( Drugog kraja svijeta biti neće )
( okus zarobljenosti )
Tragam za svojim mislima, zaključao sam ih u toplinu ljetne trave
I izgubio ključeve u sjeni visokog stabla,
sada ostao sam ležati
Razlomljen u stihovima i gostim se bjelinom oblaka
Čiju hladnoću već dugo osjećam u svemu
U riječima koje nisam izgovorio
Iako sam možda trebao.
Pokušao sam napisati pjesmu o jasnoći koja živi u svima nama
Ne od rođenja, već onu koju spoznamo putem
Prihvatimo i zaljubimo se u njenu slatkoću
Naučeno, izvještačeno i sa zadovoljstvom.
Nisam uspio, tu jasnoću još uvijek ne razlučujem
Ne vidim njene tragove na plahom ogrtaču moje duše
Ne osjećam njene dodire utisnute u moje oči.
Sve je to samo privid, san, trenutak izgubljenosti
I sve te riječi koje ispisujem
Kojima želim nešto reći
Inako gube smisao u ustima drugih koji sa mnom
U toplini ljetne trave
Iščekuju jasnoću..
I već sada slutim, da ću zauvijek ostati ovdje
Između dva svijeta
zarobljen.
