Tinns

Kada netko prvi put dođe u našu kuću, ne može ne primjetiti vitrinu punu pehara. Mi to više ne primjećujemo, ali to predstavlja jedan dio naših života.

To su Alanovi i Teini pehari. Oni znače godine putovanja, truda, upornosti...
Svaki od tih tridesetak pehara predstavlja jedan niz borbi, pobjeda... doći do kraja... doći do finala. Jedan niz mečeva koje su oni odigrali i koje smo mi odgledali. A, i jedno i drugo ima svoju težinu, mada se to, sa strane gledajući nebi reklo.

Tenis je priča za sebe!
I, sve što se o tenisu kaže, može se reći i o životu!
Jer... tenis je život u malom... koncentriran... višestruko zgusnut!

Dakle... kada je Alan imao osam godina, a Tea šest i pol, počeli su trenirati tenis!
Budući da ih je na trening trebalo odvesti i dovesti, otkrila sam da mi je pravo zadovoljstvo gledati te dječije treninge.

Alan je prvi došao do turnira. I... krenuo je začuđujuće dobro. Na turnirima do deset godina, dolazio je redovito do finala.
I baš to je izazivalo strahoviti pritisak... ne izgubiti!
Kad bi se ujutro spremao na turnir, uzbuđenje se očitavalo u svakom njegovom pokretu, bio je napet kao struna i podsjećao je na zvrk. Jedva bih dočekala da sjednemo u auto... pjevali smo cijelim putem... sat, dva, tri... i polako bi se smirio.
A ja sam jedva čekala da pređe u grupu do dvanaest godina, da igra sa starijom djecom i da nauči da je normalno meč i izgubiti.

Nedavno nas je jedan Alanov komentar vratio u prošlost.
Kad je Ljubičić, na jednom turniru, izgubio skoro dobiveni meč ( imao je 5: 2 u drugom setu), Alan je rekao “ Ovako nešto još nitko nije izgubio!”
A Igor nas je prisjetio. “ Sjećaš li se ti u Umagu, onog – Miha, mjenjaj taktiko!”
Svi smo se nasmijali.
Alan je na jednom međunarodnom turniru do deset godina, izgubio prvi set od jednog Slovenca i drugi je gubio sa 5: 0 i 40: 15.
Igrao je dobro i do tada, ali... kad te neće... neće!
I onda... dobio je jednu meč loptu, drugu, dobio je geim... pa drugi.
Nevjerojatan je osjećaj kada kao roditelj, moraš gledati takav meč.
Strepiš za svaki poen. Ne smiješ pokazati da se nerviraš. I... to je to, gdje roditelji polude. Počnu vikati na dijete. “ Ajde, trči! Što se vučeš? Kako to igraš?”
I naravno... dijete igra još gorje. Blokira se, ruka ne ide, ništa ne ulazi.
Nekada davno... i Igor je pao na taj štos.
To, valjda, svi moraju proći, ali vrlo brzo smo shvatili. Alan nam je pomogao!

Poslije jednog od prvih mečeva, Alan nam je rekao da mu jako smeta naše ponašanje.
“ Nemoj mi, tata, govoriti da trčim, pa trčao bih da mogu. Nekad, jednostavno, ne ide. A kad samo vidim da ti napraviš takvu facu, još mi je teže.
I ti mama... nemoj mi govoriti da je dobro, kad vidim da nije dobro!
I to me nervira!
Možete mi pljesakati kad nešto dobro napravim... to me pokrene i povuče naprijed...”

A i sam se on zna pobodriti!
“ To! Ajde sad! Majstore!”
Nevjerojatno je koliko snage to daje.

Alanovi mečevi su upravo takvi, da obično loše krene i onda gura, gura... okrene i izvuče meč.
A gledati tako nešto je strava!

I tako je i mali Miha, izgubio svoj, već dobiveni meč... jer, kad je Alan krenuo, krenulo je...

I dobar je bio Mihin tata... jer obično tate tada počnu...
A Mihin tata... “ Miha, mjenjaj taktiko!”
Ali nikakva taktika više nije mogla zaustaviti Alana!
Bio je to jedan od nevjerojatnih mečeva.