tippy

Mislim, ovdje je 12 stupnjeva. Celzija. Dvanaest. Dvanajst. Dvanest. Kako god hoćete. Sjedim ovdje u zemlji koja valjda jedina na svijetu nije čula za globalno zagrijavanje, i ne vjerujem temperaturama u Hrvatskoj??!!

Enivej, ajmo jedan brzopotezni akademski, jer za sat i pol cimerica B. ima rođendanski tulum s početkom u kuhinji i nastavkom u just-about-any pubu. Rođendan je sutra ali sutra putuje...

Eseji

Bijah spomenula kako nam se jedna profesorica razboljela još u travnju i kako se ocjenjivanje naših jadnih malih postmodernističkih eseja produžilo na neodređeno vrijeme. E pa, na kraju im je trebalo samo tri mjeseca!

I learned something today: sve sveučilišne administracije su jednako spore i neefikasne, a svim profesorima je zapravo jedino stalo do vlastitog istraživanja. Do not let them fool you zato što ste im dali puno love.

Sreća njihova da sam zadovoljna ocjenom and that I'm on my way for a distinction Pa da malo objasnim sustav ocjenjivanja (preskočite ako ste upoznati): postoji skala postotaka, naravno od 0 do 100 (duh!). Teoretski, možete dobiti bilo koji postotak, no praktično postoje neka nepisana pravila. Naprimjer, u humanistici ćete vrlo rijetko dobiti ispod 40%, ali bome i više od 70%. Najviši postoci, od 80% naviše, su rezervirani za prirodne znanosti i to se zna. Nemam pojma zašto je tako, valjda zato jer ljudi misle da je humanistika li-la, dok su dva i dva uvijek četiri pa to automatski vrijedi 100%. My ass. U svakom slučaju je smiješno gledati kompetitivne Amere kako ne mogu zamisliti sustav u kojem oni ne bi mogli dobiti 98%.

Dotični postoci se onda preračunavaju u ocjene po sljedećem principu:


Mark Grade Description
%
90-100 A1
80-89 A2 An excellent performance, satisfactory for a distinction
70-79 A3

60-69 B A very good performance
50-59 C A good performance, satisfactory for a masters degree
40-49 D A satisfactory performance for the diploma, but inadequate for a masters degree

30-39 E Marginal Fail
20-29 F Clear Fail
10-19 G Bad Fail
0-9 H

Ovo vrijedi za pojedinačne ocjene. Svaki predmet naravno još nosi određenu vrijednost u bodovima, a Otok ne bi bio Otok kad ne bi ignorirao europski prostor visokog obrazovanja, dok Škoti ne bi bili Škoti da nemaju svoj posebni obrazovni sustav u sklopu UK-a. Go figure. Najkraća verzija je da u Škotskoj vrijedi Scottish Credit and Qualifications Framework (SCQF) i da se njihovi bodovi preračunavaju u ECTS po principu dva za jedan, znači dva škotska kredita vrijede jedan ECTS. No ovim ću se baktati najesen kad Agenciji za znanost i visoko obrazovanje budem morala podastrijeti tri tone papira in support of my degree...

Magistarski

Vadimastok sam ostala dužna objašnjenje kako, zašto i otkud brodovi. Pravi odgovor na to pitanje ne znam Nisam ljubitelj plovidbe, nikad veslo imala u ruci (možda sisala, to da), familija mi je sva stotinama kilometara od mora. Nisam se ni načitala previše avanturističkih romana pa da imam neki djetinji fetiš. Međutim, mislim da mi na pamet pada nekoliko potencijalnih formativnih trenutaka od djetinjstva nadalje:

1) Tatina Santa Maria.
Moj tata je u vojsci napravio maketu Kolumbove Santa Marie, s kojom sam se igrala kao klinka i koja je još uvijek dio našeg obiteljskog dekora u stanu. Mama je imala nekoliko neuspjelih diverzija tijekom godina da je se riješi, od kojih je najbliža uspjehu uključivala "slučajno" ostavljanje unsuspecting brodića na krovu automobila na benzinskoj tijekom jednog preseljenja. Znate ono, ostavite novčanik na krovu, sjednete, date gas, a mamlaz iza vas skače od sreće kad mu vaša novčarka uleti pravo u masne ručice. E tako je moja mama pokušala eliminirati Santa Mariu, međutim ova je preživjela (neš ti tatinu kobilicu i neuništiva jedra od ljepenke!) Tako da je tata i dandanas neshvaćen u svojoj ljubavi prema tehnici, mama i dalje jamra kako je nemoguće brisati prašinu s takvog čudovišta, a ja sam valjda, odrastajući kraj tog čudovišta, podsvjesno odlučila da je to i moj poziv, ako ne praktično, a ono barem književno.

2) Joseph Conrad.
Svi koji me znaju znaju isto tako da ja od prve godine faksa trubim većinom o Josephu Conradu Nijednog pisca nisam više čitala, nijedno razdoblje nisam više proučavala. Skoro da su i svi moji eseji o Conradu, što je profesionalno totalni promašaj ali baš me briga. I ne mogu reći da mi je baš nešto osobno prirastao srcu (znate ono kad se baš identificirate s nekim piscem ili ste zaljubljeni u njega), niti mislim da je najbolji pisac svih vremena, ali je totalno fascinantan lik. Mislim, Poljak iz više klase čiji su roditelji umrli dok je bio dijete od posljedica ruskih progona (dobro, bili su revolucionari so they had it coming but that's not the point), koji se seljakao od tetke do ujaka i ukrug, kojega je na kraju puklo da hoće u mornaricu, prvo francusku pa onda britansku (jer Britancima nije bilo važno što on nije odslužio pet godina vojne službe Rusima), koji je engleski počeo učiti tek negdje oko dvajspete, dvajstšeste da bi naposlijetku postao klasik engleske književnosti, pa zar to nije fascinantno?

3) Teta profesorica.
Prije nekoliko godina sam imala ničim izazvanu viziju sebe kako kao stara babetina držim kolegij iz sea fiction i fasciniram malce minucioznim poznavanjem tehničke i lingvističke terminologije (npr. "forecastle" se izgovara [fouksl], a "boatswain" [bousn] ili [bosn], ha!). Ujedno sam primijetila da književni kritičari vole puno kakati a da se pritom ne moraju previše obrazovati, a posebno ako se bave maritimnom književnošću. Svi bi nešto apstrahirali o Moby Dicku, o Srcu tame i o Otoku s blagom, pa filozofija, pa psihoanaliza, pa simbolika, a nitko ne bi pročitao knjigu o tome kako je izgledao prosječni mornar u 19. stoljeću, koliko žuljeva na ruci je imao, što su mu jeli žena i djeca dok je on ševio malog od kužine na brodu i profesionalke na Celebesu i koliko su mu mogli uzeti od plaće ako bi kapetanu zavitlao šmrklju u brk umjesto da riba palubu.

4) Greenwich.
Došla tamo 2005. jer sam u to vrijeme bila opsjednuta Conradovim Secret Agentom (još uvijek jesam ali to je druga tema) pa sam htjela vidjeti Opservatorij. A kad ono, tamo Cutty Sark (hvala Lucijanu na izložbi, muy oduševljena!) i National Maritime Museum – bling-bling! Nažalost u muzej tad nismo stigli Otad nadalje su se moji morski snovi počeli konkretizirati...

Ne znam kako bih točno opisala kako napreduje pisanje tog mog famoznog magisterija, ali recimo da nasumično fluktuira u sljedećim kategorijama:

1) Što mi je trebalo da se primim tako poznatog pisca, pa o njemu je već sve rečeno!!!
2) Wow, super je pisati o tako poznatom piscu jer imaš resursa koliko hoćeš!
3) Shit, nikad neću pročitati sve o poznatom piscu, kako dovraga odabrati literaturu??!!
4) Upravo sam pročitala briljantnu interpretaciju Lorda Jima, how on earth am I ever gonna top that???
5) Ja sam najpametnija na svijetu. Niko nikad nije kužio Conrada ko ja.
6) Ja sam notorna glupača. Zašto sam ikad pomislila da bi ovo mogla biti dobra ideja???

Trenutno stanje: blaženi 2) i 5). Ma neugodno mi je. Čekajte da me prođe.

Moram ić, tulum počinje and there's talk of cocktails, too!!!


p.s. Sretan rođendan, seka!

Cijeli dan sam totalno smušena i nikako da se riješim mamurluka izazvanog nekim lousy excuseom za tekilu sinoć. Dobro, ajde, popila sam dvije čaše vina i pivo prije tekile, so what. A kad je K.-in dečko imao farewell party s kojega smo morali zgiljati jer je S. odlučio istog dana, daklem na petak trinajsti, održati svoj belated birthday bash odlaskom na neki MC- DJ- štajaznam događaj u Wee Red Baru na Art Collegeu. Pa ti nemoj nazdravit prijatelju. U biti, stvar je bila u tome što su u toj studentskoj rupčagi imali samo gold, a ja volim blanco (fina guza, jašta). Ovo sad zvuči ko da vodim neki turbo uzbudljiv studentski život, ali istina je gorka i dosadna – vikend je samo ventil nakon tjedna provedenog u kopanju po literaturi i kvarenju inače savršenog mi vida...

Doduše prošli vikend je isto bio zanimljiv. Moj susjed Kanađanin i njegov cimer Indijac su u gostima imali neka dva tipa koje su upoznali u Highlandsima, pozvali me na cugu u Brass Monkey. Jedan Nijemac iz Dortmunda, trenutno radi kao odvjetnik u Kölnu. Drugog pitam otkud je, veli on na pidgin-Englishu, iz Slovenije. I ne samo da je iz Celja, nego radi kao granični policajac u Dobovi – ravno trideset minuta ako ne i manje od mene u Zg Riječi "Laško pivo" i "Vedran Zrnić" su bile lozinka za vječno prijateljstvo, a inače je u inozemstvu pravo olakšanje sresti nekoga tko razumije tvoj jezik, ako ga već i ne govori. Smijali smo se ostatku ekipe koja nas nije kužila ni riječi – ja njemu na hrvatskom, on meni na slovenskom. Tako da sam se par dana motala s njima, uključujući spontani dance-party uz Michaela Jacksona na iPodu, domaći tiramisu i neki grozni konjak na famoznom četvrtom katu (their floor is soo much cooler than mine!), upravo od Nijemca očekujem slike iz Blind Poeta...

Prošli tjedan smo ispratili prvu cimericu koja je otišla for good. Tužno. I pomalo gorko jer je otišla zato što je prilično gadno fljosnula magisterij, toliko gadno da ne da nije eligible za pisanje dizertacije, nego neće dobiti ni diplomu (to se dobije nakon 9 mjeseci studija ili ako položiš sve ispite a nemaš dovoljno dobre ocjene za dizertaciju). A dobila je stipendiju svoje matične zemlje, za koju je usto veže i desetogodišnji ugovor, pa se sad ne usudi putovati doma nego je smislila da će ostati u UK-u godinu dana dulje i sad juriša na drugi pokušaj magisterija, ovaj put u Cardiffu. Ne znam s kojim novcima, ali sretno joj bilo... Uglavnom, to je bila prva osoba koja je zaozbiljno otišla (ne računam insomničarku koja se preselila ni flatmate from hell koja je u međuvremenu pokupila i sebe i svoje krpice i korejski boy-band poster s vrata, good riddance to bad rubbish), i svima nam je sinulo that it's only gonna be goodbyes from now on... Pričala sam s Benom, i kod njega je ista situacija – oprostili se s prvim kolegom – dobro, on je bio exchange student iz SAD-a koji je došao samo na jedan semestar, but he was still the first to go... Možda bolje ne misliti o tome sad jer onda krene lavina stvari koje si htjela napraviti a (još) nisi, to-do lists za sljedećih mjesec i pol koliko sve ovo traje, pa tko će sljedeći otići, pa tko će ostati zadnji, pa reintegracijski šok kad se vratim u zemlju Thompsona, zmazanih žlica u kafićima i nevraćanja kusura u iznosu do dvadeset lipa... uff grozim se toga. A baš sam razmažena...

Najteže mi je nekako bilo nakon Uskrsa, kad sam se nakon mjesec dana u Zg vratila u Edinburgh. Sve mi je falilo, lijepo vrijeme, kave, prijatelji, mačka, Zvijezde pjevaju, bilo mi je dosta aviona i putovanja, ma sve A sad cendram jer se nisam voljna odreći nekih novootkrivenih komfora i osobnih guštova i sloboda... Ma znam sebe, zapravo mi odgovara ovaj neodređeni status, između dva grada, dvije zemlje, rekla bih čak i dva mentaliteta. Kad ti jedna strana dojadi, sjedneš na (relativno jeftin i priuštiv) avion i odeš na drugu stranu. A sve lijepo privremeno, bez obaveza, gotovo bez odgovornosti. Skup je ovo godišnji, taj postdiplomski... And I don't wanna grow up

Još ni traga pravom ljetu, ali je definitivno zatoplilo i sve manje kiši. Tojest, kiši samo kao urok, naprimjer redovito kad se ja zaputim pravac Leith Walka (gdje je bio sinoćnji tulum) ili bilo kamo više od dvadeset minuta hoda. A desna polovica mog jedinog para vodootpornih cipela je odlučila dati otkaz, pa sad od 4 para cipela koliko ih imam ovdje ravno jednu šuzu mogu nosit po kiši. Great. Ali je došla sezona bumbara. To znači da se prozori u domu mogu otvorit samo na, što bi mi Zagrepčanci rekli, oberliht tojest iskipat (razlozi: manje zato da bi se spriječilo bacanje očajnih postdiplomaca kroz prozor a više zato da se ne bi sobe slučajno izluftale preko zime pa da račun za grijanje ne bi porastao). Tako pčelice, ose, bumbari i ostala mala leteća stvorenja uđu u prostorije i onda više ne znaju izaći pa na kraju krepaju na prozorima ili u hodnicima (not a pretty sight). Najsmješnije u cijeloj priči je to što se pola mojih cimerica histerično boji letećih buba, a Azijke su iz nekog razloga uvjerene da sve te živine najviše i najkrvoločnije napadaju crnu kosu... Mislim, veće nebuloze nisam čula, ali možda one imaju iskustva sa nekim pčelama-nindžama??? ... Tako da na i najmanji zuj u kuhinji panično istrčavaju van sa kuhačom u ruci derući se na sav glas "There's a bee in the kitchen!!! There's a bee in the kitchen!!!" E što pošizim kad netko ne razlikuje pčelu od ose, odmah krenem objašnjavati razlike u žalcima, kao i činjenicu da životinje napadaju samo kad se osjećaju ugroženo... Neki dan sam petnajst minuta natjeravala jednog bumbara svibanjskim izdanjem Marie Claire u dnevnoj sobi, pokušavajući mu pomoći da izađe (I don't kill on principle). Totalno se prepao, frekvencija mlataranja krilima mu je garant dosegla ekvivalent mog pulsa od 180 na treadmillu... Onda je šmugnuo ispod zavjese i primirio se, valjda je mislio da ga ne vidim ili se pravio mrtav. Na koncu se opet počeo bjesomučno zabijat u prozor i napokon sam ga pomela novinama van... Praise Jesus.

Dobili smo cijelu hordu novih čistača i čistačica, naša L. je nažalost završila u bolnici zbog problema sa tlakom Većina ih uopće nije iz Britanije i samo natucaju engleski, tako da je sporazumijevanje vrlo teško. Brijem da je došla nova EU snaga (nemojte me dalje vući za jezik...), koja ne zna ni pozdravit ni predstavit se, a L. nas je sve znala poimence, šmrc. Uglavnom, dosad je bacanje smeća iz kuhinje bila naša odgovornost, i, kako je ovo moj tjedan, ja uredno odnijela vreće u ponedjeljak. Istovremeno skužim da imamo još samo dvije prazne vreće u ormariću i ostavim poruku za Housekeeping "Could you please bring more rubbish bags because we don't have any more left?" i hvala i much obliged i sve. Dva dana kasnije, nema praznih vreća ali bome ove u kantama nikako da se napune. I ja skužim da su oni počeli odnositi smeće a nama nitko nije rekao. Razlozi? Ili su krivo razumjeli moju poruku, ili ih je toliko prepala da su, umjesto da donesu prazne vreće, spontano počeli odnositi pune. Whatever. Još sam sutra na dužnosti a nakon toga me boli briga, I'm outta here in 60 days...

Jel se još nekom nova Rihannina pjesma čini totalno debilna? Nakon što sam je prvi put čula, pomislila sam kako bi to bila dobra reklama za Durex, ono, hrpa spermića sjedi pod kondomom zagrljena, njiše se i pjeva "You can stand under my umbrella, ella, ella, eh, eh..."



p.s. hvala A. na kasnonoćnom klafranju, I feel much better now. U rock
p.p.s za Bena

Sjedim ja jučer pred kompom i kopam po svojim bilješkama za magisterij, i zabuljim se kroz prozor. Na zgradi preko puta se na dimnjak nasadio galeb, stoji na jednoj nozi, zabio glavu pod krilo i pušta da ga povjetarac vrti ukrug – ukratko, glumi vjetrokaz i nije ga briga. Ne znam je li isti galeb, ali evo ga sad opet na istom dimnjaku, ovaj put na kiši. Kladim se da uživa zaozbiljno – pere ga pljusak a on digao glavu prema nebu i opet stoji na jednoj nozi. Pametna živina, prvo se okupa a onda kljunom slaže perca jedno po jedno Fora su meni ti galebovi, iako ih ovdje zovu krilatim štakorima...

Jučer smo bili kod R. na lazanjama. Mmmm. Ona živi u Union Streetu, što je kojih dvadesetak minuta hoda od mene, ali ima super pogled na zaljev iz kuhinje/dnevne sobe na najvišem katu zgrade. Pala je rasprava o vrstama pizza, i od devetero ljudi samo smo M. i ja bili protiv koncepta havajske pizze (ugh!). Prijenos završetka razgovora između R. (Engleskinje iz sjevernog Londona koja je išla u državnu školu) i M.-a (Engleza iz centralnog Londona koji je išao u privatnu školu):

R: But pineapple on a pizza is pretty ordinary nowadays, isn't it? What is there to be shocked about?

M: Well, rapes and murders are pretty ordinary too but I don't condone them either.

R: But how can you compare rapes and murders to hawaiian pizza??!!

M: Easy. They're both immoral acts of which I disapprove.

Nema do dry English wit.

Prekjučer je bio Canada Day pa je L. (iz Alberte) pozvala ekipu na pivce prvo kod sebe, a onda u Greyfriars Bobby Bar. Tamo je neki keltski bendić sviruckao neke keltske pjesmice, a u pauzama su na basu i violini drmali "Ghostbusters". Random but fun, za nas djecu osamdesetih. Bobby je dobio ime po legandarnom psiću Bobbyju koji je na groblju Greyfriars vjerno čuvao grob svog gospodara nekih desetak ili petnaestak godina u 19. stoljeću. Well, that's the legend – neki turistički vodiči će vam reći da je to istina, neki da je čista izmišljotina. Uglavnom, Bobby ima svoj spomenik ispred puba, dok je sam pub oblijepljen fotografijama nekog pravog terijera u čudnim polu-herojskim situacijama, što je mene i S.-a nagnalo na smišljanje kako bi pub bio još prometniji uz fotografije naslova: "Bobby meets Nelson Mandela", "Bobby brings peace between Israel and Palestine", "Bobby scores the winning goal for Scotland" (ovo se odnosilo na neku opskurnu tekmu između Japana i Škotske koju je tad prenosio BBC a čiji je rezultat u vrijeme zatvaranja bio 3:1 za Japan). Onda smo se preselili u Brass Monkey – meni odgovara, rekoh, jer mi je doslovce dvadeset metara od doma Onda sam ja pozvala svog susjeda J.-a da malo popunimo kvotu Kanađana. J.-u je slučajno bio u posjetu L., prijatelj iz rodnog mu grada Winnipega, i večer je završila dvoglasnim pjevanjem "Oh Canada" nasred naše ulice u jedan ujutro (kad Brass Monkey ne radi dulje) i deračinom po gitari "Cortez the Killer" oko dva ujutro na četvrtom katu Roxburgh Placea. Dečki su se maltene uvrijedili kad sam se nasmijala na spomen Neil Younga: "What's wrong with Neil Young??? He's from Winnipeg!!!" Well, if he's from Winnipeg... Da zakopam sjekiricu, prihvatila sam se bubnjanja po plastičnoj kanti za smeće dok su njih dvojica svirala gitaru i usnu harmoniku. Happy Canada Day!

Sad nam se Ameri osjećaju ugroženo i pod pritiskom da sutra nadmaše slavlje za 4th of July. There's talk of a barbecue, ali živo me zanima kako planiraju zaobići škotske vremenske uvjete... I would absolutely not mind a hot dog, though

Oporavila sam se od proputovanja Edinburgh-Zagreb-Široki-Zagreb-Edinburgh-Dundee (destinacije su mi nenadmašne ) Seka je oduševljena Edinburghom – ona i ekipa joj još uvijek razmjenjuju fotke, da ne kažem kako su svi četvero kupili kiltove... Note to self: izbjegavati odlazak u zoološki sa veterinarima i biolozima: imaju neobjašnjivu i hipernaglašenu potrebu pričati o mošnjama. Ovdje je inače već odavno počela turistička sezona, uglavnom čujem španjolski, talijanski i nešto malo njemačkog unaokolo, uz naravno nezaobilazan japanski... Vani kiša a oni pod punom spremom, kabanice i sve, pokušavaš ih zaobići jer ti je baš sad nestalo praška za veš i imaš još stotinu stranica za pročitati prije pive u 9, mrmljaš si pompozno u brk "bloody tourists!"

Žule je danas lijeno prošetao svoje bijele šapice dvorištem ispred svog prozora. Ubrzo sam čula neki mrnjau-frkt-frkt scuffle, so I guess he showed those other losers who's boss...

Krenula sam u teretanu – prvi put u životu, it's hilarious! Mrak je – sve novo, Sveučilište je čak dobilo i neke nagrade za organizaciju a osobni treneri su im među najboljih troje u zemlji (whatever the hell that means, ja im ne prilazim jer me strah). Nakon deset mjeseci grbljenja kičme u knjižnicama i gledanja vlastitog dupeta kako nezaustavljivo raste (damn you Tesco, and your microwaveable dinners!!!), puknuo mi je film pa sam se učlanila. Članarina je 38 funti za tri ljetna mjeseca, cijeli sportski kompleks mi je doslovce iza dva ugla i dvije minute hoda, tako da se zaletim kad god postanem preživčana ili kad u kafiću radi R., jer mi da besplatnu kavu i juhu Svaka sprava ima monitor i kojih petnaestak TV kanala, tako da donesete slušalice, uštekate se i prepustite mašini da broji potrošene kalorije... Što je totalno nepouzdano i zarazno, i mogu reći da totalno razumijem sve one utegnute mršavice koje izgledaju kao da nisu jele mjesec dana a svejedno se tjeraju na sate trčanja i simulatora stepenica – you should see their worn-out faces... Da da, "pa ne bi one tako izgledale da se toliko ne forsiraju!" Pričaj ti to nekom drugom. Uglavnom, gledaš te brojače, jedan ti veli koliko si milja prešla, drugi koliko si kalorija potrošila, treći u kojoj si fazi vježbanja (weight loss-cardio-above), četvrti koliko minuta si provela na spravi, i tako dalje. I onda kažeš "odradit ću 150 kalorija na treadmillu". Kad dođe tvojih 150 kalorija vidiš da si pretrčala 1.75 milja pa kažeš "ajde zaokružit ću na dvije milje". Onda vidiš da si otrčala 21 minutu pa kažeš "ma ajde nek bude 25 minuta, ili još bolje, 30". I tako unedogled, totalna opsesija Ja sam se počela mjeriti brojem odgledanih spotova – najbolji kanali "Back to the '80s" i "Cool Down". Ostale ne podnosim jer uglavnom prikazuju hrpe sisa i guzica čija me čvrstoća deprimira A ako dođete predvečer, možete gledati i "Scrubs", "Friends" ili koji već sitcom repriziraju. Što možda i nije preporučljivo, s obzirom da sam se ja neki dan pukla naglas smijati tako da mi je nešto izletjelo iz nosa... Ah well.

Nešto me izgrizlo prije nekoliko dana. Oko desnog bubrega imam sedam malo prepravilnih uboda/plikova/čegaveć. Googlala sam sve kućne beštije (eh da barem nisam) i ne uklapam se ni u jedan tip. Ni bed bugs, ni lice, ni dust mites, ma nijednu gadost. Zgrada je skroz nova i nikad nisam vidjela ni mrava a kamoli neke veće infestations, tako da duplo nema smisla. Mažem melemom i recimo da prolazi, ali nekako presporo. NHSove kućnodoktorske stranice kažu da je sve što ne prođe u roku od dva dana sumnjivo. Hm. That leaves me with two possible explanations:

1) I was abducted by aliens
2) I was visited by the Anti-Christ

Otišao mi galeb. Idem i ja. Natrag u rudnik.

Pozdrav!