Tisina_Zvuka

ponedjeljak, 30.10.2006.

Brojalica

Govorili su i govore,
Pricali su i dalje pricaju,
Vrte se u krug,
Odlaze, dolaze,
Radjaju se i umiru,
Placu smiju se,
Cute slusaju,
Nestaju vracaju se,
Vole nevole,
Boljuju lijece se,
Hodaju sjede,
Prolaznici posmatraci,
Nastavnici profesori,
Radnici neradnici,
Prosti inteligentni,
Ulicari policajci,
Neznalice sveznalice,
Kucici macici,
Ubrati neubrati cvjetovi,
Vjernici nevjernici
Zdravi bolesni,
Optimisti pesimisti,
Sadisti mazohisti,
Pravi krivi putevi,
Mjesec i sunce,
Dan i noc,
Kise i vjetrovi,
Ljubavnici pacenici,
Pametni glupi,
Ruzni lijepi,
Sanajlice,
Mladi strai,
Cak i oni novorodjeni ,
nani neznani,
Bogati siromasni,
Voljeni i prevareni,
Idoli idealisti,
Slikari muzicari,
Radnici pekari,
Cistaci ulice,
Crni bjeli
Zuti crveni,
Mali veliki Debeli mrsavi,
Uplakani nasmijani.

Sv smo mi ljudi s dobrim i losim stranama koje su nam znane i enznane.Sacinjeni od slozenog djela izgleda na ovom cudnom putu zivota.Sa velikim i malim padovima.
Svi se mi radjamo i umiremo i mastavlajmo zivjeti u uspomenama dobrim ili losim.
Svi imamo asocijaciju, rebus zbog kojeg smo na ovom svjetu koju treba rijesiti i shavtiti odgovor.
Svi smo mi obicni ljudi al` ne bas tako obicni kako nas neko gleda sa strane.
Mi smo posebni, ponekad cudni na svoj nacin cak nalik na zivotinje na lik na biljke.
Mi volimo mrzimo, i sve vec navedeno u ovoj pmalo cudnoj brojalici zivota.
Al` jedno moramo da znamo da trebamo da zivimo, da moramo da se borimo rjesavamo probleme asocijacija koje su nas spopale i koje ce nas tek spopasti, na nasem zivotnom putu.
Mi smo veseli i mzoemo dosta toga da uradimo toliko lijepih stvari oko nas i unutar nas treba ih samo dobro pogledati, sagledati, prihavatiti, jer nekad se u njima krije nesto sto nas pokrece.
U nasoj ljudckoj prirodi je da se moramo pokrenuti, okrenuti vidjeti.
Da bi krenuli pravim putem .
Pravi put dolazi posle loseg puta koji vjerujem svak od nas je jednom osjetio na svojoj sopstvenoj kozi.
Jedno je sigurno nada nikad ne umire jer je optimizam uvjek uz nas ako ga prihavtimo.
Strah moze da uplasi od nepoznatog al` jos vise moze da ojaca nase unutrasnje snage da pobjedimo
ono sto nas rusi.Jer nista nije toliko jako kao covjeci strah.
Suocimo se s njim zelja nas vuce da ga pobjedimo jer je u ljudckoj i zivotnijskoj prirodi da se borimo za opstanak nasih ideja, zelja, i najbitnije od svega cilja.

Ljubav
Vjera u sebe
Mala doza straha
Optimizam
Kljuc uspjeha.

30.10.2006. u 20:53 • 1 KomentaraPrint#

Tuzne rijeci

Koliko puta samo sjednemo s namjerom da zaboravimo neke namabitne stvari,osobe, dogadjaje koje su jednog dana bile dio nas u koje smo vjerovali, ulagali, pazili, voljeli???
Hm,samo mogu da pomislim na to kao i vi koji cete citati ili citate ovo sto sam napisala.
Tesko je zaboraviti ono sto nam je drago jer cinjenice su uvjek tu.Milion nebitnih pitanja, pod pitanja, koje kriv?
Kod koga je krivica?Po meni uzalud nekad se pitati jer kad ne ide ne ide ne mozemo nekoga na nesto siliti.Toliko tuznih dogadjaja,poruka,vidljivih nevidljivih,dogadjaja.
Sve su to igre ljubavi, osjecanja,nevinih osmjeha,koje sanjamo.Ponekad sve to podsjeti na djecu koja se osmjehuju,pokusavaju pravilno izgovoriti rijeci mama, tata,i ostale al` se izgube i povuku i izgovore pogresne rijeci koje mzoda znace prave al` nisu shavcenje.
Tako je i u igri ljubavi prvih susreta, poljubaca,dodira,drzanja za ruku ,ponasanja.Uvjek je skriven taj prvi put necega koje pamtimo.Cak i ako ne uspije nakon nekog kraceg ili duzeg vremena on se uvjek negdje oamti i izmigolji.Na hiljade ljudi su se zaljubili sto na prvi pogled,sto na neciji izgled,sto na neciji osmjeh, skriveni pogled,pricu koje pamte.
Pitam sedali one prave iskrene ljubavi postoje?
U danasnjem svjetu nepotrebne gnjevi,ludila, nezadovoljstva,nedostataka para nekih materijalnih stvari?
Vjerujem da postoje iskrena osjecanja koja pokazujes nekad smjelo, nekad cudno?
Da li ona mogu biti uzvaracena ajde da kazem slicnom mjerom?
Vjerujem da mogu jer neko to doceka ranije neko kaznije al` treba se nadati i uzdati se u ono sto zelis jer jednoga dana sve se vrati kad se najmanje nadas,nekome dobro nekome lose.
Jer po meni ako negativno covjek razmislja tako sebi kroji zivot i gleda svjet oko sebe.
Dobro radi dobro ce ti se vratiti.
Nekad nam se svima desi sto ja kazem sebi D-DAN kad ti nista ne ide od ruke,kad si sav kao pokisao s razlogom il` bez njega.Nikad ne zans zasto je to dobro!!!

Svaki dan je za mene novi dan.
I svaki novi dan ti donosi iskustvo vise, u bilo kom smislu .
Toliko ljudi prodje i dodje od svakog naucis po nesto.
Cak i od one obicne macke koja se bori da tog dana zgrabi nesto da pojede, da ponese malim macicima da prezive.
Svaki dan je nacin jedne poztivne borbe za saznanja, upoznavanja samog sebe, usavrsavanjem samog sebe sto duhovno,fizicki, psihicki, materijalno.
Na blagu zalost svi se nekako borimo,za neki opstanak za bolje sjutra!

Sta je sa uzivanjem?
Sta je sa zadovoljstvom?
Malom sitnicom srece?
Optimizmom?
Gdje se sve to krije?
Neko kaze u svima nama koji p[ronadjemo put ka tome ili prije svega momenat za sve to!
Covjek treba biti ispunjen harizmom, optimizmom, da bude nasmijan i s malo snalazljivosti da to sprovede.Jer sve to treba posjedovati da bi doslo do dobrog i uzvracenog.

Uzivane se mzoe nazvati i opisati na razne nacine sve zavisi od osobe do osobe sto je normalno.
Po meni uzivanje je biti na ovom svjetu bilo da je crn ili bjel ti si taj koji ga pokrece, stvara, koliko toliko bolje za sebe.(Tako ja bar radim(

Zadovoljstvo je kad radis posao ili bilo sta drugo iz ljubavi kad ulazes u nesto ili nekoga jer dobro se dobrim vraca.Time sto to radis usrecujes sebe i okruzenje kokos ebe koji cet prije svega postovati i cjeniti kao dobrog covjeka koji se trudi cjeniti te kao licnost.
To je djelimican uspjeh koji dolazi sam od sebe.Jer treba biti prirodan onakav kakv jesi1

Mala sitnica srece.Mnogi se pitaju pa i ja ponekad dali postoji?
Postoji da zaista postoji treba je otkljucati i prihvatiti.
Sreca je kad si zdrav , kad mozes, zelis, hoces,da napravis, uradis, poklonis.
Sitnica je ta koja je momentalna sreca.
Citiracu Antonija De Mela,

"Ako mozete da otkrijete sta znaci biti srecan,
pogledajte neki cvjet, pticu ili djete.
To su autenticne slike ovog Carstva.
Jer oni zive od trenutka do trenutka
U svojoj vjecnoj sadasnjosti
koja nema ni proslost ni buducnost.
Oni su postedjeni krivice, brige,
koje tako duboko muce ljudca bica
i potpuno su uronjeni u iskosku
radost zivljenja koju nalaze
toliko u osobinama ili stvarima
vecu u samom zivotu"


Mislim da cete shvatiti sto je pisac htio reci.

Optimizam.
Ne bih mogla da uspijem i da izgradim dosadasnju svoju licnost da nisam vjerovala u njega.
Ne bih shvatila toliko stvari u zivotu dobrih i losih da nisam iskusila dobru i losu stranu Optimizma i nekadasnjeg Pesimizma.

Treba samo malo vjere
ne prevelikih ocekivanja,
uvjek strpljenja bez idealiziranja
is ve ce doc na svoje.
Drugi cete cejniti vise i osjetices tj. dobiti uvjek nadu za dalje da mzoes uspjeti jer svak to moze.

30.10.2006. u 20:12 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.10.2006.

...........

,,,,,,,,,,,,,

...................

23.10.2006. u 23:49 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.10.2006.

............

POVRATAK RATNIKA

Ako se vratim kuci,
Jednoga dana,
Ako se vratim kuci,
Iz ovog rata,
Pusti me da spavam,
dugo da spavam, moja draga.

Zatvori prozor draga,
Zakljucaj vrata,
Utisaj zvono draga, staroga sata,
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga.

Skini mi kaput draga,
I samo suti,
Sjedni kraj mene draga,
Doso sam kuci.
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga.

Ako me pitas draga,
Ja necu znati,
Suzama tvojim draga,
Ja necu dati,
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga.

Ako se vratim kuci,
Jednoga dana,
Ako se vratim kuci,
Iz ovog rata,
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam,
Moja draga.


............

RASTANAK

Jos nocas draga budi tu kraj mene ti,
U nasoj sobi, sjecanje nek izgori.

Poleti ptico pustim poljem,
Rasiri krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.

Jos nocas draga
Njeznost stara govori,
To traze luku
Mojih snova brodovi.

Poleti ptico pustim poljem,
Rasiri krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.

Jos nocas draga Don Kihot zivi u meni,
Jos samo nocas.
Zablude smjesne i ovaj vjetar pijani,
Jos samo nocas.

Poleti ptico pustim poljem,
Rasiri krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.

Jos nocas draga tuga tuzno mirise,
Jos samo nocas.
Sutra sam stranac, sutra sam daleko, najdalje,
Jos samo nocas.

Poleti ptico pustim poljem,
Rasiri krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Sokol te nije volio.

Svu noc je padala kisa i
Drveni pod je skripao
dok sam se spremao za put.
Taksi je cekao pred vratima i
Telefon je poceo da zvoni.
Na stolu su ostale stare fotografije,
U sobi miris vina.

Jos nocas draga ja gledam svijetla ovog grada,
Jos nocas draga, putujemo mrak i ja,
Samo jos nocas,
Mrak i ja.



..............


VEC SAM TI PRICAO TO

Da li znas, i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
nekada...
prasnjava slika i cesta od sna... curice...
drugova pjesma... u dusi se budi djetinjstvo...
zamisli... mirise lipa.... i ljeto je tu...
kasnije snijegovi...
pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu...
pricam ti... imao sam druga ko brata ja...
sada pustinja...
ceznjiva pisma... Pacifik od tuge i sjecanja...
kazu sudbina...
ta kurva bol ime mora imati... i razlozi...
milion prica, al' svaka vodi samo do pustosi...
pitam da li znas...
a znam da ne znas niti ces ikada shvatiti...
a i zasto bi...
oprosti, to gorka tecnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
ta je romanticno, nevino cedo, spram ovih stanja...
necu da spominjem, rat i uzase,
politiku, i slicna sranja...
necu da ponavljam... pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
hocu da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
kasno je, znam... curi noc...
svaka je mala vjecnost za mene.
da, znam, moras poc,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
pitam, ...da li znas i jam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
ah, vec sam ti pricao to.


.................


ZASTO DA SE NE DRUZIMO

Mogu se brda razdvojiti,
Mogu se parkovi razrovati,
Mogu se rastati zaljubljeni,
I kao zvezde oko Zemlje da kruzimo,
A zasto mi da se ne druzimo?
Zasto da se ne druzimo?

Mogu se istopiti snegovi,
Mogu se isprazniti parkovi,
Mogu presusiti izvori,
I kao ptice besciljno da kruzimo,
A zasto mi da se ne druzimo?
Zasto da se ne druzimo?

Mogu se kasarne napuniti,
Mogu nas vetrovi poneti,
Mogu se zidovi podici,
I oko njih kao slepi misevi da kruzimo,
A zasto mi da se ne druzimo?
Zasto da se ne druzimo?

A zasto mi da se ne druzimo?
Zasto da se ne druzimo?


.................


DO POLEDNJEG DAHA

Bio je nekako sav nakrivo,
tako i hodao, tako i skolu ucio,
i bas se nekako mucio da dokaze,
da ima i vaznijih stvari na Svijetu,
na primjer, u pubertetu,
kada smo svi rakiju u Vinkovcima pili,
Kasim je gledao Belmondove filmove,
i u Slavonija hotelu,
u nekom starom ocevom odjelu,
narucivao casu bijelog, hladnog, mlijeka.

Vucibatina neka, htjela me tuci,
znas ono, da ti kazem,
eh, ja sam oduvjek bio neki nezni poeta,
a Kasim bi, onako iz zaleta,
pomeo dvojicu, trojicu,
a zatim, poravnao kravatu i
rekao najmirnijim glasom na svijetu:
Sta je, sta si se usro od straha,
pet je do osam,
uh, odoh ja da gledam, "Do poslednjeg daha"!

Prolece u nasem gradu je bilo,
kako se kaze, puno sperme.
Znali smo kolektivno drkati,
onako majusni, brkati,
zavaljeni u sanac ispred protine kuce.
Oko nas zbunje i neko trulo pruce,
a Kasim, oca mu mangupskog,
odjednom odnekud izroni iz mraka,
i u par koraka, znas ono, stvori se nad nama,
on, i s njim, prava dama.

Znali smo je iz komsiluka;
Ajde, kaze, da vidim ko ce dalje,
dajem samo za pare,
a njemu, onako, zbog neceg u zraku,
moze taj svaku, ako bi htio.

A Kasim bi se, znas ono,
samo nasmijao i rekao:
Ajde ne diraj mi kurvestino drugare,
moze te povaliti baraba svaka...
uh, pet je do osam,
odoh ja da gledam
"Do poslednjeg daha"!

Ljeto u Slavoniji u mozak zapece,
ne vidi se nista od prasine...

Kasime, kaze, tako smo se, znas,
zvali nas dva,
po nekom detektivu iz X-romana,
pa neces valjda i ti, ko ovi vodozemci,
da ladis muda u barutanu,
ajde sa mnom u staru pilanu,
da vadimo gliste iz piljevine.

Sjedi tako na starom biciklu
i otpuhuje kolutove dima,
al' zaistinski, ne ko ova druga raja,
on ga povuce,
Boga mi, iz jaja.

I sjednem tako na stangu, ispred njega,
bos, u kratkim hlacicama,
a on sav obucen u crno,
i cipele crne na bosu nogu.
Vozio je polako,
nek vidi, kaze, svako, da smo drugari,
jos samo nam Belmondo fali,
da skupa vadimo gliste na pilani.

Bila je, znas, u nasem gradu
i jedna mala s pjegama,
mi smo, kao, bili u nekoj semi
ma, ajde vraga semi,
znas ono, bili smo do grla,
jedno u drugo, zaljubljeni.

Ime joj ne smem odati, ajde,
znas kako je sad...
Ona je tamo negdje, tamo, u Beogradu,
e, i znas ono, ma dobro,
znas sta ti hocu reci, jel' da?
Al znas sta je, svake zime Kasim joj
nove rukavice donese,
i kaze joj ovako, seretski se nasmije,
znas ono, kako on, j....., i kaze:
Mala... hajde, cuvaj se...
i ne izlazi suvise na zimu...
mozda ces jednom igrati na filmu!

Od tad je, eto, mnogo minulo ljeta,
i ja sam danas kao, neki esteta.
Znas ono,
filmom se bavim i ponekad pjesme pisem, al
majku mu,
nikako da zaboravim te moje Vinkovce,
i te moje blage ravnice,
gdje smo Kasim i ja,
od jutra do mraka,
zivjeli zivot do poslednjeg daha.

A neki dan, eto, stiglo mi pismo.
Kazu... Kasima nema vise...
poginuo je negdje u blizini Mirkovaca.
Na kojoj je strani bio, pitam ja?
Ma nije...kazu...taj puske nosio...
nekog je klinca na biciklu vozio...
nekog bosonogog decaka....
kad ga je metak pogodio...
sunce ti kalajisano... kazu...
ko kaskader na filmu
je kroz zrak proletio
i na onu prasnjavu cestu pao...
zatim se malo pridigao... i
onom decaku,
na francuskom nesto saputao.

I jos je kazu... zadnjim snagama...
nekako narocito poravnao...
a onda... lagano...
palcem desne ruke...
preko donje usne presao...
Do poslednjeg daha, mon amee,
do poslednjeg daha.


.............

22.10.2006. u 23:28 • 3 KomentaraPrint#

Rade Serbedzija

POPODNEVNA PJESMA

Upucujem ovu lijenu popodnevnu misao,
njeznu i pohotnu
u ono dvoriste u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisucu devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slicna ovoj
I kada su jos u moj san udarali prozori
Roditeljske kuce utopljene u sibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kazem: steta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je sto izmijenilo Vase lice, oci i trbuh
A kako sam Vam zavidio vracajuci se iz setnje
od osam do jedanest izjutra
Uz cetvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Pescenickom mljekarstvu
Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kazem: steta, steta
Vise vjerojatno i niste za takva sta
Ponovo ono dvoriste
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vas suprug odlazi
Vi znaci danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja bas izlazim - steta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pruzio vise
Ali ja idem u setnju
I setao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pica, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve zene
Jer vama otvoreno mogu reci
Kuda sam sve setao po kisi ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljecu u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo zenu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oci providne i dragocjene jedne Cehinje iz Brna
Vozderkove
Premjestene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve sto treba - bilo je, bilo
Ali ono dvoriste u kojem sam Vas vidjao
Izmedju dva neodredjena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako obicnu i raskalasnu domacicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedece
steta, nepovratno steta

Niceg nema, niceg nema od tebe, od mene




........................

CEKAJ ME

Cekaj me i ja cu sigurno doci
samo me cekaj dugo
Cekaj me i kada zute kise
noci ispune tugom
Cekaj i kada vrucine zapeku
i kada mecava brise
cekaj i kada druge nitko
ne bude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka
cekaj i kada cekanje dojadi
svakom koji ceka

Cekaj me i ja cu sigurno doci
Ne slusaj kada ti kazu
kako je vrijeme da zaboravis
i da te nade lazu
Neka povjeruju sin i mati
da vise ne postojim
neka se tako umore cekati
i svi drugovi moji
i gorko vino za moju dusu
nek piju kod ognjista
Cekaj. I nemoj sjesti snjima
i nemoj piti nista

Cekaj me i ja cu sigurno doci
sve smrti me ubiti nece
Nek rekne tko me cekao nije:
Taj je imao srece!
Tko cekati ne zna, taj nece shvatiti
niti ce znati drugi
da si me spasila ti jedina
cekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat cemo kako
prezivjeh vatru kletu
naprosto, ti si cekati znala
kao nitko na svijetu



.....................
SVAKIDASNJA JADIKOVKA

Kako je tesko biti slab,
kako je tesko biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemocan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i ocajan.

I gaziti po cestama,
i biti gazen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
sto sijase nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

- O Boze, Boze, sjeti se
svih obecanja blistavih
sto si ih meni zadao.

O Boze, Boze, sjeti se
i ljubav, i pobjede
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i dusa mu je zalosna
i on je sam i napusten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle draca u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamracenom pucinom,

i komu da se potuzi?
Ta njega niko ne slusa,
ni braca koja lutaju.

O Boze, zeze tvoja rijec
i tijesno joj je u grlu,
i zeljna je da zavapi.

Ta besjeda je lomaca
i duzan sam je viknuti,
ili cu glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Boze, tek da dovrsi
pecalno ovo lutanje
pod svodom koji ne cuje.

Jer meni treba mocna rijec,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mracan je kalez otrova,
ja vapim zarki ilinstak.

Jer mi je mucno biti slab,
jer mi je mucno biti sam-
(kad bih mogao biti jak,

kad bih mogao biti drag)-
no mucno je, najmucnije
biti vec star, a tako mlad!

.............



UZALUD JE BUDIM

Budim je
zbog sunca koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je
zbog reci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja sveta
i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje lice na ove ovde
zbog ljudi
koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci, trgova
budim je
zbog manufakturnih pejzaza, javnih parkova budim je
zbog ove nase planete koja ce mozda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore koju budim
budim je
zbog zore, zbog ljubavi, zbog sebe, zbog drugih
budim je
mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta, koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drukcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice, ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku

ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen


..............




MODRA RIJEKA

Nikto ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I jos hudje i jos ludje
Preko mornih preko gorkih
Preko gloga preko drace
Preko zege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I jos dublje i jos jace
Iza sutnje iza tmace
Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I jos hudje i jos ludje
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Siroka je duboka je
Sto godina siroka je
Tisuc ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmusa neprebolna
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke



.................


ZABORAVI

Ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreces prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noci zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u nasoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me volis,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno citali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Narocito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s pocetka Tuskanca,
I onaj nas poljubac na kisi
Za koga bi znala reci:
"Nikada necu zaboraviti".
Molim te zaboravi...

I kada ti kazem da zaboravis,
Kazem ti to zato sto te volim
Kazem ti to bez gorcine,

Otvori oci ljubavi,
Nasim gradom prosli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali..., imali...
Zato... Zaboravi.

Cemu sjecanja...?
Pogledaj kako tresnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeca.
Nasmijesi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je vec dragana, hocu da kazem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo vise djeca
I znam da nije lako,

I znam da mozda i boli, ...ali pokusaj,
Molim te,....pokusaj...zaboravi!

I ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me sreces prvi put;
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi... i zaboravi.

22.10.2006. u 23:24 • 0 KomentaraPrint#

............

NE DAJ SE INES

Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
drukcijim pokretima i navikama
Jer jos ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si vise ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljednjeg jutra oko devet do stanice
I rusi se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
U vecernjem sam odijelu i opkoljen pogledima

Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines

Dugo je pripremano nase poznanstvo
I onda slucajno uz vrucu rakiju
i sa svega nekoliko recenica, lose prikrivena zelja
tvoj je nacin gospodje i obrazi seljanke
prostakuso i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
i moja soba objesena u zraku kao naranca
kao narancasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39 kod Prkovic
Pokisla ulica od prozora dalje i sum predvecernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva
Upotreba zajednicke kupaonice
I "Molim Vas, ako netko trazi"

Ne daj se Ines

Evo me ustajem tek da okrenem plocu
Da li je to nepristojno u ovakvom casu
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdrazi pocetak
Raspolazem s jos milion njeznih
i bezobraznih podataka nase mladosti
koja nas pred vlastitim ocima vara, i krade, i napusta

Ne daj se Ines

Poderi pozivnicu, otkazi veceru, prevari muza
odlazeci da se pocesljas u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice

Znam da ce jos biti mladosti,
ali ne vise ovakve - u prosjeku 1938
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta ce mi mladost tesko pasti
A bit ce ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo pocinje kisa,
kao sto vec kisi u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se mijesaju
Glas majke prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Jos malo setnje uz more i gotovo

Ne daj se Ines

22.10.2006. u 23:23 • 0 KomentaraPrint#

Barbara

BARBARA

Sjeti se Barbara, bez prestanka je kisilo
nad brestom toga dana, a ti si hodala nasmijana
prokisla, radosna, ocarana, pod kisom
sjeti se Barbara, bez prestanka je kisilo nad brestom
a ja sam te sreo u ulici Sijama
smijesila si se, i ja sam se smijesio
ti koju nisam poznavao,
ti koja me nisi poznavala
sjeti se

sjeti se toga dana
ne zaboravi

neki covjek je stajao u trijemu i
viknuo tvoje ime, Barbara
a ti si po kisi k njemu potrcala
radosna, prokisla, ocarana
u njegov zagrljaj pala

sjeti se toga Barbara,
ne ljuti se sto ti govorim ti
ja kazem ti svima koje volim
cak i onima koje sam jednom vidio
ja kazem ti onima koji se vole
cak i onima koje nisam upoznao.

sjeti se Barbara i ne zaboravi
tu kisu mudru i sretnu, na svome licem sretnom
nad ovim gradom sretnim
tu kisu iznad mora i iznad arsenalom
tu kisu sto je pala na brod iz Cezana

oh, Barbara
rat je je svinjarija velika i sta je sa sobom sada
pod kisom kanonada ognja, krvi i celika

a onaj koji te je grlio, zaljubljeno
je li umro, nestao ili jos uvijek zivi

oh, Barbara
bez prestanka kisi nad Brestom
jednako kao i tada

ali to nije isto, i sve je sruseno
to su porotne kise, strasne i neutjesne
to nije oluja vise od ognja, krvi i celika
to su naprosto oblaci
sto kao pseta crkavaju
kao pseta sto nestaju u mlazu vode
nad brestom
da trunu negdje daleko, daleko, daleko od bresta
od koga nista ne osta.

Barbara, Barbara

22.10.2006. u 23:22 • 0 KomentaraPrint#

Tisina u noci

Tisina u noci bez sna
U noci bez budnih misli
Sanjivih dodira
Uzaludnih trazenja

22.10.2006. u 22:20 • 0 KomentaraPrint#

.............

Maybe I didn't treat you
quite as good as I should
Maybe I didn't love you
quite as often as I should
little things I should have said and done
I just never took the time

You were always on my mind

You were always on my mind

Maybe I didn't hold you
All those lonely lonely times
And I guess I never told you
I'm so happy that you're mine
If I made you feel second best
Girl, I'm so sorry I was blind

You were always on my mind

You were always on my mind

Tell me, tell me that your sweet love hasn't died
Give me, give me one more chance to keep you satisfied satisfied

(Music)

Little things I should have said and done
I just never took the time

You were always on my mind

You were always on my mind

You were always on my mind

(Music)

Maybe I didn't treat you
Quite as good as I should
Maybe I didn't love you
Quite as often as I should

You Were Always On My Mind

22.10.2006. u 20:37 • 0 KomentaraPrint#

............

Ljubav


Što ćutim, što je, ako ljubav nije?
Ako je ljubav, Bože, što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona?
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba?
Kriv li sam' tome, malo jauk vrijedi.
O živa smrti, slatkoćo u bijedi,
ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava.
Suprotni me vjetri, kroz šum i bjesnoću,
tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
tako da ne znam sam stvarno što hoću,
te se znojim zimi, a cvokoćem ljeti.

Francesco Petrarca

22.10.2006. u 16:48 • 0 KomentaraPrint#

......................

utor: FortunaBela Poslano: 09/10/2005 00:12


MOLIM TE, POSLUSAJ ONO STO NE KAZEM

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuce maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Bozje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Mozda se cini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoca.
Ali, ja to sakrivam.
Ne zelim da itko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da ce me otkriti.
Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonsalantno, sofisticirano procelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zastiti od pogleda koji zna.
Ali bas takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvacanje.
Ako slijedi Ijubav.
To je jedina stvar koja me moze osloboditi od mene samoga,
od zatvora sto sam ga sam sagradio,
od prepreka sto ih sam tako bolno podizem.
To je jedino sto ce me uvjeriti u ono u sto ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nesto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kazem. Ne usudujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda nece uslijediti prihvacanje,
da nece uslijediti Ijubav.
Bojim se da ces me manje cijeniti, da ces se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam nista, da ne vrijedim,
i da ces ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju ocajnu igru pretvaranja
sa sigurnim proceljem izvana
i uplasenim djetetom unutra.
Tako pocinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj zivot postaje bojiste.
Dokono cavrljam s tobom uctivim tonovima povrsnog razgovora.
Kazem ti sve, a zapravo nista,
i nista o onome sto je sve,
i sto place u meni.
Zato kad sam u kolotecini,
neka te ne zavara to sto govorim.
Molim te pazljivo slusaj i pokusaj cuti ono sto ne kazem.
Sto bih volio da mogu reci,
sto zbog opstanka moram reci,
ali sto reci ne mogu.

Ne volim nista kriti,
Ne volim igrati umjetne, lazne igre,
zelim prestati s igrama.
zelim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moras pomoci.
Moras pruziti ruku
cak i kada se cini da je to posljednje sto zelim.
Samo ti mozes iz mojih ociju ukloniti prazan pogled zivog mrtvaca.
Samo me ti mozes prizvati u zivot.
Svaki put kad si Ijubazan, nje?an i kad me hrabris,
svaki put kad pokusas razumjeti jer uistinu brines,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moci da me ozivis mozes udahnuti zivot u mene.
Zelim da to znas.

Zelim da znas koliko si mi vazan,
kako mozes biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izaberes.
Samo ti mozes srusiti zidove iza kojih drscem,
samo ti mozes ukloniti moju masku,
samo ti me mozes osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlucis.
Molim te odluci. Ne mimoilazi me.
Nece ti biti lako.

Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snazne zidove.
Sto mi blize prides
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoc tome sto o covjeku kazu knjige,
ja sam cesto nerazuman.
Borim se bas protiv one stvari za kojom ceznem.
Ali rekose mi da je Ijubav jaca od snaznih zidova,
i tu lezi moja nada.
Molim te pokusaj pobijediti zidove
cvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, mozda se pitas?
Ja sam onaj kojega znas vrlo dobro.
Jer ja sam svaki covjek na kojega naides
i ja sam svaka zena na koju naides.

Charles C. Finn

22.10.2006. u 16:41 • 0 KomentaraPrint#

..............

NEVJERNA ŽENA

Odveo sam je do rijeke
vjerujući-djevojka je,
ali imala je muža.

Jakovljevo bješe noću
i kao po dogovoru
svjetiljke se ugasiše,
a zrikavci upališe.
Za posljednjim uglovima
dotakoh joj snene grudi
i odmah se otvoriše
kao kite hijacinta.
A podsuknja uškrobljena
zvonila mi u ušima,
kao da je komad svile
koju deset noža para.
Bez srebra na vrhovima
izrasla su tamna stabla
i obzorje pasa laje
u daljini, preko rijeka.

I kupine mi smo prešli,
sitine i grmlje gloga
i pod njenom gustom kosom
iskopah u blatu jamu.
Ja sam skinuo kravatu,
haljinu je ona svukla,
ja opasač s revolverom,
ona četiri prslučića.
Niti smiljke niti školjke
nemaju tu nježnu kožu,
ni kristali pod mjesecom
ne blistaju takvim sjajem.

Izmicahu bedra njena
kao ribe uhvaćene,
do pola su ognja puna,
do pola su puna leđa.
Te sam noći prevalio
najljepšu od sviju cesta,
na ždrebici od sedefa,
a bez uzda i stremena.

Čovjek sam i neću reći
stvari koje mi je rekla.
Razboritost nalaže mi
suzdržano da se vladam.
Od pijeska i poljubaca
prljavu je odnijeh s rijeke.
S vjetrom su se mačevale
bijele sablje ljiljanove.

Da, ponijeh se kako valja,
kao Cigan, po zakonu.
Dao sam joj kotaricu
veliku, od žute svile,
i nisam se zaljubio.
Imala je ona muža,
makar reče-djevojka je
kad povedoh je do rijeke.

Federico Garcia Lorka

22.10.2006. u 16:41 • 0 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



  listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Veljača 2010 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (9)
Srpanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (8)
Veljača 2008 (11)
Siječanj 2008 (27)
Prosinac 2007 (88)
Studeni 2007 (17)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (1)
Veljača 2007 (9)
Siječanj 2007 (9)
Prosinac 2006 (18)
Studeni 2006 (37)
Listopad 2006 (12)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga






Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


tisina_zvuka.bloger.hr/

Zivot

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se