utorak, 17.11.2009.

ZAMISLITE VUKOVAR... ( FOTO )

Ovih dana grad na Dunavu obilježava najtragičnije trenutke u svojoj povijesti, dane kada Hrvatska diše zajedno sa Vukovarom.



Ovih dana puna su nam usta herojskog grada na Dunavu, Vukovar je uistinu grad heroj, no prije svega Vukovar je grad heroja. Vukovar je to zahvaljujući svojim braniteljima, Vukovar je to zahvaljujući ljudima koji su tamo ostali i kad je sve bilo gotovo i kad se branilo i ono što se braniti nije moglo, dok su JASTREBOVI jedan za drugim odlepršali iz Vukovara ostavljajući na cjedilu svoje ljude, ljude koji su im povjerili svoje živote, koji su im povjerili sudbinu u ruke, no nisu svi imali krila, neki su morali i puzati, nisu svi letjeli poput Jastrebova, neki su se borili protiv lešinara, danas ne slušajte demagogiju, zamislite Vukovar, onakav kakav je bio tih jezivih, grčevitih dana mjeseca studenog, nekoliko sati prije negoli je ozloglašena armija ušla u grad čiju su obranu mogli slomiti, tenkovima, granatama, ali duh nisu uništili nikada.

Došla je devedeseta, sad ili nikada


Da, takav Vukovar zamislite, zamislite obične branitelje, ljude koji su zbog časti i domoljublja krenuli u rat, ljude koji nisu " jamili " i ljude koji i nakon rata s ponosom suborcima mogu pogledati u oči. Zamislite prosječno situiranog čovjeka, sa dvoje djece, vraća se kući nakon višegodišnjeg rada u inozemstvu, došla je devedeseta, " sad il nikada ", domovina je na prekretnici, izbori su završili, no neki se sa rezultatima izbora ne mire.

Rat je na pomolu, bjesni mržnja diljem teritorija pod većinskom srpskom dominacijom, mitinzi, balvani, pale su prve žrtve, Josip Jović na Plitvicama, redarstvenici u Slavoniji, masakr i otrežnjenje, nema mirnog razlaza sa nekadašnjom braćom, jer " braća " nas ne puštaju iz svog čeličnog stiska, koga neman jednom prihvati ne pušta ga lako.


Mali prelijepi grad na samoj istočnoj granici Hrvatske, " Beč na Dunavu " , pod opsadom je već tjednima, treba pomoć svu koju može dobiti. Onda se kako obično biva u tim Hrvatskim " putešestvijima " pojavljuje naš junak sa početka priče, sa dva brata i nekoliko prijatelja odluči se na prvi posjet Vukovaru, prvi posjet u životu, prvi sa uspomenama za sva vremena.

Bijaše lijep, sunčan dan, kasnog ljeta davne 1991. godine, krenulo njih osmero samih, ne čekajući državu, ne tražeći jamstva, signale, odobrenja, u Vukovar se još moglo sa nekoliko strana. U gradu strka, u gradu konfuzija jedan čovjek se dere, viče na sve što se kreče i miče, kasnije junak naše priče saznaje da se radi o slavnom Tomislavu Merčepu, bojno polje kakvo samo u filmovima možete vidjeti, nema prevelike komunikacije sa zapovjednicima, niti na isturenim položajima zapovjednike previše ne možete vidjeti, oni dođu i odu, branitelji ostaju.

Ušutjeli ljudi, progovorili topovi


Kako vrijeme prolazi, razgovori su sve tiši, ljudi sve manje, jedan čovjek ostavlja dojam na junaka naše priče, iako su se tek u prolazu vidjeli i čuli, jedan čovjek, istinski heroj, pogađate, Blago Zadro, zamisliti Vukovar a ne zamisliti Blagu Zadru, nije moguće, on je kao i branitelji zapravo Vukovar. Vrijeme odmiče, onim pametnijim bilo je jasno još na početku, još je sunce obasjavalo Slavonsku ravnicu, obasjavalo Dunav i zlotvore koji su krstarili ovom lijepom Hrvatskom rijekom, pomoć neće doći, ogorčenje među ljudima raste, ogorčenje i bijes, zar sam se zato vratio, da bi me izdali, da bi nas izručili na milost i nemilost, ubrzo pronalazi odgovor, u srušenom kamenu, pronalazi odgovor u vodotornju, u ljudima koji se usprkos svakodnevnom bombardiranju cijene i poštuju. Konačno je svoj na svom, to je zapravo prava Hrvatska, tu se Hrvatska brani i stvara, a on, običan mali čovjek, srednjeg staleža, sudjeluje u kreiranju povijesti.

Što je ljudski život u usporedbi sa životom domovine? Patetično? Svakako, ali kad vam samo to i preostane onda vam je to velika utjeha, vjerujte, to vam je sve što imate i sve što trebate u tim trenucima.


Kraj se približava, na Mitnici svakodnevno se vode borbe, starog Jastreba odavno nema a i mladi se sprema na bijeg, pročula se vijest među braniteljima. No to njih kao da nije briga, iako se veza već pokidala sa ostalim dijelovima grada a streljiva je sve manje, treba sačuvati barem po jedan metak za sebe, u ruke živi četnicima, to nije bila opcija, od samog početka, niti za jednog od njih osmero.

Normalnu hranu nisu jeli već danima, zapovjedi nisu dobili od pretpostavljenih također danima, nitko se ne javlja, sami su i jedino što znaju da moraju, zbog vlastitih života, zbog ono malo grada što još drže pod kontrolom, moraju se obraniti ili izginuti, trećeg izbora nije bilo. Teško je bilo reći koji je dan bio, ali u Vukovaru odjednom sve je utihnulo.

Zamislite grmljavinu, danima, mjesecima, i onda zamislite tišinu, ne možete dokučiti što je gore, jeziva tišina očekivanja ili čelik, oganj, željezo iz zraka koje traži samo vas, nekog vašeg prijatelja, sve češće ga i nađe?

Zaglušujuća tišina pronijela se gradom

Bilo je to jezivih nekoliko minuta, sati, cjela vječnost, a onda opet sve ponovo, samo, sada je jasno da je ovo neki novi odnos snaga, sva sila ide prema vama, više se nigdje ne puca, ubija se, ali se ne puca, ne tuku tenkovi, ne grme topovi, samo sve ide na vas, mislite u sebi, daj Bože da izdržimo do noći. Ni sami nisu znali što bi im dobroga trebao donijeti sumrak, no samo su jedan cilj imali, izdržati do noći, uspjeli su, iako ih je nakon što je sunce zašlo iza Slavonske ravnice, nakon što se spustilo u Dunav, bilo manje nego jutros dok je sve bilo veoma živo. Kako je noć dolazila i krvnik je bio umorniji. A grad? Već je pao, tako su barem rekli, tada možda nisu znali, ali bio je to 18. studeni, dan kada je umrla čovječnost i kad je dobro ustuknulo pred silama zla, Vukovar je pao, ali još je živio na Mitnici, Sajmištu, kod kolodvora…


Noć duga, jesenska, kakve inače jesu, u Slavoniji pogotovo, bila je noć odluke, malena grupa odlučila se na prodor na sve ili ništa, odlučila je napustiti mjesto koje im je dugo bilo dom, usprkos teškim uvjetima zavoljeli su tih nekoliko kvadratnih metara prostora, tih nekoliko ruševina, odatle samo to su jasno mogli i vidjeti, još nisu bili svjesni strave koja se upravo odigravala na Ovčari, kod hangara, mjesto koje su prvo posjetili još ljetos pri ulasku u grad no tada je bilo ljeto, sad je zima stegla, prava Slavonska, koliko se vrijeme promijenilo, samo je grad usprkos ruševinama ostao isti, uostalom što je grad, grad to smo svi mi, rekao je čovjek kojeg su u Vukovaru voljeli slušati, sad je i on odjednom zanijemio, ima li smisla ostati?

Do slobode


Krenuli su, hladno vrijeme, pijano orgijanje bradolikih spodoba pomoglo im je, izgledalo je lako, no pravi problemi su počeli kad se stupilo nogom u kukuruzište, zbog rata neobran kukuruz im je bio zaštita, ali i opasnost, prolaz do slobode vodi kroz minska polja, te kroz mnoge straže, smrt je oko njih vrebala i čekala pogrešku, lutali su tako čini se danima, iako je dan tek svanuo, oni odavno nisu bili u Vukovaru, ali nisu bili ni sigurni u kojem dijelu se nalaze, vodotoranj je iza njih, ai što je ispred njih?

Večer je pala i ostali su nezamijećeni, bio je to dobar znak, dovoljno da se čovjek pored tolikog stresa opusti, mora da su blizu. To je bila greška, eksplozija koja ledi krv u žilama, krenuo je u Vukovar u nepoznato sa dvojicom braće a sad mu jedan na rukama umire, možda kilometar-dva od slobode, tko će ga znati. Za opraštanje nije bilo vremena, eksplozija je otkrila položaj a kukuruzište, priznat ćete, ne daje dobar zaklon. Izloženi rafalima i vatrom iz minobacača padali su jedan za drugim, uzvratili su oni koliko su mogli, međutim nije bilo dovoljno, sve dok se iz suprotnog pravca nije začula pucnjava, jednakom žestinom i odlučnošću. Rafali, projektili koji su utišali smrtonosne napade bradolikih spodoba, vojnika takozvane narodne vojske. Uspjeli su, ipak su se vratili iz Vukovara, no više ih nikada nije bilo osmero, vratila se trojica, trojka koja je i dalje nastavila, zajedno sve do konačnog oslobođenja Hrvatske.

Tko je ubio Vukovar?


No prije toga, odlučni u jednom, da se razračunaju sa onim tko je izdao Vukovar, sa onim tko im nije htio pomoći ako je Vukovar trebao pomoć, Vukovar je imao tu nadu, mjesecima očekujući spas koji nikad nije došao. Tko je to ubio Vukovar, po drugi puta?

Naši junaci odlučni krenuše u Zagreb, u Zagrebu mučna atmosfera, straha i neizvjesnosti, umjesto kao heroje Vukovarce su gledali svi sa nekim čudnim strahom u očima, s pogledom nevjerice, s pogledom nepovjerenja, tko je posijao strah? Tko je zavadio Vukovarske branitelje ?

Ubrzo saznaju kako je Jastreb mlađi već dugo van Vukovara, a drugi Jastreb došao je pod udar Manolićeve policije. Vrhunac je bio kad su provokatori na trg dovukli top, koji ionako ne bi mogao opaliti ni da ga rukom bacite, strah se uselio u branitelje, ali i među vladajuće. Prvih dana nitko ih nije htio primiti, razgovarati s njima, atmosfera naelektrizirana, zamislite, naša vlast se boji branitelja, naš vrhovni zapovjednik nam ne vjeruje ni toliko da razgovara sa nama?

Gdje je zastao proboj, tko je vratio ljude iz Bogdanovaca? Tek se kasnije saznalo, i to zahvaljujući upornosti mnogih ljudi, prvi proboj prema Vukovaru u listopadu koji je i najviše obećavao zaustavljen je nekoliko trenutaka prije nego su upali u zamku, iako je izgledalo kao su se trebali spojiti sa Vukovarskim braniteljima, bila je to vješto pripremljena stuipica, neprijatelj bi zatvorio obruč, nakon što bi pustio naše dečke sa ono malo oružja što se skupilo u unaprijed pripremljeni polukrug, izginulo bi nekoliko tisuća branitelja, izgubilo bi se teškom mukom sakupljeno oružje, traljavo pripremlljen prodor, doživio bi tragediju, nije teško zamisliti nakon toga moral naših vojnika, da se ta tragedija dogodila, bio bi to kraj Slavonskom bojištu, tu istinu bilo je teško prihvatiti, no nakon 1998. branitelji su obilaskom nekadašnjih okupiranih dijelova zemlje nedaleko Vukovara došli do istog zaključka.

Osim pojedinaca, teško je razumjeti zapovjednika koji napušta svoje vojnike, u najtežim trenucima, zamislite Vukovar bez Siniše Glavaševića, zamislite Vukovar bez Blage Zadre, zamislite Vukovar da su svi otišli, što bi bilo sa našim gradom kad nas tamo ne bi bilo.

Zamisliti Vukovar danas, mnogima je teško, čovjek sa čijeg je gledišta ispričana ova priča rado svraća u Vukovar, često govori, više sam sebi, u bradu, ne može zamisliti kakvi su to dani bili, ne možete zamisliti koliko čovjek može podnijeti, više od bilo koje životinje. Da, za nas koji nismo proživjeli patnje Vukovara iz prve, pa ni iz duge ruke ostaje da zamislimo grad na Dunavu, pod kišom olova, čelika i smrti, ništa nam drugo ne preostaje nego da večeras, barem večeras, zamislimo VUKOWAR.

FOTO: Svijeće za Vukowar

Pod blagim treptajem svijeća Vukovarska ulica u Zagrebu odisala je dostojanstvom i poniznošću, dostojanstvom zbog hrabrog i herojskog otpora branitelja Vukovara koji je slomljen nakon dugih tri mjeseca bezobzirne opsade, poniznošću stoga što je baš ovoj ulici, koja na neki način dijeli Novi Zagreb od ostatka grada, pripala čast da nosi ime grada heroja, do nosi ime grada koji je obranio Hrvatsku, da nosi " sveto ime " grada Vukovara.

Motoristi za žrtve Vukovara

Jednu od najdužih ulica u glavnom hrvatskom gradu, Zagrebu, obasjala je svijetlost tisuća svijeća, svijetlost posvećena herojima grada, žrtvama Vukovara, ali ne samo njima, jer kako reče heroj obrane Vukovara, Siniša Glavašević, " Vukovar, to ste svi Vi ". Istovremeno sa paljenjem svijeća Vukovarskom ulicom prošlo je oko 150 motorista Udruge branitelja - motorista " Croatia " ( jedan od njih je i poznati pjevač, Sandi Cenov ), te su  naravno sudjelovali pri obilježavanju počasti herojima Vukovara. Akciju je, između ostaloga, organizirala 148. brigada Hrvatske vojske, koja je još prije pet godina zajedno s Područnim odborom HDZ-a Trnje pokrenula takvo obilježavanje u spomen žrtvama Vukovara, što se kako vidimo pretvorilo u tradiciju te se svake godine sve više svijeća može vidjeti u Vukovarskoj ulici.

Naime, uoči godišnijice pada Vukovara, već tradicionalno branitelji, mnogobrojni građani, s pijeteom se prisjećaju najveće tragedije u povijesti malog ali ponosnog, gradića na Dunavu, odajući žrtvama poštovanje paljenjem tisuća svijeća, ne samo u Zagrebu, već i u Osijeku, Splitu, diljem Hrvatske ( duž ulica koje nose ime grada Vukovara ). Duž cijele Ulice grada Vukovara u Zagrebu lampiona zapalili su branitelji iz četrdesetak udruga i djeca iz brojnih osnovnih i srednjih škola s područja Trešnjevke i Trnja, a pridružili su im se i građani Zagreba.

FOTO ZAPIS: