<body> Sometimes we need to be cruel to be kind <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
< studeni, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Vrisak

Jer mi se jednostavno pisalo. I to je tako. :D

Svaka sličnost sa stvarnošću je namjerna i nipošto slučajna.


~1991. godina [ne ide baš uvijek kronološki :P]
~ovo je za moj užitak, ukoliko vam se ne sviđa - znate proceduru :D

Osmijeh

Image and video hosting by TinyPic
"Imperfection is beauty, madness is genius, and it's better to be absolutely ridiculous than absolutely boring."

Image and video hosting by TinyPic
"Dance like no one is watching. Sing like no one is listening. Love like you've never been hurt and live like it's heaven on Earth."

Image and video hosting by TinyPic
"Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music."

Image and video hosting by TinyPic
"The question isn't who is going to let me; it's who is going to stop me."

Image and video hosting by TinyPic
"We are all in the gutter, but some of us are looking at the stars."

Image and video hosting by TinyPic
"I became insane, with long intervals of horrible sanity."

Šapat

"A day without sunshine is like, you know, night."
Steve Martin

sunshine Pictures, Images and Photos

♥ Bee ♥ Marko ♥ Valentina ♥ Iva; ♥ Mia

CREDITS

design: ScreamDesign
help: x



...
27.11.2009. - 11:42

Pošto su me već neki pitali kada će novi post - na to ne mogu odgovoriti. Valjda sam na pauzi sada, ali ne znam do kada će trajati. Naravno - želim da mi javljate za svoje postove jer obožavam pisanje svakog od vas (i tući ću vas ako to ne učinite :P). :D Tako da - to možete u ovom ovdje postu.

Ne znam što će biti s Beatrice (koja mi i jest draga kao lik) jer otpočetka (a to je ono što me oduvijek mučilo) nije imala neku posebnu radnju. Bila je samo lik s normalnim teen životom u Hogwartsu - pa će biti što bude, jel. Eh, pa - prijatelj mi je pomogao da shvatim kako to ne može tako. I zato sam na ovoj pauzi. Bit ćete obavješteni kada shvatim neku višu Eatinu svrhu. ^^

Do tada - pišem s dvije genijalne cure na *ovom* blogu. : D Svratite, ako želite.

Volim vas sve. Image and video hosting by TinyPic

EDIT: Young blood, young bones. Nova priča. Beatrice, s njom je gotovo. Hpff jest bio važan dio mojeg djetinjstva i mojeg života, općenito, ali stvari koje volimo moramo pustiti. :)



| 26 | Komentiraj | Isprintaj | #


You come from where the fire is
13.11.2009. - 23:18

*znam da je sranje. -.- znam, i radim na tome. obećajem da ću se poboljšati ili što već. -.-

Suncu nije bilo niti traga i Beatrice se osjećala poprilično usrano. Taj osjećaj nije imao veze s time da je otišla s tuluma i sada nije bila mrtva pijana i onesviještena negdje na hodniku. Više ju je zamarala činjenica da joj je otac nestao (najvjerojatnije mrtav), a majka u Svetom Mungu. Pretpostavila je da bi trebala biti zabavna što joj je barem jedan roditelj potvrđeno živ ali nije mogla biti. Nije se mogla prisiliti na to. Stvar je bila u tome što je Beatrice Nunally Bell bila jedna užasno sebična osoba i trebala je nekoga da nju oplakuje, a ne nestanak njenih roditelja i majčino stanje.
Aurori i stari obiteljski prijatelji su obilazili njenu majku a ona se nije mogla prisiliti da ustane sa stolice i uđe u tu bolničku sobu, čak niti u trenutku kada je unutra bila samo njena majka. Nije željela razgovarati o tome što se događalo dok su bili u zatočeništvu a znala je da će to sigurno biti tema. Ukratko - sve joj se to gadilo i da je mogla istog trena bi se vratila u Hogwarts. No, nije željela da ljudi pričaju kako joj nije stalo i kako se ne brine pa je ostala u bolničkoj čekaonici u kojoj je sve smrdilo po alkoholu i paljevini. Harper je bio uz nju i to je nekako olakšavalo stvari. Čak i kad je Alex bio nasuprot njih i gotovo pola vremena buljio u Beatrice. Nije joj smetalo jer je Harper bio tu i grlio ju cijelo vrijeme tako da joj se lice nije vidjelo.

"Eat, moram ići", šapnuo joj je na uho i utisnuo poljubac na obraz. Otvorila je oči u strahu, panici. Kako je trebala preživjeti bez njega još sate i sate?
"Nemoj."
"Moram. Starci su došli po mene."
Kimnula je glavom. Razumjela je. Tu ništa više ne može. Njegovi roditelji su bili odlični, ali veoma odlučni. Čisto je sumnjala da će mu dopustiti da još ostane. Tu je bio već satima. Zaslužio je otići kući, ili u Hogwarts.
"Ja ću ostati", sa strane je čula Alexov glas i osjetila kako ju Harper predaje njemu. Bilo joj je potpuno svejedno kad je Harper morao otići. On joj je bio najbolji prijatelj, on joj je jednom obećao da će uvijek biti uz nju - on je ispunio to obećanje. Alex je definitivno bio nitko i ništa, iako je poslužio za to da Eat čvrsto obuhvati rukama i ne da joj da ubije Boga u činovniku koji je rekao da je njen otac proglašen nestalim a majka u Svetom Mungu. I poslije toga je plakala, plakala i plakala. Kad je napokon shvatila da više niti ne zna zašto to čini, Harper je bio tu i čvrsto ju je grlio. I onda se prisjetila obećanja koje je joj je dao na petoj godini, kad je također bio jedan teški period. Sve u svemu - Harper je bio tu i nitko ga nije mogao zamijeniti. A Bog zna da je Alex pokušavao.
"Beatrice? Žao mi je."
Kimnula je glavom i promrmljala nerazumljivo okej. Nije joj se dalo voditi razgovor s njim. Znala je da je prošao kroz sličnu situaciju (iako mlađi od nje) ali nekako opet nije razumijevao.
"Znam kako ti je... Ja-"
"Alex!" prekinula ga je u pola rečenice. "Znam, okej?! Jednostavno, nemoj... Ovo je dovoljno sjebano bez da ti pokušavaš razumijeti. Ne da mi se sada to. Možeš li biti tu i šutjeti, ili pričati o potpunim glupostima poput mana svoje cure?"
Nije pričekala odgovor. Ponovno je položila glavu u njegovo krilo i zaogrnula se nečijim kaputom. Nalikovao je na Alexov; miris nije bio poput Harperovog kojeg mu je ona kupila. Svi su znali koliko nije mario za izgled, a kamo li za sitnice poput parfema, frizure ili sličnog. Beatrice je to pokušavala promijeniti.
"Teško. Nemam curu", nasmijao se. Zakolutala je očima i okrenula glavu prema njemu. Odlučila je neko vrijeme samo zuriti u njega - nije imala što drugo reći. A i bila mu je dužna za njegovih sat vremena zurenja koji su je neopisivo živcirali.
"Pametnije mi je da šutim u vezi tvojeg dečka", iscerio se na što je samo kimnula glavom. Bilo je u redu kada je ona postavljala privatna pitanja dok drugi njoj nipošto nisu smjeli. Naravno - u nekima je uživala kada bi se imala čime pohvaliti. Sada jednostavno nije.
Sveukupno, osjećala se glupo u ovoj situaciji. Sjedila je kraj njega, s pogledom usmjerenim prema staklenom stoliću i spremna da odgovori na nekoliko glupih pitanja iako bi trebala plakati od tuge.
"Gospođice Bell?"
Osjećala se gotovo potpuno slobodno kad joj se vidarica obratila.
"Da?" podigla je ruku, kao na školskom satu.
"Vaša majka vas želi vidjeti."

"Bea!" začula je svoje ime i zastala na vratima. Njena majka je izgledala razmjerno dobro. Koja modrica, ogrebotina više-manje.
"Ehej, mama", nervozno se osmijehnula i sjela u stolicu pokraj majke. Uzela je Dnevni Prorok sa stolića kraj kreveta i promotrila naslovnicu. Stare vijesti - u novim novinama će Bellovi sigurno biti na naslovnici. "Kako si?"
Vivian je zbunjeno pogledala svoju kćer i onda slegnula ramenima.
"Moglo bi i bolje. Tvoj otac.. Pa, čula si što su ti rekli. Naravno, oni 'rade' na tome da ga pronađu. Pwuh! Prije će Dumbledore postati mrzitelj bezjaka", zakolutala je očima očito se ne opterećujući time da bi trebala olakšati kćeri. Zar je Beatrice doista morala znati (iako je to znala veoma dobro) da joj vjerojatno neće naći oca. Štoviše, vjerojatno je mrtav. I zašto se onda nitko nije trudio barem joj malo olakšati? Tako da se i ona može savršeno pretvarati da vjeruje u to da joj je otac živ i da će ga dovesti kući svakog trena.
"Pa, što onda kaniš? Odustati?" posprdno je upitala, nadajući se da to doista i nije odgovor.
"Ne, i vrlo dobro znaš da ne. Red Feniksa u kojem je bio tvoj otac će pomoći. I ovako planiraju napasti mjesto na kojem se Voldemort skriva."
Kimnula je glavom i odložila Dnevni Prorok. Gadilo joj se samo lice Rite Skeeter, tako nacerene i spremne da uništi još jedan život.
"Dogovorila sam s Alexom da večeras prespavaš kod njega. Ne želim da se vraćaš u Hogwarts ovaj vikend. I, Bea - bez gluposti kod njega."
"Da, da. Kao i obično. Idem sada. Sutra planiram prošetati po Londonu, svratit ću i do tebe", nagnula se i poljubila Vivian u obraz. U tom trenutku je vidarica ušla i priopćila joj ono što je već i sama znala - nije smjela dulje ostati. Nije to niti planirala. Ne, izašla je iz bolničke sobe i prišla Alexu, poprilično zbunjenog izraza.
"Imaš stan u Londonu i u Hogsmeadeu? Što si ti, jebeni princ William?"

*

Zijevnula je i pridigla se u krevetu. Očaravale su je sjene i boje na stropu. Obrisi auta koji su prolazili; ponekad bi se čak i čula policijska ili bolnička sirena. Cijeli svoj život je provela daleko od gradske vreve - bilo u predgrađu ili u Hogwartsu. Policijske sirene i promet ispod prozora su bili daleki snovi, barem za Beatrice. I, kako se činilo, upravo ih je proživljavala. Odmaknula je pokrivač pod kojim joj je i onako postajalo prevruće i prišla prozoru. Naslonila je vrške prstiju na prozorsku klupicu i pribila lice uz prozor kako bi mogla promotriti scenu na cesti. Činilo se da se nešto događa upravo ispred zgrade.
"Beatrice, što radiš?"
Trznula se na zvuk Alexova glasa. Nije mu bila pametna ideja preplašiti ju (iako to vjerojatno uopće nije bila njegova ideja), uzimajući u obzir sve što je proživjela. Srce joj je stvarno moralo biti slabo.
Okrenula se i uzdahnula, stavljajući ruku na prsa i provjeravajući disanje više iz navike nego li iz stvarne zabrinutosti za sebe.
"Nešto se događa ispred zgrade. Je li to... uobičajeno?" upitala je pomalo zbunjeno i onda se ponovno okrenula prema prozoru. Umalo je pomislila kako se radi o nekakvoj čaroliji - sve je bilo okupano crvenom i plavom svjetlošću. Alex ju je zbunjeno pogledao i onda prišao prozoru. Namrštio se i opsovao pod glas.
"Hej, što je?" dotaknula mu je ruku i zaustavila ga kada je kanio izjuriti iz sobe.
"Nije uobičajeno! Naravno da nije!" viknuo je na nju i onda otvorio svoj ormar. Izvadio je traperice koje su izgledale kao da bi joj mogle biti dobre, majicu i široku jaknu. "Obuci se. Idemo odavde."
Sad je bio njen red da bude ljuta. Čula je viku izvana i lomljavu u kuhinji. Alex ju je još jednom požurio, navirujući na vrata da vidi je li se spremila. U normalnim slučajevima bi joj bilo donekle neugodno što joj je upao u sobu usred presvlačenja, ali ne i ovaj put. Samo je nabrzinu nabacala stvari na sebe, pokupila štapić s noćnog ormarića te izašla na hodnik. Stajao je na vratima te mu je očito doista laknulo kad se pojavila u hodniku. Uhvatio ju je oko ručnog zgloba i praktički izbacio na vanjski hodnik. Nije ga se niti sjećala što je bilo doista čudno. Odlazila je do lifta čudeći se smeđim zidovima i pukotinama u istima.
"Kuda ćeš ti!?" viknuo je i onda ju ponovno ščepao za ruku. "Ti znaš da nas oni čekaju na izlazu? Smrtonoše, da! Aparatirat ćemo se."
Zakolutao je očima, vjerojatno u sebi govoreći koliko je samo glupa sa svojih nikakvih šesnaest godina. Da, u tom trenutku ju je užasno živcirao ali nije imala namjeru reći nešto - bilo bi samo gore da se posvađaju. Vjerojatno bi ju ostavio na milost i ne milost smrtonošama, a za borbu s njima (i to više njih) definitivno nije bila spremna. Ubili bi ju u samo nekoliko sekundi, ako i toliko.
"Spremna?"
Kimnula je i čvrsto ga uhvatila za ruku, uz jedan duboki udah. Mrzila je aparaciju. Osjećaj je bio poput provlačenja kroz usku cijev te je taj pritisak isisavao sav zrak iz njenih pluća. Uvijek bi došla na mjesto koje je trebala samo nekoliko sekundi prije potpunog gušenja. To ju je ostavilo nespremnom i ovaj put. Alex joj je nabrzinu promrmljao kako mora u dvorac, bez obzira što je pet ujutro i da će sve biti u redu. Bilo je glupo tražiti od nje da se pomiri sa situacijom i brine samo za sebe. Jer, koliko god se sebičnom činila - marila je za svoju majku. Za oca nije znala je li živ ili ne, ali je bio prevrijedan smrtonošama da bi ga samo ubili.
"Obećaj mi da ćeš me izvještavati!" viknula je za njim kad se okrenuo i ponovno pokušao aparatirati. Pogledao ju je te kimnuo glavom. Već u sljedećem trenutku je nestao, popraćen zvučnim praskom.

Ušla je u spavaonicu i upalila svjetla. Kreveti njenih prijateljica su bili prazni, naravno. Otišla je nešto prije ponoći a sada je bilo pet ujutro. Imala je osjećaj kao da su prošli dani, a ne samo nekoliko sati. Željela je zaspati ali je to bilo nemoguće, kao i kada je to pokušala kod Alexa. Sada ju je mučilo još više misli. Kolike su bile šanse da preživi kad su joj smrtonoše bili za vratom? I (mrzila je na to pomišljati) što će biti s njenom majkom? Je li Sveti Mungo dovoljno zaštićen da joj se ništa ne dogodi? Ne, Beatrice je rijetko bila optimistična - pogotovo u ovakvim situacijama. Morala je biti realna, što joj je drugo preostajalo? Nada samo produljuje bol, to je već odavno znala.
Zaobišla je nečiji kovčeg i prišla krevetu. Bacila je štapić na noćni ormarić (zbog čega je proizveo nekoliko iskri) i sjela na krevet, duboko uzdahnuvši. Zarila je lice u ruke i još jednom uzdahnula. Nije znala kako joj to može pomoći, ali je osjećala potrebu za tim. Kao da je sva ona gorčina koju je skupljala u sebi napokon krenula prema izlazu, nestajala iz nje. Nije niti primjetila kada je počela plakati i naslonila lice na koljena, sada na sredini kreveta. Bila je bijesna i tužna u isti mah. Voldemort je nakanio uništiti cijeli čarobnjački svijet, ali za to i nije previše marila. Marila je za to što je kanio uništiti njenu obitelj, koliko god to sebično zvučalo. Ali to je bilo to, zar ne? Sve je u redu ako Voldemort uništi obitelji vaših prijatelja, ljudi za koje znate - sve dok ne dira vašu obitelj? Onda je smak svijeta. Do tada to nije vaša stvar i nije vas briga. Beatrice je toga bila svjesna i nije se krivila. Najobičnije ljudsko biće - nije morala biti objektivna i mudra.
"Ulazi unutra, idiote jedan!" začula je Edithin glas i onda obrisala suze o koljena znajući kako će to ostaviti trag barem nekoliko minuta. Crveni nos nije mogla sakriti, ali nije bilo niti bitno. Zašto bi uopće išta sakrivala od prijateljica?
"Oh. Beatrice. Tu si. Kako to? Harper nam je rekao da ćeš prenoćiti kod Alexa", Desiree je izgledala zbunjeno ali nije dopustila da ju to omete. Sjela je pokraj Beatrice i privila ju čvrsto uz sebe pretpostavljajući da će se rasplakati i trebati tonu papirnatih maramica. Baš kao u američkim filmovima.
"Smrtonoše", Beatrice je prosiktala i otela se Desiree. "Moj otac je vjerojatno mrtav, majka u bolnici - ali tko zna koliko će trebati dok ne završi u.. u mrtvačnici."
"Jebem tebe i taj tvoj pesimizam!" čula je Liannein glas i onda ju prostrijelila pogledom. Bila je mrtva pijana, naizgled. Tko zna koliko je sranja napravila sa svojim dečkom. I što je uopće bilo s Aidanom?
"Previše se toga dogodilo ovu večer", Edith je konstatirala i sjela nasuprot Beatrice. "Pretpostavljam da ne možeš zaspati. Ne možemo niti mi, u tom slučaju. Samo da pospremim Lianne i onda ću izvaditi čokoladu i plamenviski. Pomoći će."
Eat se nasmiješila i odoljela porivu da čvrsto zagrli Edith i zahvali joj što pomaže. Naravno, pijanstvo i čokolada ništa nije riješavalo. Svejedno će se sutra morati suočiti s novostima, možda će završiti kod Dumbledorea (bila je poprilično sigurna da ju ne zove k sebi samo zato jer misli da će zaspati ili nešto) čitajući neko pismo s priopćenjem tužne vijesti. A možda (samo možda) sve bude dobro.



| 13 | Komentiraj | Isprintaj | #


Halloween
31.10.2009. - 14:07

*Preskačem koji tjedan. Baš sam osjetila želju za Halloween postom. Povrh svega - Halloween je večeras. ^^
*Ne odgovaram za to kako post ispadne. Sva sam chippy and cheery i ne mogu si pomoći. *giggle* I ne odgovaram za hrpu klišeja. *.*
*10. post - jo ho ho i boca ruma! *.* : D

"Eat, kunem se da ću ti zabiti ovu cipelu u guzicu ako budeš nosila te naočale."
"Kažem ti, Dee, to nije tvoj problem. Ako želim nositi naočale, nosit ću ih", Beatrice se nasmiješeno okrenula prema nervoznoj prijateljici i zatreptala. Nije imala pojma i mrzila je što to mora priznati. Svi su već danima, ako ne i tjednima, bili u pripremama za Noć Vještica. Svaka djevojka u Hogwartsu je znala što će obući (osim onih rijetkih koje nitko nije pozvao pa su odlučile ostati učiti, odnosno - plakati) i kakvu će frizuru imati. Beatrice jest bila pozvana (išla je s Harperom i smatrala da je to savršeno u redu za prvih nekoliko sati - niti on nije imao pratilju) i nije morala smišljati isprike za učenje, ali to svejedno nije riješavalo problem odjeće i frizure. Desiree bi se velikodušno ponudila da joj pomogne ali se Eat bojala priopćiti joj to. Vjerojatno bi čula cijelu tiradu u stilu njene majke - "Sve odgađaš za zadnji čas, dovraga! I što sad? Sad ja sve moram popravljati!" a do toga joj nije bilo rano ujutro. Znala je da će oko 17 sati, točno tri prije početka bala ipak progutati svoj ponos i prići Dee. Nekako se nadala da će se dogoditi čudo.
"Pa, ideš s Harperom. Misliš da bi bilo pametno da uskladite maske?" podignula je obrvu te se nagnula prema Beatrice dajući joj novu ideju. Naravno. Desiree je bila genijalna i kad nije znala o čemu se točno radilo u trenutnoj situaciji.
"Da, naravno! Dee, ljubim te!"
I doista je to napravila. Skočila je sa stolice ispred ogledala, zvučno cmoknula Desiree i izjurila iz spavaonice kao da ju goni krdo hipogrifa. A Desiree je (u slučaju da sazna) definitivno kao krdo hipogrifa. Zato je bilo potpuno normalno što je Beatrice ujurila u mušku spavaonicu 6. godine i bacila se na krevet kraj Harpera koji to nipošto nije očekivao. Čitao je čarobnjačku inačicu Playboya (ojadnog li imena - Playwizard) i uživao u samoći.
"Oops, valjda ne smetam", Eat ga je zabljesnula osmijehom i preotela časopis, gnijezdeći mu se u naručju. Pa, definitivno je bilo zgodnih djevojaka koje nisu izgledale puno starije od Beatrice - možda kao Desiree kad ima najviše šminke na sebi pa privlači poglede sredovječnih čarobnjaka.
"Eat, dušo, jesi li što trebala? Ili mogu dobiti svoj Playwizard natrag?"
"Ma da, ubrzo ćeš se ti ponovno igrati sa svojim Čarobnjakom. Samo trebam ideju za svoju masku večeras."
Nasmiješila se na seksualnu konotaciju koju je rečenica "Ubrzo ćeš se ti ponovno igrati sa svojim Čarobnjakom" imala i onda ispustila hihot.
"Znaš koja se meni posebno sviđa?" gotovo je osjetila da se Harper manično ceri. "Upravo ova. Mislim da bi ti apsolutno ništa perfektno stajalo."
Beatrice je prasnula u smijeh vidjevši potpuno golu djevojku na duplerici. Pomalo ju je podsjetila na Desiree pa je pokušala zapamtiti da će to vjerojatno i biti Desiree za tri godine. Nije u tome vidjela ništa loše - ljepota je bila ljepota i bilo je savršeno u redu slikati se gol za duplericu. Osim što to Beatrice nikad ne bi mogla, koliko god sklona ekshibicionizmu ona bila. Nije se mogla zamisliti s plavom kosom i umjetnim grudima što je redovno krasilo te gole djevojke. Ona je voljela svoje tijelo, koliko god nesavršeno (ali većinski savršeno, ili su barem tako tvrdili njeni muški prijatelji) bilo pa ju snovi o duplerici nisu previše mučili.
"Ah, znala sam da ćeš to reći. Ali - ipak ne. Što ti nosiš, uostalom?" okrenula se prema njemu i naslonila bradu na dlanove. Trznuo je glavom prema odijelu na stolici kraj kreveta.
"Odijelo, i to je to?"
"Aha. Ja i dečki ćemo svi biti takvi. Zaključili smo da nam se ne da oblačiti se posebno idiotski što je očita svrha ovog tuluma", zločesto se nacerio Beatrice i onda dohvatio časopis koji je nehotice ispustila.
"Nije loše, nije loše", promrmljala je (više sebi nego da odgovori Harperu) i ustala s kreveta. Nova ideja joj se upravo rađala u glavi.

*

Duboko je udahnula i onda izašla pred sud. Metaforički sud, naravno. Nije ubila nekoga iako joj je malo falilo kad je shvatila da je njena ideja neostvariva. Desiree ju je (ponovno) spasila, time zaslužujući doživotno ropstvo i čokoladu dugačku dva metra.
"Pa, kako izgledam?" sumnjičavo je ponovila pitanje koje su postavljali milijuni žena prije nje i koje će postavljati milijuni žena nakon nje. Najgore, a i najbolje pitanje u svemiru. U njenom slučaju bilo je najgore. Žene bi to obično pitale kada su znale kako izgledaju, samo ih je zanimalo tuđe mišljenje. Ona doista nije. Samo je navukla tu odjeću na sebe, obula cipele i raspustila kosu - baš kao što joj je Dee rekla. Znala je da to zahtjeva žrtvu od drugih djevojaka - jedina olakšavajuća (i gotovo glupo nemoguća) okolnost jest bila ta da su i Desiree, i Edith, i Lianne išle s dečkima koji su se odlučili jednostavno obući, bez maskiranja.
"Pa, iskreno... Kao jebenih milijun galeona, Eat."
Okrenula se prema ogledalu i zurila nekoliko minuta u svoj odraz. Bila je poprilično zadovoljna onime što je Desiree (uz njenu majušnu pomoć) napravila. Prvo što je primjetila je bilo to kako su joj cipele s visokom petom moćno stajale. Drugo je bila ta prekrasna haljina zbog koje je bila sigurna da će pasti na dupe svi koji je vide. A treće je bila činjenica da u životu nije nosila krvavo crveni ruž a sada joj je perfektno stajao. I nešto najnormalnije je bilo skočiti na Desiree, izljubiti ju (uz pozornost zbog spomenutog ruža) i zahvaliti svima što su tako prokleto dobre prijateljice da su svoje kostime zamijenile za nešto prekrasnije haljine. A činilo se da svaka od njih ima barem jednu i to im nije smetalo.
"Woo. Mislite da se možemo zvati Četiri milijuna galeona ili nešto?" Edith je dobacila, smijući se. Beatrice je samo kimnula glavom moleći neku višu silu da se ne rasplače sad kad je napokon uspjela nanijeti eyeliner.

Glazba je bila glasna, pića žestoka a zraka premalo. Moglo bi se reći da su doista svi uživali. Tulum se nije pretjerano razlikovao od onih prijašnjih u organizaciji učenika. Svi su prvo sišli u Veliku Dvoranu na jelo, ponašajući se potpuno normalno. Nakon toga je na hodnicima nastala sveopća strka i metež jer su svi jurili u svoje Društvene prostorije kako bi se što prije presvukli i otišli na tulum u Sobu Potrebe. Naravno da profesori nisu znali za taj tulum - ne bi bio dopušten. Niti jedan učenik nije smio biti izvan svoje Društvene prostorije nakon devet sati (tu je izuzetak bio Božićni bal) a ovo je bio savršen povod za kršenje pravila. Pogotovo kad je donešeno nekoliko litara Plamenviskija i zvučnici koji bi vjerojatno doveli zvuk u svaku prostoriju u Hogwartsu (a prostorija je, vjerujte, puno) kad bi se magično neprobojna vrata otvorila. Zato se čekalo da svi dođu (u organizaciji je bio po jedan član iz svakog doma, pa čak i iz Slytherina) i da se vrata mogu zatvoriti. Bend je bila hrpa nadobudnih klinaca sa četvrte godine, ili je barem tako Aidan rekao. Bilo je korisno imati ga među prijateljima, to svakako. Znao je sve o svakomu što ga je činilo babom tračarom, ali nikome doista nije smetalo. Ne kad bi se Harper u potpunosti zaljubio u neku žensku o kojoj je Aidan imao sve informacije, ili kad bi Eat bila potpuno opčinjena glupim Slytherinom koji je bio toliko narcisoidan da je vjerojatno i samog Narcisa premašio. Aidan je znao sve.
"Nisam vidjela Servyna večeras."
Beatrice je stajala pokraj Aidana upravo zbog njegove informiranosti. Iako je protekla tri tjedna ignorirala Michaela, sada ju je doista zanimalo zašto ga nema. Pretpostavljala je da je u jednoj od sporednih prostorijica (Soba potrebe je bila stvaaarno velika) sa novom curom.
"Oh, bio je tu negdje. Inače, izgledaš stvarno dobro večeras. Šteta što sam s Lianne, možda bi tu i bilo nešto", namignuo joj je i obgrlio ju jednom rukom.
"Da, Aide, samo ti sanjaj! Čula sam da tako možeš imati i Pamelu Anderson."
Zakolutao je očima i dozvao još jednu čašu nečeg što je podsjećalo na bezjački punč. Beatrice nije imala želju za kušanjem - nešto drugo joj je potpuno odvuklo pažnju. Vrata su se otvorila i propustila unutra šačicu momaka koji su izgledali kao da su već odavno završili Hogwarts. Među njima je bio i Alex kojeg je Harper odmah primjetio i odjurio do njega kako bi ga pozdravio. Beatrice je to također željela učiniti ali nije bila sigurna sjeća li je se Alex uopće. Vjerojatno je bila "samo još jedna od Harperovih prijateljica", ali ju to nije pretjerano smetalo.
"Gdje je Lianne, kad smo već kod toga?" obratila se Aidanu koji je, čini se, mislio na istu stvar te se zbunjeno ogledavao po dvorani. Slegnuo je ramenima čuvši Eatino pitanje te nastavio gledati. Beatrice je doista zamolila neku višu silu da Lianne opet nije pijana i ne vara Aidana. Ali bilo je prekasno. Činilo se da Lianne ne mari što radi, i s kim to radi. Bio je dovoljan jedan korak da se vrata otvore i ona i neki novi dečko ispadnu van. Aidan je to primjetio i Beatrice je znala da ne vrijedi vikati "Gle! Leteća svinja s ljubičastom njuškom!" koliko god je to željela učiniti da popravi trenutak, učini da Aidanu bude lakše. Lianne je svejedno ispala van i Aidan je svejedno izjurio iz Sobe Potrebe rušeći sve što se nalazilo pred njim. A kad joj se Alex obratio znala je u dubini sebe da dolazi s lošim vijestima.



| 14 | Komentiraj | Isprintaj | #


too little, too late
14.10.2009. - 21:20

Ulične lampe su obasjavale troje učenika koji su se smijali na sav glas i teturali po popločanoj stazici pored Medičarnice. Dolazili su iz smjera Veprove glave - one neugledne gostionice čiji je vlasnik davno bio u novinama zbog nečeg sumnjivog što je imalo veze s kozama. Veprova glava je bila poznata kao jedino mjesto u Hogsmeadeu u kojem su maloljetnici za dovoljnu svotu novca mogli dobiti alkoholno, zabranjeno im piće. Činilo se da se to troje učenika time itekako okoristilo. Viša djevojka, plave kose, se oslonila na nižu brinetu te ponovno prasnula u smijeh. Jedini dečko u skupini (tko samo zna što su radili?) se presavijao od smijeha te svako malo dolazio do zraka. Činilo se da ih obadvoje nasmijava najniža u društvu - malena brineta kojoj su iz kuteva očiju klizile suze smijeha. Kosa joj je bila potpuno raščupana a naočale nakrivljene. Svo troje se svalilo na klupicu ispod lampe te nastavilo smijati. Poneka stanovnica Hogsmeadea bi izašla van i priprijetila im ukoliko se ne smire. Nije se činilo da mare. Bili su prepijani za takvo nešto. A to je također izazvalo nova coktanja - pogotovo kad su žene koje su se okupile oko svijetiljke ispred tri kuće shvatile da je brineta zapravo Beatrice Nunally Bell - djevojka čiji su roditelji oteti. Ipak, one ju nisu sažaljevale već su komentirale kako bi i one dale da ih otmu kad bi imale takvu groznu kćer. Beatrice se pravila da to ne čuje te dobro zapamtila kako će im dobaciti "Šutite pijanice jedne nadrkane" kad se odluči na ustajanje s klupe. I ovako će pričati o njoj - eto im novog povoda da kažu kako je grozna i neodgojena balavica. Za sada se zadovoljila sjedenjem (ili ležanjem) na klupi s glavom u Harperovu krilu. Nije bila sigurna da će moći do Društvene prostorije.

Promeškoljila se ispod pokrivača te upitala, nikog posebno, koliko je sati. Željeni odgovor nije dobila što ju je poprilično zbunilo. Zbacila je cijelu planinu pokrivača sa sebe (tek je tada osjetila kako se preznojava) te pogledala kroz prozor nasuprot njena kreveta. Soba u kojoj se nalazila definitivno nije bila spavaonica koju je dijelila s Desiree, Edith i Lianne. Jer, tu su bila još dva kreveta u kojima su bili Harper i Edith - čudno stisnuti jedno uz drugo. Kreveti su bili dogurani tako da su izgledali kao bračni - Beatricein je bio trinaesto prase no ipak je bio tu. Pitala se koji se vrag prošle noći dogodio - kako su bili tu gdje već jesu (a nije imala pojma gdje je to točno)?
"Ed..." prošaptala je. Glas joj je zvučao promuklo - kao i svakog jutra. Izbjegavala je razgovor do doručka - tek bi tada njen glas postao normalan, mekan.
Edith nije odgovarala. U snu se okrenula prema Harperu i omotala ruke oko njegova struka. Beatrice se zahihotala i onda prišla prozoru žaleći što nije ostala pod toplim pokrivačima. Bilo je očito kako je kraj listopada - u sobi nije moglo biti više od 13 celzijevih stupnjeva.
"Gdje smo, dovraga?" upitala je samu sebe i sjela na fotelju ispod prozora. Kutija cigareta je bila na prozorskoj klupici što ju je poprilično začudilo. Skočila je kao oparena kad je shvatila da se radi o vrsti koju je najviše voljela.
"Edith, Harpere! Budite se!" naizmjence ih je pokušavala probuditi i oblačila se. Sva njena odjeća je bila na stolici što je uvelike olakšavalo stvari. Na sebi je imala tek bokserice i majicu bez rukava koja je služila kao zamjena za potkošulju.
"Isuse, Eat! Prerano je da kreštiš", Harper je promrmljao i onda odgurnuo pokrivače sa sebe. "Kod mojeg bratića smo, smiri se. Tek je subota - nikog nije briga."
"Oh."
Zbunjeno ju je promotrio. Bila je dobro, bila je živa i nije plakala. Nikakav živčani slom - samo jaka glavobolja. Sve je bilo u redu - nije imala jutarnje slomove. Jutarnji slomovi su (za slučaj da se pitate) histeriziranja i plač nakon buđenja. Sve vas nevolje puknu i želite umrijeti - prerano je da se suočite s njima a svejedno su tu. Nije potrebno spomenuti da ih je Beatrice imala svako božje jutro proteklih nekoliko tjedana.
"Okej sam. Oprosti, počela sam paničariti", sjela je pored njega i naslonila glavu na njegovo rame. Nije mogla ponovno zaspati - previše se razbudila.
"Njaa. Gledaj, Al je dolje. Odi k njemu. On se također ustaje u cik zore."
Kimnula je glavom i ponovno pokrila Harpera. Činilo se da njemu nije bio problem nastaviti spavati kao njoj - zahrkao je za manje od minute. Provukla je prste kroz njegovu kosu te ustala s kreveta. Jakna (koja je više sličila na gornji dio trenirke - Dee je izluđivala ali je ju je Eat obožavala) je visila na vratima te ju je Beatrice lagano skinula na izlasku. Traperice, potkošulja i ta trenirka - nije joj se dalo raditi nešto s kosom - nije marila. Zapravo jest ali je bila preumorna i glava ju je previše boljela za tako nešto. Jedva da je došla do kuhinje otkud je čula zvukove pri silasku u predvorje. Glava ju više nije onako ugodno (?) boljela, sada je to bila probadajuća bol - kao da su joj deseci noževa prolazili kroz lubanju u istom trenutku. Željela je udariti istom o zid u nadi da će tako otupiti.
"Mamurluk? Nisi se smjela napiti."
Otvorila je oči i protrljala slijepoočnice. Harperov bratić se nije udostojio okrenuti. Al ili kako ga je već Harper nazvao.
"Oh, znam to. Inače, Beatrice. Ti si...?"
Otresao je ruke prema krpi te ih naposlijetku obrisao istom. Prošao je prstima kroz kosu te se okrenuo baš kad mu je Beatrice htjela prići. Bio je znatno stariji od Harpera - 23 ili 25. Čak bi se usudila i pomisliti na dvadeset i sedam. Naravno - to nipošto nije značilo da nije bio itekako zgodan, odnosno - šarmantan.
"Alex."
Pružio je ruku prema njoj tako da je veoma dobro mogla vidjeti ožiljke i opekotine. Bavio se zmajevima. Bio je to riskantan posao, ali u zamjenu je išao i adrenalin koji ga je, pretpostavila, poticao. A zasigurno je i volio ta ogromna, naizgled strašna bića. Beatrice nikad nije zazirala od njih - fascinirali su je ali ne dovoljno da bi im dopustila da ju unakaze i opeku - više puta.
"Zmajevi?" podrugljivo se nasmiješila te sjela na barsku, povišenu stolicu.
"Vidim da znaš o čemu pričaš. Oh da - radim u Walesu već nekoliko mjeseci. Velški Zeleni nisu tako bezopasni, a ja sam još amater."
Sad je ona prošla prstima kroz kosu.
"Čisto sumnjam", nasmiješila mu se. Uzvratio joj je, lagano podižući desnu obrvu. "Ti i Harper ste u rodu?"
"Da. Moj osam godina mlađi bratić", prasnuo je u smijeh i zamahom štapića skinuo kavu sa štednjaka. Dakle - imao je dvadeset i četiri godine. Ne da je to Beatrice smetalo - nipošto. Na kraju krajeva (a zbog toga se i sama začudila), nije ga promatrala na taj način. Bio je Harperov bratić i to je bilo to. Ništa više, ništa manje. Na njenu žalost. Znala je da joj Harper nikad ne bi oprostio. Ili bi ju jednostavno zezao na temu toga dok ne svisne.
"Tvoji roditelji su oteti prije nekoliko tjedana?" upitao je nalijevajući joj kavu u bijelu porculansku šalicu. Progutala je knedlu u grlu i kimnula glavom. Nije se činilo da gubi dobru volju - shvatila je da se mora pomiriti s tom činjenicom. Što prije, to bolje.
"Voldemort sve uništava. Znam kako ti je, što se toga tiče. Moje roditelje je ubio kad sam bio malen. Ali eto, to te spusti. Shvatiš kako sve nije tako divno i krasno. Harperovi roditelji su bili super. Živio sam s njima do punoljetnosti."
Raširila je oči na to. Harper je rijetko spominjao Alexa, ako ikada.
"Naravno, ja sam već završio Hogwarts kad ste vi krenuli", iscerio se. Znala je da upravo odolijeva porivu da kaže "Ah, vi balavci" pa mu se počela diviti što je to zadržao za sebe. "Bio sam Gryffindor. Najbolji dani mojeg života. Doduše - niti sada nije tako loše."
Beatrice se osmijehnula i otpila gutljaj. Vidjela je kutiju cigareta nedaleko od svoje lijeve ruke. Black Devil. Svi su ih spominjali iako je ona smatrala da ima puno većih zadovoljstava nego probati Black Devil. Dopustila si je da izvadi jednu te ju zapali zelenim upaljačem izvađenim iz Alexova džepa. Zabavljeno ju je promatrao dok je uvlačila dim i shvaćala koliko su Aidanove riječi ("Moraš to probati, Eat. Savršeno je.") istinite.

*

Beatrice bi se mogla zakleti da je bilo nešto u načinu na koji je mirisao subotnji zrak. Sloboda pomiješana sa srećom svih učenika koji su prolazili glavnom ulicom u Hogsmeadeu. Odlazili su ondje kako bi se opustili, zaboravili na zadaće koje su gotovo svi redovno odgađali za nedjelje. Nitko ih nije volio i bile su užasno hektične - ne kao perfektne subote. I zato je bio posebni gušt sjesti u Tri metle, naručiti pivoslac i jesti novu ogromnu čokoladu iz Medičarnice ("Posebno dugačka - dva metra."). Sve to u, naravno, odličnom i zabavnom društvu kojem nije palo na pamet spomenuti obaveze. Djevojke bi, veoma stereotipno, pričale o dečkima i o spojevima te komentirale najnovije proizvode. Beatrice je to znala iz prve ruke pošto je do treće godine provela dosta vremena u isključivo ženskom društvu. Onda je Edith u društvo uvela i Harpera (metloboj) koji je odnekud dovukao i, isprva ukočenog, Aidana. Postali su društvo koje se tu i tamo odvajalo, isključivo zato što su dosta vremena imali drukčije interese. Ali su beskompromisno bili prijatelji pa to sve nije bilo bitno.

"I tako je Eat pala na foru i-"
Harper nije mogao nastaviti. Prasnuo je u smijeh koji je zadržavao tek toliko da bi anegdotu mogao ispričati do kraja (glas mu je pritom zvučao kao da je unio previše helija u pluća). Beatrice se smijala s njim. Priča koju je beskrajno mnogo puta prepričavao je već bila prastara i Eat se dobrano navikla na nju. Bila je poprilično sigurna da će ju Harper jednog dana prepričavati na njenom vjenčanju, kad bude kum.
"Svi znamo tu priču, dušo", Edith je pokroviteljski potapšala Harpera po tjemenu. Nije se prestao smijati - Edithino tapšanje ga je čak i još više nasmijalo. A poslije njegovog smijeha počela je lančana reakcija. Harper->Edith->Alex->Beatrice.
Petnaest minuta kasnije, smijeh je zamro. Edith je nešto pričala Alexu (njen ujak je uzgajao himere koje su Alexa također zanimale) a Harper i Beatrice su raspravljali o mogućnosti da organiziraju tulum. Ipak, Beatrice se sjetila grupice hihotavi hufflepuffki koje su pričale o tulumu u hufflepuffskim prostorijama. Obično su ti tulumi bili bez pića i sveukupno kao veća okupljanja prijatelja. Drugi domovi su ih izbjegavali u širokom luku.
"Trebali bismo krenuti", Edith je izjavila i ustala. Izravnala je prednju stranu traperica i prišla bliže Beatrice.
"Ako baš morate. Uglavnom, znate da ste ovdje dobrodošli", iscerio se. Harper je kimnuo, s identičnim cerekom, a Edith zahvalila. Beatrice je također promrmljala nešto najsličnije "Hvala" i onda izašla, brzo mahnuvši.

Novi projekt ili nešto slično: ×



| 19 | Komentiraj | Isprintaj | #


all or nothing
07.10.2009. - 15:21

*počinjem pisati u trećem licu - valjda ne smeta
*znam koliko je post zbrda-zdola - imala sam toliko ideja a bila sam tako neuspješna u tome da ih pretočim na virtualni papir >.<

Dobra stvar kod Hogwartsa je bio nedostatak roditeljskog nadzora. Svi smo, vjerujem, iskusili rokove i kojekakve kazne. Eh pa, sve kazne u Hogwartsu su bile mačji kašalj naspram onih (ili ih je barem Beatrice tako doživljavala) "Nema izlazaka tjedan dana - kako se usuđuješ odgovarati!?" Ribanje noćnih posuda u bolničkom krilu je bilo mjerljivo, ali opet donekle lakše. Dakle - slobodno bismo mogli zaključiti kako je Hogwarts bio blaženstvo.

Ipak - Beatrice bi sada stotinu puta radije dala svoj čarobnjački dar natrag ili pretrpila tisuće i tisuće kazni - kad bi joj ih netko mogao dati. A upravo u tome je bio problem. Njeni roditelji su nestali. Odnosno - oteo ih je Voldemort. Duboko u sebi je znala da su živi - osjećala je to. Mogli ste to slobodno nazvati intuicijom ili nečim sličnim - ponegdje nepouzdanim. Nije si dopuštala da misli kako su umrli - svaki put bi odmaknula te misli iz kovitlaca trenutnih te se koncentrirala na nešto drugo. Planiranje ljetnog odmora je bilo puno lakše. Oni će biti tu i ponovno će se dosađivati na obali. Ipak - sada će ih više cijeniti. Jer, nikad ne znamo što smo imali dok to ne izgubimo.

Tri metle je bio tipični čarobnjački lokal. U osam sati navečer nikog nije bilo ali to nije omelo Beatrice da sjedne u separe i naruči pivoslac. Madame Rosmerta nije ništa rekla - samo je kimnula glavom te ju pomalo sumnjičavo promotrila. Beatrice se pravila da to ne primjećuje te je nastavila potezati rukave svojeg sivog džempera preko dugačkih, vitkih prstiju. Nekad je lakirala nokte ali joj se sada jednostavno nije dalo. Zanemarila se zadnjih nekoliko dana i to je bilo očito. Čak se niti za tulum nije željela posebno urediti, a nastava i obični dani se nisu spominjali. Kosa u repu, naočale nabijene na nos (mrzila ih je nositi ali radije to nego da ostane slijepa ili joj se dioptrija znatno poveća) i nešto udobno. Desiree bi coktala ali se Beatrice, opet, pravila da to ne primjećuje. Nastavila bi raditi što je radila, potpuno smirena.

Sada neće moći.

Suzdržavala se (iako je i njoj samoj bilo nepoznato zašto) od plakanja. Željela je jecati i plakati sve dok potpuno ne presuši. Iako se čvrsto nadala i vjerovala u to da su joj roditelji živi, postojala je ta sumnja koja je stvarala tjeskobu i tjerala ju u plač. Trebala je nekog da ju uvjeri kako će sve biti dobro a znala je kako su svi preracionalni za tako nešto. Pogledat će ju onim pogledom te, nevoljko, reći ono što želi čuti. Čak niti neće željeti zvučati iskreno. Svejedno im je i Beatrice je to razumjela. Nekad je i ona bila takva. Ali sve se mijenja, zar ne?

I zašto (to se pitanje gotovo sasvim slučajno postavilo u njenoj glavi) održavamo fasadu 'Sve je dobro i sve je za pet' kad se zapravo lomimo iznutra i želimo umrijeti? Zašto ne smijemo dati nekome da nas dotakne? Je li to neki obrambeni sustav koji automatski stvaramo zbog toga što smo već više puta bili povrijeđeni - kao solju dotaknuti na ranu ili na opekotinu? Pokušavamo li biti snažni kad nismo ništa jači od novorođenčeta koje je tek donešeno na svijet? Ili glumimo snagu? Je li nam tako lakše ili je stvar u predostrožnosti?

Pogledala je prema prozoru i zatreptala.

*

Činilo se da svi odjednom znaju tko je ona i što je važno u vezi nje. Mrzila je došaptavanja kud god bi otišla te se više puta izderala na neke 'nedužne' ("Mah, sve ti je to relativno" - kako bi Aidan rekao) trećašice. Pomagalo je što je izgledala kao zombi pa bi one prestrašeno vrisnule te potrčale u drugom smjeru. To joj je barem olakšavalo učenje u knjižnici kad već u Društvenoj, iz istih razloga, nije mogla. Zašto je odjednom sve počelo biti briga? Kako je nestanak njenih roditelja (koji se u međuvremenu pojavio u Dnevnom Proroku) mogao postati sočan trač, ili bilo kakav? Netko očito nije imao dušu, pretpostavila je i odmahnula rukom glumeći da ju nije briga i da ne mari. Ali marila je, itekako je marila.

Satovi Čarolija su bili izuzetno hektični i Beatrice je shvatila kako zapravo uživa u njima. Čarolije su joj oduvijek išle doista dobro te s time nije imala problema. Kadgdje bi nekome pomogla oko inkantacije i pokreta te se vratila naprednim čarolijama koje joj je Flitwick zadavao. Najbolji dio je bilo to što ju je rijetko tko primjećivao. Svi su bili zauzeti svojim poslom i nitko se nije došaptavao, a pogotovo ne o njoj. Bila je još jedan izmoreni, znojni učenik kojem pramenovi kose padaju po licu od napora.
Bila je okružena svojim društvom koje se trudilo ne izbjegavati ju. Dakako da im je to bilo teško - cijelo vrijeme je zračila negativnošću i svi su postajali depresivni oko nje. Ipak - Harper i Edith se nikad nisu odmaknuli ako drugi jesu. Harper je stalno dobacivao neke fore i prijateljski ju grlio, a Edith je bila kraj nje, empatično ju gledala i pružala rame za plakanje. Beatrice to, naravno, nije iskoristila - njeno rame za plakanje jest bio rub kade kad bi šuštanje vode zatomilo njen plač.

Kao i inače - glumila je tu neku hladnoću ispod koje nitko nije mogao prodrijeti, koliko god se snažno trudio. Tog dana su učili neverbalnu čaroliju vatre i vode je bilo kao u priči. Gotovo da nije postojao učenik ili učenica koji nije bio potpuno mokar od gašenja vlastite (ili tuđe) vatre. Beatrice je bila sretna što joj je jedino rub suknje bio spaljen i košulja potpuno mokra. Za kosu se nije moralo niti pričati - bila je povezana u punđu na potiljku - potpuno mokra.
"Beatrice, hoćeš li mi pomoći oko ovoga?" Edith ju je upitala, pažljivo birajući ton. Beatrice je lagano kimnula glavom i zasukala rukave koji su joj se zarolali do ručnih zglobova. Uzela je štapić u ruku i jednim potezom isušila svu vodu s Edithine klupe.
"Eh, hvala. Znaš kako sam nespretna i sve to", nasmiješila se i potapšala Beatrice po mokroj košulji.
"Ne budi smiješna. Savršeno si.. koordinirana."
Edith je prasnula u smijeh a Beatrice zajedno s njom. Naravno da to nije bio pravi smijeh ali bilo je barem nešto. Harper je podignuo obrve te nastavio s forama iako ga je Beatrice već na početku sata zamolila da prestane - nije joj bilo do smijanja. Sada nije rekla ništa - znala je da su prenaglili ali su vjerojatno imali pravo na to. Bila je zombi proteklih nekoliko tjedana i svakako im se morala ispričati zbog toga.
"Iskrene isprike na mojoj katatoniji. Ja..." nije imala ispriku. Nije željela reći 'Ja sam u teškoj situaciji. Roditelji su mi nestali i bojim se da su umrli. Naravno da to prikrivam - ne želim vas mučiti s time. Ili možda žudim za pozornošću i sažaljenjem.'
"Hej, nije bitno", Edith ju je privukla u zagrljaj. "Svi prolazimo kroz teške periode. Tu smo ti, znaš to."
Beatrice je kimnula glavom a Harper također.
"Što znači da te večeras izvlačimo iz Društvene i idemo se napiti u Hogsmeade. Vrijedi proslaviti ovaj petak. Već ga vidim u povijesnim knji-"
Nije dovršio rečenicu - Edith ga je snažno lupila u rebra laktom te se nacerila Beatrice.

*

Bilo je poprilično očito da joj Edith i Harper neće dati da se tako lako izvuče iz 'dogovora' za Hogsmeade. Već su napravili cijelu rutu i proračunali kako će se i gdje opiti. A Beatrice s njima. Znala je kako je to velika stvar s obzirom da Edith alkohol i nije bio tako drag koliko, na primjer, Harperu. I zato je cijenila njihov pokušaj da ju izvuku iz Društvene u kojoj je provodila većinu vremena sada kad su se stvari donekle smirile. I za tu večer je imala plan (Povijest magije i Čarobni napitci) te se dogovora prisjetila tek kad je Edith uskakutala u spavaonicu i počela tražiti nešto za obući. Nije niti zucnula o tome kako tu večer ipak želi ostati u Hogwartsu - Edith ju je prestrašila tiradom o tome kako će ju baciti himerama njenog ujaka ako se pokuša izvući. Beatrice je, dakle, shvatila kako bi joj bilo pametnije da šuti i obuče se.



| 11 | Komentiraj | Isprintaj | #


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se