razotkrivam te https://blog.dnevnik.hr/tiriscaldero

nedjelja, 28.03.2010.

na kraju ...

Pokušavao sam ti toliko puta reći… nekada nisi slušala a nekada sam ostajao bez glasa. Trudila si se pokazati mi kako te nije niti briga, a ja sam to prihvaćao bez ijedne riječi. Samo me noću tresao osjećaj kako sam potpuno skrenuo sa puta koji mi je zadan. Osjećao sam,puno toga, zbilja jesam.
Često dok si noću plakala,i dok bih te držao u rukama, borio sam se protiv onih osjećaja koje je u meni izazivala spoznaja da si umjesto nje ti ovdje. Gadim se samome sebi, i ova tuga koju nosim u grudima nije nikakvo opravdanje za ono što sam ti činio, ponekad ne djelima nego riječima, ponekad vrijeđajući te ne čineći ništa. Izdao sam te, a izdao sam i nju.
Nije mi nikakvo opravdanje to što sam uvijek tražio posao koji bi me zabavljao dok me ti čekaš u toplini svoja četiri zida, u onom hladnom domu osjećaja koje sam izgradio od prvog trenutka kad sam te ugledao. Ti si jedino što je ostalo od nje,njezina krv i moja krv. Zato te i volim. Imaš iste oči, i isti molećivi pogled kao tvoja majka. Često sam kupovao vlastito iskupljenje u strahu da ne izgubim i ovo malo što je ostalo od tvoje majke. Voljeti te,bilo je jednako kao i osjećati onaj ne namjerni prijezir. Zbog toga se mrzim, mrzim sve što sam ikada učinio.

-Nisam te odgajao da budeš takva – rekao sam ti razočarano sjedeći u svojem uredskom naslonjaču
-Ti me nisi uopće odgajao! – povisila si glas
-Kako se samo usuđuješ reći to?- povrijeđena istinom,bijesna strana mene počela je pokazivati svoje lice. Pognula si glavu,ali i ubrzo nadodala.
-Poričeš to?!?! – govorila si gotovo u suzama.
-Sve što imaš, duguješ meni!! – kipio je bijes koji se godinama nagomilavao u meni
-Sve? Da, sve ono materijalno, sve haljine, sve cipele, sve što si mogao kupiti da bi nadoknadio svoju roditeljsku ljubav koju si mi bio dužan pružiti – jednakim bijesom si mi sasula u lice najbolniju istinu koju je zatomljivalo moje srce.
-Prestani!! –lupio sam šakom o stol toliko da si ustuknula i odmaknula se od stola. – Sve što sam činio, bilo je za tebe, za tebe jedinu, i ovako mi vraćaš?!?! – znao sam da govoriš istinu, i onaj osjećaj krivnje, nametnuo mi je osjećaj da se moram braniti okrivljujući tebe za novonastalu situaciju .
-Očito nisi učinio dovoljno – prkosila si jednako kao i tvoja majka. I to sam volio kod tebe, a ujedno mi je i smetalo to što si likom i ponašanjem potpuno jednaka njoj,i sama činjenica da je to tako, je dovoljan podsjetnik na to da je nema.
-Nikada nisam dignuo ruku na tebe, ne izazivaj me- povikao sam ljutito
-Imaš pravo. Nikada ju nisi dignuo, ni da me udariš ni da me zagrliš – rekla si cinično,i cinični osmjeh koji si mi uperila u lice dodatno je žario moju ljutnju. Ali nisam znao što bih na to rekao,imala si pravo i to me ljutilo. Zato sam promijenio temu,ponovno nastojeći te okriviti
-Zato si zagrljaje tražila okolo, i osramotila prezime koje nosiš!
-Prezime koje nikada niti nije bilo moje, nikada se nisi trudio pokazati mi da ti pripadam!
-Začepi! S ovim si pokazala da ga nisi dostojna!
-Sa djetetom? Misliš da sam jedina na svijetu koja će roditi dijete bez oca?! Dijete koje će barem imati mene, dok ja nisam imala nikoga!
-Imala si sve! Previše sam ti dopuštao pa si iskoristila moju dobrotu! Gora si od ijedne, ne zaslužuješ ništa! A pogotovo ne ono što ti je majka dala!
-Zbilja sam joj zahvalna na toj prilici, na ocu koji nikada nije bio otac,- cinično si i smireno odgovorila, ta smirenost me još više razljutila. Ruka mi je poletjela a da nisam niti shvatio dok se nisi uhvatila za obraz gledajući me u nevjerici.
-Ne zaslužuješ život koji je dala za tebe! Ništa ne zaslužuješ! Da sam mogao birati, svaki put bi izabrao njezin život u zamjenu za tvoj! –bijes je izlazio iz mene a ja ga nisam mogao suspregnuti. Vikao sam i derao se na tebe a ti si samo plakala držeći se za obraz, drhtala si u strahu nemoćno. – Nisi bila vrijedna majčina života, znao sam to odmah u onom trenu kad je izdahnula ne čuvši tvoj prvi plač. Znao sam prvog trenutka kad sam te uzeo u ruke!! I da sam mogao, vjeruj mi, spasio bih tvoju majku a ne tebe! Ne zaslužuješ ju niti zvati majkom! Ništa ne zaslužuješ!! Ti si ju ubila!!!- derao sam se a glas mi je bivao sve tiši dok sam bezglavo hodao sobom, ne primijetivši da ti si već otišla.

I sada dok držim tvoje dijete na rukama, osjećam ponovno neizmjernu bol.
Nemam snage pogledati ga od krivnje koju osjećam. Volio sam te, zbilja jesam, nisam znao to pokazati, žao mi je što sam se ponašao prema tebi onako kako jesam u tvojih 20 godina života, žao mi je zbog svog zanemarivanja koje si doživjela od moje strane.
Ista si majka, ista, i tvoje je prokletstvo jednaka sudbina kao njezina. I zato sam te odbijao voljeti,strahujući da ću te izgubiti.
A sada, dok ležiš nepomično na ovom krevetu, primičem tvoje dijete, moje unuče, tvojim prsima, tvojem uvelom srcu nadajući se da će te njegov dah probuditi iz ovog prividnog sna. Ali ne događa se ništa. Ležiš spokojna a ja u naručju nosim tvoj mir,tvoju kćer.
S tijelom mrtvog anđela, gledam u tvoje napaćeno lice i gorko zaplačem.


često mi se znalo dogoditi da mi se pred očima pojve neke osobe,u glavi, priče koje mi ne daju mira dok ih ne ispričam..a zatim,nakon što se napišu na papir u meni se rodi veliki strah...jer se na neki način to dogodi meni,počnem živjeti ono što pišem..i zato me i strah ove priče...a opet,napisah je..i.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

sreća je tamo gdje si ti

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr