( Drugog kraja svijeta biti neće )

( kad nitko ne gleda, ja... )

Brinem se da ne rastavljam
Sate na dovoljno kratke minute
I da ih ne grizem dovoljno snažno
Otkucavaju nekako uzvišeno
Nedostižno lebde nad mojim postojanjem

Možda se gubim
Možda samo lutam

Ionako sam svojim stremljenjem
Zaboravio na vrijeme i prestao ga piti
I
Srušio sve one koji me nisu pratili
Ni ne pitam se gdje su sada

Bio sam samo dijete
I osjećao njihove poglede na svojoj kosi
Bio sam samo dijete
I tjerao se da živim u oblaku nemira.

25.10.2010. u 15:51 | 4 Komentara | Print | # | ^

( snivam )

traganjem sam došao do pjeskovitog dna
iscrpio sam sve svoje promišljene erupcije i zaklonio ih
sivim oblacima punih čestica pepela i nespretno ispunjenim redcima
u kojima promišljam o zaboravljenim snovima
i otuđenim osjećajima.

već pomalo zaboravljam svoj odsjaj u zalazećem suncu
na bijelim nemirnim zavjesama
i gledam kroz oblak duhanskog dima
u sjene što se igraju na zidovima
uz zvukove violina i klavira

i pomišljam
pomišljam na trenutak
kako u srži svoje tupe boli polako nazirem
izvor smiraja i tišine
te kako pijem svoju vlastitu sudbinu na drvenu slamku
govoreći samome sebi da odlazim
ponovno
u suton
ponovno
prema samome sebi
u potpunosti spokojan
i siguran.

12.10.2010. u 21:59 | 4 Komentara | Print | # | ^

( okus zarobljenosti )

Tragam za svojim mislima, zaključao sam ih u toplinu ljetne trave
I izgubio ključeve u sjeni visokog stabla,
sada ostao sam ležati
Razlomljen u stihovima i gostim se bjelinom oblaka
Čiju hladnoću već dugo osjećam u svemu
U riječima koje nisam izgovorio
Iako sam možda trebao.

Pokušao sam napisati pjesmu o jasnoći koja živi u svima nama
Ne od rođenja, već onu koju spoznamo putem
Prihvatimo i zaljubimo se u njenu slatkoću
Naučeno, izvještačeno i sa zadovoljstvom.
Nisam uspio, tu jasnoću još uvijek ne razlučujem
Ne vidim njene tragove na plahom ogrtaču moje duše
Ne osjećam njene dodire utisnute u moje oči.

Sve je to samo privid, san, trenutak izgubljenosti
I sve te riječi koje ispisujem
Kojima želim nešto reći
Inako gube smisao u ustima drugih koji sa mnom
U toplini ljetne trave
Iščekuju jasnoću..

I već sada slutim, da ću zauvijek ostati ovdje
Između dva svijeta
zarobljen.

21.08.2010. u 21:07 | 7 Komentara | Print | # | ^

( o svjetovima )

Neću ni primjetiti večerašnju mjesečinu
Dodirnut ću je na tvome licu
I žedno upiti u sebe
Kao da je slatko mlijeko.

Kažeš kako zatvaraš kestenjaste oči
Kasni je sat
Približavaš noćne podmukle svjetove
Spojene u našim isprepletenim neuronima
Još uvijek neopipljive
Još uvijek naoko daleke
Ali osjećamo konstantno kako se približavaju
Sudaraju
Munjevito preklapaju
Željom naših neoblikovanih misli.

Sve će biti u redu.
Sve.
Kao što i uvijek jest.


19.08.2010. u 10:33 | 3 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>



Komentari da/ne?

( )

i onda se razbijem u
sto
do tisuću
komadića vjetra
zatvorenih usta
otvorenih očiju

( sâm )

čiju priču netko drugi
naposljetku
ispričati mora.

( Čitam )

( Volupta )

( Satie )

( Le(i)a )

( Y Tu Mama Tambien )

( Meroveus )

( jesmoinismo )

( matebalota )

( Ljubav je, ipak najveća )













Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se