Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
ponedjeljak, 03.03.2008.
Mirno u Vukovaru !
...Budući da sam o ovoj temi pisao u prošlom postu inspiriran skandaloznim člankom inače talentiranog mladog novinara DOMAGOJA ZOVAKA na jednom internetskom portalu,kojim je generalno predstavio hrvatske navijače kao fašiste i generatore svega zla u zadnjih 17.godina Hrvatske neovisnosti,te usporedio jedan veoma lijepi ( o ukusima se ne raspravlja ) grafit u spomen poginulim pripadnicima BBB u domovinskom ratu iz zagrebačke dubrave sa zločinačkom fašističkom ikonografijom,red bi bio i da ovim postom zatvorim taj dio priče a koja govori o navijačima,gradu vukovaru i odnosu hrvatskih vlasti,građana i medija prema tom istom gradu...naravno da se odmah ogradim,svatko u demokratskoj državi ima pravo na svoje stavove,na svoja razmišljanja i tu ništa nije sporno,pa samim time i ja imam apsolutno pravo da se sa tim člankom ne složim i da izrazim svoje nezadovoljstvo tim napisom i svoje da budem otvoren zgražanje količinom mržnje koju je autor usmjerio prema nekim skupinama u našem društvu...
...Današnji dan u vukowaru ali i u ostalim djelovima hrvatske očekivao se sa određenom zebnjom,pogotovo kad vidimo da su mnogi iznosili svoja najcrnja predviđanja vezana uz najavljeni skup prosvjeda udruženih svih hrvatskih navijačkih skupina predvođenih navijačima DINAMA B.B.B. i navijačima HAJDUKA TORCIDOM,kao odgovor na divljanje iz borova kraj vukowara kada je 14.veljače nekoliko desetaka srpskih huligana sa šalovima i obilježjima beogradskih klubova PARTIZANA I CRVENE ZVEZDE u vandalskom naletu uz pogrdne prijetnje i uvredljive urlike upućenih hrvatskoj državi,prvom predsjedniku, demoliralo učenički dom u Borovu...s obzirom na mnoga dosadašnja negativna iskustva sa našim navijačima koji su svoju " mirotvornost " dokazali u mnogim zemljama europe od Italije do Slovenije,od Austrije do Francuske,moglo bi se reči da je postojao opravdan razlog za strah od mogućih nereda i u istočnom djelu hrvatske,posebno kad se uzme u obzir povod za prosvjed,naelektrizirana atmosfera,moguća konzumacija alkohola ali i mogućnost provokacija od strane navijača srpskih klubova kojih u vukowaru ima podosta...u takvoj atmosferi doista se moglo dogoditi svašta,što su mnogi dežurni katastrofičari u hrvatskoj danima predviđali,neki su bili čak i za ekstremnu metodu zabrane osnovnog demokratskog prava,prava na prosvjed,no sreča takvih je bilo manje i ostali su u manjini..u demokratskoj zemlji prosvjedi se ne smiju zabranjivati ukoliko ne krše pozitivne zakonske propise i ukoliko su u redovnoj proceduri i na vrijeme prijavljeni policiji,koja pak ima za dužnost pobrinuti se skupa sa organizatorima da taj prosvjed protekne u mirnoj atmosferi...osobno sam očekivao miran prosvjedni skup,dostojanstven i bez incidenata,jer bez obzira na svu svoju međusobnu nesnošljivost,klubski rivalitet,regionalnu pripadnost-naši navijači kada je riječ o Hrvatskoj gotovo u pravilu ponašali su se dostojanstveno,naravno u onim granicama koje to navijači mogu,jer u svakoj zemlji pa tako i našoj navijači su pomalo posebna skupina jednog društva,u kojoj svojom brojnošču prevladavaju mladi i još nepotpuno formirani ljudi,ali sa velikim domoljubnim nabojem...što sam i očekivao,dogodilo se,ovog puta me navijači nisu razočarali,a vjerujem da nisu razočarali ni vukovarce i ostali dio lijepe naše...
..več od ranih jutarnjih sati u hrvatski grad heroj slijevali su se veoma dobro organizirani vlakovi i autobusi sa ljudima iz svih djelova hrvatske..pračeni veoma jakim osiguranjem mnogobrojnih policijskih snaga... prije mimohoda vukovarskim ulicama prema memorijalnom groblju hrvatskih branitelja,okupilo se oko 3000. predstavnika svih navijačkih skupina iz cijele hrvatske..KOHORTA,ARMADA,BBB,TORCIDA..mnogi drugi svi na jednom mjestu i svi sa hrvatskim obilježjima...bez obilježja svojih navijačkih skupina ili svojih klubova...mora se reči vukowar je uspio u jednom što nitko još od domovinskog rata nije uspio u ovoj zemlji-ujedinio je torcidu i bad blue boyse i na trenutak,barem na jedan dan ih pomirio...na taj naćin dečki su dokazali da im je ipak hrvatska koliko god patetično zvučalo,prije svega i iznad svega...veći dio vukowaraca dočekalo ih je veoma srdčano,prijateljski,posebno tu mislim na roditelje stradalih i nestali hrvatskih branitelja u borbi za obranu tog grada na dunavu ( tako da su neprimjerene,lažne i u najmanju ruku zlonamjerne one tvrdnje nekih novinara sa nekih internet portala ili pak tiskanih medija.- o hladnom dočeku vukovaraca prema navijačima-što je izkonstruirana laž ) ...sam mimohod kroz glavnu vukovarsku ulicu do memorijalnog groblja,gdje su predstavnici navijača zapalili sviječe i položili vijence poginulim i stradalim hrvatskim braniteljima u domovinskom ratu,protekao je u mirnoj i gotovo dostojanstvenoj atmosferi..kad kažem gotovo dostojanstvenoj,onda tu misim da je bilo nekoliko pojedinaca koji su zapjevali neke kranje neprimjerene pjesme i koje je policija evidentirala i protiv kojih če biti podignute i prekršajne prijave..da nije bilo tih ekscesa koji se ipak ne mogu uzeti kao mjerilo ovog mirnog prosvjeda,jer je tamo bilo 3000.ljudi,ovaj skup bio bi jedan u najdostojanstvenijih prosvjednih skupova ikada održanih u demokratskoj i posljeratnoj hrvatskoj...sam prosvjed završio je oko 14.sati oštrim priopčenjem koje su izdali organizatori ovog prosvjeda,sami navijači :
..zamjerili su državnim institucijama slabu i mlaku reakciju na nedavni huliganski incident u borovu,zatm odnos prema domovinskom ratu od strane najviših državnih dužnosnika te poručili : " ne želimo da se više ovdje MORAMO vračati " ...
...negdje oko 14 sati navijači jednako mirno i pod patronatom policije počeli su napuštati grad na dunavu..uz vjerujem zadovoljstvo svih onih kojima je hrvatska na srcu mirnim i uspješnim vukovarskim prosvjedom..možda su ostali razočarani tek oni koji su očekivali kao u beogradu,metež,nerede i događanje naroda po ulicama,kako bi onda mogli samo na sebi perverzan naćin likovati,pisati članke,kolumne i ostale viskoumne uratke,govoreči više o sebi nego što bi ikad mogli reći o nekom drugom ili u ovom slučaju samim navijačima...
..na kraju jadna je zemlja u kojoj nogometni navijači moraju brinuti o stvarima o kojima bi se trebali brinuti oni koje netom za to izborima,izabrašmo..jadna je zemlja i njeno državno vodstvo u kojoj su uvijek i za sve krivi navijači..tzv.huligani...a nikada nizašto nisu krivi oni koji nas vode i koji su nas doveli tamo gdje smo sada..a kakva je to zemlja :
...To je zemlja kontrakdiktornosti i obrnutih vrijednosti,to je zemlja suludih privatizacija i društvenih suprotnosti..zemlja rade leskovca i tri prsta..zemlja pola miliona branitelja i 1500 suicida...zemlja sportskih spektakala i urušenih bolnica..zemlja premijerovih satova i presjednikovih viceva...zemlja ekstremno bogatih i besramno siromašnih..zemlja u kojoj se još vodi drugi svjetski rat i u kojoj još po raznim sjednicama,komisijama i televizijskim emisijama ratuju partizani i ustaše,crveni i crni..zemllja u kojoj branitelji dizu ruku na sebe a tajkuni kupuju dionice...u kojoj 250.000 ljudi ne radi i milion ljudi živi na rubu siromaštva..u kojoj se domovinski rat spomene tek kad se trebaju dobiti izborni poeni ili kad se treba nekoga procesuirati..zemlja u kojoj je tajnica nekog ureda bila više na ratištu od dragovoljca iz 91.,zemlja zorana milanovića i njegovih suludih ambicija..zemlja u kojoj je europska unija jedina preokupacija i NATO jedina opcija..u kojoj mladi odlaze glavom bez obzira čim im se ukaže prilika van za boljim životom...zemlja u kojoj mlada znanstvenica bez kune iz državnog proračuna bude na tragu epohalnog znanstvenog otkirića lijeka za rak,a sa druge strane jedan dopredsjednik jednog svetog kluba ni sa 50 miliona državnih novaca ne može ni tri kola proći u europi i doživljava debakl za debaklom..u kojoj siromašni plačaju porez a bogatašima se oprašta..to je hrvatska, zemlja za velike projekte i male plače..mala zemlja za veliki odmor...
...jesu li za sve to krivi samo navijači bilo kojih boja !? ..nebih rekao...
