tippy

15.07.2007., nedjelja

Grumpy

Cijeli dan sam totalno smušena i nikako da se riješim mamurluka izazvanog nekim lousy excuseom za tekilu sinoć. Dobro, ajde, popila sam dvije čaše vina i pivo prije tekile, so what. A kad je K.-in dečko imao farewell party s kojega smo morali zgiljati jer je S. odlučio istog dana, daklem na petak trinajsti, održati svoj belated birthday bash odlaskom na neki MC- DJ- štajaznam događaj u Wee Red Baru na Art Collegeu. Pa ti nemoj nazdravit prijatelju. U biti, stvar je bila u tome što su u toj studentskoj rupčagi imali samo gold, a ja volim blanco (fina guza, jašta). Ovo sad zvuči ko da vodim neki turbo uzbudljiv studentski život, ali istina je gorka i dosadna – vikend je samo ventil nakon tjedna provedenog u kopanju po literaturi i kvarenju inače savršenog mi vida... dead

Doduše prošli vikend je isto bio zanimljiv. Moj susjed Kanađanin i njegov cimer Indijac su u gostima imali neka dva tipa koje su upoznali u Highlandsima, pozvali me na cugu u Brass Monkey. Jedan Nijemac iz Dortmunda, trenutno radi kao odvjetnik u Kölnu. Drugog pitam otkud je, veli on na pidgin-Englishu, iz Slovenije. I ne samo da je iz Celja, nego radi kao granični policajac u Dobovi – ravno trideset minuta ako ne i manje od mene u Zg rofl Riječi "Laško pivo" i "Vedran Zrnić" su bile lozinka za vječno prijateljstvo, a inače je u inozemstvu pravo olakšanje sresti nekoga tko razumije tvoj jezik, ako ga već i ne govori. Smijali smo se ostatku ekipe koja nas nije kužila ni riječi – ja njemu na hrvatskom, on meni na slovenskom. Tako da sam se par dana motala s njima, uključujući spontani dance-party uz Michaela Jacksona na iPodu, domaći tiramisu i neki grozni konjak na famoznom četvrtom katu (their floor is soo much cooler than mine!), upravo od Nijemca očekujem slike iz Blind Poeta...

Prošli tjedan smo ispratili prvu cimericu koja je otišla for good. Tužno. I pomalo gorko jer je otišla zato što je prilično gadno fljosnula magisterij, toliko gadno da ne da nije eligible za pisanje dizertacije, nego neće dobiti ni diplomu (to se dobije nakon 9 mjeseci studija ili ako položiš sve ispite a nemaš dovoljno dobre ocjene za dizertaciju). A dobila je stipendiju svoje matične zemlje, za koju je usto veže i desetogodišnji ugovor, pa se sad ne usudi putovati doma nego je smislila da će ostati u UK-u godinu dana dulje i sad juriša na drugi pokušaj magisterija, ovaj put u Cardiffu. Ne znam s kojim novcima, ali sretno joj bilo... Uglavnom, to je bila prva osoba koja je zaozbiljno otišla (ne računam insomničarku koja se preselila ni flatmate from hell koja je u međuvremenu pokupila i sebe i svoje krpice i korejski boy-band poster s vrata, good riddance to bad rubbish), i svima nam je sinulo that it's only gonna be goodbyes from now on... Pričala sam s Benom, i kod njega je ista situacija – oprostili se s prvim kolegom – dobro, on je bio exchange student iz SAD-a koji je došao samo na jedan semestar, but he was still the first to go... Možda bolje ne misliti o tome sad jer onda krene lavina stvari koje si htjela napraviti a (još) nisi, to-do lists za sljedećih mjesec i pol koliko sve ovo traje, pa tko će sljedeći otići, pa tko će ostati zadnji, pa reintegracijski šok kad se vratim u zemlju Thompsona, zmazanih žlica u kafićima i nevraćanja kusura u iznosu do dvadeset lipa... uff grozim se toga. A baš sam razmažena... rolleyes

Najteže mi je nekako bilo nakon Uskrsa, kad sam se nakon mjesec dana u Zg vratila u Edinburgh. Sve mi je falilo, lijepo vrijeme, kave, prijatelji, mačka, Zvijezde pjevaju, bilo mi je dosta aviona i putovanja, ma sve no A sad cendram jer se nisam voljna odreći nekih novootkrivenih komfora i osobnih guštova i sloboda... Ma znam sebe, zapravo mi odgovara ovaj neodređeni status, između dva grada, dvije zemlje, rekla bih čak i dva mentaliteta. Kad ti jedna strana dojadi, sjedneš na (relativno jeftin i priuštiv) avion i odeš na drugu stranu. A sve lijepo privremeno, bez obaveza, gotovo bez odgovornosti. Skup je ovo godišnji, taj postdiplomski... And I don't wanna grow up blabla

Još ni traga pravom ljetu, ali je definitivno zatoplilo i sve manje kiši. Tojest, kiši samo kao urok, naprimjer redovito kad se ja zaputim pravac Leith Walka (gdje je bio sinoćnji tulum) ili bilo kamo više od dvadeset minuta hoda. A desna polovica mog jedinog para vodootpornih cipela je odlučila dati otkaz, pa sad od 4 para cipela koliko ih imam ovdje ravno jednu šuzu mogu nosit po kiši. Great. Ali je došla sezona bumbara. To znači da se prozori u domu mogu otvorit samo na, što bi mi Zagrepčanci rekli, oberliht tojest iskipat (razlozi: manje zato da bi se spriječilo bacanje očajnih postdiplomaca kroz prozor a više zato da se ne bi sobe slučajno izluftale preko zime pa da račun za grijanje ne bi porastao). Tako pčelice, ose, bumbari i ostala mala leteća stvorenja uđu u prostorije i onda više ne znaju izaći pa na kraju krepaju na prozorima ili u hodnicima (not a pretty sight). Najsmješnije u cijeloj priči je to što se pola mojih cimerica histerično boji letećih buba, a Azijke su iz nekog razloga uvjerene da sve te živine najviše i najkrvoločnije napadaju crnu kosu... Mislim, veće nebuloze nisam čula, ali možda one imaju iskustva sa nekim pčelama-nindžama??? ... Tako da na i najmanji zuj u kuhinji panično istrčavaju van sa kuhačom u ruci derući se na sav glas "There's a bee in the kitchen!!! There's a bee in the kitchen!!!" E što pošizim kad netko ne razlikuje pčelu od ose, odmah krenem objašnjavati razlike u žalcima, kao i činjenicu da životinje napadaju samo kad se osjećaju ugroženo... Neki dan sam petnajst minuta natjeravala jednog bumbara svibanjskim izdanjem Marie Claire u dnevnoj sobi, pokušavajući mu pomoći da izađe (I don't kill on principle). Totalno se prepao, frekvencija mlataranja krilima mu je garant dosegla ekvivalent mog pulsa od 180 na treadmillu... Onda je šmugnuo ispod zavjese i primirio se, valjda je mislio da ga ne vidim ili se pravio mrtav. Na koncu se opet počeo bjesomučno zabijat u prozor i napokon sam ga pomela novinama van... Praise Jesus.

Dobili smo cijelu hordu novih čistača i čistačica, naša L. je nažalost završila u bolnici zbog problema sa tlakom no Većina ih uopće nije iz Britanije i samo natucaju engleski, tako da je sporazumijevanje vrlo teško. Brijem da je došla nova EU snaga (nemojte me dalje vući za jezik...), koja ne zna ni pozdravit ni predstavit se, a L. nas je sve znala poimence, šmrc. Uglavnom, dosad je bacanje smeća iz kuhinje bila naša odgovornost, i, kako je ovo moj tjedan, ja uredno odnijela vreće u ponedjeljak. Istovremeno skužim da imamo još samo dvije prazne vreće u ormariću i ostavim poruku za Housekeeping "Could you please bring more rubbish bags because we don't have any more left?" i hvala i much obliged i sve. Dva dana kasnije, nema praznih vreća ali bome ove u kantama nikako da se napune. I ja skužim da su oni počeli odnositi smeće a nama nitko nije rekao. Razlozi? Ili su krivo razumjeli moju poruku, ili ih je toliko prepala da su, umjesto da donesu prazne vreće, spontano počeli odnositi pune. Whatever. Još sam sutra na dužnosti a nakon toga me boli briga, I'm outta here in 60 days...

Jel se još nekom nova Rihannina pjesma čini totalno debilna? Nakon što sam je prvi put čula, pomislila sam kako bi to bila dobra reklama za Durex, ono, hrpa spermića sjedi pod kondomom zagrljena, njiše se i pjeva "You can stand under my umbrella, ella, ella, eh, eh..."

wave

p.s. hvala A. na kasnonoćnom klafranju, I feel much better now. U rock smijeh
p.p.s kiss za Bena
- 01:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

E-mail

Linkovi