostali čuli. Najzad, on me probudio tako rano. Jer, za mene je sedam sati i petnaest minuta bilo previše rano. Pogotovo ako sam cijelu proteklu noć bila budna te se probudila s mamurlukom. Ipak, prisilno sam se ustala te oteturala do kupaonice, u potrazi za osvježenjem koje je hladna voda donosila. Zatvorila sam vrata, okrečući ključ u bravi. Čula sam kako mi Edith dovikuje da se požurim, ali doista nisam mogla. Sjela sam na poklopac WC školjke te uzdahnula, gledajući se u nasuprotno ogledalo s crnim okvirom. Nacerila sam se svojem odrazu te polako skinula pidžamu, već otvarajući tuš. Voda je bila ledena, ali nisam očekivala ništa drugo. To je bilo jedino što mi je trebalo. Nevoljko sam ušla u kadu, već osjećajući hladne kapljice na svojem tijelu. Zatvorila sam oči i stisnula zube, podižući tuš do ramena. Više nije bilo niti tračka pospanosti. Ledenohladna voda me razbudila toliko da sam bila spremna odigrati i metlobojsku utakmicu, da je bilo potrebno. No sada je i odlazak na nastavu bilo veliko dostignuće.
Navukla sam džemper preko košulje te ga izravnala, primjećujući kako mi je ipak malo uzak. Gryffindorski grb se ocrtavao na mojim prsima na što sam se samo nasmiješila, prizivajući starke štapićem. Doista nisam znala gdje sam ih točno položila u kovčeg, jer ono što sam radila definitivno nije bilo pakiranje. Samo sam ubacivala odjeću i cipele za koje sam mislila da će mi biti potrebni u predstojećoj školskoj godini. Pakiranje za zimovanje s Dee mi je još uvijek bila nepoznanica, ali nije bilo bitno. Pokušavala sam se koncentrirati na sadašnjost, obeshrabrujući se mislima o tome kako mi to nikad nije uspijevalo. Možda je to bilo još jedna moja mana.
"Beatrice, kunem ti se, da ako se ne požuriš-"
"Smiri živce, Dee", otpuhnula sam, vežući žniranac. Desiree je cijelo vrijeme stajala ispred mene, tapkajući svojim prikladnim crnim cipelama s laganom potpeticom u nervoznom maniru. Doista sam je voljela, Bože mi pomozi ako nisam, ali je bila iritantna s vremena na vrijeme. Zahtjevala je besprijekornost, pa čak i od mene - najsmušenije osobe u svemiru, i morala je biti najbolja u svemu. U tome i nije bio toliki problem, osim kad bismo se posvađale zbog te njene karakteristike.
"Ne seri", mirno sam joj rekla i nacerila joj se. Uspravila sam se i istegnula, podižući ruke iznad glave, što sam više mogla. Desiree je otpuhnula i okrenula se na peti, zatutnjavši prema vratima spavaonice. Edith je podignula pogled s Povijesti Hogwartsa tek toliko da vidi što se događa. Promrmljala je nešto što je sličilo "Tako mu Merlinovog šešira" pod glas te nastavila čitati, čekajući tren kad ćemo se uputiti prema Velikoj Dvorani. Izvadila sam knjige te ih posložila na krevet, još ne znajući što imamo danas - McGonagallica je poslije doručka dijelila rasporede. Ovog ljeta smo svi dobili pisma s rezultatima OČI-ju te predmetima koje, shodno s rezultatima, možemo pohađati. Ja sam mogla sve, iako sam se odlučila samo za nekoliko najkorisnijih poput Čarobnih napitaka, Čarolija i Obrane od Mračnih Sila. Ubacila sam tu još i Preobrazbu, baš kao i izbornu Skrb za Magična Stvorenja i Povijest magije. Otprilike isto su uzeli i svi moji prijatelji, s izuzecima i dodatcima. Ipak, bilo je sigurno da nitko ove godine nije kanio ići na Proricanje.
Ušli smo u Veliku Dvoranu, popraćeni pogledima prvašića - a i nekih starijih. Harper i Aidan su se smijali, dobacivali balun ispred nas, time privlačeći svu moguću (pomalo neželjenu, doduše) pažnju. McGonagallica je došla do nas i zamolila nas da sjednemo te poslušamo što ravnatelj ima za reći. Nitko se nije usudio niti promrmljati: "Ali svake godine govori isto!" iako smo to svi mislili. McGonagallica je bila strah i trepet; gotovo da je nadmašivala i samog Snapea.
Sjeli smo na kraj stola i posvetili se različitim aktivnostima dok je većina učenika slušala Dumbledoreov govor kako je lista svih 365 pravila i zabrana na Filchevim vratima, te kako je Zabranjena Šuma zabranjena za sve. Tu se našlo i upozorenje o oduzimanju bodova i kazni ukoliko izađemo iz dvorca poslije osam sati. Harper se nasmijao, u čemu sam mu se ja drage volje pridružila. Dumbledore je samo podignuo obrvu i nakašljao se, time pokazujući da je primjetio naše reakcije.
"No, dobro. Dobar vam tek!"
Stol se ispunio tanjurima prepunim raznovrsnih jela koje su vilenjaci napravili. Doista im se moralo priznati da su bili genijalni. Istog trena sam prisvojila tanjur prepun palačinki s čokoladom - najdražim mi jelom koje je, opakom slučajnošću, imalo i najviše kalorija od svega posluženog ovdje. Zanemarila sam tu činjenicu te se, sa širokim osmijehom, prihvatila jedenja.
"Oh, gospođice Livermore. Lijep izbor", McGonagallica se nasmiješila, čitajući sve što je Dee izabrala. "Čarobni Napitci, Preobrazba, Čarolije, Obrana od Mračnih Sila. Izvolite."
Nastavila je čitati, komentirajući svačiji izbor. Za Edith je to, na primjer, bilo "Ah, da. Morat ćete se koncentrirati na metloboj. Pretpostavljam da ga kanite igrati?" na što se Edith zacrvenila i slegnula ramenima, ni u snu misleći da je dovoljno dobra za neku englesku momčad.
"Oh, Bell. Pa, moram vam priznati da ste me iznenadili."
"Takva sam", nacerila sam joj se te uzela svoj raspored, čitajući što imam prvi sat. Napitci, dakako. Samo mi je još Snape trebao za dobro jutro. Edith je progunđala iz istog razloga pošto smo imale dosta zajedničkih predmeta, osim što ona nije imala niti jedan izborni. Zavidjela sam joj na slobodi - cijelo vrijeme će igrati metloboj, zafrkavati se i tu i tamo napisati pokoju zadaću. Moj će cijeli život biti zadaća i učenje zbog toliko predmeta, iako sam samo htjela biti novinarka u Vještičjem tjedniku ili nešto tomu slično. Razmatrala sam i karijeru u Odjelu Međunarodne Magijske Suradnje koja me u zadnje vrijeme sve više privlačila zbog komuniciranja za drugim zemljama. Oduvijek sam voljela putovati te je upravo zbog toga Odjel MMS-a bio najbolji za mene. Ili sam se u to uvjeravala.
"Idemo po stvari? Ili možda markiramo?" Lianne je sugestivno podignula svoju poznatu desnu obrvu, čekajući reakcije. Svi smo odmahnuli glavom - nitko nije bio siguran u to je li pametno markirati Snapea koji je bodove oduzimao i zbog najmanjih sitnica. Ispustila sam uzdah ustajući od stola, te se pridružila Lianne koja je već žurila prema vratima, gledajući na sat.
