Sanjala sam nečiju iznajmljenu, ofucanu studentsku sobicu, u kutu peć na drva, a na krevetu sjedimo Borut Mihalić i ja, pijemo čaj, jedemo kekse i pričamo dogodovštine iz svijeta jet-seta.
Zašto ja sanjam da provodim ugodno vrijeme s čovjekom koji mi ćaća može biti, a još k tome izgleda ko feminizirani hibrid četnika i doktora medicine?
A nakon toga sam još sanjala da se vraćam s mora u autu koji je totalno zasran jer je bio mudro parkiran u nekom seoskom dvorištu s kokošima.
Mda, valjda bolje i to nego da me nesanica jebe do te mjere da samoubojstvo počnem smatrati sasvim pristojinim sredstvom za uspavljivanje.
PS- Nazvala bih nezdravim kad netko smatra da sve ono što nema, nema zato jer nije zaslužio.
Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.
U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.