utorak, 31.03.2009.

MOST PELJEŠAC - MOST RAZDORA

ZIDAM KUĆU TROKATNICU



Nevjerojatno da svaki projekt u Hrvatskoj oporba i vladajući politiziraju do mjere neukusa, prisvajajući zasluge i izbjegavajući odgovornost.

Posljednjih godinu dana najambiciozniji projekt Vlade Ive Sanadera, te jedna od najvećih investicija u Hrvatskoj još od znamenite autoceste, Zagreb-Split, most na Pelješcu, nepresušan je izvor polemika sa jedne strane oporbe i manjeg dijela stručne javnosti sa druge strane vladajućih, odnosno struke.

Most kao kamen spoticanja

Najveći kritičar izgradnje mosta na Pelješcu, predsjednik Republike, Stjepan Mesić, malo je korigirao svoj stav, njegova oštrica je otupjela, to su mogli uočiti svi oni koji pažljivije promatraju komunikaciju na razini, Banski dvori-Pantovčak. Teško je razumjeti a poglavito uvidjeti razloge predsjednikovom naglom zaokretu, ne vjerujemo da je tomu razlog magična blizina premijera Sanadera na vladinoj sjednici, na kojoj je nazočio i sam Mesić. Obzirom da ljudi predsjedniku s pravom spočitavaju neinventivnost kad su u pitanju gospodarske teme, naime, prema Ustavu, šef države može i sam inicirati te sazvati sjednicu Vlade, no naš predsjednik to nikada nije učinio, već je čekao da ga se pozove, izgleda da kohabitacija između njega i premijera ne pada teško ni jednome ni drugome, glavno da se proračun predviđen za putovanja redovito servisira, Mesić se ionako svagdje bolje osjeća nego u Hrvatskoj.

Kamen spoticanja, pelješki most, predmet je raznih osporavanja, kako onih kompetentnih, stručnih ljudi, tako i politikanata, koji uvijek se javljaju od izbora do izbora, dok u međuvremenu četiri godine hiberniraju u zatvorenom vakumu. Odmah treba reći, most na Pelješcu se ne gradi novcem iz državnog proračuna, radi se o namjenskim sredstvima izvučenim sa vanjskog tržišta kapitala, dakle, ta sredstva se ne mogu i ne smiju ulagati u primjerice plaće, kako nekolicina analfabeta potpuno nepismenih predlaže, ona su predviđena isključivo za izgradnju infrastrukturnih objekata, druga je stvar procjene,koji objekti takve vrste imaju prioritet. Ova Vlada, što je legitimno, odlučila je kako se radi o mostu nedaleko Dubrovnika. Usprkos podvalama iz oporbe ili dijela nevladinih udruga koje nerijetko "oblizuju" oko državnog proračuna, tražeći "više od jednog liza", konstantnom antipropagandom dezinformiraju javnost, najobičnijim podvalama, vođeni ideološkim razlozima, a ideologija je ekonomiji smrtni neprijatelj. Ukupna vrijednost projekta procijenjena je na 400 milijuna eura, što bi preračunato u kune bilo nekih tri milijarde kuna, naravno da sav iznos ne plaćamo ove godine tek manji dio u ovoj 2009. godini, prema planu, dolazi na naplatu, nekih 200 milijuna kuna, što je zapravo sitnica ako to usporedimo sa ukupnim iznosom cijene projekta.

Drugim riječima, izgradnja pelješkog mosta gotovo da stagnira, srećom projekt nije sasvim obustavljen, ponajprije zbog velikog broja radnika, čija radna mjesta ovise o tom projektu, zato ovu odluku Vlade o nastavku izgradnje usporenim tempom, usprkos globalnoj ekonomskoj krizi valja pozdraviti. Kako su tijekom večeri konstatirali gosti emisije "Otvoreno", pa čak i sam veliki protivnik pelješkog mosta, Ratko Čačić, "svaki infrastrukturni projekt dobra je stvar, ovaj most dobra je stvar, izvanredna je stvar", međutim, bivši ministar, Radimir Čačić imao je primjedbi na tajming, budući da on kao i dio javnosti, smatra kako u ovom trenutku nije vrijeme za takvu vrstu investicija. Međutim, izvana se blagonaklono gleda na ovaj poduhvat sa Pelješca, poglavito iz SAD-a, budući da su Amerikanci zainteresirani uložiti u taj dio Hrvatske, kako javlja dopisnica HTV-a iz SAD-a, Jadranka Jureško-Kero. Ne samo što ovaj most ima gospodarski značaj, poglavito za južni dio Hrvatske, prepolovljen sumanutom odlukom iz prošlosti vrha tadašnje Jugoslavije, koji je dekretom predao dio hrvatskog teritorija susjednoj BIH, već ovaj most ima i politički značaj, u ovom trenutku gospodarstvo mora imati prednost pred ponosom i politikom, međutim, da postoji opravdanost ove investicije vidimo na primjeru susjedne Crne Gore, naime, posao stoljeća, u taj maloj državi, pripao je hrvatskom konzorciju, IGH, u tom poslu svoje zaposlenje pronaći će preko 3000 radnika iz Hrvatske što je u ovo doba krize strašno veliki poduhvat, kojeg je adekvatno popratio nažalost samo mali broj medija, iako se radi o najvećem poslu kojeg su hrvatske građevinske tvrtke ikada dobile (govorim o razdoblju hrvatske samostalnosti).

Kupim jeftino, prodam skupo

Ono što je privuklo pažnju javnosti, zadnjih nekoliko dana, jesu tekstovi novinara Jutarnjeg lista, Gordana Malića, novinara koji je u nedavnoj prošlosti doživio nekoliko istinskih religijskih iskustava, naime, spomenutom novinaru, Ante Gotovina se ukazao više nego Damiru Kajinu kada malo potegne iz boce, Marko Perković Thompson, njegovi tekstovi govore o sumnjivoj kupovini zemljišta u okolici Pelješca i Dubrovnika, na dvadesetak kilometara od budućeg mosta na Pelješcu.

Budući da je određeni fond za dosta veliku sumu novca otkupio milijune kvadratnih kilometara takozvanog poljoprivrednog zemljišta, sa ciljem da u skoroj budućnosti (10 godina) to u zemljište prenamjeni u prostor na kojem bi bio elitni turizam, baziran na čistoj, ekološkoj prehrani. Nema dvojbe da će se u ne tako dalekoj budućnosti donijeti jedna takva odluka, kao što nema dvojbe da se u ovom slučaju radi o spekulativnom kapitalu ( rizično ulaganje uložiš puno, dobiješ još više ), što je legitimno, uostalom tako se u kapitalizmu novac oplođuje, zato se rade autoceste mostovi, infrastruktura, kako bi se povećala cijena i vrijednost zemljišta. Drugo je pitanje, sasvim legitimno, je li tu netko uzeo neku proviziju, ako jeste? Tko je taj i zašto to nije adekvatno istraženo, mutni poslovi su uvijek dugoročno osuđeni na propast, sjetimo se Viktora Lenca. Kako god bilo, jedno je sigurno, pelješki most i dalje će biti crta prijepora između oporbe i vladajućih, poglavito za vrijeme izbora, iako se radi o kapitalnom projektu i najvećem Sanaderovom adutu uoči parlamentarnih izbora, 2011. godine, budući da nam Europska unija bježi kao vrag od tamjana, Sanaderu je ostao most, dobra vijest za Dubrovčane.

ponedjeljak, 30.03.2009.

FOTO TINO ( 40. ) - Pisanice za premijera

Premijerno postavljena jaja na Trgu bana Jelačića i na Trgu Sv. Marka gdje je prisutan bio i premijer Ivo Sanader, kao i veći dio Vlade.


Povodom Uskrsa na Trgu bana Jelačića i na Trgu Sv. Marka postavljena su dva velika uskršnja jaja, koja je ručno oslikao poznati umjetnik Josip Gregurić iz Koprivnice. Iz Koprivničko-križevačke županije osam jaja je otišlo u gradove u Hrvatskoj, a osam u svijet, s tim da je jedno od njih postavljeno u New Yorku. S postavljanjem se počelo na Trgu bana Jelačića kao centralnim za ovu promociju.

Oko svijeta

- Prijatelji iz Koprivničko-križevačke županije su nam došli s poklonima. Ovaj poklon primamo s radošću. Nadam se da će se ova tradicija nastaviti - rekao je Ivo Jelušić, zamjenik gradonačelnika Bandića.

Jaje na Trgu bana Jelačića nosi motive iz cijele Hrvatske, ali oslikano kroz godišnja doba. Na promociji su djevojke iz KUD-a Podravina otpjevale tradicionalne korizmene pjesme, a djevojke u narodnim nošnjama sve nazočne su počastile s kolačima. Umjetnik Josip Gregurić podijelio je ručno oslikana jaja kao znak pažnje svim prisutnima.

- Drago mi je da smo u prilici malim darom čestitati vam uskrs. Ovo je jedno od 16 pisanica, a posebno mi je drago vidjeti premijera baš ovdje - rekao je Darko Koren, župan Koprivničko-križevačke županije.

Nakom promocije na Trgu bana Jelačića ona se dalje nastavila na Trgu Sv. Marka gdje je jaje postavljeno zbog želje premijera Sanadera. Jaje, pokraj crkve sv. Marka oslikano je znamenitostima iz cijeke Hrvatske, baš po premijerovoj želji, a postavljeno je točno na sredini između Vlade i Sabora. Tako se kao glavni motivi se mogu naći crkva Sv. Marka i Arena u Puli, ali i mnogi drugi.

- Ovaj projekt je nastao kao ideja u turističkoj zajednici. Počašćeni smo što smo ovdje. Naivi treba dati novu snagu, a ovaj projekt je ono što nam treba - naglasio je Koren.

Značaj ovog projekta okupio je gotovo cijelu Vladu, a nazočnima se obratio premijer Sanader.

- Zahvaljujem županu i svim umjetnicima, Ministarstvu kulture i posebno ministrici Matulović-Dropulić koja je pomogla u odabiru mjesta gdje će jaje biti postavljeno. Zahvaljujem jer je to jako lijep znak, posebno što je smješteno ovdje točno na pola puta između Vlade i Sabora - rekao je premijer.

Josip Frišćić, potpredsjednik Sabora također je izrazio zahvalnost i istaknuo značenje smještaja velike pisanice, te je naglasio kako: ''Na ovaj način pokazujemo da Podravina živi''.

Iako je okupljanje bilo posvećeno pisanicama i promociji premijer nije mogao izbjeći pitanja o proračunu i BMW-u, ali je na njih samo odgovorio: "O tome sam već sve rekao!''.

Podsjetimo, iz Koprivnice 14. uskrsnih jaja krenulo je na svoj put oko svijeta, Jaja visine 2,5 metara i obujma 1,5 metar, oslikana u maniri naive, krasit će trgove New Yorka, Madrida, Budimpešte, Bratislave, Klagenfurta, Zagreba, Projekt nazvan “Pisanica od srca” postao je turistička atrakcija koju prati mnoštvo medija, a 20 postaja najavilo je priloge o velikim pisanicama. Pisanice od poliestera teške su 30 kilograma, a njihovo postolje čak 150 kilograma. Jaja je oslikalo dvadeset slikara, članova Udruge hlebinskih slikara i kipara, Udruge Molvarski likovni krug i članovi likovne sekcije Podravka 72 koji su u njih udahnuli tradiciju podravskog kraja. Nema dvojbe da ovako nešto promiće grad Koprivnicu i cijeli taj kraj, bilo kao turističku, bilo kao poslovnu destinaciju, ali i cijelu Hrvatsku, tako da je za Zagrepčane, ali očito i za predsjednika Vlade ovo bio poseban doživljaj.

FOTO ZAPIS:

subota, 28.03.2009.

NAMJEŠTALJKA!?

SANADEROV BMW



- na fotografiji "sporni BMW", osobno sam fotografirao premijera i navodno sporni automobil -

Kontroverzni slučaj kupovine skupocjenog automobila u jeku najžešće krize dobio je svoje prave konture nakon što se otkrila puna istina.

Kako se u Hrvatskoj "štancaju" afere prema političkim afinitetima i ideološkom ključu, zadnjih nekoliko dana, tako se javnost zabavlja kupovinom skupocjenog, blindiranog monstruma, od svojih četiri i pol milijuna kuna, skandal sam po sebi, pogotovo u jeku apokaliptične gospodarske krize. Međutim, kako svaka priča ima dvije medalje, svoje lice i naličje tako i Sanaderov BMW , kupljen STRANAČKIM novcem, dakle novcem koji su izdvojili isključivo članovi Hrvatske demokratske zajednice, što nema veze sa proračunskim sredstvima i sa novcem iz državne blagajne, ima svoju priču.

Forsiranje afera

No, ono što je zapravo bit svega, jeste notorna činjenica, ovaj automobil svemirskih mogućnosti kupljen je na leasing, (staro za novo, uz određeni, ne mali, dodatak) još prošle godine, drugim riječima, BMW koji se toliko u javnosti spominje, čelnici HDZ-a kupili su tijekom drugog kvartala prošle godine, svih ovih mjeseci BMW bio je u Hrvatskoj, ne samo to, stranačko vozilo bez kakve naknade koristilo je jedno ministarstvo ( obrane ili unutarnjih poslova, još uvijek mi nije poznat točan podatak pa ne želim spekulirati)Republike Hrvatske, dakle, Sanader ga je rabio znatno ranije nego što se spominje u raznim medijima, ministarstvo njegove Vlade odavno se koristi ovim automobilom, samo po sebi nameće se logično pitanje koje ne treba posebnu inteligenciju da bi sami došli do odgovora. Zašto je tek sada ovaj BMW izronio, te u javnosti izazvao buru, iako mjesecima krstari našim ulicama?

Ne treba imati iluzije, novinari, posebno oni koji su u pogodnom trenutku lansirali "ekskluzivu", znali su vrlo dobro, tjedan, dan, pa čak i sat kada je ovaj skupocjeni automobil kupljen, znali su čijim novcima i u koju svrhu, ili su barem trebali znati, budući da svaka priča ima svoje lice, svoje naličje te prvenstveno svoju pozadinu i svoje motive. Ima li pogodnijeg trenutka za lansirati ovakvu "vijest" makar i sa višemjesečnim zakašnjenjem od situacije kakva trenutno vlada u Hrvatskoj, kriza drma zemljom, ionako niske plaće doživljavaju svoj vrtoglavi pad, a izbori pred vratima? Stoga se zapitajmo, kome odgovara ovaj tajming, Sanaderu sigurno ne?


Međutim, premijer je izričito odgovoran za sve što ga je snašlo, morao je shvatiti, morao je znati, kada je 2002. godinu dana uoči izbora sklopio pak sa "vragom", da se "vrag" uvijek "pričinja slugom kako bi postao gospodarom". Nije slušao, uništio je jezgru HDZ-a te se okrenuo novim saveznicima, koji su samo čekali pogodni trenutak da dotuku ionako grogiranog protivnika, onog trenutka kada je Sanader potpisao pakt sa Mesićem te nastavio Račanovu politiku, on je potpisao vlastitu propast, ni u najvećem bunilu, njegovi prividni saveznici tih vremena, nisu bili bez fige u džepu, naivnost ili luda zaluđenost od heroja Sanadera, čovjeka koji je "demokratizirao, reformirao, nacionalistički HDZ", kako su mu tepali prvih godina vladavine, a on tašt kakav jeste, volio je hvalospjeve, ti hvalospjevi u konačnici su bili mač sa dvije oštrice, koji prijeti da dokrajči povijesnu stranku kakva je nekoć u Tuđmanovo vrijeme, bila Hrvatska demokratska zajednica. Umjesto da se okrenuo "prirodnim saveznicima", on je otišao u drugom smjeru odakle povratka nema. BMW, jedan više ili manje, sasvim svejedno, važni su motivi, a oni su uvijek proizvoljni, makar bili toliko prozirni da je takvu jeftinu demagogiju veoma jednostavno razotkriti, kao što je bio slučaj sa Pelješkim mostom, uz malo truda, nešto informacija, lako se prepoznaju ideološko-politički motivi napada na Sanadera, a on kao da ništa ne shvaća, kao da ne zna kako je dobio što je tražio, kako je dobio što je i zaslužio.

Dijamanti lažnog sjaja

Da nije bilo automobila, bilo bi nešto drugo, deset puta izgovorena laž ionako postane u konačnici istina. Kao što je totalna neistina, kako je ova stranačka akvizicija u vidu "BEMBURE", najskuplja u povijesti stranačkog života Hrvatske, to međutim nije točno, blindirani BMW, koji je predmet spora zadnjih dana, ne spada ni među dvadeset boljih automobila kojim se koriste strani državnici, rabeći takve automobile za vlastito osiguranje. Nedavno se jedan od čelnika marginalne strančice, HNS-a, Radimir Čačić, "došlepao", na sastanak "političkih mudraca", u još boljem, elitnijem automobilu, možda ne oklopljenom poput tenka, ali zato sa neviđenim luksuzom, poglavito za naše prilike, taj automobil doista jeste kupljen stranačkim novcem(pitanje od kuda tako maloj stranci, sa minornim članstvom, toliki novac) u jeku globalne gospodarske krize, ne sjećamo se da je tada netko podigao sličnu halabuku. Predsjednik u odlasku, također nije imun na luksuz, vjerojatno je to naučio kod svog kompanjona, pukovnika Gadafija, analogno tome i on je morao dobiti svoju igračku, kao što se i Zoran Milanović, predsjednik stranke koja proklamira slogan, "samo pošteno", prije nedavnih parlamentarnih izbora provozao u automobilu darovanim od "sponzora" . Takvih primjera u hrvatskoj politici ima nažalost bezbroj, danima bi mogli nabrajati, jahte stanove, kuće, vile, vikendice, ne zaboravimo satove i Bandićeve tenkove, i nikada ne bismo završili, što samo pokazuje u kakvoj kaljuži se valjaju naši vlastodršci, bilo da su na vlasti ili pak u oporbi.


Javnost se ipak s pravom zgrozila nad ovakvom rastrošnošću hrvatske političke elite, no, svaka država ima vlast i oporbu kakvu zaslužuje, zašto bi Hrvatska bila nešto posebno. Skupocjeni automobili, ergela ispred Vlade i Sabora, samo nam govore o moralu političara, sigurno da ovakvi postupci nemaju veze sa moralom, međutim , od kada se to politička kasta u Hrvata može podičiti svojim moralom, poštenjem, oni su oduvijek svijet za sebe, paralelna stvarnost u Hrvatskoj sumornoj svakodnevici. Odavno na političkoj sceni ne egzistiraju oni koji su mogli vjerodostojno progovoriti o tome, nema više Dražena Budiše, Ante Prkačina ili Ruže Tomašić, njima su put zatvorili upravo oni kojima su danas puna usta pravne države i moralnih vrednota,. Za Prkačina i Budišu mjesta nema, ali ima za Sanadera, Čačića ili Milanovića, za njih ima mjesta i za njih će mjesto uvijek ostati rezervirano bezobzira što napravili i kako ih hrvatski narod percipirao.


Jadna je zemlja u kojoj se od naroda izabrani političari plaše tog istog naroda, još jadniji su takvi političari, kao i uvijek u tom jadu i bijedi, najjadniji smo zapravo svi mi, mali, obični građani, koje ionako nitko nikada, ništa ne pita.

četvrtak, 26.03.2009.

FOTO TINO - ( 39. ): CHICAGO, GRAD NEBODERA I PARKOVA

Chicago je jedan od najvećih gradova SAD-a, odmah nakon New Yorka i Los Angelesa, sa najvišim neboderima u istoimenoj zemlji.

Treći po veličini grad u Sjedinjenim Američkim Državama, sa nešto manje od tri milijuna stanovnika, jedan je od najvećih gradova sjevernoameričkog kontinenta, nalazi se na zapadnim obalama jezera Michigan, u saveznoj državi Illinois, Chicago.

Div srednjeg zapada

Govoreći sasvim uopćeno u Chicagu, treba spomenuti da ovaj grad na suprotnoj strani velikog jezera Michigan s pravom nosi naziv vjetrovitog grada, obzirom na naglu promjenu klime i prilično varljivo vrijeme nerijetko neprilagođeno službenom godišnjem dobu, naime, u tom gradu moguće je da se tijekom dana izmjeni temperatura za desetak stupnjeva i po nekoliko puta, iako srednji američki zapad ima jasno definirana četiri godišnja doba kao uostalom i većina svijeta.

Čikaška zračna luka, sa kojeg i polijećete i na kojeg sletite kad stignete u ovaj dio Amerike, O'Hare, ako ništa, barem Vam ulije povjernje, samim time što na bezbroj plakata imate natpise, "Welcome to Chicago", odnosno slične natpise, uglavnom dobrodošlice, međutim, kao i u svakom gradu na svijetu, tako i u gradu nekadašnjeg šefa mafije, najbolje prolaze ljudi punih džepova, oni ujedno dođu do najbolje zabave i najbrže upoznaju grad, a grad upozna njih, što nije nevažno, ako imate ambiciju dužeg zadržavanja, Iznositi sve znamenitosti grad poput Chicaga, "proslavljenog poduhvatima" Al Caponea tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća, ne bi nas daleko odvelo, samim time što je grad za naše pojmove stvarno ogroman, poglavito u očima nekoga tko se prvi puta u svom životu susretne sa tako velikim velegradom, strancu izgubiti se u jednom takvom gradu ne bi bilo teško.

Sigurno je jedno, Chicago ima dvije stvari kakve Amerika nema, grad je sa najviše parkova u SAD-u, sa preko 500 parkova , Grant Park, Millennium Park ili Lincoln Park samo su neki od njih. ovaj posljednji je i najveći park u Chicagu. Grad je to sa najvišim neboderima u Sjedinjenim Državama , s jedne je strane Sears Tower, sa 110 katova i visinom od 442 metra treći najviši neboder na svijetu, a s druge strane, na samoj obali jezera, uzdiže se patuljak u usporedbi sa Searsom, John Hancock Center sa 100 katova, visok 344 metra. ujedno SEARS TOWER , treći neboder je u svijetu prema svojoj visini, ono što je posebno zanimljivo, nalazi se pri vrhu drugog nebodera, vidikovac koji izaziva strahopoštovanje, obzirom da sa njega puca pogled na čitav grad, iako je znatno niži od primjerice SEARS TOWERA, posebno na centralni dio Chicaga, znameniti Millenium park, te se u daljini vidi i jezero Michigan sa svojom obalom. Millenium park vjerojatno je glavna turistička destinacija u Chicagu, sa mnogobrojnim parkovima i fontanama, te poglavito treba izdvojiti osim velikih zelenih površina, i razne sportske dvorane i tereni, muzeji, ali i zanimljiv botanički vrt te zoološki vrt, jedan od najljepših na svijetu. U Grant Parku i pronaći ćete konjanike u blizini Avenije Michigan i čikaške Muzejske četvrti, gdje se, među ostalim, nalaze najstariji planetarij na svijetu, jedan od najvećih svjetskih akvarija te prirodoslovni muzej, najposjećenija kulturna atrakcija Chicaga. Veličanstvena milja naziv je gornjeg dijela Avenije Michigan, žile kucavice Chicag., na tom mjestu možete kupiti i pogledati zaista sve što svjetska moda nudi. Veličanstvena milja (srećom ne zelena milja:) mjesto je gdje morate biti viđeni, pa čak i ako niste baš pri novcu, nešto slično kao Tkalčićeva ulica u Zagrebu, samo mnogo, mnogo veće. Ne zaboravite ući u čuveni Bloomingdale's ili obližnji Macy's na State Streetu, dva najveća američka lanca robnih kuća. Jasno da ovakva metropola mora imati i ogroman broj kazališta Goodman Theater i Chicago Theater samo su neka od zvučnijih, međutim strancu da sve upozna u ovakvom velegradu trebalo bi pola života, naravno, ako bi to upoznavanje obavljao sam.


Cijena hrane, posebno brze hrane, sa roštilja, koju je lakše naručiti i još brže ju dobijete isporučenu kreće se između trinaest dolara za manju i dvadeset dolara za veću pizzu, bezobzira sa čime je naručili, dok je hamburger, kojeg inače ne podnosim općenito iz dna duše, oko dvanaest dolara. Ono što posebno veseli, jeste cijena takozvanog krstarenja, odnosno panoramske vožnje brodicom srednje veličinu, tijekom koje možete pogledati impresivnu panoramu velegrada, i to za nekih tridesetak dolara pa naviše, imate prilike guštati u razgledavanju sa površine zapadnog Michigana. Grad je ogroman, ali jednostavan ne zbog brojnih nebodera već zbog velikog broja parkova, pored kojih čovjek može odmoriti nakon iscrpljujućeg upoznavanja grada, jasno čitav grad upoznati, ponovimo još jednom, to nije tako lako moguće, pogotovo nakon dva-tri boravka u tom gradu.


FOTO ZAPIS:

srijeda, 18.03.2009.

BBB - kronologija jednog vremena

17. 03. 1986. - 17. 03. 2009.


Navijači modrih, proslavili svoj 23. rođendan, što se promijenilo nakon prohujalih desetljeća? Dinamo je i dalje u "podrumu" Europe.

Iako su BBB osnovani 1986. godine nakon blistave pobjede u Splitu protiv tada moćnog Hajduka, u legendarnoj utakmici modri predvođeni neuništivim Miroslavom Ćirom Blaževićem demontirali su bijeli stroj golovima Bogdanovića, Matića, Cvjetkovića i Munjakovića, sa 4-0, službenim rođendanom i datumom osnutka BBB-a smatra se 17. ožujka, moguće zato što se na ovaj dan slavi i blagdan SV. Patricka, zašto je tome tako, zaključite sami. Zločesti modri momci postoje 23 godine, mada Dinamo ima svoje navijače od samog svog postanka, najbolje se to vidjelo proslavljenog i toliko puta opjevanog dinamovog proljeća furiozne 1982. godine. BBB kao navijačka skupina daleko su mlađi od primjerice njihovog glavnog rivala, Torcide iz Splita, splitska Torcida osnovana je davne 1950. godine. Svoju proslavu, 23. rođendana, BBB su imali prošle nedjelje, na utakmici sa Šibenikom, kada je i položen vijenac kod spomenika palim Bad Blue Boysima u Domovinskom ratu, podno maksimirskog stadiona.













Nikad odigrana utakmica

Koliko god zamjerke pronašli dinamovim navijačima ne može im se oduzeti jedno, a to je vjernost modrom klubu, u vremenima kada na utakmice hrvatske nogometne lige dolazi u prosjeku dvije tisuće gledatelja, BBB su konstantno dinamova podrška, najglasniji i nerijetko dvanaesti igrač plave momčadi. Kroz svoju 23-godišnju povijest navijači plavih prošli su čitav niz faza, prepreka, transformacija, uz bezbroj kontroverznih sukoba sa policijom, čelništvom kluba, te politikom.

Svoj labuđi pjev Zločesti plavi dečki imali su 13. svibnja 1990. godine uoči nikad odigrane utakmice Dinama i tada najvećeg rivala modrih Crvene Zvezde, bio je to dan kada su Delije izazvale neviđene nerede na stadionu u Maksimiru uz blagoslov milicije koja niti jednom nije reagirala na divljanje beogradskih navijača. Bijes i revolt modrih drukera bio je ogroman, dinamovi navijači prodrli su u teren i sukobili se sa snagama reda ondašnje države, u neviđenom metežu malo je falilo da navijači plavih probiju milicijsku blokadu i uđu u otvoreni klinč sa Delijama, možemo samo pretpostaviti kakav bi to sukob bio.

U zaštitu navijača i svojih suigrača na terenu stao je i legendarni kapetan modrih, tada mlađahni, 22—godišnji Zvonimir Boban, njegov skok u karate stilu na jednog milicajca postao je dio urbane legende, prepričavane posljednja dva desetljeća. Tog dana BBB su otvoreno pokazali na što su sve spremni kako bi obranili svoj klub, svoj narod i svoju domovinu, mnogi i danas, a BBB pogotovo, smatraju 13. svibnja kao dan kada je počeo rat u Hrvatskoj. Nedugo nakon toga osnovan je i prvi Fan club dinamovih navijača. Uslijedio je rat, i mnogi navijači, tribine stadiona zamijenili su rovovima, a navijačke rekvizite, puškama, puno važnije stvari od nogometa, bile su na pomolu.

Devedesete

Odlaskom u rat, promijenila se čitava generacija navijača, promijenio se stil navijanja, došli su neki novi dečki i nasilje je postalo način življenja a nerijetko i način navijanja. Netko pametan se sjetio mijenjati ime kluba, nespretnim spajanjem dva kluba u jedan, HAŠK-GRAĐANSKI, zamijenio je Dinamo nakon 46 godina postojanja. Navijači takvu umotvorinu nisu prihvatili, iako se radi o dva slavna kluba iz bogate zagrebačke nogometne prošlosti, ipak se radi o dva stara, ljuta rivala, treba reći kako su u samom početku BBB bili skloni prihvatiti ime Građanski, međutim nespretnošću tadašnje vlasti propustila se prilika i dobili smo antagonizam nikada do kraja prevladan između navijača i službene politike, pogotovo kada je HAŠK-GRAĐANSKI postao CROATIOM, iako su se na tada organiziranoj skupštini koja je mijenjala ime čuli glasovi o vraćanju imena Dinamo, to nije prošlo te HAŠK-GRAĐANSKI definitivno postaje CROATIA.

Ovakav razvoj situacije otvorio je frontu između BBB i politike, iako su u početku stvaranja hrvatske države navijači modrih podržali HDZ, sloganom, "BBB ZA HDZ" , pogrešnom odlukom o promjeni imena sve se promijenilo.

Kap koja je prelila čašu bio trenutak kada je u Maksimir "aterirao" svemoćni predsjednik gradske skupštine, Zlatko Canjuga, Croatia je postigla vrhunske rezultate, u dva navrata plasiravši se u ligu prvaka, što je znanstvena fantastika za današnje stanare Maksimirske 128., međutim sve to nije otupjelo oštricu modrih navijača prema pokojnom predsjedniku Tuđmanu. U toj borbi pretjerale su obje strane, sjetimo se trenutaka kada je dio maksimirskog stadiona zapaljen, sjetimo se divljanja huligana po Francuskoj, Croatia je dobila od UEFE izgon iz Europe na godinu dana, zahvaljujući upravo huliganskim ispadima pojedinih pripadnika BBB, sa druge strane, represivni aparat gospodar Maksimira, Zlatko Canjuga, obilato je koristio ne bi li se umilio predsjedniku Republike. Niti jedna strana nije popustila u svojim čvrstim stavovima, duboko ukopavši se u vlastite rovove, gradeći zidove nepovjerenja jedni prema drugima. Promjenom vlasti, 2000. godine, Canjuga odlazi, a nakon devet godina vraća se ime Dinamo, sa Dinamom u Maksimir dolazi i "balkanski šerif", Zdravko Mamić.

Mamićevo doba

Ni povratak imena Dinamo, nije civilizirao najekstremnije krilo BBB, za takvu situaciju veliku krivicu snosi novi vladar plavih salona, Zdravko Mamić, svojim primitivnim načinom komunikacije, svojim ponašanjem, dao je izrazito loš primjer mnogim mladim pripadnicima BBB, stari vukovi sa početka priče su se povukli sa scene, rijetko svraćajući u modre odaje, udaljili su se od voljenog kluba za kojeg su krajem osamdesetih i početkom devedesetih dali mnogo toga, djeca postadoše ljudi, sa godinama došle su obitelji i sasvim drugačiji prioriteti. BBB-e čekala je smjena generacije, došla je generacija koju je uveliko, barem u početku, kontrolirao, sponzorirao, Zdravko Mamić.

Iako se ne može odreći velika ljubav BBB-a prema Dinamu, ipak im se moraju staviti na dušu neke nerazumljive stvari, divljanje, huliganizam, te brojni "mirnodopski poduhvati" diljem Europe, Prag i Udine i danas pričaju priču o performansu u izvedbi Zločestih plavih momaka. Početna ljubav Zdravka Mamića i BBB se pretvorila u otvoreni sukob, navijači modrih u organizaciji Udruge navijača Dinama pokrenuli su potpisivanje peticije kojom zahtijevaju odlazak maksimirskog šerifa i novokomponiranog jugonostalgičara, međutim, okružen svojim podanicima, Mamić se ne da. Najnovija predstava za javnost, kada je najavio svoje povlačenje iz kluba, iako je znao da to nitko neće podržati u sebi podčinjenom vodstvu Dinama, dodatno je razbjesnila modre navijače, ovoga puta s pravom, kraj tog sukoba se ne nazire, a sve na štetu Dinama, kluba u koga se obje strane tako nesebično kunu.

Zdravko Mamić je prolaznik kroz plave salone, navijači su prolaznici, jedni dođu, drugi odu, samo Dinamo je vječan, postojan, a taj kultni zagrebački klub zaslužuje najbolje, puno bolje od onoga što mu u ovom trenutku daju obje strane. Zato danas, na rođendan BBB, strahovito iritiraju apologetski tekstovi, napisi, bilo da nekritički veličaju jednu, odnosno drugu stranu, budući da u svemu ovome nedužnih nema, štetu kao i uvijek trpi Dinamo i istinski navijači modrih.

utorak, 03.03.2009.

Hodak: "Sumrak hrvatskog pravosuđa"

General Vladimir Zagorec nepravomoćno je osuđen na sedam godina zatvora, u Državnom odvjetništvu zadovoljni presudom.


PROCES STOLJEĆA

Jučer u podne izrečena je presuda generalu Zagorcu od 7 godina zatvora i oduzimanje imovine u iznosu od 39,4 milijuna kuna koliko je procijenjena vrijednost otuđenih dijamanata, a rok za žalbu je 15 dana. General Zagorec također će morati platiti sudske troškove u iznosu od nešto manje od 20.000 kuna. Sudska odluka donesena je na temelju izjava svjedoka Hrvoja Petrača, Terezije Barbarić i Snježane Šiprak kojima je sudac povjerovao unatoč nepostojanju materijalnih dokaza o postojanju dijamanata.


''Nemam razloga biti zadovoljan s presudom''


Nakon završetka prve runde suđenja stoljeća, kako su ga neki nazvali, ispred Županijskog suda u Zagrebu prva je izjavu dala Hranilović.


- Zadovoljna sam presudom, ali ne i visinom kazne, pa ćemo se žaliti - rekla je tužiteljica Gordana Haramina Hranilović.


Gotovo 45 minuta nakon što je tužiteljica napustila Županijski sud izjavu je dao i odvjetnik generala Zagorca Zvonimir Hodak. Odvjetnik Hodak nije skrivao razočarenje izrečenom presudom.


- Nemam razlog za zadovoljstvo. Sudac misli da može vjerovati Petraču, Šiprak i Barbarić. Po dolasku sam vjerovao u oslobađajuću presudu, ali to je pravna država Hrvatska - rekao je Hodak.


Na pitanje kako se general Zagorec osjećao nakon presude Hodak je odgovorio: ''Zagorec je bio vrlo sabran, a duboko u sebi je i vjerovao da će se to dogoditi.''


- Ako su iskazi svjedoka dokaz onda se slažem s presudom. Gdje su to materijalni dokazi - rezignirano je dodao Hodak.


Na kraju je Hodak zaključio kako njegovom klijentu i njemu tek ostaje prava borba budući da će se žaliti na ovu nepravomoćnu presudu, a pitanja o materijalnim dokazima, za koje on smatra da ih nema, postaviti će na Vrhovnom sudu.


- Ovo je sigurno sumrak hrvatskog pravosuđa, ja se bez imalo dvojbe to usudim reći - razočarano je dodao odvjetnik generala Zagorca.


Podsjetimo, Državno odvjetništvo podignulo je optužnicu protiv generala Vladimira Zagorca, međutim, general Zagorac mjesecima je bio nedostupan hrvatskom pravosuđu budući da je boravio u Austriji kao austrijski državljanin gdje je iskoristio sve pravne mogućnosti kako bi izbjegao izručenje. No, nakon višemjesečnog natezanja prije nekoliko mjeseci uz neviđene mjere sigurnosti Zagorec je izručen Republici Hrvatskoj. Ubrzo nakon povratka Vladimira Zagorca dogodio se i monstruozni zločin u središtu grada,ubojstvo u kojem je na strašan način ubijena kćer Zagorčeva odvjetnika. Iako policija vjeruje da je našla počinitelja mnogi nisu uvjereni kako je Šlogar stvarni ubojica Ivane Hodak, tim prije što je u jednom trenutku odvjetnik Hodak optužio Hrvoja Petrača za atentat na Ivanu. General Vladimir Zagorec najodlikovaniji je časnik Hrvatske vojske. Optužen je za zlouporabu položaja, pronevjeru državnog novca, kao i za otuđenje dragog kamenja u vrijednosti 5 milijuna američkih dolara, te je na kraju za to i nepravomoćno osuđen.


FOTO ZAPIS: