just...tiny
04.11.2006., subota
khm....dugo me nije bilo. Što zbog manjka vremena, što zbog uživanja u životu, što zbog nedostatka kreativnosti...Anyway, nije ni bitno. Zanimljivo kako život poprimi potpuno drugačiji oblik kada se na kratko odvojimo od osobe koja je bila sastavni dio svakodnevnice zadnje 4 godine. Moram priznati, nisam se baš trudila biti neovisna dok je on bio tu...znala sam da se uvijek mogu osloniti na njega. Ali, iako sam uvijek bila poprilično samodostatna, nisam znala kako ću se snaći bez njega, No, mogu reći, ide mi dobro. Dani su mi poprilično ispunjeni, poradila sam na nekim prijateljstvima i uspostavila neka nova. Iako, i dalje jedva čekam da mi se on vrati....
No, kako sam češće sama, češće se i uhvatim u razmišljanju....(nije preporučljivo). Shvatila sam kako polako odustajem od svojih snova i nada o nekom boljem životu. Odustala sam od pustih maštanja o putovanjima i duljem boravku u inozemstvu jer je i više nego očito da nema šanse da uzmem i 2 dana slobodnog a kamoli više od toga. O financijama ni da ne govorim. Što se tiče posla, već sam davno odbacila snove i odustala od karijere koju sam si od malena zamišljala. I sada, kad bolje razmislim ,čemu sve to? Čovjek živi svoj život onako kao je prisiljen, a ne kako bi želio. I onda, kada jednog dana za 20-30 godina pogleda unatrag, što vidi???? Hrpu neostvarenih maštanja i možda nekoliko pravih osoba koje su srećom bile tu i pomogle da ipak malo osjeti radost života. Toga se bojim..pogotovo jer se još uvijek jako dobro sijećam razdoblja kada sam bila najsretnija..onda kada sam bila slobodna, kada sam osjećala da nema toga što ne mogu napraviti i kada je osvojiti svijet bio samo jedan mali zadačić preda mnom. I to se zove odrastanje....
No, kako sam češće sama, češće se i uhvatim u razmišljanju....(nije preporučljivo). Shvatila sam kako polako odustajem od svojih snova i nada o nekom boljem životu. Odustala sam od pustih maštanja o putovanjima i duljem boravku u inozemstvu jer je i više nego očito da nema šanse da uzmem i 2 dana slobodnog a kamoli više od toga. O financijama ni da ne govorim. Što se tiče posla, već sam davno odbacila snove i odustala od karijere koju sam si od malena zamišljala. I sada, kad bolje razmislim ,čemu sve to? Čovjek živi svoj život onako kao je prisiljen, a ne kako bi želio. I onda, kada jednog dana za 20-30 godina pogleda unatrag, što vidi???? Hrpu neostvarenih maštanja i možda nekoliko pravih osoba koje su srećom bile tu i pomogle da ipak malo osjeti radost života. Toga se bojim..pogotovo jer se još uvijek jako dobro sijećam razdoblja kada sam bila najsretnija..onda kada sam bila slobodna, kada sam osjećala da nema toga što ne mogu napraviti i kada je osvojiti svijet bio samo jedan mali zadačić preda mnom. I to se zove odrastanje....